Piše: dr. Semir Osmanagić
Auroville, Indija, oktobar 2016.
Postoji li mjesto na Planeti na kojem je istina najvažniji prinicip? Gdje nema nasilja ni kriminala? Gdje ne postoji korupcija, ali nema ni policije, vojske, dogmatskih birokrata? Gdje nema genetski modificirane hrane, niti vladavine elita, njihove manipulacije i kontrole ljudskog uma? Gdje stanovnici nisu eksponirani agresivnim medijima koji nose samo negativne vijesti? Mjesto gdje se proizvodi višak zdrave hrane, a odlikuje se ekološkim stanovanjem? Mjesto gdje tradicionalna, holistička medicina prevladava, a samo u ekstremnim slučajevima se potraži dopuna u bolnici ili kod zubara? Mjesto gdje ljudi iz pedeset država žive u miru, bez pritiska profitne ekonomije, različitih religija ili nacionalnog predznaka?
Auroville.
U indijskoj državi Tamil Nadu, na jugoistoku ove velike zemlje, na obali Indijskog oceana, već pola stoljeća traje eksperiment budućnosti,
Na ulasku u Centar za posjetioce velika tabla s citatom osnivačice Aurovillea, “Majke”:
“San
Trebalo bi postojati mjesto na Zemlji
Kojeg nijedna nacija neće svojatati
Gdje će sva dobronamjerna ljudska bića
Koja imaju istinske aspiracije
Živjeti slobodno, kao građani svijeta
I poštovati samo jedan autoritet,
Istinu,
Mjesto mira i harmonije”
Koncem 1960-ih i početkom 1970-ih, kao odgovor ratnim pohodima hladnoratovskih sila, kod ljudi se javio bunt i želja da promjene organizaciju svijeta. Mnogi su željeli živjeti u zajednicama koje ne pristaju na podjele, nasilje i izrabljivanje. Najistaknutije takve zajednice javile su se na tri kontinenta, u Europi torinski Damanhur, zatim u Izraelu te Auroville u Indiji.
Posjećujući ove zajednice u prilici sam da ocijenim koliko je ostalo od onih osnivačkih ideala u praksi, kako funkcionira upravljanje tim komunama, kako su se prilagođavale izazovima XXI stoljeća. Zaključujem da su ideje osnivača još uvijek životne i jake, poštovanje prema začetnicima ovih komuna je izuzetno, projekti u poljoprivredi, nauci, energetici, infrstrukturi, duhovnim vrijednostima… prednjače u odnosu na ostali svijet.
O Aurovilleu sam davno čitao, gotovo zaboravio. A onda, moj dolazak na kongres u Bengaluru krajem devetog i početkom desetog mjeseca 2016., doveo je do nekoliko “koincidencija” i poziva da održim predavanje u ovom gradiću. Tri dana svakako nisu dovoljna da se pronikne u dušu ovoga mjesta, ali sasvim dovoljna da me zadive onim što je do sada napravljeno.
Devet sati vožnje iz indijske drzave Karnataka do istoka države Tamil Nadu. Mnogobrojni gradovi i sela, prašnjave i neuređene ulice, stračare i nedovršene kuće, mnogo “skloništa” od drveta i limova u kojima se rađaju generacije Indijaca, štandovi s hranom, tehnikom i robom pored prašnjavog puta… Tabla Aurovillea je smještena na ulazu u dugačku ulicu gdje sve vrvi niskim standardom življenja i siromaštvom. Napokon, kroz kapiju ulazimo u komunu. Sve se odjednom mijenja. Priroda uređena, svako drvo njegovano, mnogobrojne zasađene sadnice.
Dolazimo pred apartmansko naselje za goste. Idilične kućice, okružene vodenim sekcijama s lotosovima cvjetovima, kornjače i ribice, na svakom koraku se osjeća mir i spokoj. Zaposleni Indijci u tišini obavljaju dnevnu rutinu, prilikom susreta iskreni osmjeh. U sobama nema televizora niti interneta. Ne čuju se glasni razgovori na mobitelima.
U kafeteriji, gdje ima internet signal, tiho. Nekoliko gostiju posvećenih sebi. Tijekom tri dana posmatrao sam kako se pažljivo održava i njeguje ovaj hotelski kompleks koji privlači svojom ljepotom i liječi dušu.
Arhitektonsko rješenje grada odražava elemente sakralne geometrije, našu galaksiju, spiralu, sa sekcijama u kome se po nazivima paviljona zaključuje o stanovnicima: “Tibet”, “Indija”, “Afrika”, “Njemačka”, “Japan”, “Koreja”, “Bugarska”…
U parkovima s pokošenom travom se ističu stijene koje govore o povezanosti energije Zemlje i kamena. Zelenilom dominira sveto drveće: banjan (Ficus Bengelensis). U geografskom centru gradića, najveće, stoljetno drvo ima prečnik od 50 metara. Naime, banjan drveće ima osobinu da sa grana ispusti lijane koje ide prema zemlji; kada dođu do zemlje, ukopavaju se i stvaraju novi korijen. Odatle se razvija novo deblo. Centralno banjan drvo ima nekoliko desetina ovih dodatnih debala koji uspješno nose težinu drveta.
Prije pedeset godina, prostor Aurovillea bio je zapušten, bez zelenila, gotovo pustinjski. Njegovi stanovnici su otada napravili zelenu oazu. Jedino postojeće banjan drvo, s pogledom na Bengalski zaljev, postalo je centar grada uz koji će niknuti predivan park, “Park mira”. To je mjesto tišine, relaksacije i kontemplacije.
Iz osnivačkog akta Aurovillea:
“Auroville ne pripada nikome, već ljudskoj zajednici kao cjelini. Ali, živjeti u njemu znači pristati na služenje božanskoj svijesti. Ovo je mjesto beskrajnog obrazovanja, konstantnog progresa i mladosti koja ne stari. Auroville želi biti most prošlosti i budućnosti, mjesto materijanog i duhovnog istraživanja, stremeći ka ljudskom jedinstvu.”
Spiritualni osnivači Aurovillea su Sri Aurobindo, koji je oslobađao svoju zemlju od tiranije Britanskog imperija, te Francuskinja Mirra Alfassa (1878-1973), koja je dobila spiritualni status “Majke”. Ona simbolizira, prema vedskoj tradiciji, moć univerzalne majke: snagu, ljepotu i perfekciju u poslu.
Inauguracija Aurovillea desila se 1968. Na zemljanom amfiteatru, goloj zemlji na kojoj se isticalo jedno banjan drvo, ali u prisustvo 5.000 ljudi iz čitavog svijeta. UNESCO-ov predstavnik je rekao: “Neuspješno pokušavamo da dostignemo humane ideale, Sada se okrećemo Aurovilleu kao nadi za budućnost.”
Auroville je bio planiran kao grad za 50.000 stanovnika. Danas ih ima nešto više od 2.500. Polovina su Indijci, a druga polovina dolazi iz 49 drugih zemalja. Francuzi su najbrojniji, ali tu su i Njemci, Amerikanci, Kanađani, Australijanci, Italijani, Slovenci, Bugari i mnogi drugi. Grad se prostire na stotinu kvadratnih kilometara. Ima direktan uticaj na život 40.000 stanovnika u okolini.
Centralna struktura Aurovillea je svakako zlatna kugla “Matrimandir”. Riječ je o ogromnoj građevini čiji su temelji postavljeni 1972. godine, nakon čega je Majka napustila fizičko tijelo. Izgradnja je trajala 35 godina. Imao sam sreću da sam posjetio završenu građevinu, onakvu kakva je bila zamišljena u glavama arhitekte i osnivača komune.
Matrimandir je srce i duša ovog grada. Zamišljen je kao “Univerzalna majka”. U sebi objedinjuje sveti krug, jednakostranične trokutove, šestougaonike. Ogromna betonska lopta prekrivena je zlatnim pločicama koje se nalaze između stakala. Sfera ima poluprečnik od 36 metara, Struktura počinje deset metara ispod zemlje. Slijede spiralni putevi koji vode ka prostoriji na prvom spratu. Prostorija je prazna, zamišljena kao mjesto meditacije i koncentracije. Sva je u bijelom. Visina plafona je gotovo devet metara. Počiva na dvanaest stubova. U centru je visina plafona više od 15 metara. U središtu prostorije je ogromna kristalna kugla koja prima svjetlost kroz plafon i šalje je dalje ispod nivoa zemlje ka drugoj kugli koja simbolizira materijalni svijet. Druga kugla je u centru lotusovog cvijeta simboliziranog s vodenom fontanom kod kojeg voda prelazi preko nekoliko redova bijelih (betonskih) listova.
Oko glavne strukture se nalaze betonske komore u obliku lotosovog cvijeta. To su mjesta fokusa, u kojima se meditira i razvijaju osobine iskrenosti, neustrašivosti, upornosti, skromnosti, hrabrosti, dobrote, velikodušnosti, aspiracije, jedinstva, mira. Može se posjetiti samo jedna komora za meditaciju, a izbor se pravi prije ulaska u Park mira. Moj izbor je bio: iskrenost.
Samo jednom dnevno, na sat vremena, se dozvoljava ulaz posjetiocima i stanovnicima. Dvadesetak minuta meditacije na ovom posebnom mjestu, gdje je sve u bijelom, je zaista jedinstven doživljaj. Niko ne priča, tišina i dostojanstvo posvuda. Nema mobilnih telefona niti foto aparata.
Matrimandir je okružen predivno njegovanim parkovima/baštama, koji su u obliku lotusovih listova raspoređeni u krug. Oni nose imena egzistencije, svijesti, svjetla, života, snage, progresa, mladosti, perfekcije… Tri bašte su gotove, ostale su u fazi planiranja. Svaka bašta ima svoj noseći cvijet.
U okviru Parka je i amfiteatar. Spiralni put vodi ka maloj uzvisini u centru amfiteatra na kojoj se nalazi urna. U nju su pohranjeni uzorci tla iz 126 zemalja i 32 indijske države koje su učestvovale u ceremoniji otvaranja Aurovillea 1965. godine. Također, u kutiji od inoksa se nalazi ručno pisani tekst – osnivački akt, kojeg je Majka napisala na francuskom jeziku.
Matrimandir nije turističko mjesto. Ovdje se dolazi s namjerom. I ostavlja svoj energetski potpis
I prima ono što je intencija njegovih osnivača: materijalizirani san.
Galerija
