PIŠE: Igor Šipić

Znanje i znanost, kao pluskvamperfekt i futur. Alkemija i astrologija, kao sve ili ništa. Westminster, Notre Dame, Bazilika,… ili Ošlje! Tako bi izgledao moj svijet kojega sam proveo u družbi s anđelima, brodovima, magima, nebom koje nas natkriljuje i manom koja nas othranjuje. Priča je „suluda“, i pričam je danas, na isti dan (3. 12.), 19 godina poslije, kad sam kao sudionik i suorganizator otvarao izložbu iz fundusa Pomorskog muzeja u Orebićima te znanstveni skup „Storia e cultura tra le due sponde del'Adriatico“ (Osimo, Italija). Danas, nakon što je u dva toma upravo objavljena knjiga „STUDIJE. Vlašići i mali narodi I.-II.“, koja završava studijom „Godina je postala dosadna“. U njoj sam donio posljednja saznanja o utjecaju sustava 6 katarakti Nila na opus ispisan rukom civilizacijskih pravednika. I ništa od toga neću ponavljati. Znanstvenici, barem tako kažu, još jedino nisu uspjeli ući i otkriti tajnu zemljine jezgre. Naime, znanstvenikom se ne postaje, takvim se rodiš, ili se uopće ne rodiš.

Evo, kako smo bušili zemlju!

Jedan od arhetipskih obrazaca drevnih tradicija svakako je tetovaža. A nova otkrića s Polinezije i iz SAD-a bacaju novo svjetlo na tu praksu

Četiri nevelika artefakta s otoka Tongatapu ubrajaju se u najstarije do danas otkrivene alate za tetovažu, prenosi The Conversation. U arheološkoj bazi nalaze se od 1963. no sve do 2016. godine nitko nije obraćao pozornost na njihovu pozadinu. Kako su izrađene od kostiju, moguće ih je datirati sve do 2700 godina u prošlost, a i podrijetlo je prilično intrigantno – dvije su načinjene od ptičjih kostiju, dok su druge dvije od ljudskog skeleta. Na taj način savršeno ulaze u kontekst sličnih ranijih otkrića, budući da praksa ukazuje na učestalu uporabu čovjekovih kostiju pa se pretpostavlja da, izuzev vrijednosti same tetovaže, i alat ima podrijetlo blisko tetoviranima.

„Rođaci, bliski članovi obitelji i ugledni pripadnici plemena ‘donirali’ su svoje udove i ostatke za proces tetoviranja.“

Najstariji alat tetoviranja

Izuzev te specifičnosti ovo je i najstariji dokaz alata tetoviranja. Znanstvenici apostrofiraju kako to, pak, ne znači i da ranije tetoviranja nije bilo, već samo da koža ne preživi zub vremena do te mjere da bi ovakva otkrića bila učestala. Dapače, ako izuzmemo pronađeni alat – poznato je kako su dvije egipatske mumije tetovirane prije 5300 godina, a tu su i poznati ‘ledeni čovjek’ s talijanskih Alpa te sibirska ‘princeza’ išarana kompleksnim dizajnom. Oceanija je epicentar za otkrića igli i alatki, bilo od opsidijana na Novoj Gvineji ili ovog fascinantnog otkrića. A tattoo majstori dodaju kako su i tehnike preživjele sve do danas.

Slika iznad: Ogrebotine od alata za tetoviranje na jednoj od ljudskih kostiju

Kako National Geographic javlja, gotovo istovremeno otkrivena je i igla na području današnjeg SAD-a. I to sačinjena od kaktusovih bodlji, biljke Rhus integrifolia i juke uz tintu od tamnog pigmenta.

„Otkriće na području današnje države Utah dokazuje kako je praksa tetoviranja bila učestala kod Indijanaca davno prije dolaska europskih kolonizatora.“

Arheolozi zaključuju kako bi bilo izuzetno zanimljivo provesti opsežnije istraživanje vezano uz tehnike, simbole i učestalost tetoviranja kod izvornih tradicija svih kontinenata jer bi takva studija zasigurno ukazala na povezanost istih.

Dok svi znaju za astečko, majansko i Inka carstvo, rijetko tko zna za priču velike civilizacije na području današnjeg SAD-a, prenosi portal Big Think

U blizini današnjeg St. Louisa u Missouriju možete tako pronaći humke koje je nekoć gradila velika sjevernoamerička civilizacija, ponajviše prepoznata po svojoj prijestolnici zvanoj Cahokia. Nažalost, do danas nisu pronađeni dokazi o pismu i jeziku tog naroda, pa samim time nemamo dovoljno informacija.

„Osamdesetak velikih humaka izgrađeno je oko tisuću godina prije dolaska Kolumba, a za takav pothvat bilo je potrebno iskopati oko 16 milijuna kubnih metara zemlje.“

Civilizacija zadužena za to nazvana je Misisipijancima po rijeci u čijoj su blizini živjeli. Ostaci ostataka njezinih žitelja nestali su s dolaskom europskih bolesti, stoga danas shvaćanje iste ovisi o arheolozima i interpretacijama lokaliteta.

Veći od Londona

Cahokia je u vrijeme dolaska Francuza bila napuštena, a u blizini grada živjeli su ljudi koji su odbijali poveznicu s njezinim graditeljima. S obzirom na to da ne postoje tragovi pisma, znanstvenici pretpostavljaju da su primitivni graditelji morali imati nekakvo centralizirano planiranje izgradnje – glavni trg prozvan Grand Plaza sadrži ostatke radionice bakrom, ceremonijalnu četvrt i drvene stupove. Smatra se kako je tu živjelo otprilike 40.000 Misisipijanaca – više nego što je tadašnji London imao stanovnika.

Što je uopće poznato? Veliko polje na glavnom trgu tako je služilo za igranje igara poput one s brušenim diskovima i kopljima koja su nastojala predvidjeti konačnu točku klizanja ‘boće’. Nakon takvih igara stanovnici bi prionuli ljudskim žrtvovanjima – žive i mrtve bacali bi u velike jame. Dostojanstvenici su, pak, zakapani u pompoznim pogrebima s 20.000 školjki u obliku sokola, simbola ove nestale civilizacije.

„’Redovnički humak’ (Monks Mound) visine je oko 30 metara i promjera od 291×236 metara pokriva 5,7 hektara zemlje, što je nešto veća površina od one koju pokriva Keopsova piramida u Gizi i osjetno veća od Piramide sunca u Teotihuacanu.“

Na vrhu je nekad bila divovska drvena građevina površine 460 kvadratnih metara i visine od oko 15 metara.

Drevni kalendar

Tijekom istraživanja koje je proveo dr. Warren Wittry otkrivena su i velika umjetna ovalna udubljenja u tlu, tzv. woodhenge. U njima su drveni stupovi bili poravnani s položajem Sunca u određenim razdobljima u godini, te su služili kao kalendar. Woodhenge je najdojmljiviji u zoru tijekom ravnodnevnica, kada sunce izlazi na istoku i stupovi se poravnavaju s ulazom na ‘Redovnički humak’ gdje je stolovao vladar predvodeći ceremoniju ‘rađanja Sunca’. Crveni oker pronađen u nekim rupama stupova daje naslutiti kako su stupovi bili obojeni. Budućnost, nažalost, vjerojatno neće dovesti do većih otkrića – sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća sustavno se zatiralo lokalitet kao svojevrsni otpor bijelaca prema indijanskom stanovništvu koje se smatralo graditeljima zdanja. Tako su ostaci kulture pretvoreni u kuće, ceste, polja i aerodrome…