Već danas znamo da je moguće stvoriti fantastično male nanorobote a najčešći strahovi da će oni moći ući u ljudski organizam sa zlim namjerama su zapravo relativno neopravdani. Postoji važnija, najgora moguća opcija kojoj su eksperti nadjenuli naziv „grey goo“
VANZEMALJSKA CIVILIZACIJA MOGLA BI IMATI ORUŽJE KOJE U PAR SATI RAZARA CIJELI NAŠ SVIJET, BILJKE, ŽIVOTINJE, LJUDE, PODMORJE...USKORO ĆE GA IMATI I LJUDI....
Zapravo, za to uopće ne treba vanzemaljska civilizacija! Današnja tehnologija i vrtoglavi napredak ogleda se u, recimo, otkrivanju materijala grafena, atoma ugljika složenih u dva sloja, kojeg smatraju „najjačim, najtanjim i najlakšim od svih poznatih sklopova“. Za njegovo je otkriće dodijeljena 2004. godine Nobelova nagrada. I fuleren je sličan materijal nevjerojatnih svojstava, od atoma ugljika je, najpoznatija verzija ih ima 60, nezamislivo je skup ali i nešto što spada u budućnost (i za njegovo otkriće je dodijeljena Nobelova nagrada). Za sada ne znamo sve domete tih tehnologija ali ugledni istraživač Robert Freitas upozorava na mogući scenarij sveopćeg uništenja poznat i drugim znanstvenicima pod šifrom „grey goo“. Što svaku ideju o usporavanju napretka Umjetne inteligencije čini naivnom poput vrtičke bajke.
Zamislimo sada nanorobotić sastavljen od atoma ugljika u raznim verzijama i sa mogućnošću – razmnožavanja. Preciznije, stvaranja vlastitih kopija koristeći materijal iz okoline, dakle sve ono što sadrži ugljik koji je baza svih oblika života na Zemlji. Na prvi pogled ništa strašno. No, matematički izračuni, koji su presloženi za ovaj tekst, su neumoljivi. Kada bismo CIJELU masu atoma ugljika u SVIM organskim oblicima na Zemlji, od drveća, trave, životinja, ljudi.. skupili na jedno mjesto, određeni, ne pretjerano velik broj takovih ugljikovih samoreplikatora bi progutao sve za – samo tri sata! Kako su životni oblici raštrkani po cijeloj planeti, hipotetički napadači bi morali posijati nanorobote na više mjesta a to bi prošlo, zbog njihovih sićušnih dimenzija, nezamijećeno. U tom slučaju bi cijela biomasa na Zemlji trajala svega 90 minuta!
I tako, dok mi strahujemo od nuklearnog sukoba i razmišljamo o podzemnim skloništima, bojimo se gladi kojom će nas uništiti „elita“ zbog profita, od kometa koji umalo da nas udari svako tu i tamo, chemtrailsa, od klimatskih promjena, raketa, karcinoma, srčanih udara, zagađene hrane, vode i zraka, Izraela, Gaze, Irana, Ukrajine, Rusije i mršavih penzija, u dometu od kojeg desetljeća postoji „grey goo“, moguća totalna destrukcija i pretvaranje planete u milijarde gmižućih nanorobota koji će valjda onda početi jesti jedni druge. Unutar sat i pola. Uskoro i ljudima dostupnom tehnologijom. To je STVARNOST. Naravno, planira se i odgovor na to, „blue goo“, no to je priča za neku drugu priliku.
Mnogi se sjećate filma iz 2008. godine, „Dan kada je Zemlja stala“ , u kojem kanadski glumac Keannu Reeves glumi Klaatua, vanzemaljca koji dolazi da spriječi ekološko samouništenje naše planete. Dakako, ima neka loša iskustva s ljudima i pokreće proces uništavanja svega na Zemlji pomoću umjetnih insekata koji se razmnožavaju koristeći sav zemaljski materijal i sve pretvaraju u prašinu. Vrlo nalik planu „grey goo“. Naravno, Klaatu se predomisli kada mu Wu koji je živio s ljudima ukaže na to da uz sve gadosti ljudi imaju i neke pozitivne karakteristike pa zavređuju još jednu priliku.
Kuriozitet je da je to „remake“ filma iz 1951. godine a taj je snimljen prema kratkoj priči „Zbogom Gospodaru“ još iz 1940. godine. Izgleda da je u pravu netko tko je rekao da sve ono što čovjek zamisli jednom može postati stvarnost.
Ono što je ključno jest da stanemo na trenutak. I postavimo si tri za nas životno važna pitanja. Oni koji uopće mogu stati i čiji mozgovi već nisu potpuno apsorbirani u površnim sadržajima, što i jest uloga Tik Toka, Twittera, Instagrama....
Prvo je pitanje, u svjetlu saznanja da nam kraj može doći svaki čas: da li će IKADA išta prestati, opasnosti od udara asteroida, sukoba na svim razinama, siromaštva za jedne i bogatstva za druge, proizvodnja novih i novih sintetskih droga za sve veću „kemijsku sreću“, osobna razočaranja u ljudima, neispunjene želje, zavjere, zavjere, zavjere? Dok je svijeta očito neće pa se treba pitati: čega u tome ima za mene koji sam ovdje privremeno a cirkus će se nastaviti i nakon što me neće biti? Osim što nam je to zabava, moramo konačno shvatiti da smo mi sami jedini kutak Svemira kojeg možemo promijeniti. Osvijestiti se. Koliko je moguće da Umjetnu inteligenciju koja upravlja svim medijima, u ime revolucije protiv robota, pobijedimo koristeći nju samu? Koja kontrolira medije pomoću kojih to želimo...
Ne možemo znati što nam donosi sutra, sreću ili bolest. Ljubav ili razočaranje u vlastitoj djeci. Upozoravaju nas Eckarth Tolle, Vincent Cooper, Alen Watts i čitava plejada sličnih autora na to da nije sretan onaj koji puno ima nego onaj kome je malo dovoljno. Koliko je pametno da stalno odgađamo potragu za onime što se zove smisao života? Izvjesno je da ono što ne možemo promijeniti moramo – prihvatiti. Nakon što smo sve pokušali. Velika prednost prihvaćanja jest stanje u kojem odjednom shvatimo da sukobi i patnja bijesne na ovoj našoj 3D razini a da gledano iz perspektive iznad toga, kroz „oči orla“, kako je to jednom opisao dugogodišnji zarobljenik plemena s Gornje Amazone i šaman, Manuel Cordova del Rios - sve normalno funkcionira! Radi nečega što stoljećima ne mogu objasniti ni znanstvenici ni teolozi ni filozofi stvari uvijek idu nekim svojim redom, ne obazirući se na naše materijalne želje i stječe se dojam da se s nama poigravaju. U indijskom misticizmu to zovu „leela“, „božanska igra“. Stvaranjem drame oko nečega što jest kakvo jest samo potičemo agoniju i depresiju. To nije fatalizam nego vještina opisana u izrazu „go with the flow“ („idi sa strujom“).
Treći je naš odnos s idejom Boga u uvjetima gotovo neprirodno brzog razvoja Umjetne inteligencije koja munjevito zamjenjuje ljude i njihove vještine na svakom koraku. Chat GPT 4,0 i razgovor Raya Kurzweila s likom „Cassandre“ je tek najava nečeg što ne možemo ni zamisliti. Sadašnja generacija, koja se opredijelila za neku religiju, filozofiju, ideologiju ili duhovnu školu neće osjetiti tu duboku sumnju u ispravnost svog uvjerenja. Već je ionako osjeća dovoljno. Iako se nadamo da je Bog tu i pazi na nas ne možemo biti slijepi na činjenicu kako je teško povjerovati da Kreator ne vidi sve strašne zločine, zloporabe i patnju a da se naizgled ne miješa kako je to vjerovao Albert Einstein.
Pitanje je nekoliko desetljeća kada će U.I. biti milijardama puta inteligentnija od ljudskih bića i za svaku praktičnu svrhu će imati ono što možemo nazvati „božanskom“ moći. Ma koliko takva pomisao nama ljudima bila jeziva, buduće generacije će biti suočene s jedne strane sa inteligencijom, strojem s električnim krugovima, koji će im ponuditi rješenje svih problema, od hrane, zdravlja, dugovječnosti, materijalne sigurnosti i omogućiti ugodan život i druge, s klasičnom vizijom biblijskog, židovskog, muslimanskog ili indijskog Boga koji čovjeka pušta da se prži na vatri iskušenja nalik onoj Joba. Utjeha je da neki smatraju kako je U.I. zapravo nalik nama i naša je projekcija jer smo ga mi stvorili.
Ipak, što će izabrati oni čije vrijeme dolazi?