Ali, Mate, sinoć sam shvatio, slušajući Ickea, o onomu što se ja iz tog „straha“ još ne usudim kazati, ja ne živim realnost, taj „opipljivi“ svijet svjetla i pet osjetila, kako reče Icke. To sam puno puta eksplicitno napisao pokazujući kako sve funkcionira. Ja doista živim taj frekventni valni svijet, kojeg osjećam na sebi i u sebi. Upravo se spremam pisati i o tomu. Mozak je rezonator, um je alat, kad to uspijemo osvijestiti u sebi ništa nam nije nedostupno, živimo zapravo sam svemir i Tvorca u njemu. Tako ću nekako postaviti stvar, dakle, ne „na rubu znanosti“, nego PREKO ZNANOSTI. Eto, sad sam ti otkrio naslov... :))

Odgovornost za ljudsku vrstu Bog je podijelio s nama: On je dao princip, mi smo dali alate, ili, moglo bi se kazati i drukčije, vodu smo pustili na mlinove, vatru zapalili u pustinjama, zemlju navrnuli na plugove, jedino je nebo zajedničko svima. Um nije tu da samo motri stvarnost i ono što uoči da proslijedi dalje svojim funkcijama i njihovim organima, tu je, prije svega, da postavlja pitanja na koja stvarnost ne može odgovoriti. Perceptivna korumpiranost uma od strane prirode protivna je kompromitantnoj znatiželji, koja počesto dosegne takav stupanj meditacije da realistično viđenje postaje nihil, slabo i teško razumljiv rub graničnih vrijednosti mozga. Tu više nisu bitna imena ni uloge pojedinaca, bitan je samo princip djelovanja. Danas, sručivši se u arapski brojčani sustav, osvijestio je i sâmo postojanje, ono što čovjeka najviše muči: kako otići s ovog svijeta, kako izići iz ove goleme pjesme stvarnosti, kako prestati pisati sonete kad je more još uvijek tu i još veće, kako poći natrag iz zemaljskog tek u neku hiperboličnu brojku? Kako isprati olovku od svega? Znaš samo da si postojao, bio si, a onda ništa, vječnost. 

Dovoljno je procitati najstarije epove, kronike i ljetopise; saslušati prastara narodna predanja, mitove i legende; razgovarati s domorocima s Pacifika i Oceanije, središnje Afrike ili Amazonije..., i evo, živih sjećanja na neobična bića, koja je tesško zamisliti u suvremenom zoološkom vrtu!

Suvremena se zanost u jednom slaže: zemlja u kojoj se nalazi zooloski vrt sa svim tim mutantima, kreaturama i misterioznim bicima, zasigurno ne postoji na nasoj planeti. No, to nikako ne znaci da su detaljni opisi svakojakih monstruma i himera o kojima saznajemo iz drevnih epova, svetih knjiga i mitova, puke izmisljotine  i da ne zasluzuju znanstvenu provjeru. Otkud ljudskom rodu, koji se kroz minula vremena uspjesno hvatao u kostac s najrazlicitijim iskusenjima i zivotnim nedacama, potreba da uvijek iznova potvrduje svoje uvjerenje da je naš svijet nastanjen i neobicnim, cesto opakim i krajnje neprijateljski raspolozenim kreaturma, koja vladaju sredinama u kojima covjek nije uspio saviti gnijezdo ni pustiti korijene.

FANTASTIČNA SVJEDOČANSTVA: Ako se prisjetimo, glasoviti švedski liječnik i prirodnjak Carl von Linne (1707-1778) tek je u drugoj polovini 18. stoljeca objavio svoje znamenito djelo "Sistem prirode" ("Systema naturale") u kome je sistematizirao floru i faunu naseg planeta. Tek tada je iz znanstvene literature izbačen i znatan broj životinja koje je, tko zna kada i tko zna u kakvim okolnostima, stvorila ljudska mašta.

No, mitološka se stvorenja čak i dan-danas opiru svakom savjesnijem znanstvenom klasificiranju, pa se u mnogim krajevima svijeta, o njima razgovara kao o močnim božanstvima ili (samo) suvremenim bićima, koja žive u potaji, odmah, tu, pored nas, u nepristupačnim planinskim zabitima i nedođijama, u beskraju zarkih pustinja i azijskih stepa, na ledenom sjeveru ili u mračnim morskim dubinama!
Postoje li zaista?!

U jednom prethelenskom mitu o stvaranju svijeta, nastalog iz sveopceg kaosa, Eurinoma se sparuje sa sjevernim vjetrom Borejom prerušenim u zmiju. Iz te ce strasne veze nastati sve što Zemlja danas nosi: rijeke i mora, polja i doline, flora i fauna, pa čak i strašna mitološka bica, nevjerojatnih obličja, moći i osobina.

MUTANTI STARE GRČKE: Značajno mjesto među tim cudovisnim hibridnim bicima iz prastarih predanja, mitova i legendi pripadalo je ljudima-životinjama i životinjama-ljudima, a njih je, bar kada je rijec o staroj Grčkoj, bilo velik broj - cijela jedna nevjerovatna galerija u čije se postojanje iskreno vjerovalo!
Prisjetimo se...

HIMERA: Zahvaljujuci grckom pjesniku Hesiodu (oko 700. g.pr.n.e.) i njegovim opisima, Himeru biste mogli prepoznati na udaljenosti od sto metara cak i po maglovitom vremenu. Radi se o monstrumu na čijem neskladnom tijelu dominiraju tri glave - glava lava, glava koze i glava zmije, mada je neki autori predstavljaju i kao troglavo čudoviste, koje riga vatru!
Hesiod je zivio u osmom stoljecu prije nove ere i moguce da je imao prebujnu mastu. Drugim rijecima, vjerovao je u prastara predanja i legende, a i sam je precesto svoju bujnu imaginaciju pustao na volju. Mi, međutim, danas znamo da himere - ne postoje!

HAROIES: Predanja kazu da je ovo fantasticno bice imalo zensku glavu i zenske grudi, a na mjestu ruku - siroka krila i orlovske kandze!

AMPHISBAENA: Uvijek budna i prisebna legendarna zvijer, s dvije glave. Druga joj je glava bila smjestena na repu i mogla se pokretati i naprijed i nazad. Kada bi jedna glava spavala, druga je bila budna i uvijek na oprezu!

BASILISK: Ovo cudoviste iz starogrcke mitologije bilo je izuzetno opasno. Svoje neprijatelje je moglo da ubija dodirom, pa cak i pogledom! Imalo je mnogo neprijatelja, ali su ga samo tri stvari mogle unistiti: ako bi se pogledao u ogledalo, pijetao koji kukurice i ako bi ga napala lasica!

MANTICORE: Izgledao je vise nego zastrasujuce - imao je ljudsku glavu, plave oci i tri reda ostrih zuba, a tijelo mu je imalo oblicje lava. Rep mu je bio kao u raka, bio je dug i prekriven ostrim (otrovnim) bodljikama, koje su se poput strijela zabadale u neprijatelje!

GRIFFIN: Kakva je to bila neobicna zvijerka?! Zamislite, predanja kazu da je bila snazna kao stotinu planinskih orlova. Jednim dijelom tijela licila je na njih. Imala je glavu, krila i perje, kao orao, ali zadnje noge i rep bile su kao u lava. Za razliku od oosilih ptica, nosila je zlatna jaja!

GALERIJA MONSTRUMA: Kroz nedokucive prostore drevne mitologije jos i danas, kako vidimo, leprsaju razne utvare, nemani i dzinovski reptili. Zemlja se trese pod galopom Minotaura, snaznog cudovista (pola covjek, pola bik), cijoj muskosti nije mogla odoljeti ni Pasifaja, prelijepa supruga legendarnog kritskog kralja Minoja.
Nasuprot Minotaura, u heladskoj mitologiji, egzistira i mudra Sphinga, koja je imala lice i grudi prelijepe djevojke, a tijelo i noge mocnog lava. Umjesto ruku imala je - krila ptice. Njeni najblizi "srodnici" bili su takoder cudovisni - ptice s licem zene, sirene s ribljim tijelom i kentauri s konjskim tijelom.
Zanimljivo je, mozda, napomenuti da je egipatska Sphinga, prvobitno smatrana bicem muskih osobina, pa je na monumentalnim spomenicima arhajske umjetnosti najcesce prikazivana kao bradati muskarac. Kasnije, posredstvom Fenicana i Sirijaca, Grci su je preuzeli kao lik iz faraonskog Egipta, jos u vrijeme mikenske civilizacije.

Kod starih Grka, Sphinga je opaka zenska neman sto je stajala pred gradskim kapijama legendarne Tebe. Ona je presretala putnike i postavljala im nemoguca pitanje i nerjesive zagonetke. Sve one koji nisu znali odgovore i odgonetke, kaznjavala je strasnim prozdiranjem. Mozda je zbog toga, u 19. stoljecu, Sphinga postala simbolom vjecito opasne zenstvenosti, stiliziran kao kasnoromanticni strah od erotike.

OPAKA MEDUZA: Monstruozna bica nalik ljudima-zivotinjama nisu rijetki u mitologijama drevnih naroda. Ipak, malo ih je sa zmijskim glavama ili zmijama kao sto je bila krilata Meduza ili Georgona. Ona je imala bezbrojne zmije upletene u kosu, a njeno strasno lice sto je izazivalo nedoumicu i strah, tumaceno je kao iskonska zenska opasnost. Tko bi se usudio da pogleda Meduzi u oci, kazu prastara heladska predanja, odmah bi se skamenio, a ona je sa svojim nedokucivim zlim mocima, predstavljala istinsku opasnost za sve, pa cak i za same grcke bogove.

"Cak su i svecenice iz prethistorijske Grcke nosile maske Meduze da bi zastrašile sve one, kojima nije bilo dopusteno da uzmu učesce u misterijama, a u klasičnoj je Grckoj glava Meduze korištena kao svojevrstan znak koji simbolizira zabranu..." - zabilježio je u svojim djelima najbolji poznavalac grčke mitologije historicar Robert von Ranke Graves (1895. –1985.).

Slicno Meduzi bilo je i mitolosko cudoviste Lamias. Njega su stari Grci opisivali kao opako bice ciji gornji dio tijela ima oblicje lijepe i zavodljive zene, a donji dio tijela bio je nevidljivo, jer je ispod struka bio omotan ljutim zmijama. Prelijepim zviždanjem, Lamias bi u svoju ljubavnu jazbinu namamljivala zalutale putnike i tamo ih - prozdirala!

HOMO MONSTROSUS: Mnogi istraživači i pisci danas sva mitoloska cudovista koja svojim oblicjima nisu bila ni covjek ni zivotinja, a imala su neke karakteristike i jednog i drugog, nazivaju jednom rijecju - himere! U njihovo postojanje, pored sirotog grckog pjesnika Hesioda, vjerovali su mnogi drugi glasoviti filozofi, historicari i pjesnici antike. Cak su u postojanje neke vrste himere vjerovali i braca August i Luis Limijer, Volter i Didro, koji su, kako znamo, zivjeli u XVIII stoljecu. Doduse, njihova himera nije imala tri glave - radilo se o cudovistu polucovjek-poluzivotinja!

Istodobno, glasoviti švedski znanstvenik, Carl von Linne (1707-1778), otac prirodnih znanosti, u vrijeme kada je pravio svoju klasifikaciju vrsta, pored Homo Sapiensa ostavio je prazno polje za Homo Monstrosusa.  No, kako znamo, do danas nijedno stvorenje nije popunilo praznio polje u Lineovoj klasifikaciji vrsta. U prirodi, kako znamo, ne postoje ljudske ili zivotinjske himere. Nema covjeka s tijelom jarca, niti majmuna sa slonovom surlom ili orlovskom glavom.

Ali, otkud sva ta cudovisna bica u starogrckoj mitologiji? 

Kako objasniti cijelu jednu galeriju monstruoznih bica koja se pominju u starom Sumeru, Indiji, drevnoj Kini ili u egipatskom faraonskom vremenu? Cak su neka od njih predstavljala bozanstva kojima su se ljudi stoljecima klanjali. Jesu li, uistinu, postojala?!... Da li je uopce u prirodi moguce ukrstanjem dobiti neko monstruozno bice koje pominju prastare sage i legende?!...

Da ste ova pitanja postavili nekom prirodnjaku s pocetka proslog stoljeca samo bi odmahnuo rukom i promrmljao:

"Glupost!... To je nemoguce!..."

Ipak, odnedavno se pocinje saputati o himerama iz naucnih laboratorija. Rijec je o zivim bicima neobicnih osobina koje su suvremeni znanstvenici dobili oplemenjujuci ih novim celijama, genima ili organima!

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!