Najopasniji neprijatelj kada smo izloženi bolu i sukobu jest „unutrašnje smrznuto dijete“ koje u Evoluciji svijesti nastaje kao obrambeni mehanizam a kasnije nam uništava život
BOL I PATNJA SE SVODE NA STUPANJ NESVJESNIH GREŠAKA KOJE RADIMO ALI SE NIKAKO NE MOŽEMO S NJIMA SUOČITI
Kako bismo ilustrirali svu dramatičnost fenomena kada „unutrašnje smrznuto dijete“ u nama okine svoj najmračniji dio, prisjetimo se već davno zaboravljenog eksperimenta nalik priči Borisa Sidisa (o njemu i načinu njegova podsvjesnog programiranja sam pisao opširno), koji je s 16 godina dosegao doktorat na Harvardu da bi u kasnijim godinama posve mentalno propao.
Riječ je o Španjolki, feministici i fanu eugenike koja je zatrudnila 1914. kao dio onog što zovu „socijalnim eksperimentom“ i ciljem da stvori „savršeno dijete budućnosti“. Djevojčica koju je rodila se zvala Hildegard Rodriguez Carballeira i već je s četiri godine tečno govorila četiri strana jezika, kao tinejdžerica završila studij a s 18 godina postala profesor. No, dogodilo se nešto neočekivano. Savršena se učenica osamostalila, počela prihvaćati liberalne ideje i živjeti slobodnim životom. Majku je zahvatila psihotična opsesija da će njeno „zlatno dijete“ pobjeći i upucala ju je, u snu, 1933. godine. Nije je spasila ni ponuđena intervencija slavnog pisca H.G. Wellsa koji je djevojci ponudio mjesto svog osobnog tajnika. Majka je izjavila da „skulptor čije djelo pokaže greške mora isto uništiti“. Zatvorena ja u ludnicu do kraja života.
Ekstremni je to primjer mračne strane „unutrašnjeg smrznutog djeteta“, kako to naziva Wolinsky. Kada dijete ne može podnijeti pokude roditelja i sredine, stvori unutarnji svijet fantazije kao rješenje. U mašti rješava sve situacije kako bi izbjeglo bol a stvarni je proizvod toga sjećanje koje ostaje zamrznuto u vremenu. Godinama kasnije, kada se osoba suoči sa sličnom situacijom i mogućom boli AUTOMATSKI stvari preuzima to „unutrašnje dijete“ koje nas vraća u vremenu unatrag i primjenjujemo tadašnje kriterije za razrješenje sadašnje zavrzlame. Tako, recimo, djevojčica koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji mašta o „vitezu na bijelom konju koji će doći i spasiti je“. Jednom u budućnosti.
Ta konstrukcija uma u dječjoj dobi, u obliku „smrznutog unutrašnjeg djeteta“, se odjednom, uz sličan okidač, javlja u sadašnjosti i preuzima ponašanje sada odrasle osobe. Ta želja za bijegom ne mora ali može rezultirati da žena kao „viteza na bijelom konju“ prepozna – krivu osobu!
Uz hormonalne utjecaje o kojima govori Sapolsky, to je jedan, po meni, od glavnih faktora kod promašenih brakova iz kojih opet dolaze djeca s jako izraženim obrambenim „unutrašnjim smrznutim djetetom“.
Slično se može dogoditi, a da toga nismo svjesni, i kod izbora zanimanja, životne filozofije, patološke agresivnosti kada reagiramo na prijetnju gubitka ili kroničnog nezadovoljstva životnim dosezima.
Iako se zove „unutrašnje dijete“ taj blok u podsvijesti može biti vrlo mračan. Prema Albertu Ellisu katastrofa u našem umu i životu najčešće počinje sa „Što ako...“ (moja kćer zatrudni? izgubim posao? obolim i neću moći raditi?...). To sve dolazi kada smo još djeca i suočeni smo s traumama pa pretpostavljamo da će cijeli naš život biti takav. Kako smo tih lanaca posve nesvjesni, svakoj sugestiji koja nas na to upozorava se odupiremo. Jer, to nije moguće. Ja sam svjestan i sve odluke donosim pri zdravoj pameti, vjerujemo.
Dakle, kod spomenutog je slučaja bila na djelu nesvjesna reakcija na prijetnju gubitka.
Ni nakon očito suludog ubojstva vlastite kćeri, majka je ostala pod utjecajem mentalne blokade koja je nastala u davnoj, zaboravljenoj prošlosti.
Kada nastupe depresija i anksioznost, uz prateće fizičke simptome, većina potraži pomoć. No, malo njih je STVARNO želi jer će, ako terapija uspije, netragom nestati dio ličnosti na koji se godinama oslanjamo. Uvjeravati ćemo se kako zaista želimo bolji život tako da ćemo prihvaćati ekskluzivne, razvikane i skupe mada često besmislene tretmane. Platimo li više, to znači da ozbiljnije radimo na sebi! To je izvor zarade goleme većine motivacijskih govornika koji govore ono što već svi znamo. To je udaranje po površini mora a ne zaron. Već je klasika ono: prestajem pušiti od ponedjeljka, idem na dijetu odmah nakon ispita, od prvog u mjesecu više ne pijem, nakon ispovjedi u crkvi se više ne drogiram...
Tražimo alibi da ne odmrznemo tog našeg unutrašnjeg mučitelja bez kojeg ne možemo. Kao kod „stockholmskog sindroma“. No, postoji nekoliko puteva da osvjestimo smisao životnih okolnosti i situacija što je od goleme važnosti za promjenu familijarnih i drugih odnosa koji su nastali i nastaju pod utjecajem „unutrašnjeg smrznutog djeteta“.
Najpopularniji je uporno ispitivanje, introspekcija, o tome tko smo i neke tehnike kojima možemo odmaknuti na trenutak misli i osjećaje i osjetiti makar kratko čisti „Ja“, ono što smo stvarno, to istinsko SADA. Trenutak kada uđete u to stanje, taj čisti SADA, nemate osjećaj da ste zastali već obrnuto, imate osjećaj da je to Vječnost, Beskonačnost!
No, vratimo se deprogramiranju, buđenju iz cjeloživotnog sna, eliminaciji „smrznutog unutrašnjeg djeteta“. To čišćenje je najbolje obaviti na razini podsvijesti, kada nismo svjesni onog što izlazi van ili oslobađanjem i suočavanjem sa sadržajem koji nas blokira za života.
Sve ovisi o strukturi naše ličnosti i to može odrediti samo netko tko ima dugogodišnje iskustvo u kopanju po dubinama ljudske svijesti.
