''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Popol Vuh (“Knjiga naroda”)

Kako tvrde u svojoj knjizi “Zagonetka Maya - prvi svemirski putnici” dvojice američkih istraživača, braća Eric i Craig Umlanda, i ne samo oni, preci Maya, došli su iz svemira, sa hipotetične planete Phaeton (Faeton), koja se - prema starogrčkoj mitologiji - na­lazila negdje između Marsa i Jupitera. Dugo poslije ove svemirske lutalice pokušavale su da uspostave vezu sa svojom sabraćom koji su se otisnuli na neke druge planete. To se dade zaključiti iz jednog sačuvanog teksta koji govori da je jedan važni religiozni mayanski službenik bio zadužen za kon­taktiranje sa bogovima, kako bi njihove odluke obznanjivao narodu. Da bi valjano obavio svoju dužnost, pretpostavlja se da je taj „čuvar visokih znanja i tradicija“, upadao u neki oblik mistične vizije, ili koristio neki komunikacioni aparat, sličan današnjim računarima i saznavao sve ono što je Mayama bilo neophodno da bi razvili svoju civilizacijua.

Sve skupa, jedno je jasno - o Mayama i njihovoj izuzetnoj kulturi još dugo će se govori u pretpostavka­ma. Gradili su visoke opservatorije i posjedovali fantastična astronomska znanja, služili se sa dva kalendara, podizali veličanstvene hramove, živjeli u gradovima koji nisu bili povezani cestovnom mrežom, gajili spoznaje o bijelom bogu Kukulcanu, ostavili iza sebe složeno pismo i neobične kamene figu­re koje neodoljivo podsjećaju na astronaute...

Vratimo se fantastičnoj tezi braće Umland…

OPROŠTAJNE RIJEČI: Poslije dužeg vremena provedenog među Ma­yama, 'bogovi' iz Svemira odlučili su da, napokon, napuste našu planetu. To potvrđuju i brojne legende  u kojima se tvrdi da gosti iz svemira nisu za­uvijek ostali da prave „vino od agave“, već su se vinuli ka nebu i nestali među zvijezdama!

U svetoj knjizi gvatemalskih starosjedilaca 'Popol Vuh' ('Knjiga naroda')  zabilježene su čak i oproštajne ri­ječi svemirskih misionara:

''...Vraćamo se k našima. Vraćamo se novoj domovini, naš zadatak je završen, naši dani su se ispunili, ići moramo. Zadržite nas u sjećanju. Ne­mojte nas zaboraviti. Tražite mjesto gdje ćete po­dizati svoje kuće, tražite sebi brdovitu domovinu. Tako ćete još jednom vidjeti zemlju našeg porijek­la!...''

A kako samo elegično zvuče ove riječi:

''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Došli su iz svemira i vratili se u svemir!

Uostalom, to je osnov mnogih drevnih narodnih predanja koja se i danas u mnogim kra­jevima svijeta prenose s koljena na koljeno. Bilježio sam ih za vrijeme svojih putovanja na mnogim mjestima – na pacifičkim otocima, u fascinantnim andskim gradovima, u staroindijskim rukopisima, na Tibetu, Micronesije, u carstvu Sumera…, ali slažem se s braćom Ericom i Craigom Umland, ''nigdje njihova posjeta nije toliko očita kao mayanskom carstvu i Centralnoj Americi''!

Nije onda nikakvo čudo da su i drugi u svijetu poznati i priznati istraži­vači pokušavali da razjasne i shvate kulturu Maya.

CARSTVO PARADOKSA: „Kultura Maya odlikuje se najvećim paradok­sima“ – zabilježio je Edward Herbert Thompson (1857.-1935.), američki diplomata i arheolog. – „Maje su po­stigle ogromne uspjehe u umjetnosti oblikovanja stvari koje, po današnjim shvatanjima, nisu bile od naročite praktične koristi i pretrpjele neuspjehe u pokušajima da organizuju jednostavan način života. Uspjele su da načine složenu mapu nebeskog svoda i da razmišljaju o pojmu vječnosti, ali nisu izumile i koristile najosnovnije naprave i mehanizme, ko­jima su se široko koristile civilizacije Europe, Afrike i Azije!...“

Historija ovog naroda je zaista protkana sve sa­mim paradoksima: obavljali su veoma složene ma­tematičke proračune operišući i sa šestocifrenim brojevima, a nisu poznavali plug i točak; gradili su ogromne piramide i kamene hramove, a nisu kori­stili lučne svodove; izračunavali vrijeme kretanja i onih planeta u Sunčevom sistemu koje nisu nikako mogli vidjeti golim okom, a nisu poznavali princip obične vage; tragali su za putevima koji vode u vječnost, ali nisu gradili drumove između svojih gradova; bili su majstori u oblikovanju kamena, podizali su opservatorije, ali su gradove podizali daleko od pitomih krajeva u najnepovoljnijim prašumskim obla­stima; od 123 različite porodice naroda koje su prije španjolskog osvajanja živjele u obje Amerike, samo je Mayama uspjelo da razviju pismo...

MNOGE TEORIJE: Zanimljiv je i zapis španskog episkopa Diego de Lande, koji je, može se slobodno reći, najveći krivac što se o Mayama i njihovoj historiji tako malo zna. De Landa je 1556. godine zaipisao:

''...Ti ljudi upotrebljavaju određene znakove ili slova, kojima u svojim knjigama zapisuju staru povijest i njene pouke. Pomoću tih slova, crteža i likova oni razumiju istoriju pa je mogu protuma­čiti i drugima i poučiti ih. Našli smo velik broj knjiga, a budući da nisu sadržavale ništa što ne bi pokazivalo praznovjerje i đavolje laži, sve smo ih spalili na najvećem trgu i na ogromnu žalost tih ljudi...''

Ko su, zapravo, Maye?

Jesu li zaista potomci vanzemljana? Ili? . . .

Američki arheolog Edward Herbert Thompson je još 1879. godine pisao o tome da su Maye možda potomci raseljenih - Atlanta!

Ova pretpostavka do danas nije ni potvrđena, a ni demantovana; pa, ipak, po svemu što je do sada otkriveno, usudio bih se reći da je veoma malo vjerovatno da su hipotetički stanovnici Atlantide uticali na razvoj  ove izuzetne srednjoameričke kulture.

Druga hipoteza je još smjelija, podsjeća, reklo bi se, na zanimljivu legendu, koja ne počiva na čvrstim historijskim temeljima. Prema toj hipotezi, Maye su potomci - Feničana!

BRADATI BOG KUKULCAN: Kao izuzetno dobni moreplovci Feničani su u dalekoj prošlosti napustili Sredozemlje i svojim brodovima dospjeli do Centralne Amerike, gdje su se navodno nastanili i začeli novu kulturu. Njima je u svemu tome izdašno pomagao i sam Pitagora (!?), koji je u svojoj osamdesetoj godini na jednom feničanskom brodu, prema toj nevjerovatnoj teoriji, pobjegao iz antičkog Krotona što je bio za­hvaćen ustankom.

Da bi, kako-tako, ilustrovali ovu tvrdnju, zago­varači ove teze pokazuju jedan arheološki nalaz. U jednom selu na ostrvu La Venta otkrivena je ploča koja, po mišljenju arheologa, pripada olmečkoj kulturi iz koje se, po svemu sudeći, razvila civilizacija Maya. Na toj ploči, koja potiče iz petog stoljeća prije naše ere, postoji slika bradatog starca sa evropskim crtama lica. To je lik jednog od naj­većih bogova Maya - Kukulcana!

A Kukulcan, navodno, nije bio niko drugi do - Pitagora!

Ništa manje nije zanimljivo razmišljanje istra­živača, bračnog para Alana i Sally Landsburgovih, koji su tragajući za motivima za svoju knjigu 'Sve­mirska veza' ('The Outer Space Connection'), posjetili jedan od najsačuvanijih gra­dova Maya civilizacije - grad Uxmal (Uksmal):

''...Dok sam se penjao prema hramu'' - kaže Alan Landsburg – ''ljetna prašumska vrućina sli­jepila mi je košulju za leđa. Kakvo gadno mjesto, pomislio sam. Zašto bi iko, a naročito Maye, visoko civiliziran narod, koji je iza sebe ostavio dokaze o velikim tehnološkim dostignućima, izabrao ovo mje­sto za življenje. Riječ 'izabrao' naročito mi se vrtila u glavi. Možda njihova odluka i nije imala ničega s nekim izborom mjesta. Čini se malo vjerovatnim da bi iko u ovakvoj okolini izabrao mjesto gdje će se baviti plodorodnom poljoprivredom. Tu mora da ima neki drugi odgovor i moja je pomisao bila da su se oni morali sakriti na Yucatan, u Uxmal ili u susjednu Chichen Itzu (Čičen Ica). Ko ili što ih je natjeralo da se sklone u ovo zatureno mjesto?

KULTURA KOJA NIJE RATOVALA: Stajao sam pred kamenim oltarom - žrtveni­kom načinjenim iz velikih kamenih blokova, što su bili veoma pažljivo isklesani da budu što bolje spo­jeni. Iza žrtvenika nalazi se Hram sveštenika, blje­štavo bijel na podnevnom suncu. Zaboravio sam bio njegovu nevjerovatnu veličinu - dug je skoro 150 metara, a širok upola toliko. Još su vidljivi neki od složenih reljefa na pročelju. Većinu su ih, naime, skinuli i odnijeli pljačkaši...

Civilizacija s graditeljskim umijećem koje je podizalo trajne i veličanstvene građevine, narod koji je pronašao nulu da bi olakšao računske postupke, kultura koja je stvorila kalendar s tačnošću od svega sedamnaest sekundi u 365 dana, zašto bi Maye, koje su sve to posjedovale pobjegle pred naletom neraz­vijenih društava?!...

Nikada se nisu borili sa osvaja­čima. Umjesto toga povlačili su se sve dublje i dub­lje u neželjena mjesta u očiglednom strahu od do­dira s drugim narodima. Ali zašto i čemu sve to?

Ušao sam u hram, mračan, vlažan i bez ikakvog predmeta. Želio sam pronaći jedno mjesto što ga je opisivao Džon Sfens, istraživač iz devetnaestog stoljeća, zaslužan za ponovno otkriće izgubljenih i zaboravljenih gradova Maya. U 'Zgodama s putova­nja u Srednjoj Americi' izvijestio je o pronalasku jednog predmeta, opisavši da je crn, poput stakla glatke površine i da su ga sveštenici Maya konsultirali kada su morali da donesu neke vrlo važne odluke. To je sve i jedini put, što je taj predmet pomenut. Osjećao sam da je pristup kojim je on ispitivao taj predmet bio ograničen poimanjem čo­vjeka devetnaestog stoljeća. U svjetlu današnjeg zna­nja, crna, poput stakla glatka površina, korištena za komunikaciju, mogla je veoma lako biti nešto po­put - televizijskog prijemnika!

Lutao sam iz jedne u drugu praznu prostoriju, ničeg u njima, osim cvrčanja šišmiša, uznemirenih mojom džepnom svjetiljkom. Ne, nisam našao Ste-fanov 'čarobni crni ekran' ali maštao sam kao da vidim zbor sveštenika kako primaju vodstvo i po­moć s televizijskog prijemnika što je usmjeren pre­ma brodu, koji putuje negdje u dalekom svemiru. Osvijestio sam se i vratio u stvarnost užarenog sunca,  među  druge građevine Uxmala...''

OKRUTNI ŠPANJOLCI: Epizodu o Majama završiću još jednom zanim­ljivom legendom, koju i danas često prepričavaju potomci ovog naroda. Riječ je o predanju koje go­vori o nezaboravnom dobročinitelju Kuikulcanu što je nekada davno stigao iz neke 'zemlje izlazećeg Sunca'. Bio je odjeven u dugu bijelu haljinu i no­sio je dugu bradu. On je narod učio svim znanostima, dobrim običajima i mudrim zakonima. Sagradio je državu u kojoj kukuruzi bijahu visoki kao čovjek, a pamuk sazrijevaše već obojen. Međutim, zbog ne­kog nama nepoznatog razloga, Kuikulcan je morao da ode. I otišao je. Sa sobom je odnio svoje zakone, svoje spise, svoje pjesme - otišao je putem kojim je na Zemlju i došao!

Međutim, prema jednom predanju, zaustavio se u Cholulu (Čolulu) da bi još jednom propovijedao svoje mu­drosti. Zatim je krenuo prema moru, počeo da plače i sam sebe sažegao. Od njegovog srca nastala je zvi­jezda - Danica!

Prema drugoj verziji, Kukulcan se popeo na svoju lađu i otplovio u zemlju iz koje je i došao. Ali, prije nego što je nestao na pučini, obećao je da će se ponovo vratiti.

Maye ga nisu zaboravile!

Maye su ga čekale!

No, umjesto velikog dobročinitelja, dočekale su - okrutne Španjolce! Primili su ih sa svim počastima, kao poslanike velikog Kukulcana, kao prijatelje koji su im došli da pomognu u povraćanju stare slave. A oni su ih - ubili!

Baš tako - ubili!

I završimo riječima poznatog istoričara Spenglera:

''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Baš  tako!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PRAHISTORIJSKI MISIONARI

''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Oswald Arnold Gottfried Spengler, historičar

Civilizacija Maya inspirisala je mnoge istraživače i autore svijeta, među njima i dr. Semira Osmanagića koji je doktorirao na temi Maya, da pokušaju proniknuti u njene milenijske tajne i kontraverze. Pa ipak, još uvijek je ostalo dosta prostora za istraživanja i odgonetanja. Nije ni čudo, jer je ova kultura iza sebe ostavila tako nerješive misterije da se i najfantastičnije teorije mogu činiti uvjerljivim i realnim.

Maye su izgradili blistave gradove a da ih nisu povezali putevima; podigli su monumentalne piramide i hramove zagonetnih namjena a da nisu poznavali točak, vagu, čak ni sistem poluge; sa svojih kamenih opservatorija precizno su pratili zbivanja u Sunčevom sistemu i bilježili čak i najmanje promjene na zvjezdanom nebu; njihovi astronomski proračuni – zamislite - mogu se mjeriti sa savremenim astronomskim saznanjima; otkrili su tajnu oticanja vremena i na neki čudni način bili njegovi robovi, posjedovali su fascinantna znanja iz astrologije i gotovo svih oblasti života…

Pa ko je bio taj zagonetni narod, odakle je pristigao i kamo je nestao?

Zašto se ugasio poput bljeska i iza sebe ostavio nebrojene tajne?

Kako objasniti da je posjedovao dva različita kalen­dara kojima se istovremeno služio? Otkud dva? Zašto su im bila potrebna?

FANTASTIČNA ZNANJA: Odgovore na ova pitanja pokušali su proteklih decenija dati mnogi istraživači i autori. Meni se čini najprihvatljivijiim – ma koliko se na prvi pogled činio fantastičnim - onaj koji je u svojoj knjizi „Naši preci su došli iz svemira“ („Our ancestors came from outer space“, 1978.) dao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (Moris Šatelen).

Za kraće periode, tvrdi Chatelain, Maye su upotreblja­vale ciklus od 104 godine. Taj period od 37.960 dana je za njih predstavljao 1.285 ciklusa Mjeseca, 327 ciklusa Merkura, 219 ciklusa pomračenja, 146 sve­tih godina, 104 svjetovne i 65 Venerinih ciklusa. Svakog 18.980. dana slavili su poklapanje 73 svete i 52 svjetovne godine na jedinstven način. Pogasili bi sve vatre i proveli noć u jezivom strahu, vjeru­jući da je stigao smak svijeta i da Sunce više ni­kada neće obasjati njihovo blistavo carstvo!

Tek u zoru, kada bi se Sunce ipak pojavilo na dalekom obzorju, Maye bi – u ime zahvalnosti -  žrtvovale nekoliko djevica i zarobljenika i nastavili spo­kojno da žive sljedećih 52 godine.

Za duže vremenske periode, kao i za detaljnije astronom­ske proračune, Maye su imali drugi kalendar, na­zvan 'Veliki ciklus'. On, nažalost, još nije u pot­punosti dešifrovan i mnogi autori ga koriste prilično površno i pogrešno. Zna se da je kalendar započet nešto više od tri hiljade godina prije naše ere i da traje oko pet hiljada godina.

ASTRONOMSKI PRORAČUNI: „…Kalendar Maya“, nastavlja Chatelain, „oduvijek me veoma zanimao. Polazna tačka u mojim istraživanjima je bilo vjerovanje, ili pretpostavka, da postoji nešto zajedničko između kulture Maya i kulture Sumeraca, smještene u sasvim drugom dijelu svijeta, u plodnoj Mezopotamiji. I Maye su znale za unapredno pomjeranje ravnodnevnica, kao i za postojanje planeta Urana i Neptuna. Bili su izračunali periode revolucija i konjunkcija raznih planeta i otkrili ekvivalente astronomskih ciklusa, na primjer, onaj gdje 65 revolucija Venere odgovara broju od 104 Sunčane godine.

Imali su, takođe, i jedan ciklus od 942.890 dana, ili 2.582 godine koje su predstavljale petnaest ko­njunkcija Neptun - Uran, 130 Saturn - Jupiter, 1.155 Jupiter - Mars, 2.284 Mars - Venera, 6.522 Venera - Merkur i 2.720 Mjesec - Sunce. Taj nevjerovatni astronomski ciklus, za koji mi je bilo potrebno dosta vremena da ga otkrijem i provjerim, bio je tajna kalendara Maja, koji je bio zasnovan na konjunkcijama Jupitera i Saturna, a toga se do sada jedno­stavno niko nije sjetio!

To je tačno. Pokušano je sa revolucijama svih poznatih pla­neta, ali niikome nije palo na pamet da proba s nji­hovim konjunkcijama. Period konjunkcije Jupitera i Saturna je 7,253.445 dana, ali Maye su cifru jedno­stavno zaokružile na 7.253, jer nisu znale za deci­male. Njihov veliki ciklus od 260 konjunkcija izno­sio je, dakle, 1,885.780 dana ili 5.163 godine, što znači dva puta njihov astronomski ciklus od 942.890 dana!

ZANIMLJIVA PODJELA: Maurice Chatelain je došao do niza još zanimljivijih podataka. Otkrio je da je cijela hronologija Maya, koja prema „Codexu Vaticanusu“ ('Kodeksu Vatikanusu'), jednom od ri­jetkih tekstova koje 1549. godine neslavni episkop Yukatana, Španjolac Diego de Landa Calderón (1524 – 1579) nije uspio da baci na lomaču, u stvari, bila bazirana na smjenjivanju četiri veliki ci­klusa od 5.163 godine, ili 260 konjunkcija i koji su započeti 18.633,. 13.470, 3.114. godine prije naše ere!

Svaki veliki ciklus bio je podijeljen na 13 'baktuna' od 145.060 dana, svaki 'baktun' na dvadeset 'katuna' od 7.253 dana, a svaki 'katun' na dvadeset 'tuna' od 363 dana. Da bi se označio neki datum na kalendaru, brojao se broj dana koji se zatim iz­ražavao u pet kolona: broj 'baktuna', pa 'katuna', te 'tuna', pa mjeseci i, na krajiu, broj dana.

Kada je otkrio ritam i trajanje kalendara Maya, američkom istraživaču nije bilo teško da pronađe i početak. Pomislio je da se na početku morao dogoditi neki izuzetno značajni astronomski fenomen, koji se inače dešava vrlo rijetko, i sjetio se proračuna prilikom provjeravanja 'konstante iz Ninive'. Tada je utvrdio da se svake 4.627 godine planete Neptun, Uran, Saturn i Jupiter nađu u konjukciji i da se to posljednji put dogodilo 1484. godine naše ere. Računajući 4.627 godina una­zad, dobio je 3144. godinu prije naše ere, a još tri puta unazad, dobio je 18.633. godinu, koja potpuno odgovara proračunima zabilježenim i u –  „Codexu Vaticanusu“!

SLIČNOSTI SA SUMERCIMA: Izvodeći dalje matematičke operacije, Chatelain je otkrio da su Maye, kao i Sumerci, znali za 'veliku kon­stantu našeg planetarnog sistema', ali su je izraža­vali u danima umjesto u sekundama kako su to radili Sumerci.

Istražujući hramova Maya, arheolozi su nailazili na fantastične brojeve ure­zane u kamenu. Radilo se o milionima godina i u periodu kada se smatralo da Homo sapijens na Zem­lji postoji svega šest hiljada godina, brojevi su, dabome, smatrani besmislicom. Između ostalih, bila su zapisana i ova dva broja: 34.020 miliona dana, 147.420 miliona dana, malo više od 403 miliona go­dina. Ovaj drugi broj predstavlja skoro deseti dio starosti naše planete i nije čudo što arheolozi prohujalih stoljeća jedno­stavno na njega nisu obratili pažnju.

Međutim, Chatelain je ubrzo otkrio da prvi broj 34.020 miliona dana, u stvari, predstavlja tačno pet­naest puta 'konstantu iz Ninive', a 147.420 miliona dana ih predstavlja 65 puta!

- Dugo sam se pitao – objašnjava Maurice Chatelain - zašto su Maye koristile te fantastične brojeve, ali sam na kraju uspio da pronađem logično rješenje...

Maye su sve računale po ciklusima od 26 i 260 konjunkcija. Bila im je potrebna, dakle, konstanta Sunčevog sistema djeljiva sa 260. Tako su pronašli novu konstantu od 34.020 mi­liona dana, koja je vrijedila 180.392 puta 26 malih ciklusa konjunikoija i drugu od 147.420 miliona dana, koja je vrijedila 78.170 puta 260 velikih ciklusa ko­njunkcija.

PRECIZNI INSTRUMENTI: Da su preci Maya bili u stanjiu da prije nekoliko hiljada godina izračunaju konstantu od 147.420 mi­liona dana, dakle, dvanaestocifreni broj, zaista je više nego nevjerovatno. A tek podatak da je taj broj, izražen u danima, jednak 65 puta onome, iz­raženom u sekundama koji su upotrebljavali drevni Sumerci, na sasvim drugom kraju naše planete, još više iznenađuje. Ova činjenica nameće pretpostavku da su Maje i Sumerci imali - međusobne kontakte. Možda i zajedničko porijeklo na dalekim zvjezdanim stazama!

Ukoliko Maye nisu raspolagale nekim astronom­skim instrumentima, mora da je vrijeme njihovog posmatranja i zapažanja raznih pojava u svemiru, bilo veoma, veoma dugo. Jer, jedino se na taj način moglo doći do tako zbunjujuće preciznih astronom­skih podataka!

Ali, Maye su, izgleda, imale veoma precizne in­strumente!

Prisjetimo se samo zbirke oslikanih kamenova dr. Javier Cabrera Darquea iz peruanskog gradica Ice, na kojima su nepoznati prapovjesni crtači oslikali mnoge medicinske i astronomske instrumente, među njima i teleskop usmjeren prema sazvježđu Plejada. Maye su se, kao i južnoameričke kulture, znale služiti ovim instrumentom. To i nije neka senzacija, jer logično rasuđujući bilo bi besmisleno graditi opservatorije bez odgovara­jućih instrumenata za osmatranje zvjezdanog neba. A Maye su, pored veličanstvenih hramova, u većini svojih gradova podizali i - opservatorije!

SENZACIONALNO OTKRIĆE: Koliko su Maye polagali pažnje svom fanta­stičnom znanju iz astronomije, najbolje se vidi iz njihovog načina gradnje. Bez obzira da li se radilo o podizanjiu velikih gradova  ili monumentalnih hramova u Chichén Itzi (Čičen Ica), Uxmalu (Uksmal), Ticalu (Tikal), Copanu (Kopan) ili Palenque (Palenka), svi su građeni na temelju besprijekorno tačnih kalen­darskih proračuna. Svaki kamen je bio od nepro­cjenjive vrijednosti, a svaka završena građevina bila je astronomski precizno podignuta!

Najpoznatiji hram drevnih Maya nalazi se na poluotoku Yucatanu - u kraljevskom gradu Palenque. Za vrijeme svog veoma uspješnog istraživanja, meksički arheolog dr. Alberto Ruz Lhuillier (1906. – 1979.) je tamo 15. jula/srpnja 1952. godine, poslije slučajnog otkrivanja stijenama za-kamufliranog hodnika, našao jedinstvenu podzemnu grobnicu i u njoj sarkofag dugačak 3,80 i širok 2,20 metara, čija je kamena ploča teška nekoliko tona, bila uikrašena fantastičnim reljefima, koji predstav­ljaju osobu nalik na astronauta, kako upravlja vo­zilom koje frapantno liči na svemirsku raketu!

Još senzacionalnije je bilo ono što je pronađeno kasnije u samom sarkofagu. Ruz je sa svojim po­moćnicima otkrio ostatke čovjeka koji je bio visok oko 1,73 metra (zna se da su Maye bile rijetko više od 1,50 metara!), a čiji je konusno sagrađeni sarkofag bio precizno podešen tjelesnim mjerama nepoznatog, po svorj prilici, Kukulcana, 'velikog bi­jelog boga' sa plavim očima i svijetlom kosom koji je, kako legenda kaže, 'stigao preko mora, iz zem­lje gdje se Sunce rađa'.

Mrtvac je bio ukrašen ćilibarom i to je, između ostalog, dalo povoda meksičkom arheologu da zaključi ''da ličnost možda nije pripadala narodu Maya, iako je sasvim jasno da je umrla kao jedan od kraljeva drevne Palenque''!...

ŠTA JE OTKRILA MASKA: Lice mrtvaca je bilo prekriveno neobičnom ma­skom napravljenom od jednog ogromnog jantara. Bila je to, u stvari, precizno izrađena maska sa očima napravljenim od morskih školjki, opnom od stakla i sa zjenicama naglašenim garom.

Iskusnom arheologu je, kasnije, zahvaljujući prije svega strpljivom radu, uspjelo da naprvi vjeran duplikat maske, što se, uskoro, pokazalo vri­jedno utrošenog truda.

Dr. Ruz je kopiju maske poslao sovjetskom praistoričaru i piscu znanstvene fantastike Alexanderu Petrovitchu Kazantsevu (1906.– 2002.), a ovaj ju je pokazao antropologu i vajaru Andraniku Džagarjanu.

Sve ostalo se odvijalo vrlo brzo. Džagarjanu je uskoro pošlo za rukom da na temelju kopije maske rekonstruiše lice umrlog. On je bio prvi na svi­jetu kome je to pošlo za rukom. I tako su se na svjetlost dana pojavile doista neobične crte lica ne­poznatog prastarog suverena Palenque, koje su ana­tomski posmatrano, u najmanju ruku - zanimljive!

Kazantsev je bio više nego iznenađen onim što je vidio. Međutim, nije se oslonio na svoj utisak, već je lik analizirao do najsitnijih detalja i, uskoro, došao do fantastičnog zaključka: neznanac iz kamene grobnice u Palenque nije pripadao nijednoj poznatoj i postoje­ćoj ljudskoj rasi!

Ali tu se priča ne završava.

Moglo bi se kazati, ona zapravo tu počinje!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: SVEMIRSKE LUTALICE

''...Sledilo se od straha srce Adamovo.

- Jadan ja! - povikao je. - Zbog grijeha mo­jega ugasilo se svjetlo danje, i opet se svijet pre­tvorio u haos!...''

Citat iz Talmuda 

''...Tada Stephens (John Lloyd Stephens – 1805.-1852) vidje neku piramidoliku gra­đevinu. Progura se do širokih stepenica, koje su se iz nepristupačne i bodljikave guštare penjale uvis sve do visokih krošanja, te napokon izdizale iznad vrhova keiba stabala, gore, na neku terasu što bijaše preko trideset metara iznad zemlje. Stephensu se zavrti u glavi.

Kakav li je narod živio u ovim zidinama?!... Oda­kle je došao i kada je izumro?!... Prije koliko stotina godina je podignuta ova fantastična piramida utonula u prašumu? U koje vrijeme i kakvim oruđem, po čijem nalogu i u čiju čast su podignute sve te zbunjujuće građevine prekrivene mrežom lijana i zelenog rastinja?

Pitanja, pitanja... i samo pitanja!

ZAGONETNI NAROD: Stephensu bijaše jedno jasno: takvi graditelji i takve gra­đevine nisu mogli stvoriti samo jedan jedini grad; iza svega toga mora da je ležala snaga nekog veli­kog i moćnog naroda. I tada Stephens pomisli - ko­liko li sličnih gradova, možda većih i možda ljepših, o kojima niko još ništa ne zna, leži razbacano po mračnim i prostranim džunglama Hondurasa, Gua­temale, Yucatana...

Tog časa se iskusnom istraživaču usnuli ruševni grad učini kao kakva razbijena barka usred olujnog mora; jarboli joj izgubljeni, ime izblijedjelo, mornari potonuli, i niko ne zna odakle dođe, kome pripada, koliko dugo putovaše, kroz kakve oluje prolaziše i šta bijaše povod njenog samrtnog grča, njene propasti...

Maye!

Odakle dođe taj narod? Bijaše li zaista indijan­skog roda kao i drugi narodi, što žive na sjeveru i jugu, i nikada ne prestadoše biti nomadi? Ako su to bili, zašto se Maye razviše do tako fantastičnih vi­sina? Šta ih je podstreklo? Otkud su crpili tako fan­tastična znanja? Bijaše li uopšte moguće da na ame­ričkom kontinentu, odsječenom od velikog kulturnog toka u starom svijetu, nastane neka sasvim nova kultura?!...

Ko su, zapravo, Maye? Odakle dođoše?...''

ODAKLE STIGOŠE: Stoljećima su ova dva pitanja mučila istraživače i arheologe iz svih krajeva svijeta, tvrdi C.W. Ceram (1915.-1972.) u svom kultnom djelu „Bogovi, grobovi i učenjaci“ („Götter, Graber und Gelehrte”, 1949.). U svijetu znanstvene fantastike ova pitanja su proteklih decenija dobijala različita značenja i raz­rješenja... Jer, civilizacija drevnih Maya bijaše uistinu čudna i po mnogo čemu teško objašnjiva. Po­digli su je Atlantiđani?!... Izgradili su je stanovnici Lemurije?!... Možda Hiperborejci?!... Drevni Egipćani?!... Ne, ne, ne i ne!...

Možda je podigoše bogovi što su stigli sa zvijezda o kojima tako često pričaju mitovi i legende drevnih naroda?

Bogovi?!...

Stvar, međutim, postaje još uzbudljivija, kada se pročita knjiga “Zagonetka Maya - prvi svemirski putnici” dvojice američkih antropologa i arheologa, istraživača kulture Maya, braće Erica i Craiga Umlanda u kojoj autori veoma ubjedljivo dokazuju svoju tvrdnju da se još i danas na Zemlji, i među nama, mogu naći potomci vanzemaljskih lutalica!

MISIONARI IZ SVEMIRA: Braća Umland, dakako, misle na potomke zagonet­nog naroda Maya, u Srednjoj Americi, čiji se sada­šnji broj procjenjuje na dva miliona ljudi.

Prema toj zanimljivoj hipotezi, dav­našnji preci Maya nekada su predstavljali civilizovano društvo, koje je prije više hiljada godina živjelo najvjerovatnije na hipotetičkoj planeti Phaeton (Faeton), koja se - prema starogrčkoj mitologiji - na­lazila negdje između Marsa i Jupitera. Eric i Craig Umland su uvjereni da je nedostatak sirovina, na kraju, tu civilizaciju i čitavu planetu dovelo do ne­zapamćene katastrofe, do potpunog i definitivnog uništenja!

Kako to braća Umland objašnjavaju?

Dok su mnoge ekspedicije istraživača, slične našim misijama na Mjesecu, znatno opremljenije i sposobnije, zajedno sa svojim porodicama ili bez njih, na našoj planeti panično tragale za neophod­nim sirovinama, na zlokobnoj i zagonetnoj planeti se počelo, jer drugog izbora, izgleda, nije bilo, sa riskantnim bušenjem jezgra. I baš je to bilo kobno: došlo je do strahovite eksplozije i potpunog unište­nja planete. Tragovi te katastrofe, tvrde ovi autori, mogu se i danas vidjeti u obliku tajanstvenog po­jasa asteroida, čije je postojanje prvi dokazao čehoslovački znanstvenik Kazimierz Kordylewski (Kažimjež Kordilevski, 1903.-1981.).

Ostavši bez rodne planete, ekspedicije vanzemljana bile su prisiljene da prihvate našu planetu kao svoju novu domovinu. Međutim, kako su se prvobit­no bili stacionirali na Antarktiku; a približavalo se ledeno doba, svemirski gosti su bili prisiljeni da pokupe svoje instrumente i opremu i da krenu u zdravije i pitomije krajeve. U svojim vasionskim letjelicama tako su stigli u - Srednju i Južnu Ame­riku, u krajeve u kojima su mnogo kasnije Maye podigle svoje fantastične hramove, piramide i gra­dove!

ZVJEZDANA SELIDBA: Ovu fantastičnu selidbu sa Antarktika, valjda prvu u povijesti naše planete, dokazuju i mnoge eskim­ske legende i predanja, koje govore o neobičnim 'plemenima iz niotkuda' što su se u pradavnim vremenima selila u ogromnim metalnim pticama što su rigale vatru!

Iako su, zbog nesreće koja im se dogodila i nade da će jedinoga dana naći gostoprimljiviju planetu, u početlku izbjegavali svaki kontakt sa primitivnim stanovnicima Srednje i Južne Amerike, to ipak dugo nije moglo da potraje. Uvidjevši da drugog izlaza nemaju i da će zauvijek ostati na Zemlji, počeli su da se miješaju sa domicilnim stanovništem. Iz tog ukrštanja ro­đene su - Maye! Iste one Maye o čijoj misterioznoj civilizaciji znamo malo, a nagađamo mnogo!

Čitava ova priča ukratiko ispripovijedana zvuči, u najmanju ruku, kao teorija zanesenih fantasta. Možda ona to i jeste, ali prisjetimo se fantastičnih i gigantskih gradova, čiji ostaci se još uvijek nalaze u prašumama Yucatana, današnjeg Belizea i Guatemale. Prisjetimo se i svih zagonetnih arheoloških na­laza predmeta 'izvan svog vremena', što su svoje­vremeno ukrašavali hramove i mnogobrojne usnule monumentalne građevine, a čiju namjenu još nismo konačno utvr­dili i objasnili.

Ko ih je sagradio? Kakva im je bila namjena? Na koji način su podizani? Zašto i ko su im bili uzori i učitelji?!...

ZAGONETNI SIMBOLI: Prisjetimo se i zornih opisa, punih zbunjenosti i očaranja, koje su bilježili prvi sretni istraživači što su u neprohodnim džunglama otkrivali izgub­ljene gradove mayanske civilizacije:

''...Nesvjestica hvata posmatrača kada mu po­gled odluta po strahovitim kamenim figurama, lede­nim licima, groznim zmijskim glavama, avetinjskim likovima i jaguarima što, poput čovjeka, koračaju, koračaju, koračaju...

Kako prodrijeti u tajnu ornamenata i neobič­nih hijeroglifa, kako shvatiti da je čitava ta galerija zlohudih nakaza - sve te zbunjujuće figure, reljefi, crteži, sve te neobične skulpture i likovi, svi ti čudni znakovi i misteri­ozne poruke - u neprikosnovenoj i jedinstvenoj rela­ciji sa fantastičnim astronomskim proračunima i brojevima?

Dva krsta na obrvama jedne zmijske glave, jedna oštra jaguarska pandža na uhu boga Kulkulkana, neobični oblik jednih kamenih vrata, forma po motivu stepenica, što se uvijek iznova vraćaju: okamenjena čudovišta, zmije, ogromni filigranski obrađeni kamenovi - sve to, zaista sve to, izražava broj i vrijeme!...''

Otkud? Zašto? Kako?...

Kome je to trebalo?

FANTASTIČNA ZNANJA: Kada razmišljam o Mayama sve me više obu­zima osjećaj da nas još uvijek, kao Azteke i Tolteke, svoje primitivnije susjede, prije toliko stoljeća a možda i milenija, jed­nako zbunjuju svojim nevjerovatnim znanjem iz gotovo svih znanstvenih oblasti. Pa, ipak, zar je to mo­guće da Maye nikada nisu otkrile – točak?!... Zar je moguće da Maye nisu znale za – plug, za sistem vage?!...

Ali, Maye su imali predivne opservatorije. Njihovi učenjaci su registrirali kretanja planeta u našem planetar­nom sistemu, i mnoge druge astronomske događaje što se nisu mogli uočiti golim ljudskim okom; izračunali su da godina na Veneri traje 584 dana (savremeni znanstvenici su izračunali da traje 583,82 dana!), a znali su – zamislite! - i trajanje Marsove godine!

Ništa manje ne zbunjuje i činjenica da glavni gradovi Maya civilizacije, Chichen Itza (Čičen Ica) i Uxmal (Uksmal), ni­kada nisu bili povezani putnom mrežom(?!), a gradovi Maya u Srednjoj Americi, u meksičkom Yucatanu i Guatemali, podignuti su gotovo po nekom pravilu, u najnepristupačnijim dijelovima džungle!

Zašto? Kako je bilo moguće Mayama da se tamo nasele i da tamo izgrade svoje zadivljujuće gigantske kamene hramove, ako to nisu činili, recimo, sa neophodnim letjelicama?!... Otkud, konačno, jednom primitivnom narodu tako fantaktično znanje iz građevinarstva?

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Logičan odgovor nude braća Umland:

„…Ko je bio u stanju da izračuna trajanje jed­ne godine do preciznosti od svega nekoliko sekundi“ - kazu oni – „sigurno je uvidio i neprocjenjivu vrijednost jednog točka. Međutim, pošto on nije bio korišten čak ni u tako složenim aktivnostima kao što je transport ogromnih kamenih blokova, najče­šće teških i po nekoliko tona, koji su bili neophodni za izgradnju hramova u Chichen Itzi, na primjer, naj­bolje ilustruje da je graditeljima ovog zagonetnog naroda na raspo­laganju stajao neki drugi, lakši, nama još nepoznat način, možda antigravitacioni uređaji, ili jednostav­no letjelice, fantastične letjelice, koje su bez po muke prenosile teret bez obzira koliko težio. Jedino su, čini nam se, na taj način Maye mogle da izgrade sve one gradove i hramove što su nam danas poznati!...

Da bi što upečatljivije dokazali svoju teoriju da su Maye, u stvari, potomci gostiju iz svemira, braća Eric i Craig Umland ističu i činjenicu koja je već doka­zana da Maye genetski nisu slične nijednoj ljud­skoj rasi na našoj planeti. Pripadnici ovog naroda su niski i zdepasti i u tome nije bilo varijacija. Ni jedan Maya nije bio manji ili veći od drugoga. Pod­sjećali su, reklo bi se, kao da ih je serijski proiz­vodila neka mašina, a ne rađala majka!

Dabome, svemu ovome treba dodati još jednu karakteristiku - spušteno čelo, što je bila njihova još jedna nesvakidašnja genetska osobina. Da bi održali tu svoju fizičku jedinstvenost, Maye su išle još dalje pa su preko glave svakog djeteta vezivali daščicu, kako bi je oblikovali da još više ističe ionako neobično povijeno čelo!

Ali, Maye, vidjet ćemo, nude i bezbroj drugih jednako neobjašnjivih zagonetki.

Kako, recimo, logično objasniti dva različita kalen­dara kojima su se oni služili? Otkud dva? Zašto su im trebala?

Odgovor na ova pitanja izgleda da je najtačnije dao američki istraživač i autor Maurice Chatelain (Moris Šatelen).

Ali o tome u sljedećem nastavku…

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: NA ZVJEZDANIM STAZAMA