Nastavljam čitati nešto nevidljivo što se na mapi čini izvornim kozmoglifskim jezikom. Kažu, papa Siksto V. u doba „rekonstrukcije“ Rima dao je ostrugati jedan od egipatskih obeliska ispisanih hijeroglifima. Naravno, tradicija je to od kako je čovjeka, no ni tim činom ne može se zatrti korijen jezika. Dovoljno je bilo pronaći Rosetu i sve je došlo na svoje. Kako god ja držim da je Vukovaru, Gradu heroju, plejadskom Vučedolu i njegovoj golubici, 17 sinjskih alkara trčalo povijesnu Alku, dok se istodobno u primoštenskom Gaju posvetila 17 metara visoka skulptura Gospe Loretske, u spomen imenu našeg Ilirca Siksta V. zauzetog za Loretsku legendu. I zato baš mora da Kućica biva prenesena preko Ilirika, i zato je Ošlje centralna točka i figura. I zato je Hrvatska politički „prerezana“ baš u tom prostor-momentu.

KAILASH KORA

Piše: dr. Semir Osmanagić

Kailash, zapadni Tibet, Kina

Maj 2017.

Sedam dana traje moj boravak na Tibetu kao period aklimatizacije i pripreme za obilazak svete piramidalne planine Kailasha.

Kailash je ime iz hindu tradicije i znači “dragi kamen vječnog snijega”. Za mnoge istočne religije, Kailash je “najsvetije mjesto na Planeti”, “centar svijeta”, “stepenice prema nebu”. Neki izvori govore o misterioznom gradu ispod Kailasha, Shambali, gdje žive “perfektni ljudi”. Kailash je okružen sa četiri rijeke: Indus, Sutlej, Brahmaputra i Karnali. Kailash leži u srcu šest planinskih vijenaca, simbolizirajući lotosov cvijet.

Kailash je sveta planina za četiri religije: hinduizam, budizam, jainizam i bonpo. Hindu uči da božanstvo Shiva, pobjednik nad zlom i tugom, prebiva na vrhu Kailasha u stanju perpetualne meditacije zajedno sa ženom Parvati. Za budiste, ovo je dom za Budu Demshoka, koji predstavlja božansko svjetlo. Ovo je prema njima i mjesto gdje je budizam naslijedio bonpo, kao prethodnu tibetantsku religiju. Za jainizam ovo je dom prvog jaina, Tirthankare Rishabhadeya, koji se oslobodio ciklusa reinkarnacija i ponovnih rađanja.

Zaista, veliki religijski i kulturni uticaj ima Kailash za Tibetance, hinduse, budiste, od Indije do Japana, za zapadne i kineske posjetioce. Početkom maja je još uvijek hladno za Indijce, tako da su najčešći posjetioci Rusi, te nacije s istoka Evrope (Bjelorusija, Ukrajina, Moldova, Bugarska).

Polazak na Kailash koru je iz baznog kampa iz Darchena, s nadmorske visine od 4.675 metara. Pješačenje traje 52 km i najčešće se obavi za tri dana.

Kailash je visok 6.714 metara i smatra se da se još niko nije popeo na vrh ove planine. Doduše, neki su dobili specijalne dozvole za penjanje na vrh, ali se zbog međunarodnog pritiska nisu usudili na taj poduhvat. Pripadnici svih pomenutih religija smatraju da bi se penjanje na vrh smatralo skrnavljenjem svete planine i gotovo sigurnu smrt za penjače. S druge strane, Kailash kora je čin poštovanja prema ovoj prirodnoj piramidi i znak dobre sreće. Za mnoge, ovo je prilka da se oslobode grijeha ili da zavrijede zasluge, te da i sami steknu božansku duhovnost.

Kora se najčešće obavlja hodanjem u smjeru kazaljke na satu.

*** 

Tog sedmog maja 2017. godine, ustajem se rano ujutro u svojoj sobi u odmorištu u Darchenu. Ispod dva jorgana i dvije deke, u debelim minusima, s kapom na glavi i tri sloja odjeće, dodajem još tri jakne, gojzerice i izlazim s ruksakom na leđima. Ovih nekoliko dana sam malo sna uspio da uhvatim. Problem s ishranom, iscrpljenost od visoke nadmorske visine i nedostatka kisika, te nikakve pripreme za ovaj poduhvat su elementi koji me prate. S druge strane, znam da je sve u jakoj volji i prevlasti duha nad tijelom.

Izlazim vani. Boris, ljekari iz Bugarske i Tsenko i bugarski pilot su članovi ovog čudnog, pomalo rasklimanog trija pedesetogodišnjaka. Uz nas je vodič Djang.

Kombi nas ostavlja na početku staze za obilazak Kailasha. Djang i vozač šire raznobojne zastavice s molitvama, ostavljaju ih u dolini zajedno sa stotinama drugih obješenih zastava s porukama, mantrama i budističkim molitvama za dobru sreću.

Reski jutarnji hladni zrak, minus 12 stepeni, ali nebo nema oblaka. Lagani povjetarac. Imamo sreće s vremenom. Dolazim do prve stupe malog indijskog hrama okićenog zastavicama, perjem i životinjskim kostima. Napravim tri kruga oko stupe, ulazim unutra, naklonim se, skrštenih ruku upućujem misao Kailashu da primi ovaj naš poduhvat dobronamjerno i kao znak istinskog poštovanja.

Na izlazu iz stupe zastajem, ponovo zatvorim oči i upućujem poruku.

MEDITACIJA

“Ja sam niko. Samo zrnce prašine u beskonačnom svemiru. Pozivam moćne energije piramida, najstarije građene piramide na svijetu, Bosanske piramide Sunca, majke svih piramida i najstarije oblikovane piramidalne planine Kailash, oca svih piramidalnih planina, da vrate Tibet nazad Tibetancima; da utiču na Kineze koji putuju svijetom, da spoznaju pravu istinu o događanjima na Tibetu prije šest decenija; da mnogi Kinezi koji prelaze na budizam polako vrše pritisak na kinesku vladu da omekša svoj stav prema Tibetu. Pozivam Tibetance da kombiniraju modernu tehnologiju sa drevnom spiritualnošću, tako da se nove generacije vrate na Tibet i nastave zaštitu Tibeta i poštovanje prirode.

Ja sam niko. Samo čestica prašine u beskonačnom svemiru.”

*** 

Hodanje u kompletnoj opremi; štapovi, kapa i dvije kapuljače preko nje, lice kompletno pokriveno kako bi bilo zaštićeno i od hladnoće i od sunca. Put je uglavnom ravan, ponegdje poneki usponi i lagane nizbrdice. Kako vrijeme prolazi, postaje toplije. Već nakon sat vremena bio sam mokar od znoja, ali se ne otkopčavam. I tako je i ostalo do kraja prvog dana kore.

Putem pretičemo pilgrime koji obilaze Kailash i čije putovanje traje tri sedmice. Naprave dva koraka, spoje dlanove, visoko podignu ruke iznad glave, spuste ih do čela, a zatim do grudi. Padaju na koljena, uz pomoć ruku spuštaju čitavo tijelo na zemlju, izgovarajući mantru. Zastajem. Uradim isto što i oni. Smrznuta zemlja i kamen. Jedanput se spustiti i podići je dobra vježba. Raditi to iznova čitav dan predstavlja fizički i mentalni napor. Raditi to 21 dan uzastopno je čudo. Ništa osim divljenja ne mogu imati za ove ljude. Taj dan sam ih sreo nekoliko.

Pravimo pauzu svakih sat vremena. Hodamo, gledamo prema Kailashu pod vječnim snijegom. Prvo nas je gledao njegov jugozapadni dio, a zatim se polako počela otkrivati njegova široka zapadna strana.

Kailash zovu piramidom. Prema mojim kriterijima Kailash nije piramida. Nema pravilne četiri trouglaste strane i nema vještački građevinski materijal. Međutim, Kailash ima četiri izražene stranice sa dobrom orijentacijom. Nisu trouglaste, već imaju čudan oblik zakrivljenog pravougaonika koji se sužava pri vrhu. Njegov smještaj u prostoru, okružen s drugim piramidalnim vrhovima, govori o nekim smislenim aktivnostima obrade i raspoređivanja. S obzirom na gabarite, to svakako nije unutar čovjekovih granica.

U toku putovanja, nekada se ja nalazim na čelu, nekada Boris, a onda mi se pridruži i Djang. Nakon nekoliko sati hoda, razmišljam čega mogu da se otarasim kao tereta. U flašici je kombinacija vode i čaja; pijem samo da smanjim teret. Doduše, mislim se, tekućinu sam zadržao u sebi. Dakle, nisam smanjio teret, ali sam barem olakšao bočicu. Štapovi za hodanje postaju sve teži. Dajem ih Djangu, on ih sa zadovoljstvom koristi.  Nažuljao sam dva mala nožna prsta na lijevoj nozi. Svaki korak mi postaje bolniji.

Ali, nastavljamo dalje, istim tempom. Dan je prelijep. Tibet se otvorio u svoj svojoj ljepoti. Prolazimo pored žustrih potoka koje hrani otopljeni snijeg.

Ispred nas stado od devet jakova. Ovi snažni tibetantski bikovi oduvijek su bili velika pomoć domaćem stanovništvu. Ništa ih ne zaustavlja; niti niske temperature, niti snijeg, niti veliki teret. U restoranima je meso jaka glavni specijalitet na Tibetu. Kada im se priđe, dosta su plašljivi i reaguju na svaki pokret.

Pravimo dvije pauze. U improviziranim šatorima, od maja se služi čaj, voda, čovjek se može  ugrijati i odmoriti. U jednom od njih srećemo manju rusku grupu. U Darchenu smo ovih dana čuli najviše ruski jezik.

Na drugom odmorištu, Tibetanci su udružili snage i podižu još jedan šator, uz već postojeći. Zakucali su kočiće u zemlju, raširili šator, prostiru ga na cijevi. Sve muškarci.

Uzimam čaj. Uzimam i drugi. Slikamo se. Malo smo se raskomotili. Svima nam je toplije.

I onda opet krećemo dalje. Pošto mi je ovo prvi put da pješačim ovom putanjom, nemam nikakvu predstavu gdje idem, koliko će trajati i kada ću stići. Znam samo brojke: 18 km i oko šest sati hoda.

Obilazimo Kailash. Sa zapadne strane, dolazimo na njegov sjeverozapadni brid.

“Iza ove okuke je naša destinacija za danas.”

Nije to baš bilo iza “te okuke”, već iza neke druge. Ipak, nakon šest i po sati pješačenja stigli na današnje željeno odredište, Daraphuk, na 4.800 metara nadmorske visine. Veliki šator, peć na drva u sredini, kreveti koji igraju ulogu klupa za sjedenje preko dana, na kojima spavaju članovi domaćinstva tokom noći, ali i vodići i svi kojima treba san. Sve nas je to zateklo. Boris, Tsenko i ja dobijamo sobicu broj 13. Izdaleka izgledaju kao mali paviljoni sa po pet soba. Iznutra, vrlo skromne sobice, sa pet kreveta jedan do drugoga. Teško je reći kada je posteljina zadnji put oprana. Uzimam deku sa drugog kreveta i stavljam je na svoj.

Grijanje, u evropskom značenju te riječi, je nešto što ne postoji u zapadnom Tibetu. Ako imate restoran ili odmaralište, tamo gdje je peć, tamo vam je i krevet. Po kućama je slično. Podovi su zemljani, betonski. Namještaj je star. Higijenski uslovi skromni, na razini XVIII stoljeća.

Ali, ljudi su jako dragi. Na osmijeh uvijek uzvraćaju osmijehom. Vi pričate engleski, oni odgovaraju na tibetanskom. Pogotovo su im interesantna naša bijela, evropska lica.

Zamolim Djanga da me snimi. Stao sam u podnožju sjeverozapadnog brida Kailasha i snimio dva petominutna priloga. Jedan na našem, drugi na engleskom jeziku. U njima sam opisao svoju telepatsku poruku koju sam poslao energijama piramida u Bosni i na Kailashu, moju želju da ekonomski i tehnološki moćna Kina izađe u susret Tibetancima i da omekša svoj stav, a Tibetancima sam uputio želju da kombiniraju standarde XXI stoljeća i svoju milenijumsku duhovnost i da nastave sa životom u harmoniji s Planetom kao i do sada.

Djang je slušao. U sebi odobrava, ali me zamolio da ne spominjem njega niti Tensina, drugog vodiča. Mogli bi imati problema radi toga.

Onda shvatim da bih mogao i ja imati problema. Iako Kina nije zemlja kao prije 20 ili čak prije deset godina, ipak treba biti odmjeren.

*** 

Sam, okrenem se sjeverozapadnom bridu Kailasha, zatvorim oči i upitam da li je čuo moju poruku.

MEDITACIJA

“Poruka je primljena. Ali, potrebna je akcija mnogo ljudi. Treba podići svijest.”

*** 

Naš večernji izlazak je pod šatorom, u restoranu. Naručujem kajganu s paradajzom. Ovaj put bez pića. Obično donesu slani čaj i slatki paradajz. Treba im naglasiti kako da vam pripreme i piće i hranu.

Naručujemo doručak za sutra, za šest sati. Meni dva tvrdo kuhana jaja i jedan paradajz.

Pada mrak. Čim kročimo u sobu, to znači uvlačenje pod jorgan. U odjeći, naravno. Malo sam pisao, zatim odložio kompjuter i pokušao zaspati. Boris mi je s desne strane, malo teže diše, kašlje. Tsenka ne čujem.

Ni ova noć nije bila izuzetak. Organizam se bori za kisik i to me probudilo oko tri sata ujutro. Još jedna noć napola prospavana.

U pet sati, Boris i Tsenko su se digli, vrte se po sobi, pakuju, vade pa ponovo stavljaju stvari u ruksak. Idu do restorana. Kažu mi da je zatvoren. Nestrpljivi su.

“Pa to su nam rekli sinoć! Otvaraju tek u šest sati.”

Koristim još pola sata i onda se dižem i ja malo prije šest. Troje čarapa (i opet mi je bilo hladno nožnim prstima kao jučer), šest slojeva majica i jakni, donji veš i tople pantalone. Kapa na glavu i izlazim vani. Mrkli mrak. Dođemo do restorana, otvaraju tačno u šest. Pod šatorom je i Djang spavao. Ustaje se razbarušenom kosom.

“Danas je “Dan D!”, kažem Borisu. To je bio dan iskrcavanja Saveznika u Normandiju prije 73. godine. Dugo se nije znalo gdje i kada. Ali, znalo se da zasigurno dolazi.

U mom slučaju, znao sam da dolazi ovaj dan. Drugi dan kore, najteži i najnaporniji. Dan kada se tijelo, um i duša testiraju.

Krećemo u sedam sati. Jos je mračno. Pratimo svjetlo baterijskih lampi po smrznutoj zemlji i šljunku. Odmah, kao u inat, započinje uspon. Hladno je, zrak reže, ali moramo ga udisati više radi penjanja uzbrdo.

Wolfgang mi je rekao neki dan:

“Imat ćeš prvi uspon, pa ravan, pa slijedi drugi uspon i onda opet plato, i napokon treći, najveći uspon i osvajanje prijevoja Drolma La, na visini od 5.630 metara. Nakon toga je spuštanje, pa dugačka ravnina.”

Dakle, posložio sam sličice u glavi. Ide nam ovaj prvi uspon, pa ćemo odmarati tijelo dok hodamo ravninom. Korak za korakom, noge traže najpogodnije mjesto da stanu, da se ne okliznu. Kada udarite gojzericom o malo viši kamen, to jako zasmeta.

S nama je nekoliko Rusa. Idemo, pauziramo, prođemo jedni pored drugih i tako stalno. Što više pauzirate, to se teže odlučiti da se dignete i nastavite. Stoga, pauze što više minimaliziram.

Odozgo se spušta jedna djevojka u pratnji vodiča. Glavom mi odmah prosturji: “Odustala je.”.

Prolazi pored mene. Visoka, možda tridesetak godina, kao da skriva pogled i njene svijetle oči. Vjerovatno je sa grupom krenula oko pet sati da bi sada odustala nakon sat-dva. Žao mi je. Ali, problem je što ovakav čin negativno utiče na sve ostale koji je vide. Odmah se javi misao kako bi bilo lijepo vratiti se i ostaviti koru nekim drugim pustolovcima.

Ipak, teorija manjeg otpora nema mjesta kod mene danas.

Nije prošlo ni petnaest minuta, kad još jedna Ruskinja ide natrag sa jednim od vodiča. Očigledno je da je bila veća grupa, od 10-15 ljudi, kada su imali luksuz da angažuju dva vodiča. Ali, to isto znači da je grupa ostala bez jednog vodiča i da sada ovisi o njihovom jedinom vođi koji ih je i doveo na Tibet.

I tako, u glavi se odvija film. Nagađanja. Za to vrijeme, gotovo rutinski, automatski, oči i noge su u suglasju. Traže najbolje mjesto za koračanje. Hodajući uzbrdo, mislim se, kada će završiti ovaj prvi uspon. Ove dvije Ruskinje djeluju tako demotivirajuće. Moram pronaći svoju motivaciju za nastavak penjanja.

U slijedećem momentu, dvoje Tibetanaca, pilgrima. Na onoj uzbrdici, na kamenu i smrznutoj zemlji, spuštaju svoja tijela svakih nekoliko sekundi i osvajaju nove metre Kailash kore. U glavi se posramim svojih misli od maloprije. Pozdravim pilgrime, uputim im osmijeh. Nastavim dalje.

Napokon, izlazimo na vrh prvog uspona. Slijedi put, doduše nije ravan, ali znatno je manji po usponu. Naravno, danas ćemo se prvi dio dana uglavnom penjati, jer moramo osvojiti 1.000 metara nadmorske visine.

“Molio sam se danima da ne bude vjetra.”, kaže mi Tsenko.

“A ja sam se nadao da neće biti snijega. Obojica smo imali sreće.”, odgovaram.

*** 

Traje drugi uspon. Ne znam koji je duži, prvi ili drugi. Imaju li kraja, mislim se u sebi.

Dok hodam oko Kailasha, shvatim kako su nevažne naše dnevne brige. Koliko su ljudi opterećeni nebitnim stvarima i kako sami sebi otežavaju stvari?

“Ogledalo!”, usklikne Tsenko. Kailash kao da se ogleda u planini preko puta.

“Ovo je mjesto na kom dolazi, prema nekima, do distorzije vremena i prostora. Ljudi znaju imati halucinacije.”. Tsenko zna svaki detalj.

Sporo se okrenem, pogledam, nasmijem se Tsenku i nastavljam. Svaki dodatni pokret je napor.

*** 

Čitao sam da tokom drugog dana kore dolazi do interesantnog fenomena. Nokti narastu kao da je prošlo 14 dana. Brže se stari.

Pogledat ću nokte na kraju dana.

***

Usiljeno hodanje drugom dolinom.

“Vidiš onaj prolaz? Tu počinje uspon na Drolma La. To će biti malo teže.”, reče Djang.

“Malo teže.”, mislim se. Znači, ovo je samo bilo zagrijavanje.

Dvjesto metara ispred nas grupa na pauzi.

“Ova ruska grupa je krenula jutros u 5.30 sati. A mi smo ih već stigli. Imamo dobar tempo.”, zadovoljan je Djang.

Složio bih se. Išli smo dobrim tempom, s jako malo pauza. I mada nam se čini da su nam korci spori i kratki, očigledno je da smo bili brži nego ova mlađa grupa.

Kada smo došli u podnožje Drolma La prevoja, shvatio sam zašto o njemu govore sa toliko strahopoštovanja. Prolaz je u snijegu i jako je strm. Veći je uspon nego kao Nubijske piramide od 70 stepeni.

Ali, daje vam snage činjenica da ste stigli grupu koja je krenula znatno prije vas. Nakon kratke pauze na stijenama, na kojima se nalaze poruke budista, krećemo. Relativno brzo smo sustigli grupu ispred nas. Uspon počinje da biva sve strmiji, a koraci sve kraći. Gledam svoje stope. Kada koračam, nemam dojam da osvajam isuviše mnogo terena. Kao da stavljate stopu do stope.

Kao mali igrao sam se davno zaboravljene igre, klis i pale. Kada bi mjerili ko je bliži rupi, onda bi nam jedinica mjere bila stopa, pedalj i prsti. Pet stopa, dva pedalja i četiri prsta. Zaboravljeno vrijeme. Što mi ovo sada pada napamet?

Ispred mene dva Rusa, k’o od brda odvaljena. Naprave par koraka, pa stanu. Na začelju su svoje kolone. Sustigao sam ih. Mislio sam da će nastaviti nakon pauze, ali oni prave stanke svaka tri-četiri koraka. Odlučujem se za preticanje. Prebacujem desni štap za hodanje u lijevu ruku (koji je to dodatni napor!), i desnom rukom dodirujem lakat prvog Rusa. Pozdravljam ga osmijehom i pozivam da ustraje (nisam do sada znao da je i osmijeh napor organizma koji troši energiju). Dolazim do drugoga, radim isto. Oni jedva dolaze do daha. Znam da nije prijatno kada ih neko prestiže, ali bar sam pokazao poštovanje prema njima.

Snijeg je još u hladovini. Sunce će ga osvijetliti tek za par sati na ovom mjestu. Onaj što se jučer bio malo otopio na površini, sada je zamrznut. Štapovima udaram malo jače da bih napravio oslonac, i onda korak za korakom.

Sve je strmije. Nedostaje nam zraka. Ruska grupa se osipa. Neki, oslonjeni na štapove, polusavijeni, pokušavaju da udahnu što više kisika u tijelo.

Ja dišem u ritmu dva-dva. Udisaj se sastoji od dva kratka udisaja i onda dupli izdisaj. Dva unutra, dva vani. Razmišljam o disanju, ma o bilo čemu, samo da ne ometam noge u usponu.

“Dolina smrti” je s naše desne strane. Ne čudi me sto Indijci ovdje odustaju od života. Ovakav fizički napor je za, nepripremljene, ogroman.

Niko ne priča. Štedi se snaga. Više ne razmišljam kako sam se već nekoliko puta preznojio od jutros. Noge bole. Um je odavno preuzeo kontrolu i šalje motivacone stimulanse. Dva pilgrima opet ispred mene. Liježu na snijeg, pridižu se. Zaista, neumorni su. Ne trošim energiju da bi im se pridružio i spustio na snijeg u znak solidarnosti.

Ali, dodatno su me motivirali. Nastavljam s usponom. Iza mene je Djang.

“Koliko još?”, pitam. Pri tome gledam na vrh ovog prevoja, misleći da bi to mogao biti kraj.

“Još 40 minuta.”, odgovara.

Pusti snovi, mislim se. Ovaj prvi prevoj nije ni pola uspona. Zaista, kada smo se popeli na njega, jasnije se vidjelo da je ispred nas još strmiji, bijeli uspon.

Ne razmišljam ni o čemu u ovom momentu. Samo noga za nogom. Svejedno vam je za sve ostalo. Samo mislite kako dalje osvajati metar po metar. Kada hodate, korak ste bliži cilju.

Kada noge odustaju, tijelo isprsite i inercijom idete naprijed. Kada fizičko tijelo želi da odustane, um preuzima i gura naprijed. Kada racio više nema argumenata, duša je tu da stimuliše, oplemeni i da dodatni poticaj.

“Sve prolazi. Proći ce i ovaj uspon.”, mislim se. Prešao sam još nekoliko slavenske braće i sestara. Ali, prošlo je dvoje i pored mene. Napravio sam im mjesta. Obojica Tibetanaca. Nemam snage da mislim koliko su oni puta ovuda prošli.

*** 

Kada dođete na destinaciju, onda sami sebi ne vjerujete da je iza vas najteži dio puta. Dok se penjete, mislite kako ćete u tom trentuku podići štapove za hodanje, uskliknuti, uraditi nešto čime ćete pokazati svoju pobjedu.

U mom slučaju, popeo sam se na vrh prevoja i samo sam razmišljao da mi je naći pogodan, dovoljno visok i ravan kamen da na njega sjednem. Na vrhu prevoja nalazi se desetak onih koji su ga savladali. Svi sjede, odmaraju, istinski zadovoljni.

Skidam zaštitu za nos i usta, odlažem štapove, otkopčavam jaknu da me ne steže. Sunce nas je obasjalo u tom trenutku. Došli smo u pravo vrijeme. Da se počeo otapati snijeg bilo bi puno teže, plus, sunce bi išlo u oči.

Vidim male bijele ptičice. Sjetim se da sam jučer uzeo komad pogače u restoranu. Pronađem ga, odlomim komadić i bacim “tibetantskom vrapcu”. Oprezno, poskakujući na tankim nožicama, uze kruh. Bacim još jedan komad. Dođe i druga ptičica. Ubrzo sam ih okupio desetak. Bacao sam komadiće da mi vrijeme što duže traje.

Dolazi Boris i prelazi pravo preko zamišljene hranionice za ptičice. One pobjegoše.

“Boris, otjera mi ptičice!”, rekoh mu.

“Izvini.”, i ode da potraži drugu stijenu.

Zapravo, ova je bila široka i možda najbolja od svih stijena za odmor. Potražim pogledom Borisa. Već je pronašao i sjeo na drugo mjesto.

“Izvini, mozes poći na tu stijenu. Samo sam hranio ptičice.”, obratih mu se.

“Nije problem, ovdje je dobro.”, reče mi.

Nastavio sam ih hraniti i u tim trenucima sam zaboravio gdje sam. Posmatrao sam ptičice. Sada ih vec počinjem razlikovati. Onaj ima povrijeđenu nogu, onaj je mali, onaj treći je napuhanko, pravi harambaša…

Ostadoh bez kruha.

“Hoćemo li polako?”, pita Djang.

“Idemo.”, odgovara ova neumorna bugarsko-bosanska trojka.

*** 

Kaže se, kada prođete Drolma La, savladali ste koru. Međutim, iza nas je samo tri sata uspona, od sedam do deset sati ujutro.

Nastavljamo ravnim, kamenim i snjegovitim tlom. Ovako je lakše, nema uspona, a o kisiku više i na razmišljam. Idemo nizbrdo. Uvijek sam se više volio spuštati nego penjati. Znam da ćemo se morati spustiti nekoliko stotina metara nadmorske visine u preostalom dijelu dana.

Na pojedinim mjestima nalaze se prave strmine. Pažljivo se spuštamo da ne izvrnemo nogu. Zapravo, prošli smo dva znaka na kojima piše da postoji opasnost od ozlijeda zglobova.

Sada znam da nas ništa ne može zaustaviti. Najteže smo prošli. Samo treba odraditi ove kilometre strmina, a nakon toga je gotovo sve ravno.

Dosli smo na slijedeće odmaralište. Pijem dva slatka čaja. Organizam traži tekućinu. Razgovaramo s lokalnim ljudima. Pitam se, koliko nam je još preostalo? Ako smo jučer prešli 18 km, ostatak kore je 34 km. Šta ako pokušamo da obavimo koru za dva dana, umjesto za tri?

Razgovarali smo prvo Djang i ja, a onda smo ideju podijelili sa Tsenkom i Borisom. Oni se složiše.

Super, ovo je novi izazov. Ali, dobro će nam doći u biografiji. “Obavili Kailash koru za dva dana!”, šalim se u sebi.

“Samo, moramo imati dodatnu motivaciju. Predlažem da se počastimo kupkom u toplom Springsu gdje smo bili neki dan.”, sugeriram svojim suborcima.

Složiše se.

S novim entuzijazmom krećemo se prema Darchenu. Naravno, svi ovi kilometri se neće sami od sebe preći, već našim nogama i umornim tijelima.

Hodajući po ravnom, imamo više prostora da gledamo prirodu, osluškujemo žubor riječica i da posmatramo neobične geometrijske oblike planina koje nas uokviruju.

Sada smo na ravnom.

“Djang, uzmi moje štapove za hodanje u ovom dijelu.”, kažem.

Nakon pola sata, Djang mi prilazi:

“Ovo su dobri štapovi. Je li ti ih dala April?”

“Ne, kupio sam ih u Sarajevu prije polaska. Ali su vrlo kvalitetni.”, Pokušavam se sjetiti koliko sam ih platio, ali znam da nijedan komad ove planinarske opreme nije bio jeftin.

Djang ponavlja kako su štapovi dobri.

“Djang, poklanjam ti te štapove za hodanje. Tebi će više trebati nego meni.”. Tako završavam priču oko štapova i nastavljam dalje.

Sada je već sunce, te skidam dvije kapuljače i ostavljam samo kapu na glavi. Raskopčane sam jakne. Razmišljam o promjeni plana za vraćanje u Sarajevo.

***

Slijedeće odmaralište: skroman kućerak od cigle od blata, peć u centru prostorije. Uzimam još dva ledena čaja. Žena sa bebom na leđima i sinom na kauču. Djang naručuje kineske makarone. Ja se odlazim igrati s klincem. Ima četiri godine. Pokazuje mi mobitel s igricama i prazan blok. Uzimam blok i nacrtam patkicu. On izgovori kako se patka kaže na tibetantskom. Nacrtam kuću. Pa jaka. Pa Kailash. On istrgne jedan list papira pokušavajući nešto da napravi. Uzmem ga i napravim avion. Bacim ga, avion poleti. To mu se svidjelo. Izašli smo vani i malo se igrali papirnatim letećim objektom.

Na izlasku iz ovog odmarališta vidimo pick-up, kamion. Kaže mi Djang:

“Hoćemo li natrag ovim vozilom?”

“Ne, ja trebam da kompletiram koru. Radim je zbog sebe. Ne mogu se varati.”, odgovaram.

Prošli smo 100 metara, a tamo Tsenko i Boris, sjede, čekaju nas.

“Vidjeli smo da ste ušli unutra, pa smo pomislili da si stao da napuniš bateriju mobitela”, reče Boris.

“Tako je.”, odgovaram. Zaista, punio sam smart phone koji se ne snalazi dobro na niskim temperaturama. Jako brzo troši bateriju, velika zamjerka Apple-u. Vjerovatno će moj slijedeći telefon biti druge marke.

Nastavljamo dalje skupa.

Nakon pređenih kilometara i kilometara, dolazimo do budističkog manastira gdje smo trebali spavati drugi dan. Tu je već nekoliko ljudi smješteno u sobe, pa će nastaviti sutra.

Mi prolazimo, ne obazirući se na primamljiv zov odmora.

*** 

Ispred nas su posljednja tri sata hoda. To je obično treći dan kore. Put je ravan. Na nekoliko mjesta se dižemo iznad doline, blagim usponima.

Djangu govorim o svojoj promjeni.

“Nazovi April i reci joj da mi uzme karte Ngari-Lasa i Lasa-Chengdu.”, govorim mu.

“Ali karte se ne mogu mijenjati, pogotovo ne za strance.”, odgovara Djang.

S tim se složiše Boris i Tsenko.

“Ne, ne, ovo su druga vremena. Nije ovo Kina od prije deset godina.”, uporan sam.

Djang napokon uspostavlja vezu sa April. Ona počinje da radi na kartama. Kaže da se za sat vremena mogu promjeniti rezervacije, uz nadoplatu, naravno.

“Rezerviši!”, odlučan sam.

*** 

“Još ova dva prevoja i tu smo. Tamo će nas čekati auto.”, komentira Djang.

Izgleda dohvatljivo. Koračamo. Naravno, nisu bila samo dva, vec četiri prevoja, potrajalo je i to, ali na koncu vidimo prvu kućicu. Periferija Darchena.

“Tu smiju dolaziti auta.”, kaze Djang.

Došli smo pored table koja označava završetak Kailash kore. Slikam se.

Uđemo u kućicu da se okrijepimo. Unutra sedam Tibetanaca, crni k’o gar. Kao da su iz rudnika izašli. Slikam se i sa njima.

Dotada mi je bilo teško skidati obje rukavice, otkopčavati jaknu, tražiti foto aparat, uključivati ga i slikati. Isuviše radnji, isuviše dodatne energije. Sada osjećam nešto drugo.

Okrećem se u pravcu Kailasha. Jos jedanput. Zatvaram oči.

MEDITACIJA

“Da li je ovo “djelovanje”? Borba nad fizičkim?”

“Jeste. Vidio si vjernike. Za sve ćemo se mi pobrinuti. Oni koji zavrijeđuju, bit će nagrađivani. Oni drugi će ponovo učiti.”

*** 

Umočio sam umorno tijelo u toplu, mineralnu, svetu vodu. Sada kada je sve gotovo, vrijeme je da se javim Sabini. Šaljem joj poruku:

“Najdraža, uspio sam. Odradio sam Kailash koru na minus dvanaest, jakim tempom, tako da smo za 11 sati prešli 34 km. I završili je čitavu za dva, umjesto za tri dana. Najteži je bio vertikalni prijelaz na 5.650 m. Ne bih ovo žestoko, fizičko, mentalno i duhovno iskustvo nikom preporučio. Volim te.”

I, ubrzo, primam odgovor:

“Ne mogu ti opisati koliko sam sretna što si uspio i što si se javio da si dobro.”

***

Gledam nokte. Nisu mi nešto posebno narasli od jutros.

Razmišljam o nama trojici. Možda smo nekome izgledali kao trio raštimanih pedesetogodišnjaka. Ali, u stvari, mi smo tri planinska kozoroga koja još uvijek nisu za odbacivanje.

SVETA JEZERA, MANDAR MEGALITI I TIBETANTSKI RUKOPISI

Piše: dr. Semir Osmanagić

Darchen, bazni kamp, Zapadni Tibet

Maj 2017.

Darchen je polazna baza za Kailash koru. Ovdje, na 4.650 metara nadmorske visine, prespavate ili provedete nekoliko dana aklimatizacije, a potom se uputite pješke u obilazak svete planine Kailash.

Toplo obučen utonem u san. Usred noći, budi me bol u prsima. Nekoliko puta udahnem duboko. Sjetim se da sam na Tibetu. Pogledam na sat. Tri sata poslije ponoći. Pokušavam zaspati. Ne ide. Nakon dva duboka udisaja, umorni organizam prelazi na kraće udisaje, ubrzo nedostaje kisika i javlja se alarm u tijelu – ponovo se budim. Nadao sam se da će se nešto promijeniti, ali do šest sati ujutro nisam zaspao. Tek sa izlaskom sunca sam odmorio jedan sat, od šest do sedam.

Danas nam je na rasporedu obilazak svetih jezera Rakshas Tai i Kurgual Chungo.

U sedam polazimo na doručak u Darchen. Obučen sam toplo. Moram pohvaliti termalni donji veš bh. proizvođača “Alma Ras”. Ova domaća firma je napravila pamučnu odjeću koja mi zadržava toplotu na pravom nivou. Profesionalna planinarska odjeća sa specijalnim materijalima koji zadržavaju toplotu, također, je prošla ispit. Skupe gojzerice (reklamiraju ih kao zaštitu protiv vjetra, kiše i snijega) jedino se ne reklamiraju kao termalne, a sada znam i zašto. Nožni prsti mi mrznu.

Mali restoran je 200 metara udaljen, blagim usponom. Iznenađujem se koliko razlika od 1000 metara nadmorske visine (Lasa-Darchen) zapravo predstavlja napor za organizam. Koraci su mi sporiji, i pitam se zašto li su izabrali baš taj restoran kada je bilo i bližih.

Restoran je jedna velika prostorija u čijem se centralnom dijelu nalazi peć na drva. Ona pomalo grije i osjetno smanjuje minus od 12 stepeni, koliko je vani. U restoranu, sa strana na klupama, spavaju članovi domaćinstva. Dvije osobe su budne i poslužuju čaj s džumbirom, medom i limunom, te prave kajganu s paradajzom. Napokon sam nešto konkretno pojeo.

***

Vožnja do jezera Rakshas Tai je posebna. Ogromna otvorena prostranstva, a iz svakog ugla se vidi Kailash, koji suvereno dominira svojom bijelom figurom nad cjelokupnim prostorom. Jezero je spektakularno plave boje, zauzima više od 150 kvadratnih kilometara površine. Vodič Djang mi kaže da je riba iz ovih voda dobra za trudnice.

“Ne vidim ribarske brodove, ima li koja luka na jezeru”?, pitam.

“Ne, ovdje se riba ne lovi. Samo ako valovi donesu mrtvu ribu, onda je jedu. Ovo je sveto jezero.”, odgovara.

***

Otvoreni prostor, reski planinski zrak, vjetar i polazak na pješačenje oko jezera Rakshash Tai i kore. Lede mi se nosnice. Stavljam masku na lice, štitim nos i usta. S crnim naočalama i kapom štitim čitavo lice od sunca. Ovdje smo četiri kilometra bliži suncu, nego u Sarajevu. Koža brzo izgori.

Dio kore (kružnog obilaska) oko jezera Rakshah Tai odrađujemo autom, a dio pješke. Nekako smo se na čelu šestočlane grupe našli Petar iz Bugarske i ja. Petar me je slušao na predavanju u Sofiji prije mjesec dana.

“Ti se profesionalno baviš planinarenjem?”, upita me.

“Ma ne, ovo mi je prvi put.”, odgovaram.

“Vidim da imaš profesionalnu opremu.”, govori mi.

“Kupio sam je prije polaska za Tibet.”, odgovaram mu.

Uslijedilo je malo brže pješačenje uz obale plavog jezera. Pravimo pauzu, pridružuju nam se i ostali. Jedan se terenac uspio probiti do nas. Kombi nije mogao ići preko prevoja sa snijegom. Uspijevamo se ubaciti sva šetorica u terenac (dvojica u gepek). Stajemo dva puta: jednom do slanog, trokutastog jezerca, gdje se tri zeca osjećaju zaštićeno i bez straha. Druga stanka je na čistini s koje se vidi nekoliko uzivišenja. Sergeju je to bio današnji cilj. Ova uzvišenja na satelitskom snimku izgledaju kao čovjek sa bradom. Iz ove perspektive, ‘pak, riječ je običnim, erodiranim brdima.

Sergej, Wolfgang i Tsenko prave plan kojim putem treba ići, šta je potrebno vidjeti i koliko vremena utrošiti. Uzimaju toki-vokije, te razmjenjuju brojeve telefona.

U tom momentu dolaze dva terenca, a u njima naši vodiči Djang i Tensin. Djang nam reče da ima jedno mjesto u terencu. Pogledam Sergeja. Osjetih njegovu energiju: nije siguran šta sve želi vidjeti i koliko će to trajati. Onda dobijam novu informaciju da se neće vratiti prije 21 ili 22 sata večeras, dakle, po mraku.

Kažem Djangu da ću ja poći terencem s njima. Ulazim u vozilo. Ova se petorica malo iznenadiše, ali znam zašto sam to rekao. Krenuli smo. U autu su dvojica uposlenika Regionalne direkcije za puteve. Provjeravaju u kakvom su stanju ovi planinski, šljunkoviti putevi nakon djelomičnog otapanja snijega. Voze oštro, prelaze preko potoka, uzbrdo, nizbrdo, a naši bubrezi plešu svoje plesove.

Započinjem razgovor:

“Ima li ovdje velikih uspravljenih kamenja, megalita?”

“Ima.”, odgovaraju moji novi domaćini.

Odvode me “preko gora i preko mora”, tamo gdje puteva nema, i dovode do interesantne arheološke lokacije. Riječ je o jedanaest vertikalno postavljenih kamenih blokova nepravilne geometrije. Formiraju pravougaonik, dimenzija 8x6 metara. Orijentacija je u skladu sa stranama svijeta, s tim da je duža stranica pravougaonika okrenuta prema jugu. Dva najveća kamena imaju visinu oko dva metra. Prvi kamen ima masu od 900 kg, a drugi oko 700 kg. U blizini nema ovakvog duguljastog kamenja, ali sam kasnije zapazio da se na obroncima jednog uzvišenja, 4-5 km dalje, nalaze isti materijali. Uočljiv je visok procenat željeza u ovom kamenju.

Moji domaćini mi govore:

“Ovo je Mandar (groblje).”

Međutim, blokovi su isuviše blizu jedan drugom da bi bili grobnice. Kažu mi da nije nikada bilo iskopavanja ovdje. Zapravo, za ovu lokaciju se i ne zna, samo poneki pastir zna. U to sam se uvjerio te večeri kada niko u obližnjem gradiću Darchen nije čuo za Mandar megalite, kako sam ih ja nazvao.

Bilo je vrijeme za kraću meditaciju.

MEDITACIJA

Mandar megaliti su napravljeni u slavu Suncu. Graditelji su transportirali blokove na “tibetantskim” jakovima, kopali rupe, i upotrebom konopaca, vertikalno ih postavljali u rupe. Nema skeleta vladara ispod blokova na ovoj lokaciji. Međutim, postojao je vladar koji je tražio da ga pokopaju ispod sličnog, ali većeg, megalitnog lokaliteta

***

Nakon posjete Mandar megalitima, krećemo dalje oko jezera. Nakon duže vožnje, izlazimo na glavnu cestu prema Darchenu. Zatiče nas prekrasan pogled na Kailash, ali i čitav vijenac planina lijevo i desno. Zamolim vozača da stane.

Zatvaram oči. Dlan lijeve ruke okrećem prema Zemlji i skromno zamolim da mi da informacije. Desnom rukom počinjem da skeniram vijenac planina.

MEDITACIJA

Daleko na horizontu, s desne strane, vidim dva piramidalna vrha. Iz njih izbija energetska zraka prema svemiru. Nastavljam rukom prolaziti kroz prostor. Oko Kailasha je niz stepenastih i “pravih” piramidalnih uzvišenja. Oni svoju energiju usmjeravaju ka Kailashu. Sam Kailash ima najmoćniji energetski snop. Idem dalje. S lijeve strane je dolina kroz koju protiče energija, u dva smjera. Uz pomoć ove energije se vrši uticaj na svijest bića na površini Planete. Nastavljam skeniranje u daljini dvije dodatne piramide s lijeve strane i njihove zrake.

*** 

Pitam se, gdje je granica između ova dva svijeta, imaginarnog i stvarnog. Bijele planine, vječno pokrivene snijegom ili energetske, svjesne mašine, s bićima u svojoj utrobi.

***

U međuvremenu…

Sergej vodi svoju petočlanu grupu prema uzvišenju, “bradatom čovjeku”. Prvo izlaze na obale jezera. Nakon toga Boris i Tsenko odlučuju da se vrate i da u terencu sačekaju drugi dio ekipe. Sergej vodi Petra i Wolfganga na penjanje na vrh uzvišenja, u potragu za eventualnim petroglifima i možda još ponešto. Sergej i Tsenko koriste toki-voki za radio vezu.

Boris i Tsenko odlaze natrag gdje se nalaze terenac i vozač. Tu čekaju trojku da se vrati. Prolazi prvi sat, zatim drugi, pa treći… Tsenko pokušava uspostaviti radio vezu sa Sergejom, ali bezuspješno. Pokušava mobitelom, ali signala nema. Prolazi i četvrti sat.

Dok se odvija ova drama na otvorenom, ja se nalazim u svojoj hotelskoj sobi, za kompjuterom. Dolazi mi vodič Djang i govori mi da su izgubili vezu sa Sergejovom trojkom već unazad četiri sata. Mislim se u sebi, tako sam nešto i pretpostavljao.

Napokon, nakon četiri sata, Sergej mobitelom stupa u kontakt sa vozačem i objašnjava mu gdje da ga čeka. Vozač, budući da nije odavde, polazi s Borisom i Tsenkom u potragu za preostalim članovima ekipe. Rekli su mu da vozi pet kilometara na zapad. Vozač ide pravo, lijevo, desno, preko potoka i uzvisina, putevima i van puteva. Osam je sati navečer.

Za to vrijeme Sergej uporno ide naprijed. Wolfgang se umorio, legao pored puta i zaspao. Petar, u strahu da će ga uhvatiti mrak, počinje da trči. Nalaze se na nadmorskoj visini od 4.700 metara, a do Darchena je 40 km.

I, napokon, stiže terenac, Kupi ih jedno po jedno, ubacuje u auto, i kreću natrag za Darchen. Došli su u 21.30 sati (baš onako kako sam i pretpostavio). Šta bi bilo da ih neiskusni vozač nije pronašao i da ih je ostavio na minus 17 stepeni vani? O tome je bolje i ne razmišljati, niti zamišljati.

***

Ponovo, usred noći, nedostatak kisika. Nekoliko puta duboko udahnem. Vani je mrak. Tek su tri sata poslije ponoći. Preostaje mi jedino da uzmem kompjuter i radim, jer od sna više nema ništa.

Danas nam je divan, vedar dan. Hladan, ali sunčan. Svi polazimo na krug (koru) oko svetog jezera Manasarovar koji se nalazi na 4.590 metara nadmorske visine. Predivne je plave boje. Priroda je netaknuta ovdje, veličanstvena. Na brdu, koji daje pogled na čitavo jezero, nalazi se budistički hram Chi Io. Nalazimo sveštenika i on nam otključava jednu po jednu prostoriju. Sačuvani kip Bude je dobar znak.

Na oba unutrašnja zida nalaze se mnogobrojne police sa sačuvanim skriptama, rukopisima i dokumentima o budizmu. Napokon. Dugo sam se pitao da li pojedini manastiri još uvijek imaju ove knjige, jer su većinom uništene ili prenesene u Peking tokom kineske Kulturne revolucije 1967. godine. Manji dio je prenesen u Indiju, nešto malo nalazi se u Nepalu, a sada vidim da ih, ipak, ima još i na Tibetu.

Zamolim sveštenika da mi pokaže najstariji spis. Donosi dragocijeni, teški dokument.

“Ovaj rukopis je star 1.500 godina. Ovi drugi na policama su po 1.200 godina.”, govori mi.

Spuštam glavu, dodiruje mi knjigom potiljak. To je znak poštovanja prema drevnom znanju.

Budizam je na Tibet došao prije hiljadu godina, ali čuvaju se spisi koji su znanto stariji. Čak su imali dokumente stare i po 5.000 godina. Marljivo su sakupljali znanje stoljećima. Lame su prvobitno učile mlade sveštenike pismenosti, a potom kako da razumijevaju stare tekstove o historiji, filozofiji, agrikulturi, političkom sistemu, ratovima i sukobima… Po 2.000 ili čak 5.000 sveštenika je podučavano na jednom mjestu, kako bi oni nakon toga postali rasadnici znanja.

Pojedine knjige bi bile toliko teške da bi ih iznosili samo jednom godišnje na proučavanje i nosili bi ih po trojica sveštenika.

Danas su svi tibetanski manastiri i hramovi u vlasništvu kineske države. Lama više nema, niti sveštenika kao nekada. Oni rijetki, kojima je dozvoljeno da rade, nemaju istu funkciju kao nekada. Knjige se ne otvaraju. U tim bibliotekama prošlosti, oni su samo čuvari, zaštitnici.

Ovo je mali manastir, ali je lijepo uređen. Na zidovima se nalazi motiv “točak života”. Zatim, neizbježni lotus, sakralna geometrija, Bude i lame.

*** 

Najsvetije mjesto se nalazi na samom vrhu manastira, koji se nekada nalazio na vrhu kamenog brežuljka. Tu je, u osmom stoljeću, meditirao u maloj pećini Ratmasamlea Gurumbice. Njegova statua se nalazi tu uz zapaljene svijeće. U uglu se nalazi kamen u kome kao da je ugraviran otisak stopala.

“Ovo je stopa Gurumbicea. Ima ih četiri na Tibetu.”, govori nam sveštenik.

Nakon sto su svi izašli iz malog prostora, sjedam ukrštenih nogu, naslanjam se na zid, kao sam Gurumbice nekada.

MEDITACIJA

Otisak stope je napravio student, sljedbenik Gurumbicea, u kamenu nakon smrti svetog učitelja. Gurumbice je bio vrlo spritualan, iznad materijalnog svijeta. Imao je poseban energetski omotač oko tijela koji je bio vidljiv i za životinje i za ljude. Stupio je u kontakt s bićima ispod ove planine.

*** 

Ispod hrama nalaze se izvori tople, mineralne vode. Naravno, odlazimo na kupku. Danima se nismo kupali. Ili nema tople vode, ili ako je i ima, onda su temperature u hotelskom kupatilu jednake vanjskim, dakle minusi.

Mineralna voda sadrži i radij i litij. Evo šanse da radioaktivno zasvijetlimo! Voda je topla, zapravo vruća, ali na granici izdržljivosti. Izvlači energiju, ali mi je ovo osvježenje itekako bilo potrebno.

Krećemo dalje. Na širini, na plaži svetog plavog jezera Manasarovar, zastajemo. Flašicu punim vodom, Vodič mi govori da je to sveta voda. Vozač mi donosi dva kamenčića iz jezera. Ispunjena su energijom jezera.

“Zašto je ovo sveta voda?”, pitam.

“Zato što jezero puni voda s Kailasha. To je mjesto gdje bogovi prebivaju.”, odgovara mi vodič.

Na tren zatvorim oči, drugi dlan okrenem jezeru i upućujem pitanje: Zašto je Manasarovar jezero sveto za hindu religiju i da li je to prebivalište Shive?

MEDITACIJA

Bića su ostavila energetski otisak na ljude koji su živjeli u širem region, daleko u prošlosti. Zato, ljudi poštuju viša bića i prirodu. Ljudima su opisane priče tako da će i oni sami imati svoj vlastiti životni obrazac i priče za sebe.

*** 

Tokom pjesačenja oko jezera vidim prve pilgrime koji rade svoju koru oko svetog jezera. Nakon dva koraka liježu, izgovaraju mantre, podižu se i nastavljaju dalje. Kora oko jezera traje sedmicama.

Tibet je posebno iskustvo.