Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 16:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 16:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00 - 18:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)60 353 5062
Administrator
AUTOR: Mate Puljak
UVOD
Kultno brdo Gradac, koje se još zove i Varkaševa gradina, nalazi se u općini Zagvozd u blizini naplatnih kućica s južne strane autoceste, par kilometara sjeverno od ulaza u tunel sv.Ilija. Riječ je o delmatskoj kultnoj gradini. Sve do u novije vrijeme na njemu se vršio blagoslov na blagdan sv. Marka. Narod do dana današnjeg nije zaboravio duhovni značaj toga mjesta.
TURISTIČKA DESTINACIJA STELLA MARIS, HAIFA: ENERGIJA KARMELIĆANA I PIRAMIDE U DVORIŠTU
četvrtak, 11 februar 2016 09:43 Objavljeno unutar Semir Osmanagić BlogPiše: dr. Semir Osmanagić
Januar 2016.
Iznad Haife uzdiže se brdo Mt. Karmel. U jednoj od njegovih pečina, prema predanju, živio je starozavjetni prorok Elija prije 2.900 godina. Nadmudrio je 400 svećenika sljedbenika boga Baala, Kaanitske kulture. Donio je dugoočekivanu kišu, bio u stanju prizivati gromove s neba, vraćati mrtve u život, a onda je i sam odlazio prema nebu (?). Njegovi sljedbenici su se krvavo obračunali s pripadnicima druge vjere.
Sve tri monoteističke religije ga štuju kao sveca: Jevreji ga znaju kao Elijahu (“moj bog je Jahu”), kršćani poštuju Elijasa kao proroka, a muslimani, kroz Ku’ran, govore o Ilijasu kao mudrom i velikom.
Dvije hiljade godina nakon njegove smrti, brojni učesnici Križarskih ratova su slijedili njegov primjer i išli u pećine Mt. Karmela zbog isposničkog života. Tako su formirao jedan od njauticajnijih redova u katolićanstvu – Karmelićani. Ovi izraelski su prolazili kroz brojne torture, a oni europski su živjeli zaštićenije.
Na mjestu Elijine pećine, Karmelićani su započeli gradnju crkve u koju su uselili tek hiljadu godina nakon početka gradnje.
Ono što je mene privuklo da posjetim ovu lokaciju je mala piramida u dvorištu njihove crkve. Čitav crkveni kompleks danas je poznat kao “Stella Maris”. Prigodno. Nekada su zvijezde i svjetionik preko puta crkve obasjavale put niz brdo prema moru.
Haifa je treći po veličini grad u Izraelu s 250.000 stanovnika. Smatraju ga najotvorenijim i kosmopolitskim. Ovaj prostor vrvi od historijskih događanja od kojih je gradnja karmelićanske crkve jedan od njih.
Religiozni katolici koji su u XII stoljeću dolazili da oslobađaju “svetu zemlju” i “Jeruzalem” ostajali su da žive na ovim prostorima. Dio njih se učio na primjerima Starog i Novog Zavjeta. Začetnici Karmelitskog reda su započeli gradnju manastira, da bi je prekinuli najezdom Mameluka u XIII stoljeću. Vracaju se 500 godina kasnije. Međutim, u manastir se ne useljavaju jer ih u tome spriječava Napoleon. Naime, on vodi borbe za osvajanje Palestine.
Gubi bitku za Akko (u blizini današnje Haife) i manastir pretvara u bolnicu 1799. U njoj ostavlja 200 ranjenih i zaraženih vojnika.
Pred izvjesnim novim porazima, Napoleon se odlučuje da se, sa svojim trupama, vrati u Europu. U bolnici ostaju nezaštićeni vojnici.
Otomanski Turci dolaze do bolnice i masakriraju sve ranjene i bolesne. Kopaju veliku jamu ispred zgrade i prave masovnu grobnicu. Manastir pale. Dvadeset godina kasnije otomanski zapovjednik grada koristi kamen da bi sebi podigao ljetnu palaču preko puta ove lokacije. Tek 1836. Karmelićani dobijaju dozvolu da sagrade crkvu na istom mjestu, koju su proširivali nekoliko puta.
Znatno kasnije, podigli su i granitni spomenik u obliku piramide iznad masovne grobnice. Na piramidi je natpis: “Kako su veliki i moćni pali u bici”. Piramida je ostala kao vječan spomen na Napoleonov neuspio pokušaj osvajanja koji je krenuo iz Egipta, države piramida, prema istoku.
Karmelićani danas imaju sjedište u Vatikanu, poznati su po svojim skronim smeđim odorama i “biblijskim” sandalama. Stella Maris je turistička atrakcija, koja privlači brojne posjetioce na religioznim turama. A granitna piramida je svjedok strašne negativne ljudske energije i besmislenih ratovanja.
TURISTIČKA DESTINACIJA CESAREA, IZRAEL: ENERGIJA ZABORAVLJENOG VAŽNOG GRADA
ponedjeljak, 08 februar 2016 09:58 Objavljeno unutar Semir Osmanagić BlogPiše: dr. Semir Osmanagić
Januar 2016.
Cezareja (lat. Cesarea, arap. Qisarya) je jedan od onih gradova koji su bili važni i prevažni za svoje vrijeme i odakle se određivala sudbina civilizacija, carstava i religija. Danas je prekriven velom zaborava.
Iz Haife nam je trebalo gotovo sat vožnje do Cezareje. Sada su nam blizu i Tel Aviv (pola sata) i Jeruzalem (sat i po vožnje).
Na ulazu u Cezareju dočekuju nas srednjevjekovne zidine, ostaci utvrde koju je izgradio francuski kralj Louis IX 1252. Identičnu sliku je našla grupa Bošnjaka, bosanskih muslimana, koji su prije 140 godina izbjegli iz Bosne u najudaljeniji dio Otomanskog carstva. Naime, nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu 1878. dio izbjeglica je narednih nekoliko godina utočište potražilo na obalama Mediteranskog mora, današnjem Izraelu, nekadašnjoj pokrajini Palestini.
Bošnjaci su u blizini ruševina Cezareje izgradili svoje selo, bavili se zamljoradnjom, ali i ribarstvom. Homogena zajednica je ovdje ostala do 1948. kada su napustili svoj novi dom u nemirima koje je sobom donijelo formiranje izraelske države na palestinskom teritoriju.
Dvije hiljade godina unatrag i povratak u doba židovskog kralja Heroda Velikog koji je izgradio luku (25.-13. g.p.n.e.) na lokaciji nekadašnjih sidonijskih vladara. Oni su opet ovaj teritorij dobili od Perzijanaca prije dvije i po hiljade godina u znak zahvalnosti za pomoć njihovoj floti dok su osvajali grčke gradove.
Dolazak antičkog Rima na teritorij tadašnje Filisteje/Palestine na smjeni milenija, pokazao je poniznost Heroda prema novim vladarima. Novu modernu luku nazvao je u čast tadašnjeg rimskog vladara cezara Augustusa. Pošto je bilo više gradova podignutih u njegovu čast, ovaj je bio poznat kao Cesarea Maritima.
Ova luka nije napravljena pod okriljem zaljeva ili poluotoka. Herod je inžinjerskom genijalnošću napravio dva velika lukobrana, betonirao ih i zaštitio velikim stijenama. Po prvi put je jedna luka napravljena direktno na otvorenom moru i to sa ulazom širim od 70 metara. To je bilo jedno od najvećih tehnoloških čuda starog vremena.
Grad se brzo razvio oko luke koja je postala nezaobilazna tačka za trgovce, putnike i vojnike koji su putovali od Tyra prema Egiptu, Damasku, Anadoliji, Grčkoj ili Rimu. Luka je ujedno bila i najsigurnija, odmah nakon Aleksandrijske.
Arheološka iskopavanja traju od 1960-ih, a ona u posljednjih desetak godina otkrivaju da je luka imala pristaništa za brodove, sekcije za njihovu opravku i izvlačenje na kopno, pretovar i utovar.
Ubrzo se grad počeo širiti. Herod je napravio rimski hram, pozorište i hipodrom za 20.000 posjetilaca. Impresivnu repliku pozorišta nedavno su podigli Izraelci. U središtu grada je vrlo lijepa fontana s kipovima smještena na raskršću dvije avenije. Mada su kipovi zabranjeni u judaizmu, Herod je prešao preko toga u čast svojih novih nalogodavaca. A pitanje vode je još interesantnije. Naime, u okolini nema prirodnih izvora vode, rijeka ili jezera. Herod je napravio dva dugačka akvadukta kojim je doveo vodu s obližnjih planina. Akvadukti su bili u funkciji u narednih hiljadu godina. Cezareja je ubrzo postala administrativni centar pokrajine Judeja u rimskom imperiju.
Obilazak arheoloških iskopina nas dovodi do ploče (također replika, original je u muzeju u Jeruzalemu) na kojoj je latinski tekst i gdje se jasno vidi ime Pontijusa Pilata, rimskog namjesnika u Judeji. Ovo otkriće bila je višestruka potvrda: prvo da je Cezareja bila administrativnim sjedištem rimskog carstva, drugo da je Pilat zbilja postojao i treće da se njegova vladavina odvija u periodu koji mu se i pripisuje u Bibliji. Na jednom od svojih putovanja iz Cezareje u Jeruzalem, Pontijus Pilat donosi odluku o razapinjanju Isusa Krista.
Svoj pečat gradu su ostavljali važni povijesni likovi kao Sveti Petar koji je ovdje krstio Rimljanina Kornelijusa najavljujući kršćanstvo kao buduću vladajuću religiju te Sveti Pavle koji je ovdje bio u zatvoru prije odlaska u Rim, da traži slobodu od cezara. Pamfilijus osniva biblioteku u kojoj skuplja sve dostupne drevne tekstove. Tada je Cezareja imala zbirku od koje je samo ona Aleksandrijska bila veća i bogatija.
Padom Rima, Cezareja postaje glavni grad Bizantijske Palestine. Pred naletom Arapa, Cezareja pada kao posljednja i Arapi postaju većina u gradu. Tako ostaje do dolaska križara koji preotimaju grad početkom XII stoljeća. Legendarni Saladin vraća grad pod muslimansko okrilje, da bi ga engleski kralj Ričard Lavljeg Srca preoteo i protjerao sve muslimane. Francuski kralj Louis IX diže jake fortifikacijske zidine, ali već 13 godina kasnije (1265.) egipatski sultan Baybar osvaja Cezareju, pali je i uništava. Grad je napušten u narednih 600 godina, akvadukti više nisu u funkciji, poljoprivredna zemljišta postaju pustinjom.
Koncem XIX stoljeća dolaze Bošnjaci, a nakon sedam decenija i oni odlaze. Njihovim napuštanjem grada, Jevreji osnivaju malo ribarsko naselje, bošnjačka džamija postaje bar.
Ipak, nakon početka arheoloških istraživanja 1960. lokacija postaje turističkim centrom. Posljednjih desetak godina izvršena su sistematska i obimna iskopavanja i na dubinama od 4-7 metara pronađeni su sjajni primjerke rimske i bizantijske arhitekture. Bio sam impresioniran temeljitim radom izraelskih arheologa i promocijom lokacije u turističke svrhe.
Grade se hoteli, resorti, turisti dolaze.
Obilazak hipodroma oživljava drevne utrke pored mora, mozaici na dnu prostorija raskoš palača, a elegantni kipovi, amfiteatri i hramovi neko prohujalo vrijeme.
Danas Cezareja pripada novoj državi i novoj religiji. Njen značaj je ostao samo historijski, a čini se da samo kamen pamti vremena kada su ovdje donošene odluke o sudbinskim pitanjima tadašnjeg čovječanstva.