Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

Administrator

Piše: dr. Semir Osmanagić

31. januar 2016.

U Sloveniji se nalazi istraženih 11.000 pećina. Nesumnjivo najpoznatija, ali i najveća od svih, jeste Postojnska jama. Dužina joj je dvadesetak kilometara, a od toga je pet kilometara otvoreno za posjetioce. Voda je u prošlosti našla sebi put kroz porozni krečnjak stvarajući prolaze, podzemne galerije i impresivne dvorane. U tim geološkim šupljinama su se stvarali stalaktiti i stalagmiti u procesima koji traju već stotine hiljada godina.

Prosječna debljina plafona, odnosno udaljenosti do površine je oko 50 m. Temperatura u jami je konstantna i iznosi devet stepeni, a vlaga je u rangu od 95-100 posto. Ovo je najposjećenija turistička lokacija u Sloveniji sa 680.000 turista godišnje, a ujedno i najposjećenija jama na svijetu. Od otvorenih turističkih jama u svijetu, Mammoth Cave u SAD prednjači sa 640 km i pola miliona posjetilaca. Prihod Slovenaca u 2015. bio je više od 18 miliona eura, a čisti profit 3,5 miliona eura. Najviše gostiju dolazi iz Italije (15 posto), zatim Južne Koreje (11 posto) i Njemačke (devet posto), a domaćih gostiju iz Slovenije je šest posto.

Postojnska jama, zajedno s Otoškom jamom, Magdalenom, Pivkom i Crnom jamom kreira kompleks koji ima dužinu od 20.620 m. Do 2011. se smatrao najvećim Dinarskim jamskim prostorom do otkrića podzemnog sistema kod Šibenika i jame Kita Gaćešina dužine 27.383 metra.

Prva poznata istraživanja jame u Postojni datiraju iz 1213. godine, sudeći po pronađenim grafitima. Otvorena je za turiste 1818. i od tada su je posjetili vladari iz regije, od Franca Josefa do Josipa Broza. Od 1964. u upotrebi je električni voz koji turiste prebaci prvih 1,5 km do velikih prostorija odakle se nastavlja pješke.

Hladni januarski dan nije omeo stotine posjetilaca da mi se pridruži u posjeti jami već u prvom jutarnjem terminu. Grupe se raspoređuju prema raznim jezicima, ili na one koji nose slušalice sa snimljenim porukama.

Otišao sam vodiču koji će govoriti na engleskom jeziku, jer ima najmanju grupu. Odmah me prepoznaje i razgovor kreće. Ime mu je Branko i već dugo vodi grupe u Postojnskoj jami. Osjetljiv je na suptilne energije koje se nalaze u jami, ali i na bića – duhovne entitete koji obitavaju u jami. Zajednička tema nam je i rad Marka Pogačnika koji će na ljeto postaviti megalitni krug u Visokom.

Na jednom mjestu zaustavlja grupu i sa mnom odlazi do dva stalagmita koji formiraju kapiju. Kaže mi da se nakon ovog mjesta energija mijenja i da oni to mjesto zovu “ulaz u raj”.

Posebna je atrakcija čovječija ribica, koju su prvobitno zvali “zmajoliki mladić”. Bez boje i bez očiju, ova endemska vrsta privlači veliku pažnju posjetilaca. Ovo je tipična jamska vrsta koja ne izlazi vani i stoga joj čulo vida i nije razvijeno.

Branko mi govori o povišenoj radioaktivnosti u jami i potrebi da se vodiči svake godine pregledaju. Prije pet godina Rijeka Pivka je toliko nadošla da je probila sebi put kroz nekoliko dvorana odnoseći stalagmite pred sobom.

Na pojedinim mjestima visina stropova dostiže impresivnih 40 metara. Čini se da beskrajni prolazi i dvorane nemaju završetka. Pojedini stalaktiti i stalagmiti su čiste bijele boje, a odmah do njih oni s primjesama smeđe i crvene. Plafonske ledene “zavjese” i “špageti” doprinose bogatstvu ovog kompleksa. Ukupno 135 životinjskih vrsta obitava ovdje, od insekata do škorpija.

Branko ne zna da li su rađena mjerenja koncentracije negativnih iona, ali nesumjivo je da je ona visoka. Osvježavajući zrak, veliki slobodni prostori, ugodna temperatura mi prijaju.

Postojnska jama je jedan od najljepših spomenika koje je priroda sebi napravila.

Piše: dr. Semir Osmanagić

Verona, 29. januar 2016.

Verona je na raskršću puteva u Italiji: na pravcu istok-zapad je auto put Milano-Venecija, a pravac jug-sjever vodi od Italije i Jadrana prema Austriji i Njemačkoj.

Verona je bila važna za Venete, kasnije za antički Rim. Prelamala su se kraljevstva i carstva preko ovog grada: Konstantinovo kršćanstvo i Ostrogoti, Longobardi i italijansko kraljevstvo, Mletačka Republika i papsko sjedište (1181.-1185.).

Ipak, kompletna povijesna epoha je u sjeni literarnog djela koje se pripisuje Šekspiru: romantične, ali tragične priče o Romeu i Juliji.

Verona je turistički grad koji posjećuju hiljade, a ljeti desetine hiljada turista dnevno. Svima njima cilj posjete Veroni je samo jedan: doći ispod najpoznatijeg balkona na svijetu i Julijine kuće gdje je Romeo dolazio i udvarao joj se.

Turistička destinacija Verona je vrlo specifična: ispod Julijinog balkona je mjesto gdje se parovi, mladi i stari, zaklinju na vječnu ljubav i vjernost. Svako od njih na tren oživi najmoćniju priču Zapadne kulture i postane mali dio njenih snova.

Kada se prođe kroz mali tunel prije Julijine kuće i uđe u dvorište s otvorenim nebom, najednom vas zapljusne posebna energija. Nesumnjivo, energija ljubavi. Sve u momentu postane vedro, mladalački, živo. Shvatite da Šekspirova priča ovdje živi zahvaljujući stotinama hiljada turista, njihovim osmjesima i željama.

Pogled naravno leti prema jedinom balkonu na oronuloj fasadi. Za dva eura, moderne Julije odlaze na balkon i upućuju pogled prema njihovim džentlmenima u dvorištu. Žamor stotina posjetilaca se fokusira i na bronzani kip Julije. Parovi se uspinju na postolje, ruka ide ka grudima Julije i želja odlazi u kosmos.

Oko mene su male radnjice s natpisima srednjevjekovnih ljubavnika, na nekoliko mjesta su zidovi na kojima se ostavljaju poruke s imenima zaljubljenih te grafiti s imenima iz čitavog svijeta.

Za ostavljanje poruka i pisama često su se upotrebljavale žvakaće gume, a onda je Gradsko vijeće donijelo propis kojima to zabranjuje prijeteći kaznom od 500 eura. Zaštitar se brine da žvakaćih guma više nema, a poruke se postavljaju na table koje se povremeno mijenjaju. Jedna od radnji prima poruke za Juliju na koje odgovaraju volonteri iz lokalnog “Julijinog kluba”.

Međutim, i lokalna pošta je zatrpana gomilama pisama koje svake godine dolaze na adresu: “Kuća Julije, Verona”.

Julijino dvorište i kuća se nalaze u ulici Via Cappello. To sasvim prigodno podsjeća na Julijino prezime “Capulet”. Na prvom raskršću su putokazi prema kući, njenom grobu, muzeju, crkvi gdje su se ljubavnici u tajnosti vjenčali… Sve je, ovdje, u centru Verone, posvećeno ovoj ljubavnoj priči.

Kolona Južnokorejanaca, dvoje po dvoje, se pridružuje gužvi u dvorištu. Odmah im se pojavljuje osmjeh na usnama, fotoaparati rade, selfiji su tu, suveniri se kupuju. i oni postaju dio ljubavne magije.

Nikada ne treba potcijeniti moć priče o dvoje ljubavnika ovjekovječene u Šekspirovom djelu.

Znanje prosječnog turiste je o Romeu i Juliji skromno. Neki su nešto čuli o tome na TV, neki pročitali na internetu, poslušali priču od vodiča, rijetki i pročitali Šekspira. Ali, ostaje ideja, nada, romansa…

Činjenično stanje je slijedeće:

-          Šekspir nije nikada bio u Veroni

-          Najčuveniji balkon na svijetu je zapravo dodan na fasadu zgrade prije 100 godina

-          Zgrada jeste pripadala “Cappello” familiji koji očito nisu isto što i “Capulet” familija; ali Gradsko vijeće Verone je otkupilo ovu zgradu od vlasnika 1905., izgradilo balkon i – turistička atrakcija je stvorena

-          Verona zarađuje bogatstvo na priči o Romeu i Juliji, a dokaza za njihovo postojanje nema

I kada pomislimo da je italijanski grad našao zgodan način utemeljen na fikciji da podupire lokalnu ekonomiju, dalje istraživanje nudi drugačije odgovore.

Svojevremeno sam pisao o svojim sumnjama da je Šekspir autor “Šekspirovih djela”. Riječ je o čovjeku koji nije putovao i bio je jedva pismen. Ali, tko god da je autor sjajnih djela engleske književnosti, imao je pristup ljubavnoj sagi iz Italije.

Čini se da hronologija počinje s čuvenim Danteom Aligijerijem, koji je bio gost Bartolomeja Prvog u Veroni. U svojoj “Komediji” Dante progovara o rivalstvu familija Monteki i Kapuleti 1303. godine. To je godina koju koristi i Šekspir. Dvije stotine godina kasnije, kapetan Vicenza Luigi da Porto napisao je djelo “Historija o dva plemenita ljubavnika i njihovoj tužnoj smrti tokom vladavine Bartolomeja”. Za pretpostaviti je da je ovaj rad baziran na oralnoj tradiciji u lokalnoj zajednici o dvoje ljubavnika.

Kasnije ovu priču preuzimaju i drugi, da bi tokom XVI stoljeća na ovu temu pisali brojni autori (Matteo Bandello, Girolamo Dalla Corte, Arthur Brooke, William Painter). Šekspir je napisao svoju besmrtnu verziju 1569. koja je igrana u engleskom teatru. Čini se da je ona bila zasnovana na radu Williama Paintera i Arthura Brookea iz 1562.

Stotine godina nakon tragične smrti Romea i Julije, više nije toliko bitno da li se njihova priča odvijala onako kako je bilježi literatura. Ovdje je riječ o dvoje mladih koji, uprkos barijerama koje im nameće okolina, pokazuju da je ljubav jača od svega.

PROLOŽAC KOD IMOTSKOG-KASNOANTIČKI DELMIS?

srijeda, 27 januar 2016 07:15 Objavljeno unutar Mate Puljak Blog

Autor: Mate Puljak

 

 

Proložac je prema jezikoslovcu Šimundiću dobio ime poradi kanjona kroz koji teče potok Suvaja. Moram odmah reći da ne treba u potpunosti isključiti niti laička tumačenja kako se riječ odnosi na prolamanje i razdiranje tla prilikom stvaranja obližnjeg jezera Krenica. No, sa druge strane, predaje sjevernog dijela Imotske krajine govore kako je u Ričicama postojalo jezero sve dok se kanjon Suvaje nije prolomio tako da nekada valja uzeti i struku u obzir.

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved