Autor: Mate Puljak

UVOD
O Grabovcu sam već pisao u članku “Adam- misterij mjesta Grabovac”. Tema su bili kasnoantički ulomci iz zaseoka Tadići. U narodu su poznati kao “Adam i Eva” jer na to upućuje natpis koji je vjerojatno naknadno urezan. S vremenskim odmakom i s novim spoznajama mogu potvrditi ono što prije nisam mogao; radi se o Kadmu i Harmoniji (Hermesu i Hermioni).

Taino zajednica na Karibima prije dolaska konkvistadora

Piše: dr. Semir Osmanagić

Dolazak Kolumba i Španjolaca u “Novi svijet” započeo je na Karibima. Zna se gotovo sve o tome kako su uništili “domorodce”. Ali, jako se malo zna o životu ove zajednice, njihovim socijalnim i spiritualnim dostignućima.

Kristofer Kolumbo je 12. oktobra 1492. pristao uz obale velikog otoka, danas poznatog kao Hispanjola, gdje su se smjestile dvije danasnje države: Dominikanska Republika (2/3 otoka) i Haiti (1/3 otoka).

Kolumbo je, s posadom, bio prvi Europljanin koji je sreo ljude iz Taino zajednice. Kasnije ih je prozvao “indijancima”. U svom opisu, Tainosi su “visoki, dobrih fizičkih proporcija, vrlo plemeniti i ljubazni.”

I, nastavlja:

“Trgovali su s nama. Davali su nam sve što su imali, I to dobronamjerno. Bilo im je zadovoljstvo da nam usliše želje. Blage su naravi. Ne znaju za zlo. Ne ubijaju, niti kradu. Na svijetu nema boljih ljudi. Vole svoje susjede kao sebe same. Govor im je najslađi na svijetu. Ljubazni su i uvijek se smiju.”

Nakon 525 godina, obilazim područja gdje je Taino zajednica živjela: jug Floride, Portoriko, Dominikanska Republika, St. Thomas, St. Maarten, Bahami…

Španjolski sveštenik Bartolomeo de Las Casas, koji je živio u Santo Domingu (današnjem glavnom domikanskom gradu) je pisao 1561. u svojim hronikama “History of the Indies”:

“Kada sam došao u grad 1508. ostalo je samo 60.000 Indijanaca u gradu. Dakle, od 1494. do 1508. više od tri miliona Indijanaca je nestalo u ratnim sukobima, bolestima, robovanju i radu u rudnicima. Ko će mi u budućim generacijama vjerovati ovo?”

Rukovodeći se njegovim riječima, možemo pretpostaviti da se broj Tainosa na Karibima kretao na nivou od deset miliona. Za razliku od tih procjena iz XVI stoljeća, današnji historiografi, osobito španjolski, svjesno potcjenjuju broj “Indijanaca” i govore o cifri od 100.000 ljudi. Time bi se razmjere njihovih barbarskih akata, nadaju se, znatno smanjile pa gotovo zanemarile.

Osim na pomenutim otocima i Floridi koje obilazim u januaru 2017., Tainosi su živjeli i na Kubi, Jamajki, Trinidadu. Pretpostavlja se da su na ove otoke došli seobama iz Južne Amerike.

Najbolji muzej u karibskom svijetu o Taino kulturi nalazi se na istoku Dominikanske Republike, u blizini grada La Romana. Pola sata vožnje taksijem od centra do zaštićene zone s golf i polo terenima, vilama i apartmanima, alejama s palmama, hotelima i šoping centrima, za bogate i privilegirane. U tom kilometarskom kompleksu je i Altos de Chavon, replika srednjevjekovnog europskog grada. Popločane uličice, crkvica (koju je blagoslovio papa Ivan Pavle II 1979.), amfitetar za 5.000 posjetilaca (kojeg su otvorili koncertom Frank Sinatra i Karlos Santana 1982.). Naravno ono sto privlači moju pažnju je “Regionalni arheološki muzej” otvoren 1981.

***

Tragovi života na karibskim otocima sežu šest hiljada godina u prošlost. Siboni (Ciboney) kulturi se pripisuje da su oblikovali kamene kugle koje su polagali u grobnice preminulih. Kugle su manjih dimenzija, 10-30 cm promjera, oblikovane u vrlo pravilne sfere. Nema objašnjenja zašto baš kamene kugle. Da li su znali za vezu geometrije sfera i energetskih polja?

U Muzeju su vidljive ukrašene kamene sjekire, petroglifi, sačuvani crteži u pećinama, sve dokazi da ovdje nije riječ o primitivnim kulturama koje su se borile za egzistenciju i puko preživljavanje. Umjetnost je neosporno bila sastavni dio svakodnevnog života.

Kameni alati, ali i alati od morskih školjki, su elegantni i pokazuju umijeće procesuiranja biljki, životinja i morskih organizama za ishranu. Ovo pred-tehnološko društvo svojim prirodnim alatima ne pokazuje inferiornost, već jednostavno život u skaldu s prirodom i onim što okolina nudi.

Vješto su pravili drvene kanue koji su mogli nositi od dvije do sto pedeset osoba, ovisno o dimenzijama i namjeni. Spretni kao ribari, lovili su na nekoliko načina. Pravili su ribarske mreže od pamuka i palminih listova s kamenčićima na završecima koje su koristili na većim dubinama. Pozicionirali bi se iznad jata, vještim pokretima bacali mrežu u zrak i onda bi ona svom širinom prekrila jato. Zahvaljujući kamenčićima na završecima pletenih mreža, ona bi se sužavala i zatvarala krug oko riba. Drugi način bio je upotreba luka i strijele, te drvenih kopalja oštrih kao harpun. Tainosi bi lovili ribe u plićacima bistrog Karibskog mora. Treći način bio je upotreba jedne vrste vrša (kao na Jadranu), zatvorenih pravougaonih mreža koje su bile klopka za ribe.

Za lov su Tainosi koristili drveni luk i strijelu te koplja na čijem vrhu je bila riblja kost ili zašiljeni kamen. Bogatstvo životinjskog, ptičjeg i morskog habitata, im je omogućio raznovrsnost prehrane. Za razliku od muškaraca, žene su radile na zemlji i uzgajale različite domaće poljoprivredne kulture.

Zahvaljujući prvim Europljanima, naučili smo i o socijalno-političkoj organizaciji Taino kulture. Današnji otok Hispanjola su oni zvali “Ayiti”, po čemu su Haiti dobili ime. Ayiti je bio podijeljen na osam provincija. Na njihovom čelu su bili starješine, koje su Europljani nazvali “poglavice”. Starješine su živjele u glavnom mjestu. U sekundarnim naseljima na čelu su bile lokalne starješine koje su odgovarale hijerarhijski višim liderima. Poglavarstvo se prenosilo s koljena na koljeno, ali s majčine strane. Tako je, na primjer, smrću jednog starješine na vlast dolazio brat. Ako nije imao braće, onda bi na red za vladanje dolazila muška djeca od sestre vladareve majke.

U naseljima je postojala hijerarhijska struktura. Sem vladara i njihovih zamjenika, u višoj klasi su bili i šamani. Zatim slijede umjetnici, poljoprivrednici, ribari i drugi.

U središtu njihovih naselja nalazio se trg, nekada kružni, nekada kvadratni. Na njemu su održavani festivali, utakmice, procesije i različiti rituali. Starješina je stanovao u najvećoj kući, s drvenom konstrukcijom i terasom, a sve prekriveno palminim listovima. Na dnu piramide su bili obični članovi zajednice koji su živjeli u velikim, kružnim, drvenim kolibama s po 5-10 obitelji. Poligamija je bila uobičajena i kod žena i kod muškaraca.

Najvažniji Taino festival se zvao Areito. Nekada je trajao danima, To je bila prilika da svi oboje tijela u crvenu, bijelu i crnu boju i da stave najljepše ogrlice sa školjkama i sjemenkama. Do izražaja bi dolazili individualni, glineni pečati s različitim geometrijskim oblicima koji bi, nakon što se umoče u razne boje, ostavljali karakteristične tragove na tijelu. Žene bi formirale liniju i zaplesale. Muškarci bi svirali instrumente. Tokom dugih, ugodnih i toplih večeri starješine bi pričale priče o nastanku Planete, mora i otoka, živog svijeta i njihovih predaka. Pjevali bi u zahvalnost onima koji više nisu s njima i koji su im omogućili da žive sretno i zadovoljno.

Recitacije, pjesme i priče, pratile bi bubnjevi, frule, zvukovi školjki. To su bile prilike da nove generacije uče kroz oralno predanje i da se spremaju da i oni jednog dana prenose znanje svojim potomcima.

Prijatna klima tokom svih dvanaest mjeseci i blizina mora su uzrokom da su Tainosi uglavnom bili goli. Udate žene bi počele nositi odjevne predmete od pojasa do koljena. Oženjeni muškarci su osim odjeće od struka naniže, imali na rukama i oko vrata ukrasne komadiće sjajnih minerala. Čest je bio i slučaj ukrasnih predmeta na uhu, nosu, oko pasa. Predmeti od zlata su bili česti kao ukrasi i kod muškaraca i kod žena. Frizura je kod svih žena bila slična: duga kosa pozadi i kratko ošišana naprijed.

Nekoliko je metoda sahranjivanja koje su se praktikovale na grobljima udaljenim od naselja. Starješine su sahranjivane ispod zemlje, na drvenoj stolici, uz ukrasne predmete. Tainosi su vjerovali da fizička smrt nije kraj života, već da individualna duša nastavlja da živi.

Igra s gumenom loptom bila je i ceremonijalne prirode, ali i oblik zabave. Dva tima, koji su imali i po 25 igrača, među kojima i žene, imali su za cilj da loptu što duže drže u zraku, da ne padne na zemlju. Pri tome se nisu smjeli služiti rukama, već laktovima, koljenima, glavom. Pravougaoni teren je bio obilježen kamenjem koje je oblikovalo linije igrališta. Interesantno je da su na nekoliko mjesta pronađeni i monolitni krugovi, koji podsjećaju na kamene krugove na igralištima Maja u Centralnoj Americi. Ima li se u vidu da su prvi stanovnici Kariba došli iz Belizea i Guatemale, vjerovatno je riječ o tradiciji preuzetoj iz Srednje Amerike.

Spiritualni aspekt Tainosa bio je pod nadzorom šamana. Sve važne odluke su donošene na ritualima koje su predvodili šamani koji su sjedili u ceremonijalnim stolicama. Muške glave bi se okupile i započinjale proces “čišćenja” organizma. Uz pomoć drvenih špatula izazivali bi povraćanje i izbacivali sadržaj želuca. Druga metoda bila je gladovanje prije otpočinjanja rituala. Kada bi se očistili, onda bi koristili halucinogeni “cohoba” prah kojeg su udisali uz pomoć drvene šuplje stabljike u obliku slova “Y” koja je pristajala u obje nosnice.

Tokom ovih “izleta” stupali bi u kontakt s duhovima predaka i duhovima prirode (“zemis”), tražili bi savjete i sugestije oko donošenja najvažnijih odluka za zajednicu. Ovladali su tehnikama astralne projekcije. Vidjeli bi svijet jasnije i nalazili odgovore na svoja pitanja.

Taino su vjerovali da su mora stvorena nakon velikog globalnog potopa. Duše umrlih išle bi u podzemni svijet, a po noći bi se vraćali na zemlju.

***

Najveći karibski otok je Kuba. Na njemu su Taino imali 29 provincija. Španjolci su, po svom dolasku, jednostavno osnovali svoje kolonijalne gradove na postojećim naseljima. Preuzeli su čak i originalna imena. Tako i danas imamo imena iz Taino jezika: Havana, Batabano, Baracoa, Bavamo… za gradove na Kubi. Ime “kuba” je također iz Taino jezika i znači “obilje plodne zemlje” (cubao).

I drugi veliki otoci, kao Porto Riko, su bili podijeljeni na provincije u kojima se poštovala vladavina starješina.

Taino kultura je ostavila iza sebe znakove pismenosti. Često su koristili petroglife čiji se ostaci i danas mogu naći u pećinama i nacrtani na kamenju. Iz njihovog govornog jezika, Španjolci su preuzeli riječi kao što je “barbacoa” (barbecue ili roštilj), “kanoa” (kanu), “Tabaco” (duhan), “bat ata” (slatki krompir), “juracan” (hurikan) i druge koje se koriste i u španjolskom i u engleskom jeziku.

***

Prilikom svog prvog susreta s Taino zajednicama na Bahamima, Hispanjoli, Kubi i Porto Riku, Kolumbo ih je prozvao “indijancima”. U to vrijeme, on je mislio da je doplovio do Indije. Ovaj naziv postao je uobičajen za domaće stanovništvo u Centralnoj i Sjevernoj Americi.

Na svom prvom (1492.) i drugom (1493.) putovanju, Kolumbo nije imao žene u posadi. Prvi susreti španjolskih mornara s Taino kulturom doveo je i do pokazivanja pravog lica Europljana: silovanja domaćih zena. Na taj način, rođeni su prvi mestici.

Prilikom svog drugog putovanja, Kolumbo se vratio s preciznim instrukcijama sa španjolskog dvora. Tražio je od svakog pripadnika Taino kulture starijeg od 14 godina da za kralja pripremi mjeru zlata (jedinica se određivala veličinom stomaka sokola). Ukoliko to ne bi ispoštovali tražili bi 12 kg pamuka. Onima koji to nisu uspijevali donijeti bile bi ruke odsječene i ostavljani su da iskrvare do smrti kao brutalan primjer ostalima.

Sa Španjolcima su došle i bolesti s europskog kontinenta, a prije svega male boginje. Tainosi nisu imali prirodnog imuniteta, i u roku od samo nekoliko godina 90% populacije je zbrisano sa lica zemlje.

Oni koji su preživjeli postali su robovi. Španjolci su nametnuli sistem u kome su Tainosi privređivali za njih, bilo kroz poljoprivredu ili rad u rudnicima. Zauzvrat su im “dali” svoj obrazovni sistem (učenje španjolskog jezika), pokrštavanje, mizerne plate i “zaštitu”.

Kada su Tainosi vidjeli s kime imaju posla pokušali su se organizirati i boriti protiv nasilnih Europljana. Ali, nisu imali adekvatno oružje, većina ih je stradala od bolesti, izgubili su svoju socijalnu organizaciju i vođstvo. Nekoliko pobuna su krvavo ugušene. Zabilježeni su slučajevi mirnog protesta, kada su Tainosi bojkotirali poljoprivrednu proizvodnju i čitava naselja su umirala od gladi.

U samo nekoliko decenija desetomilionska nacija je zbrisana sa lica Planete. Uništen je jedan način života, a sve uime zlata i teritorija za španjolsku krunu. Jedan od najsramnijih perioda u historiji ljudske zajednice.

Interesantno je da je još uvijek ispred zgrade vlade u Nassau (Bahami) veliki kip Kristofora Kolumba.

Taino kultura je zauvijek nestala. Male preživjele grupe mestika pokušavaju oživjeti Taino tradiciju. Činjenica je da u njihovim venama teče mali procenat krvi njihovih predaka, ali nedovoljan za veći pokret i uticaj u regionu. Nekoliko hiljada se danas izjašnjava kao “Španjolsko-Američki Indijanci”, a blizu deset hiljada kao “Tainosi”.

Iskorjenjivanjem Tainosa s Kariba, Španjolci su počeli dovoditi crne robove iz Afrike na Karibe da rade za njih. Njihov broj je bio toliki da su ubrzo postali većinsko stanovništvo, što se zadržalo i do danas.

***

Prisjetimo se prvog Kolumbovog dojma o Tainosima 1492. godine:

“Ljubazni su i uvijek se smiju”.

Šta je cilj života?

Ne gomilanje materijalnog bogatstva ili tehnike u našim domovima. Cilj bi trebao biti da budemo sretni, zadovoljni, ispunjeni duhovim znanjem. Pri tome je osmjeh izraz naše životne punoće.

Čini se da se tehnološka civilizacija Europe trudila da takve primjere sretnih ljudi zauvijek izbriše s tla Srednje, Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije i Australije.

'ANA AL-HAQQ!'

Suvremena znanost, preciznije kvantna fizika, i drevna sufijska učenja slažu se "da je svijest, a ne materija, temelj svog postojanja." i to postaje velikom i neiscrpnom temom našeg vremena!

Na temelju nedavnih eksperimenata, znanost je sada u stanju definitivno ustvrditi da su materija i fizički svijet tek sekundarno svojstvo svemira. Pravi temelji leže u skrivenom, sveznajućem polju svijesti koje animira materijalni svijet i odgovorno je za njegovo stvaranje i trajanje. Tom temeljnom polju - ili Bogu - možda se može pristupiti ako pojedinci transcendiraju vlastiti iluzorni osjećaj odvojenog jastva. To shvaćanje se u potpunosti slaže s učenjima velikih sufijskih učitelja.
Kvantna fizika, kroz empirijsko naučno istraživanje, potvrđuje - "da je svijest, a ne materija, temelj svog postojanja." Isto tako, za Ibn Al-Arabija, znamenitog sufija iz 12. stoljeća, u svemiru ne postoji ništa osim Boga. U stvari, svemir, i sve u njemu, jesu Bog!
Suvremena znanost, preciznije kvantna fizika, i religijska učenja, odnosno mistične škole unutar njih, slažu se oko temeljnih gledišta o svemiru i to postaje velikom i neiscrpnom temom našeg vremena.Ovaj tekst će pokušati dokazati ovu zanimljivu tezu uspoređujući glavne postavke sufizma i kvantne fizike. Velik broj središnjih ličnosti bogate sufijske tradicije bio je fokusiran na koncept monoteističkog svemira. Mnogi od njih su to skupo platili; ponekad i životom, jer ih je ortodoksni dio njihove zajednice smatrao hereticima. Isto tako, poput hereze, gledište o monoteističkom svemiru postaje popularno unutar znanstvene zajednice.
Na temelju nedavnih eksperimenata, znanost je sada u stanju definitivno ustvrditi da su materija i fizički svijet tek - sekundarno svojstvo svemira. Pravi temelji, kako mnogi vjeruju, leže u skrivenom, sveznajućem polju svijesti koje animira materijalni svijet i odgovorno je za njegovo stanje i stvaranje.

TAWHID - JEDINSTVO S BOGOM: Duboko u sufijskoj tradiciji ukorijenjeno je shvaćanje o jedinstvu s Bogom. Temeljno monoteističko islamsko shvaćanje TAWHID (činiti Boga jednim) najtemeljitije su slijedili rane pristalice sufizma, kao što je bio Abu al-Qasim ibn Muhammad al-Junayd (ca. 830-910). Dok je on tvrdio da uvijek mora ostati određena razlika između Boga i Njegove kreacije, usprkos tome, osjećao je da se čovjek može privremeno ujediniti i doživjeti sebe unutar Božjeg savršenstva. To mistično stanje može se postići kroz potpuno poricanje sebe i svijeta, i ta je težnja s vremenom dovela do razvoja središnje sufijske doktrine FANA, koja suštinski naučava da je samo Bog apsolutno istinit, a da je sve drugo relativno.
Drugi jedan sufija, Sheikh Abu Yazid al-Bistami (u. 875) otišao je tako daleko da je priznao živu prisutnost Boga u samome sebi. Njegove najkontroverznije izjave, uključujući i one ''Slava Mi! Kako je veliko Moje Veličanstvo" i "Ja sam On!" govore o njegovom potpunom poistovjećivanju s Bogom. Dok je ovaj stav izazvao mnogo cenzure i osude, čini se, ipak, da ortodoksnim autoritetima tog vremena niko nije bio toliko neprihvatljiv kao Al-Junaydov učenik, Husayn Ibn Mansur Al-Hallaj (857-922).
Ugledni islamolog, profesor Frederick Denny opisao je duboke, ali tragične, događaje iz Al-Hallajovog života i učenja:
''Njegova najslavnija izjava ona koja ga je, zato što ju je odbio povući, koštala života, bila je 'Ana al-Haqq!', 'Ja sam Bog!' (doslovno "Ja sam Istina!' ili 'Ja sam Stvarnost!'). Druga stvar koja mu je donijela velike nevolje bila je njegova tvrdnja da ima čudesne moći. Drugi su ga optužili za bavljenje magijom. Taj neobičan mistik postao je 'najekstremniji od opijenih sufija, apsolutno se identificirajući s Bogom, njegovim Voljenim... Godine 922. Hallaj je razapet u Bagdadu zbog svog bogohuljenja.''
On je svoju sporu i strahovito bolnu egzekuciju podnio s apsolutnom smirenošću i hrabrošću. Povijest je zabilježila da nijednom nije zatražio oprost. U stvari, njegovo ekstatično iskustvo identifikacije s Bogom omogućilo mu je da moli za oproštenje grijeha - svojih krvnika na početku svog smaknuća.

WAHDAT AL-WUJUD – JEDNOTA BIVANJA: Jedna od najslavnijih muslimanskih ličnosti u povijesti, od koje većim smatraju samo poslanika Muhammeda, bio je Abu Hamid Muhammad Al-Ghazali (1058-1111). Iako su njegova učenja bila svakako sufijska po svom podržavanju mističnog sjedinjenja s Bogom, on se udaljio od shvaćanja o potpunom jedinstvu i zadržao jasno poštovanje prema Božjoj transcendentnosti, što je predstavljalo vraćanje gledištima koje je ranije promicao Al-Junayd. Međutim, njegov doprinos u razboritoj kritici ograničenosti akademskog znanja bio je golem. Osjećao je da čovjek može biti vrlo učen i obrazovan u svim područjima nauke, a da mu ipak nedostaje pravi uvid ili znanje.
Poznati istraživač i sufija Idries Shah (1924 –1996) ovako opisuje Al-Ghazalijevo gledište:
''On je ustrajno ukazivao na činjenicu da oni koji su učeni mogu biti, a često i jesu, također i glupi, a mogu biti i zadrti, opsjednuti. On tvrdi da, osim posjedovanja informacije i sposobnosti da se ona reproducira, postoji nešto što se zove ZNANJE, koje je viši oblik ljudske misli. Naviku, brkanja mišljenja sa znanjem, navika s kojom se u današnje vrijeme svakodnevno srećemo, Ghazali smatra epidemijskom bolešću.''
Dok se Al-Ghazali blago povlači od potpuno monoteističkih gledišta nekih ranijih sufija, on usprkos tome ističe da se viši oblici znanja stječu izvan onoga što se nalazi u običnom akademskom učenju. Stječu se iskustveno i subjektivno. To ohrabrivanje subjektivnog iskustva osnažilo je sufijsku unutarnju subjektivnu potragu za Bogom.
Al-Ghazalijevo udaljavanje od monoteizma bilo je kratkoga vijeka, jer se uskoro pojavio jedan od najvećih sufijskih učitelja, Muhyiddin Ibn Al-Arabi (1165-1240). Prema Dennyu, Ibn Al-Arabi "uzdigao je sufijsku misao do njene najviše točke suptilnosti i profinjenosti u svojoj filozofiji wahdat ai-wujud, 'jednota bivanja''.
Mawlawi S.A.Q. Husaini spominje da, kod razumijevanja značenja ovog naziva, "engleska riječ koja najbolje predstavlja ovu teoriju je monoteizam." Međutim, budući da može postojati mnogo oblika monoteizma, on smatra da se shvaćanja Ibn Al-Arabija najbolje slažu s panteističkim monoteizmom. To jest, sve ograničene stvari smatraju se ''samo aspektima, modifikacijama ili dijelovima jednog vječnog i samopostojećeg bića, koje sve materijalne objekte i sve određene umove vidi kao nužno izvedene iz jedne beskonačne supstance. Ta, jedna beskonačna supstanca, jedno sveobuhvatno biće zove se Bog. Tako je Bog, prema tome, sve što postoji, i ne postoji, ništa što nije nužno uključeno u Boga ili se nije nužno razvilo iz Boga.''
To jasno odražava ideje koje je predlagao Ibn Al-Arabi. Međutim, njegovo shvaćanje wahdat af-wujuda, jednote bivanja, još je suptilnije od toga. Islamolog Annemarie Schimmel ističe da u arapskom jeziku nema glagola biti. Umjesto toga, 'wujud' se odnosi na 'otkrivanje' ili 'razotkrivanje'. U skladu s tim, Ibn Al-Arabi naučavao je o potrebi da se skine veo, otkrije ili pronađe Jednota stvarnosti. To vidimo u jednoj od mnogih odlučnih tvrdnji iz Ibn Al-Arabijevog djela, 'Fusus Al-Hikam'.

AHL AL-HAQAIQ – BOŽANSKA STVARNOST: Za one koji su istinski upoznali 'Ahl al-haqaiq', Božansku stvarnost, potvrđivanje transcendentnosti nameće uvjetovanost i ograničenja Stvarnom, jer onaj koji tvrdi da je Božansko isključivo transcendentno ili je neznalica ili je netaktičan. Egzorcist koji naglašava samo Božansku transcendentnost (at-tanzih) kleveće i krivo interpretira Stvarno i sve glasnike, premda nenamjerno.
On zamišlja da je došao do istine, a zapravo je promašio cilj, jer je poput onih koji, u dio vjeruju, a dio poriču. Poznato je da Spisi Stvarno zovu 'shari'a', tradicionalni zakon, kako bi većina ljudi shvatila prividno značenje. Elita, s druge strane, razumije značenje skriveno u tim redovima, bez obzira na riječi kojima je izraženo.
Stvarno se, zapravo, manifestira u svakom stvorenom biću i u svakom konceptu, iako je On skriven od svakog shvaćanja, osim za onoga koji uviđa da je kozmos Njegov oblik i Jastvo i koji svijet vidi kao Božansko ime, 'az-zahir', Manifestirano. Ali On je također nemanifestirani Duh, 'al-batin', Nemanifestirano. U tom smislu, u odnosu na manifestirane oblike u kozmosu, On je vladajući duh.
Za Ibn Al-Arabija, u svemiru ne postoji ništa osim Boga. U Stvari, svemir, i sve u njemu, jesu Bog. Ibn Al-Arabi je opet izravan u svom shvaćanju Stvarnosti i pokušajima da objasni kako Bog može u isto vrijeme biti imanentan i transcendentan.
''Ne postoji ništa osim Boga. Ne postoji ništa osim jedinstva svih stvari. Ne postoje dvije stvari, i ne može se praviti razlika. Koje je značenje Poslanikovih (mir neka je s njim) riječi: Postoji Bog i ništa uz njega? Odgovor je sljedeće. Predmetnost ga ne može pratiti, niti se može pripisati Njemu. On ostaje kakav je, i ništa ne ostaje s Njim. Lišenost predmetnosti i njenog društva samo je Njegovo obilježje. Ipak, On je sa, ili prije u svim stvarima; ali stvari nisu s Njim, jer društvo ovisi o znanju. On zna nas, zato je On s nama. Ali mi ne znamo Njega, zato mi nismo s Njim!''
Ukratko, Bog je transcendentan u smislu da ga mi ne poznajemo kao izvor i temelj nas samih. Samo sufijski učitelj, onaj koji je probio barijere do tog znanja, konačno vidi da izvor, temelj identitet njega samog jesu Bog. To shvaćanje dobro je objasnio jedan drugi poznati sufijski učitelj i pjesnik, Mawlana Jalal Al-Din Al-Rumi (oko 1247-1273). Rumi, kojeg smatraju jednim od najvećih pjesnika svih vremena, u svom je životu napisao preko 25.000 dvostiha na perzijskom jeziku. Suptilnost njegovog razmišljanja slična je Ibn Al-Arabijevoj i demonstraciju toga možemo vidjeti u njegovoj raspravi o Al-Hallajevoj besmrtnoj rečenici 'Ana 'I-Haqq' ('Ja sam Bog').
''Ljudi smatraju da je to drska tvrdnja, dok je zapravo drsko reći Ana 'I-'abd, 'Ja sam Božji rob'; i Ana 'I-Haqq', 'Ja sam Bog', izraz je velike poniznosti. Čovjek koji kaže 'Ana 'l-'abd', 'Ja sam Božji rob', potvrđuje dva postojanja, svoje vlastito i Božje, dok je onaj koji kaže 'Ana 'l-Haqq', 'Ja sam Bog', učinio sebe nepostojećim i predaje sebe govoreći 'Ja sam Bog', to jest, 'Ja sam ništa. On je sve; nema drugog bića osim Božjeg.' To je vrhunac skromnosti i poniznosti.''
Rumi je na prekrasan način potkrijepio dubok osjećaj jedinstva s božanskim koji su prije njega izrazili mnogi sufijski mistici. Smatralo se da je čovjek na najvišoj točki samopredaje dok je u sufijskom stanju potpune anihilacije (fana). Za sufija je izricanje bilo kakvog shvaćanja o odvojenosti Boga od kreacije potvrda življenja u stanju iluzije, kao i arogancije. Uzdizati sebe ili potvrđivati sebe kao postojanje, odvojeno od Boga, znači zahtijevati oblik egocentrične jednakovrijednosti ili individualnosti neovisne o Bogu. Drugim riječima, ljudi bi u svijetu predstavljali nešto što je 'dodatak' Božjoj prisutnosti.
Iz svega navedenog možemo vidjeti da je sufizam većinom polazio od monoteističke koncepcije svijeta. U konačnoj analizi, ne može postojati ništa osim Boga, što znači da ljudi mogu biti samo manifestacije ili emanacije Boga. Sve donedavno, ovo shvaćanje bilo je potkrijepljeno samo rezultatima logičkog razmišljanja ili, možda, čistim iskustvom. Zbog toga su sljedbenici sufizma bili ranjivi na osuđivanja od strane vlasti kojima njihovi postulati nisu bili uvjerljivi. Međutim, znanost je nedavno dodala empirijske dokaze koji sugeriraju da su sufijski učitelji, u stvari, možda bili stopostotno u pravu. To ni na koji način ne umanjuje vrijednost sufijskih tvrdnji o unutarnjem iskustvu božanstvenosti, u sebi i sebe. To, zapravo, pruža perspektivu za razumijevanje tvrdnji sufista onima koji nisu skloni prihvaćanju tog iskustvenog gledišta.

NEMATERIJALNO POLJE STVARNOSTI: Kvantna fizika je znanosti ponudila svjež pristup promatranju svemira. Iako je daleko od toga da pruža odgovore na sva pitanja, svakako, donosi definitivne tvrdnje u vezi s ranijim shvaćanjima svemira.
David Z. Albert, profesor filozofije na Sveučilištu u Columbiji, opisuje neke od ovih novih temelja:
"Ono što treba promijeniti je temeljna ontologija svijeta. Potrebno je odustati od ideje da se materijalni svijet sastoji od čestica."
Od samog početka, ova izjava dovodi u pitanje svaku tvrdnju da smo materijalna bića. Iako, sama po sebi, ne potkrepljuje monističku koncepciju svemira, ipak potkopava naše uobičajeno iskustvo kao odvojenih materijalnih entiteta. Može se vidjeti kako se otvaraju vrata prema sufizmu, a iluzija o našem materijalnom identitetu klizi nam iz šaka.
Eksperimenti Alaina Aspecta (1982) dokazali su transcendentno nematerijalno polje stvarnosti, poznato kao nelokalno polje, kroz koje informacije o jednom materijalnom objektu (npr. atomu) mogu proći i djelovati na ponašanje drugog materijalnog objekta izvan prostorno- vremenskih ograničenja. Drugim riječima, taj prijenos informacija bez signala između objekata može se dogoditi trenutno (brže od brzine svjetlosti), bez obzira na njihov položaj ili lokaciju u svemiru. Prema fizičaru Henryu Strappu, poruka kvantne nelokalnosti je da 'temeljni proces Prirode leži izvan prostora i vremena, stvara događaje koji mogu biti locirani u prostoru i vremenu.
Stvaranje našeg iskustva opažanih događaja zove se 'kolaps valne funkcije' i taj je kolaps potaknut ili izvšen kroz svijest. Pored toga, ono u čemu nam kvantna fizika stvarno pomaže je to što potpuno otvara novi pravac razmišljanja u vezi s uzročnim moćima svijesti. Kako bismo to stavili u bolju perspektivu, pogledajmo zaključke koje iznosi dr. Nick Herbert:
''John von Neumann u svom autoritativnom djelu 'Matematički temelji kvantne fizike', (koje mnogi znanstvenici smatraju biblijom kvantne teorije) pozabavio se problemom da nešto novo treba dodati 'kolapsu valne funkcije', nešto što je u stanju pretvoriti nejasne kvantne mogućnosti u određene zbiljnosti (tj.svojstva). Ali budući da je von Neumann prisiljen opisati sav fizički svijet kao mogućnosti, proces koji neke od tih mogućnosti pretvara u činjenice ne može biti fizički proces...
Tražeći u svom umu odgovarajuće stvarno postojeće, nefizičke entitete koji bi mogli kolabirati valnu funkciju, von Neumann s oklijevanjem zaključuje da je jedini poznati entitet dorastao tom zadatku svijest. U von Neumannovoj interpretaciji, svijet posvuda ostaje u stanju čiste mogućnosti, osim tamo gdje neki svjesni um odluči uzdignuti dio svijeta iz njegovog stanja neodređenosti u stanje stvarnog postojanja... Sam po sebi, fizički svjet nije potpuno stvaran, već dobiva oblik samo kao rezultat djelovanja brojnih središta svijesti.''
Ova posljednja tvrdnja šokantno se poklapa sa shvaćanjima koja je iznio Ibn Al-Arabi u svom panteističkom monizmu. Prema von Neumannu, čini se da je jedino svijest u stanju kolabirati valnu funkciju stanja nesustavnog kvantnog polja u stanje materijalnih svojstava. U stvari, to bi moglo nužno značiti da je svijest univerzalno svojstvo, subatomski prisutno u polju svake matematičke točke u svemiru, a ne jednostavno 'lokalizirana' u mozgovima ljudi; u suprotnom, kolabiranje valne funkcije potrebno za opredmećenje cijelog našeg poznatog svemira bilo bi zadatak isključivo ljudskih umova, što je smiješno. Ta ideja odražava se u intervjuu s dr. Larryem Dosseyem, bivšim šefom osoblja bolnice Medical City Dallasu.
''Nelokalni model,[uma)... nije u prostoru i vremenu ograničen na mozak i tijelo, iako može raditi kroz mozak i tijelo... Beskrajno, a time i besmrtno, vječno, sveprisutno, sve su to posljedice bilo čega što je nelokalno, ne samo uma. Kao rezultat toga ako je um nelokalan, postoji jedan um, ili Univerzalni um, koji je identičan onome što na Zapadu zovemo DUŠA... Postoje uvjerljivi dokazi da se um ponaša na nelokalan način... Možda je to teško zamisliti, ali fizikalni eksperimenti jasno su pokazali da je nelokalnost karakteristika svijeta na subatomskoj razini.

SVIJEST TEMELJ POSTOJANJA: Zasad smo, znači, vidjeli da kvantna fizika, kroz empirijsko znanstveno istraživanje, potvrđuje novu paradigmu - "da je svijest, a ne materija, temelj svog postojanja."Amit Goswami, profesor fizike na Institutu teorijskih znanosti na Sveučilištu u Oregonu, smatra da:  ''...filozofija monističkog idealizma pruža od paradoksa slobodnu interpretaciju kvantne fizike koja je logična, koherentna i zadovoljavajuća. Štoviše, mentalni fenomeni kao što su svijest o sebi, slobodna volja, kreativnost, pa čak i izvanosjetilno opažanje dobivaju jednostavne, zadovoljavajuće odgovore kada se problem uma i tijela preformulira u sveukupnom kontekstu monističkog idealizma i kvantne teorije. Ta preformulirana slika uma-mozga omogućuje nam da sebe u cjelini shvaćamo u skladu s onim što velike duhovne tradicije tisućljećima tvrde.''

Goswami dalje opisuje kako je svemir sastavljen od jednog cjelovitog polja svijesti, neograničenog, nepodijeljenog i vječnog. Ta ista svijest individualno se doživljava kroz materijalne fizičke nosače koje zovemo tijelo i um. Međutim, to doživljavanje je iluzija i, kao što bi sufijski učitelji rekli, potrebno je prodrijeti duboko, iza ovog iluzornog identiteta, da bi se sebe doživjelo kao ovo temeljno cjelovito polje Jednote svijesti.
Drugi fizičari s tog područja, uključujući tako poznata imena kao što su Stapp, Bohm, i Capra, nude slična, ako ne i identična gledišta na svemir. Dok se možda blago razilaze u detaljima, svi se oni slažu da je, koliko su u stanju utvrditi, monistička koncepcija svemira empirijski neosporna. Također je u redu spomenuti da u zajednici fizičara ne dijele svi ove ideje. Drugi pokušavaju riješiti probleme na temelju dualističkih ili pluralističkih shvaćanja stvarnosti. Do danas su, međutim, monističke teorije dosljedno pružale najkoherentnije sustave misli, a analiza manje uspješnih teorija u kvantnoj fizici izvan je okvira zadatka ovog teksta. Tome možemo dodati da monizam zaslužuje veliku pažnju ako istovremeno prihvatimo činjenicu da je ovaj svjetonazor, kroz stoljeća, i većina mistika iznosila kao svoje iskustvo Stvarnosti.

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!