Autor: Mate Puljak

UVOD
Na samom istočnom rubu “kratera” Crvenog jezera stoji tajna nad tajnama, najveća gomila Imotske krajine u koju vodi nekakav ulaz. Sve do prije nekoliko dana nije mi bilo poznato da je netko stupio nogom unutra. Prijatelj mi je rekao da je to učinio njegov kolega Ante Gudelj zvani Guja i da će, ako mi je potrebno, to ponovo učiniti. Nema potrebe riskirati, bliži se Božić. Ne znam je li se Domagoj Nikolić usudio. Zelena glavica krije slojevitu priču tipičnu za jednu gradinu koja ima kontinuitet od rane bronce do kasne antike tj. Justinijana. Ovdje leže dokazi o obližnjem Delmionu, tu treba kopati. Legende vele da su se na Zelenoj glavici nalazili legendarni Gavanovi dvori. S ovog su se mjesta, nakon pada Velikog grada*, bacale majke s djecom u naručju. Prošećimo malo tim “drugim” najvažnijim mjestom u tezi o Delmionu.

Piše: dr. Semir Osmanagić

Sjeverni dio otoka Kipra, pod turskom upravom, mnogo je mirniji i s manje turista u odnosu na južni dio. Sporadična arheološka istraživanja tek dotiču samu površinu bogatog nasljeđa. U pripremi posjete Kipru tražio sam od domaćina da mi pokažu potencijalne megalitne lokacije i podzemne prolaze.

Na obroncima sela Mevlevi nas dočekuje Mustafa. On nam treba pokazati nekoliko podzemnih tunela. Sa površine zemlje nekoliko rupa vode u prolaze dugačke od nekoliko metara do pedeset metara. Interesantno, ali daleko od impresivnih Kapadokja tunela. Kaže da osim ovoga ima i jedan manastir na vrhu brda, ali treba voziti lošim, neravnim putem.

Krećemo terencem u vožnju od nekoliko kilometara. Nakon truckanja, dolazimo i do vrha uzvišenja s ostacima bizantijskog manastira. Kažu da je voda dopirala do samog vrha brda, odakle se slijevala naniže. Tu stajemo.

Suprotno od manastira, 200 metara dalje, vidi se podignuti kamen. Čini se da je niži od dva metra. To nam privlači pažnju. Odlazimo pješice. Približavajući se, vidimo još jedan uspravni kamen, pa još jedan. E, ovo je već nešto od interesa za mene.

Prvi uspravni blok je istinski megalit, veliki kamen. Visina mu je 190 cm, dužina 115 cm, širina 66 cm. Ima masu od 3,17 tona. Kompas pokazuje pravilnu orijentaciju sjever-jug (180 stepeni), po dužini. Blok je obrađen sa četiri strane. Erozija je vidljiva, ali sva četiri brida su pravilna. Vrh mu je oštećen.

Ovaj blok stoji na kamenoj podlozi. Ne vidi se vezivni materijal, kao da blok raste iz kamena. Podloga, ili temelji, se produžavaju u obliku slova “U”, Dva kraka su dugačka po 330 cm, a središnji dio je dugačak tri metra. Vrlo pravilno. Prostor između dva vanjska kraka je ispunjen grmljem i zemljom.

Susjedni blok je udaljen pet metara od prvog. Također, megalitni po svojim dimenzijama i masi. Visok je 210 cm, dugačak 95 cm, širok 50 cm, s masom od 2,19 tona. I njegov vrh je oštećen, Pravilne četiri stranice. Kod ovog megalita postoji odstupanje u odnosu na osu sjever-jug od 10 stepeni (190 stepeni). Njegova lokacija prati kretanje sunca na crti jug, jugozapad.

Slijedeći blok je jos impresivniji. Visina mu je čak 305 cm, dužina 115 cm, a širina 50 cm. Na kubikaži od 1,753 k.m. masa je 3,85 tona. Kompas pokazuje 170 stepeni, dakle odstupanje od pravca sjever-jug za deset stepeni. Izuzetna pravilnost.

Pregledom terena ustanovljavam da su pod travom još mnoga postolja, ali megaliti nedostaju. Obično su megaliti praćeni trostranim kamenim temeljem, najčešće po tri metra širokim. Kamen je niveliran. Veza megalita s kamenom osnovom je svuda ista, zagonetna. Nema veziva, ali vrlo čvrsta. Kao da su iz jednog komada izrađeni. Ili stopljeni, fuzijom.

U svim međuprostorima je grmlje, zemlja. Čini se da su kopači u potrazi za blagom ovuda kopali i tražili potencijalne grobnice.

Četvrti blok ima visinu od 170 cm, dužinu od 75 cm i širinu od 52 cm. Njegova masa je gotovo tonu ipo (1,45 tona). Igla na kompasu pokazuje pravac od 190 stepeni. Ponovo odstupanje od deset stepeni, ali na drugu stranu.  Interesantno da ovaj blok odstupa od prva tri. Kao da je on bio u drugom, znatno širem krugu. Pogledom prelazim preko ravnice. Slijedeći blok je najvjerovatnije obrazovao treći, najširi krug.

Procjenjujem da je na ovom terenu bilo između 30-60 uspravljenih megalita. Većina je nasilno uništena. Najveću osnovnu diemnziju ima blok dužine 180 cm, širine 90 cm i procjenjene visine od 300 cm. Taj je imao originalnu masu od više od deset tona (10,692 tone) ! Njegova orijentacija je 120 stepeni.

Je li moguće da su graditelji svaki blok pomjerali za deset stepeni?

Moji domaćini nemaju naziv za ovu lokaciju. Najbliže selo je Mevlevi, desetak kilometara udaljeno. Zato je logično da sam mu dao radni naziv “Mevlevi megaliti”.

Slijedeći dan mijenjam progam. Tražim od svojih domaćina povratak na ovu lokaciju. Ona nije zabilježena među poznatim arheološkim sajtovima Sjevernog Kipra.

Zgrada manastira se zvanično zove “Aya Marina Church”. Ime ih nekoliko na otoku s tim imenom. Međutim, kamene kuće manastira nemaju ništa dodirno s ovim megalitnim kompleksom, ni po stilu ni po vrsti kamena.

Zaravan na kome su smješteni megaliti ima odličnu preglednost, od 360 stepeni. Najvjerovatnije su tu bila postavljena tri megalitna kruga. Pravilno odstupanje megalita od pravca sjever-jug po deset stepeni i njihova pravilna međusobna udaljenost vjerovatno su služila kao kalendar. Ukupno odstupanje pojedinih blokova od pravca sjever-jug je 30 stepeni.

Preko zaravni prelazi pastir sa stadom ovaca. Razgovaramo s njim. Pokazuje nam jednu lokaciju na kojoj nedostaje megalit, ali ima trostranu osnovu. Rastinja nema, samo zemlja. Neko je tu kopao i došao do dna stijene koja se pruža pet metara u dubinu. Ispod stijene mali prolaz. Pastir nam govori da se tu uvlačio kao mlađi. Podzemni tunel je bio dugačak oko 30 metara. Dalje nije išao jer nije imao dobro svjetlo. Također, ističe da postoji niz prolaza ispod drugih megalita.

Ovo otvara novu dimenziju ove lokacije. Riječ je o nadzemnom i podzemnom kompleksu. Možda postoji veza između nekih, ili svih megalita i podzemnih prolaza?

MEDITACIJA

Izdvojio sam se. Sjeo pored najvećeg megalita i stavio ruku na njega. Zatvorio oči, Opustio se i zaplovio mrakom.

“Ovaj prostor je vidio četiri civilizacije. Prvu, kojoj su najvažnije bile energija i voda. Drugu, koja je ovdje bila zbog vode i hrane. Treću, koja je osvojila ove krajeve i uništila megalitnu lokaciju. Čevrtu, koja je upotrebljavala keramiku.

Svaku megalitnu cjelinu s tunelom koristila je jedna familija. Najstariji član se spuštao u tunel. U podzemnim prolazima su imali duhovne procesije. Postoji prostorija u koju se može doći iz više pravaca.”

***

Gledam stabla. Nekoliko smreka sa spiralno uvijenom korom. Jasno, ispod stabla je energetski vorteks koji uzrokuje da kora ne raste ravno u visinu, već se uvija. Identičan fenmen sam video u Arizoni, u Sedoni.

Lokalni stanovnici govore o vodi. Na jednom mjestu je i bunar. I eto dva elementa za prvu civilizaciju. Preciznije, megalitnu kulturu. Energetski vorteksi i tekuća voda.

Dakle, na tlu današnjeg Sjevernog Kipra u prošlosti je postojala megalitna kultura. Duhovno razvijena, astronomski orijentirana, razvijene socijalne organizacije koja je bila u stanju da organizira oblikovanje, transport i montažu megalitnih blokova.

Još jedna zaboravljena civilizacija, o kojoj u ovom momentu ne znamo gotovo ništa, je “pronađena”. Starost je sigurno veća od 5.000 godina i pripada eri graditelja megalitnih krugova, menhira i dolmena širom Europe i Mediterana.

Gospodin moj i Bog moj!

Toma Apostol

Da, uistinu, zašto je odbačen Platon? On jedini govori o Atlantidi, o sukobima s „Grcima“ i njihovoj velikoj pobjedi nad „Atlantiđanima“ još pred 11.000 godina. Stoga s uvažavanjem prihvaćam Osmanagićevu sugestiju kako je grčka mitologija puno starija od kronologije koja nam se nudi. To bi, po njemu, djelomicno moglo objasniti raspored gradova, hramova i luka te ulogu njihovih bogova. Naravno, znam da je mitologija kronološki kontaminirana, zato nas sad sve i iznenađuju ovakvi moji nalazi, međutim, sporno je tu jedno pitanje: tko su zapravo ti „Grci“? A napose, tko su „Atlantiđani“? Jednako kako se danas pitamo i tko su bili barbarski Iliri? Čuvena teorija „7. stoljeća“ ima jedan veliki nedostatak: ona bi predmnijevala da su poganski Hrvati stigli sa sjeveroistoka i zaposjeli prazan prostor, bez lokalnih domorodaca, a ne činjenicu da je tek prevladao slavenski jezik, ili pak silina nad pasivnošću, miroljubivošću, ženstvenošću civilizacije. Stoga nemojmo sve zablude povijesti trpati u isti koš, radije sebi priznajmo, jest, grješili smo, s motrišta otvorenosti znanosti i goropadnosti tehnologije, nemoguće je sakriti istinu. I zato Eppur si muove! Galilej nije bio astronom, matematičar, filozof, bio je liječnik; astronomom, matematičarom i filozofom je postajao mjeriteljem.

Što onda s tim futurističkim Platonom? Znamo da puno toga može srušiti, i premda ne znamo tko bi bili ti njegovi „Grci“ od prije 11.000 godina, povjesnost i filozofija, uvijek su pitanje budućnosti, nikako prošlosti. Godine 2037. sigurno ćemo biti na Marsu. A koliko će nas to stajati? Zacijelo manje nego dosad svi povijesni lokalni i svjetski ratovi, otimačine, lokalna i svjetska glad, lokalne i svjetske bolesti, sramote, korupcijske afere, farmaceutske i kamatarske muljaže, ukratko – moć kapitala, jal i bol. I danas valja samo pratiti što rade „Veliki“ i nikad nećemo pogrješiti, slijedimo vojskovođe i neće nam biti strano:

-        zbog čega sam baš u Iskenderunu postavio Elektru;

-        zašto mi je sinula ideja o Hanibalovoj kružnici II. Punskog rata;

-        zašto su pronašli grobnicu Aleksandrove obitelji baš u križanju simetrale i Kadmove osi;

-        zašto je Obidos, centar keltske trgovine sa Feničanima, eponim Abydosu, deponiju poterije, i zašto je baš on na meridijanu Lisabona;

-        zašto su svi veliki opservatoriji udaljeni od svojih centara, Greenwich od Londona 7' W, Gandolfo od Vatikana 10' E;

-        zašto je Gandolfo na paraleli 41°44'50'' N što odgovara najistočnijoj točki Crnog mora na meridijanu istih numeričkih vrijednosti, 41°44'50'' E;

-        zašto je Theba 10' W udaljena od središta rotonde u Volviju (Bolbe), a na meridijanu je osi središta južnog prozora;

-        zašto su konstelacije evidentirane u Mezopotamiji poznate već 3000 godina pr. Kr.;  

-        zašto se kružnica u sjecištu paralele Thebe i meridijana Bolbe-a, a polumjerom Ošlja, ispisuje između meridijana Ljube (W tangenta), potom inverzne linije-života velike kružnice rotonde (N tangenta) te srednje kružnice u nultoj točki južne apside S tangenta);

-        zašto iz iste točke u polumjeru zvijezda Elektra i Alcyone, sjeverni doseg kružnice biva paralela primordijalne Tetide na geografskoj širini Sinja;

-        zašto je Barban, gdje se Alka trče „na prstenac“, na paraleli Maje velike kružnice rotonde;

-        zašto od Nultog meridijana do meridijana Thebe, te od nje do 35. stupnja istočne geografske dužine, tri geografske dužine po 11°40' završavaju na jedina dva okomita zuba istoka rotonde;

-        zašto se sjecište četiriju parova zvijezda Plejada inverzno Ošlju nalazi baš u križanju primordijalne simetrale i male linije-života nutarnje kružnice što je paralela Kadmove Thebe;

-        zašto se sva tri sjecišta triju kružnica nalaze baš na istoj simetrali koja cilja u sami vrh SE ugla westwrka... itd.

Može li onda nešto takvo, čisto kao zlato, uopće biti pogansko, a Ilirija se nalazila u središtu tog kumulativa iz kojeg izdvajam još nezabilježeno:

 - arhitektura Rotonde Ošlje odgovara arhitekturi matriksa Plejada; skala geografske širine na istočnom rubu Karte Leopardi obilježava stupnjeve od 25 do 46 (pojas Lyre od Thebe do prirodne pozicije Taygete i Šoprona);

- opozitno liniji-života male kružnice  rotonde (Kadmova Theba), inverzna linija-života iste te kružnice prolazi točkom T'' (simetrala Ljube iz Misrataha, K03e, travanj 2012.); Alcyone je tada na istoku otoka Visa (meridijan „pijanog“ prozora), Elektra na meridijanu najsjevernije točke delte Nila (ponovno ona);

- u istoimenoj luci Visa pronađena je Artemida, u Puli je Diana (Tyr – Efez – Ošlje – Pula), u Saloni grob kraljice Jelene.

Spram viđenog u demistifikaciji efeškog prauzora, Crne Diane (J. Rhymer, Biblijski atlas), kolega Puljak ispravno drži kako prikaz Marije nad jelenom (Nazare, Portugal) može značiti upravo zamjenu njihova kulta. Kut od 120° na prelomljenoj trajektoriji (Karta Leopardi) dobit ćemo jedino u Splitu, tj. Saloni ako povežemo Nazare i Heliopolis (Matariyah). Spram svega izrečenog u prethodnim člancima zar to povijesno-znanstveno nije alarmantno? Što nam je to dosad pružala geografska povijesna znanost u smislu „čitanja“ našeg prostora koji obiluje gustoćom i originalnošću simbola kamene arhitekture?

Tko je ikada „očitao“ odlazak Sv. Afrodizija u Beziers, gdje i danas nalazimo ulicu Rue des tetes ili Ulicu glava, u kojoj je poredano 7 kamenih glava. Premda pojedina vrela podupiru tezu o njegovoj prirodnoj smrti (Breviare de Beziers, 14.-15. st.), tek u 16. st. rađa se legenda o dekapitiranju. Pa ako Beziers povežemo sa Heliopolisom drugi krak trajektorije pod kutom od 120° proći će portugalskom Trojom gdje završava i zapadni krak trajektorije Nazaret – Trsat. Stupanjski ista trajektorija povezat će također Heliopolis, Monfalcone (najsjevernija točka Sredozemnog mora i Jadrana) i ponovno Peniche. Priča se nastavlja, trajektorija je očito alatka, a Heliopolis postaje polazištem izmjere na naše prostore. Beziers je na paraleli kapele St. Pilon (geodetska točka, 43°19' N) hodočastilišta u svetoj planini St. Baume, koja gleda na špilju Marije Magdalene.

Usuprot Sesamusu, aktualnoj turskoj Amasri (vidi prethodni članak), stara Amarna u Egiptu, ili Akhenaten, nazvan po faraonu iz 14. st. pr. Kr. nalazi se svega 7' južnije od Hermopolisa, Theba je tek 3' južnije od Karnaka. Philai, gdje je podignut posljednji poganski hram Izide, svega je 4' južniji od deklinacije Alcyone (24°02' N). Abu Simbel je na geografskoj širini 22°20'13'' N što odgovara približnoj vrijednosti kuta Elektre (22.35°). Naprosto, Nil izaziva na svoj način, poput vertikalnog je stuba termometra koji kao da se podiže i spušta u ovisnosti od pritiska u položajima nebeskih tijela. Najbliže je to aspektu žive što toplinu transformira u stupanjsku skalu geografske širine.

Sveti Toma je poznat kao Apostol koji je krstio Tri kralja (Mudrace s Istoka), predstavnike poganskih naroda. Ali kakvo je to poganstvo čiji kraljevi putuju astronomski po zvijezdama? Carravagiova slika Nevjera svetog Tome navela me na pomisao „dodirnuća“ onih prikaza koje nije moguće osjetiti pod prstima. Hoću kazati, ako je mnogima nejasna moja pozicija vis-a-vis astrognozijske matrice Plejada, držim kako tajna njene implementacije u realni prostor leži u fiksnim zvijezdama koje crkveni astronomi tijekom srednjeg vijeka koriste s evidentnim učincima sustava. Da bi se osudilo Galileja, nužno je to znati, a Plejade su stabilan i povijesno originalan klaster. Tek povremeno nestajala bi i ponovno se javljala jedna od zvijezda klastera – najjužnija Merope. Glavni je to razlog da mreža uspostavljena adekvatno geomorfologiji terena na zemlji izgleda tako čvrsta i konzistentna, raster kojeg je uvijek moguće s fiksne pozicije nadograđivati.

I nije to proces koji je počeo za srednjeg vijeka, podizanje infrastrukture stajačica na zemlji započelo je tisućama godina ranije s narodima koje se ne može optužiti za poganstvo (lat. paganus, seljak, neuk čovjek) lokaliziranjem svetih mjesta i njima srodno-ubiciranih svetih građevina. Iz fikcije politeizma valja strogo isključiti znanje kojim je čovjek od prapovijesti vladao upravljajući prostorom i vremenom. Ni prostor niti vrijeme nisu formatizirani ni u antici, ni u renesansi, niti u 19. stoljeću, mnogo ranije, samo je tada svijet izgledao pravednije, ljekovitije. Platon danas ne bi imao o čemu pisati. Možda o još jednom civilizacijskom ratu za kojeg će vam svaki alpinist kazati: nikad nije problem vrh ispeti, problem je s njega se vratiti.

21. 12. 2016. 23:00