Piše: dr. Semir Osmanagić

Arheolog Tuncer Bagiskan bio je vodeći terenski arheolog na teriotoriji Turske Republike Sjeverni Kipar. Pri Ministarstvu kulture vodio je Odjeljenje za arheološka istraživanja. Sada je u penziji i bavi se organskim kulturama.

Kada je čuo za moj dolazak na Kipar, ponudio je da me odvede na lokaciju Kozan Koy.

“Želio bih ti pokazati našu piramidu. Jako me interesira tvoje mišljenje.”

Terencem se vozimo sjevernom stranom ovog mediteranskog otoka. Tuncer mi govori kako je dovodio svoje kolege arheologe na ovu lokaciju. Oni su je pregledali, nisu našli tragove keramike i alata. To im je bio znak da onda ovdje nema građevine.

Ne čudi me ovaj nenaučni postupak. Vrlo je tipičan za arheologe. U školama ih uče da traže keramiku i alat kao osnovne tragove kultura. Ako oni izostaju, onda po njima građevine ne postoje, a da pri tome nisu digli pogled i pokušali shvatiti da li je nesto građeno. Stoga, za postojanje piramida ne treba zvati arheologe, geologe, egiptologe ili historičare. Piramide su građevine, njihovo postojanje mogu prvi shvatiti građevinci i arhitekte, a energetska mjerenja obavljaju fizičari, elektroinžinjeri i inžinjeri zvuka.

Vijugavim putem dolazimo pred Kozan Kov. Iz daljine se jasno vide obrisi piramidalnog uzivišenja. Tražim od vozača da zaustavi vozilo i da mogu napraviti dobre snimke iz daljine.

Ispred nas su jasne dvije trouglaste stranice uzvišenja. Bridovi su očigledni. Stranice se spajaju u vrhu. Uzvišenje je prekriveno glinom, djelomično grmovima, kamenom. Dugogodišnja izloženost suncu je vidljiva po prašnjavoj zemlji.

Tuncer me pita za mišljenje.

“Ove dvije strane su pravilne. Prijatno sam iznenađen. Nisam čuo za ovo piramidalno uzvišenje”, odgovaram sa smješkom.

Piramida na Kipru?

Vozimo se prema podnožju uzvišenja. Samostojeće je, okruženo ravnicom. To je drugi razlog koji govori u prilog da je inteligentna ruka ovdje bila prisutna. Padina ima ravnomjeran nagib od vrha do podnožja.

Parcelu ispod južne strane upravo obrađuju, oru. Tu je i stado ovaca. Tuncer obilazi okolinu u potrazi za komadima keramike. Penjem se uz brid.

Istočna strana je prekrivena kamenom koji doseže do samog brida. Nakon toga, ovaj sloj nestaje. Kao da ga je neko uklonio. Južna strana nema kamenog prekrivača. Glina, škrta zemlja, rijetki busenji trave. Kompas mi pokazuje malo odstupanje od kardinalnih tačaka i osa sjever-jug, istok-zapad.

Pratim brid do vrha. Uspijevam se popeti na vrh. Sada imam pogled od 360 stepeni. Komandni položaj. I, naravno, vjetar. Nema zaštite. Ovo je sjeverac, dolazi s tamne strane piramidalnog uzvišenja.

Na vrhu su dva višetonska komada betona. Nigdje uokolo nema prirodnog konglomeratnog betona. Ali, ovdje su dva nepravilna komada. Nije ih niko gurao iz podnožja. Vjerovatno su pravljeni na vrhu kao dio manje strukture. Moji domaćini nemaju rješenje za ovu zagonetku.

Posmatram preostale dvije stranice uzvišenja. Izgubio se pravilan nagib. Nešto je više rastinja, osobito na zapadnoj strani. Erozija je modificirala stranice, ako su ikada bile pravilne.

Uzbuđenje je malo splasnulo. Nemamo četiri pravilne stranice. Ali, ovo samostalno uzvišenje je ili modificirana prirodna tvorevina ili je pravljena od osnove pa naviše.

Kada: izuzetno je staro.

Toliko staro da nije zabilježeno u pamćenju ili oralnoj tradiciji.

Piše: dr. Semir Osmanagić

Kipar se generalno smatra tranzitnim područjem već hiljadama godina. Idealno je lociran između Turske (65 km), Sirije (97 km), te mediteranskih sila Feničana, Grka, Perzijanaca, Egipćana, Hitita i drugih imperija kroz vrijeme.

Stotinu godina su Britanci prenosili artifakte i bogatu zlatnu ostavštinu sa otoka iz doba uticaja antičke Grčke, Rima, Perzije i Egipta u muzeje i privatne kolekcije u Velikoj Britaniji. Čak i ono što je preostalo, a mogao sam vidjeti u bogato opremljenom Nacionalnom muzeju u Nikoziji, je vrlo impresivno.

Smatralo se da prije dolaska okolnih pomorskih sila prije pet hiljada godina, života na malom Kipru nije bilo.

Najedamput, arheološka iskopavanja na lokaciji poluotoka Akrotiri (1987.-1990.) dovela su do otkrića ljudskog boravka u većim zajednicama na otoku u periodu od 12.000 godina unatrag. Kiparska arheologija je okrenuta naopačke. Ne samo da je čovjek boravio na otoku, već je tokom dužeg perioda zaslužan za iskorjenjivanje nekoliko životinjskih vrsta: minijaturnog slona i minijaturnog nilskog konja.

Na proto-keramičkoj neolitnoj lokaciji Agia Varvara pronađena je, zasada, najstarija reprezentacija ljudskog lika. Riječ je o kamenoj figuri, pronađenoj u sloju starom najmanje 11.000 godina.

Šta je slijedeće?

Šteta što nema sistematskog arheološkog napora da se otok podrobnije istraži. Ali, nagađanja historičara i arheologa da povijest kreće sa Sumerom prije 7.000 godina, definitivno su stvar prošlosti.

U povijesti grada Oristana, u prošlom članku spominjanog u kontekstu tradicionalne igre (već od 1358.) u kojoj konjanici kopljem, umjesto alke, gađaju središte zvijezde, nalazimo feničku naseobinu Othoca (aktualna Santa Giusta), s originalom feničke sobe-groba prve takve vrste pronađene u Italiji. Sva moja djela, dakle, monografije, studije, eseji, izvješća, govore jasno u prilog feničke impostacije u staroj Iliriji.