"Poznavali su sve što postoji na svijetu. Kad su željeli, mogli su da sagledaju čitavo nebo, od vrha do dna, uključujući i unutrašnjost Zemlje!...''

'Popol Vuh', sveta knjiga Maya

Za pedesetak godina koliko se dugo bavim istraživanjem drevne prošlosti imao sam priliku vidjeti neobične arheološke ostatke i artefakte iz davno prohujalih vremena i doživjeti jedinstvena uzbuđenja. U rukama sam držao neobične „Jomon figure“, djelo drevnih japanskih umjetnika, koje izgledom neodoljivo podsjećaju na moderno opremljene astronaute. Ništa čudno da nisu stare desetak hiljada godina!

U egipatskom Nacionalnom muzeju u Kairu, u sali broj 22, arheolog-amater dr Khalil Messiha (Halil Mesiha) pokazao mi je eksponat koji nosi broj 6347 i koji neodoljivo podsjeća na model savremenog aviona!

- Napravio sam kopiju ovog modela, dodao joj stabilizator kakav imaju današnji avioni i znate šta se dogodilo?!... – pitao me je ushićeno Messiha. -Kopija je poletjela poput pravog aviona!

ZAGONETNI ARTEFAKTI: Model aviona iz egipatslkog Nacionalnog muzeja potiče iz drugog stoljeća prije naše ere, iz vremena Ptolomeja III i egipatske zlatne Renesanse, kada je svijet zadivljeno gledao u djela egipatskih učenjaka Starog vijeka.

Na Tibetu, u jednoj od najuglednijih lamaserija i univerzitetskih centara nadomak Lhase, u Seri, što na tibetaskom znači „divlja ruža“, imao sam priliku vidjeti ogromne zurle napravljene od posebnog tibetanskog drveta, okovane zlatom, u koje su ugrađene ljudske butne kosti. Duge su gotovo tri metra i čuvaju se kao svete relikvije. Kada se u njih duva, pridržavaju ih na ramenima po dvojica lama. Niko u Seri ne zna koliko su stare, ali se o njima pričaju fantastične priče. Kažu da je zvuk koje su one proizvodile bio u stanju da podiže kamene blokove. Sluzile su navodno prilikom podizanja kamenih hramova i svetišta na visokim planinskim liticama!

Za vrijeme putovanja po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, u amanskom Arheološkom muzeju, u Jordanu, vidio sam ljudske lobanje koje potiču iz neolita i neobične su po mnogo čemu. Zahvaljujući činjenici da je u njihove očne duplje, ko zna ko i ko zna zašto, umetnuo sjajne morske školjke oživljavajući njihovu ledenu mirnoću, govori da su prastari stanovnici ovog podneblja, po svoj prilici, pridavali poseban značaj svojim mrtvima.

Slične lobanje pronađene su na raznim mjestima: u Beisamounu (Hula Basin), sjeverno od Galilejskog jezera, u Tell Ramadu u Siriji, a malo dalje, idući prema Turskoj, otkrivene su drugačije ukrašene lobanje, tako da danas mnogi znanstvenici pretpostavljaju da je u jednom vremenskom periodu u neolitu (!?), na ovim prostorima cvjetao kult lobanja!

Zašto?!

'DIRNUTO KAMENJE': Svijet je pun tajni a prošlost ljudskog roda nedovoljno istražena i tu počinju nevolje za savremene historiografe. Slika daleke povijesti života na Zemlji drastično je drukčija nego što nam oni sugerišu. To potvrđuje i Dick Edgar Ibarra Grasso koji mi gradskom muzeju u Cochebambi pokazuje „tocado las piedras“ – dirnuto kamenje!

Granitno kamenje je smješteno u posebnu vitrinu i na njemu se jasno uočavaju otisci ljudskih ruku i stopala.

- To je takozvano 'dirnuto kamenje' - ob­jašnjava mi Graso. – Nešto ovako, siguran sam, nikada do sada niste vidjeli!

Nisam, priznajem. Ali sam svojevremeno pročitao agencijsku vijest da je na periferiji gradića Zasliaiu (Žasliai), u Lithuaniji (Litvanija), otkrivena jedna gra­nitna stijena, koja je nekad, u davnoj prošlosti, očito, bila gnječena rukama (!?), jer na sebi – kako tvrde litvanski geolozi, nosi vidljive tragove ljudskih ruku!

- Nađeno je na Andama – upozorava me argentinski istraživač - u blizini Tiahuanaca i možda svjedoči o načinu podizanja misteroznog megalitskog svetišta. Današnja znanost nije u stanju da objasni kako se u davnim vremenima mijesio kamen, ali „tocado las piedras“ je tu - ruke su nesumnjivo gnječile gra­nit i ostavljale na njemu svoje otiske!

Ukoliko je sve to tačno daleko bismo lakše mogli objasniti gradnju megelitskih naselja i gorostasnih statua u Juznoj Americi i na pacifičkim otocima.

IZGUBLJENA TAJNA: Dugogodišnji istraživač južnoameričkih kultura Gregory, smatra da je otkrio tajnu gnječenog gra­nita. On smatra da su u prastarim vremenima graditelji znali za neku biljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje maglo naprosto rastezati poput tjesta. Tako mekanu masu oni su oblikovali i rezali običnim nožem! Kasnije je to stijenje ponovo očvrslo na jar­kom suncu...

Bilo da se radilo o biljnom ekstraktu, bilo da su drevni graditelji poznavali formulu smekšavanja kamena, danas je u svijetu sve više istraživača i geologa koji prihvataju mogućnost da su graditelji megalitskih objekata u svijetu, dakle ne samo u Južnoj Americi, uistinu poznavali tehniku gnječenja i oblikovanje kamenih blokova, pogotovo nako što je osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom kamenom bloku Keopsove piramide otkrivena ljudska dlaka! Uostalom, to znanje je, po svoj prilici, bilo poznato i graditeljima bosanskih piramida koji su znali spravljati beton mnogo tvrđi i trajniji od današnjeg!

Ali, o tome kasnije.

OSTAVŠTINA MOCHICA: U arheološkim nalazištima u dolini peruanske rijeke Moche otkrivenim posljednjih decenija, kao i na prostorima između Piramide sunca i Piramide mjeseca, iz pustinjskog pjeska gotovo svakodnevno iskrsavaju predmeti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku tigra i ljudske glave, scene iz lova i rata; prizori sa svetkovina u čast neznanih krilatih bogova ili kulta mrtvih; erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika staroindijske knjige umjetnosti ljubavi Kama Sutrae...

Kroz neizmjerno bogatstvo fascinantnih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su posude za vodu i jelo, daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog južnoameričkog naroda. U jednoj bogatoj privatnoj arheološkoj zbirci, u muzeju Amano u glavnom gradu Perua, u Limi, čuva se dragocijena posuda iz vremena Mochica: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica u kojoj čuče dva veslača jedan drugom okrenuti leđima. Kada se zdjela do vrha napuni vodom ili nekom drugom tečnošću dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi.

Genijalno!

CABALLITO DE MAR: Na more i duge plovidbe podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog Mochice koji je sahranjen oko 700. godine. Radi se o lijepo urađenoj glinenoj figuri koja neodoljivo podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo, kako mi reče profesor Morales, riječ o “Caballito de Mar” ("Kabiljeto del Mar"), "morskom konjicu" ili bolje reči "jahaču na morskim talasima", što plovi sjedeći na uskom čamcu od totore (Schoenoplectus californicus ssp. tatora), biljke slične trski, koja ovdje raste u izobilju.

- Duge plovidbe ovdje su tradicija stara koliko i najstarije kulture – smatra profesor Jose Morales. – To je uostalom dokazao i nolrveški istraživač Thor Heyerdahl!

Čamci slični ovom još uvijek se jedino koriste na jezeru Titicaca (Titikaka), u Andama, i u obližnjem Huanchacou (Huančako), živopisnom turističkom mjestu na obali Pacifičkog oceana, čiji su ribari zadržali mnoge drevne ribarske tradicije. Huanchaco je, međutim, poznat još po nečemu.

U njemu je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća neko vrijeme boravio glasoviti norveški istraživač Thor Heyerdahl (1914-2001.). Upravo družeći se sa ribarima iz ovog ljupkog gradića i svakodnevno slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima Pacifika i prahistorijskim kontaktima - Heyerdahl je došao na ideju da se upusti u avanturu svoga života. Da organizira ekspediciju "Kon-Tiki" i tako potvrdi da je u prošlosti uistinu moglo biti kontakata između naroda sa pacifičkih otoka i naroda Južne Amerike.

JEDINSTVENA AVANTURA: Kako je poznato, 28. aprila/travnja 1947. godine, Thor Heyerdahl se na krhkom splavu napravljenom od totore, otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba je bila krajnje neizvjesna i najviše je ovisila o prirodi jugoistočnih vjetrova i od Humboldtove morske struje koja zapljuskuje otoke južnog Pacifika. Nakon neizvjesne i dramatične plovidbe i pređenih 7.000 kilometara, 7. augusta/kolovoza 1947. norveški je istraživač, zajedno sa “Kon Tikijem”, završio na grebenu otoka Raroia u otočju Tuamotu. Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući vjetrovima i morskim strujama, uistinu mogli ploviti i do najudaljenijih pacifičkih odredišta.

O dugim plovidbama i gotovo istovjetnom graditeljkom umijeću prastarrih azijskih i južnoameričkih neimara govori i drevni grad Chan Chan (Čan Čan), smješten pet kilometara zapadno od Trujilla (Truhiljo).

Utonuo u beživotni pustinjski dekor Anacame, Chan Chan danas djeluje gotovo pusto. Poput fantomskog grada. Ali, nije uvijek bilo tako. Dolina u kojoj je smješten pripada delti rijeke Moche i nekada je bila obrasla šumom i poljima bogatim žitaricama. Samo desetak kilometara istočno, Mochice su podigli svoja najvažnija svetišta pa se može pretpostaviti da je Chan Chan u to vrijeme bio grad od prvorazrednog značaja.

Niko danas pouzdano ne zna kako se i zbog čega raspala snažna imperija Mochica. Na ove su prostore, poslije njih, pod nepoznatim okolnostima stupili Chimue i u narednih 600-700 godina podigli civilizaciju koja je bila blistavija od svih do tada viđenih na južnoameričkom tlu.

Tu tvrdnju najbolje potvrđuje Chan Chan.

VELIČANSTVENI GRAD: Chan Chan danas mnogi porede sa gradovima što su prije više od 5000 g. podizani na obalama rijeke Ind i u Mezopotamiji,  ali znanstvenici još uvijek nisu došli do neoborivih dokaza da su u najstarijim vremenima postojali kontakti među ljudima i narodima što su nastanjivali azijsko i južnoameričko tlo. Ako bi se složili da je to bilo moguće, kao što tvrdi Dick Edgar Ibarra Grasso, onda bismo morali priznati i da je u Pacifiku postojao prakontinent Lemurija, a ako je to tačno onda je moguće da je na njemu postojala i hipotetična civilizacija Mu, majka svih kultura svijeta.

O postojanju Zemlje Mu govore mnoge legende i predanja koja sam slušao u Ekvadoru, Peruu, Boliviji i Chileu, a ponajviše na usamljenim Uskršnjim otocima.

Ruševine Chan Chana danas se prostiru na površini većoj od 25 četvornih kilometara i gotovo dosežu do same obale Pacifika. Prema gruboj procjeni u njih je ugrađeno nekoliko milijardi na suncu i zraku sušenih glinenih cigli, takozvanih adoba.

Grad sa ovakvim impresivnim dimenzijama mogli su projektirati i izgraditi samo najbolji projektanti i graditelji, koji su imali izvanredne učitelje. Ali, mi danas nažalost ne znamo ko su oni i da li su uopće sa južnoameričkog kontinenta.

Bilo kako bilo, pored genijalne maštovitosti projektanata i graditelja, izgradnja Chan Chana zahtijevala je i savršenu organizaciju rada i desetine hiljada radnika. Poznato je da Chimue nisu poznavale sistem točka, nisu se koristili životinjskom vućom, niti su imali usavršene alate. Pa ipak, podigli su veličanstven grad kojemu je teško naći premca u svijetu tog vremena.

Kako im je to pošlo za rukom? Da li im je u tome neko pomagao? Je su li imali učitelje i tko su oni bili?

FANTASTIČNA SLIČNOST: Ova i mnoga slična pitanja još dugo će tištiti peruanskog profesora Josea Moralesa, kao i njegove kolege arheologe, koji već godinama znanstveni svijet zadivljuju svojim upornim radom i arheološkim otkrićima.

Ali vratimo se u Chan Chanu.

Restaurirani zidovi i obnovljene građevine zadivljuju strogom simetričnošću i jasnim, pravokutnim formama. Upravo te moderne i moglo bi se kazati suvremene linije, podsjećaju na Harappu i Mohenjo-Daro prastare gradove-države iz doline rijeke Inda, kao i na sumerske gradove čije ostatke nalazimo u Mezopotamiji, između rijeka Eufrata i Tigrisa.

Kako sve to povezati i objasniti?

Zar je moguće da su se Chimue koristili graditeljskim iskustvima i znanjima dalekih neimara što su svoje gradove podizali prije više od 5000 godina na sasvim drugom kraju svijeta udaljenom više od 20.000 kilometara - na indijskom potkontinetu, u dolini rijeke Inda i u Mezopotamiji? Ili su im, možda, svima, graditeljska znanja stigla iz srca Pacifika – iz legendarne Zemlje Mu?!

Na jednom zidu u središtu Chan Chana, koji je vjerovatno pripadao najznačajnijem gradskom hramu, drevni umjetnik je napravio dugi friz od stiliziranih krilatih bića, sličnih onima u drevnom Tiahuanacu, okupljenim oko Viracoche koji plače i okamenjenim na Kapiji sunca, kao i na onim najstarijim obeliscima na straom groblju na samotnom otoku Rapa Nui u kome stojim zbunjen i s nadom da ću spoznati istinu o zajedničkim korijenima davno izgubljenih svjetova.

Nije li i ovdje, u Chan Chanu, riječ o kultu Čovjeka ptice – Tangata Manu u koji su vjerovali prostodušni žitelji Uskršnjeg otoka, prije nego što su u njihov svijet stupili europski misionari i donijeli im novu religiju i definitivno uništenje?!

Bože, kako je mali svijet!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’ -> http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!…

"Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog okeana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili."

Zapis iz egipatskih piramida

Prenoćio sam u Tumbesu u jednom malenom, ugodnom pansionu na samoj morskoj obali. Sa nevelike terase moje sobe pružao se otvoren pogled prema baeskraju Pacifika. Uživao sam u ugodnoj ležaljci ispod zvjezdanog nebeskog baldahina koji se negdje daleko, u mekoj noćnoj izmaglici, utapao u pučinu. Do mojih osjetila dopirali su čudni zvuci, neobični mirisi i zovovi dalekih vremena, koji su mi u rijetkim prilikama, kao sto je bila ova, znali odnositi snove i neprimijetno me uvlačiti u nestvarni svijet moje razigrane mašte. Nisam to želio ali nisam moga ni izbjeći svu tu bujicu uzbuđenja što je donosila noć na pacifičkoj obali u Tumbesu.

 NOĆ BEZ SNA: Ovdje je negdje, na granici između Ekvadora i Perua, možda baš na mjestu gdje sam zanoćio, u jednom tihom maglovitom jutru španjolski pustolov Francisco Pizzaro (Francisko Pizaro), sa 168 ljutih konkvistadora, od kojih je 68 bilo u sedlima, stupio na južnoameričko tlo i u nepunih deset godina zadao smrtonosni udarac veličanstvenom carstvu Inca, koje se prostiralo na prostoru dugom četrdeset hiljada kilometara. Bila je to tragedija kakvu je teško i zamisliti.

Opijeni željom za zlatom španjolski osvajači uništavali su sve pred sobom, sve što je imalo bilo kakvu materijalnu vrijednost – čak i carske palače, svetišta, piramide, grobnice… U pljačkaškom ludilu uništavali su i tragove ranijih kultura. Ostali su samo blijedi nagovještaji visokih graditeljskih i znanstvenih dometa civilizacija koje su predhodile Incama, ali nedovoljno da od njih, u ovoj noći bez sna,  stvorim ubjedljivu sliku za svoje desetljećne slutnje i traganja.

Dočekao sam jutro ispunjen dramatičnim snoviđenjima ali tešku zavjesu prohujalih vremena nisam uspio podignuti. Glava mi je brujala nebrojnim pitanjima, koja su me i dalje opsjedala izazivajući u meni neku vrstu istraživačke groznice.

Da li je u prastarim vremenima bilo kontakata između naroda što su nastanjivali daleke pacifičke otoke i civilizacija što su egzistirale na tlu Južne Amerike? Da li je hipotetička Zemlja Mu predstavljala svojevrsni most preko kojeg su se na sve četiri strane svijeta širila graditeljska i druga znanja u Aziju i Srednju i Južnu Ameriku?

SVE VIŠE DOKAZA: Ova pitanje naravno ne tište samo mene već i južnoameričke istraživače i znanstvenike. Na njih je u ovom času teško odgovoriti. Konačno, još uvijek nije otkriveno dovoljno materijalnih dokaza koji bi potvrđivali prahistorijska prekooceanske putovanja i kontakte, a legende i predanja teško da mogu zamijeniti činjenice.

U njih vjeruju samo istraživači poput mene koji smatraju da je slika naše daleke prošlosti sasvim drugačija od one kuju nam stoljećima nameću smušeni historiografi iz svojih sterilnih kabineta!

- Svake godine smo sve bliži u rješavanju tih pitanja – kazivao mi je profesor Jose Morales dok smo obilazili peruanske piramidu u blizini drevnog Tumbesa. – Možda će nova arheološka otkrića demantirati stare teorije i predstave o prošlosti ljudskog roda. Već danas imamo artefakata koje ne znamo kako da uklopimo u autentičnu sliku povijesti južnoameričkog podneblja. Iskrsavaju iz pustinjskog pjeska Atacame, iz davno zaboravljenih grobnica i skrivenih andskih pecina i svetih jezera…

To je tačno.

Neki artefakti nagovještavaju da su u prastarim vremenima postojali prekooceanski kontakti između kultura starog Egipta, Kine, Mezopotamije i Indije s jedne strane, sa kulturama Srednje i Južne Amerike, s ruge, a pacifički podmorski bazen, čini se, skriva mnoge drevne gradove o kojima tragove nalazimo u legendama i drevnim epovima.

PTOLOMEJEVE MAPE: Za vrijeme novinarsko-istraživačke ekpedicije “Ande – Amazon”, koju sam organizirao 1990. godine, u Cochabambi (Kočabama), u Boliviji, imao sam sreću upoznati uglednog argentinskog istraživača Dicka Edgara Ibarra Grassoa (1914. – 2000.), koji je cijeli svoj životni vijek posvetio istraživanju prapovijest Južne Amerike. Grasso je šesdesetih godina prošlog stoljeća uzbudio znanstvenu javnost svijeta kada je objavio da je identificirao obale Ekvadora i Perua na kartama znamenitog grčko-rimskog astronoma, geografa i matematičara Klaudija Ptolomeja (lat. Claudius Ptolomaeus).

Ptolomej je, kako je poznato, živio u prvom i drugom stoljeću nove ere (90. -161.) i utemeljitelj je geocentrične teorije a iza sebe je ostavio izuzetno vrijedno djelo "Veliki zbornik astronomije" u kome je zabilježio položaj 1080 zvijezda i podijelio ih u 48 sazviježđa. Ipak, Ptolemejevo djelo “Geographia”, u kome su objavljene brojne karte do tada poznatog svijeta, smatra se najvećim dometom antičke kartografije i povjesne geografije. Na žalost, u vrtlozima vremena nije se očuvao original njegovog vrijednog djela nego samo srednjovjekovni prijepisi za koje se vjeruje da su vjerodostojni.

Grčko-rimski učenjak se uglavnom oslanjao na radove ranijeg geografa Marinosa iz Tira (60. – 130), koji je živio na Rodosu, te na geografske leksikone i kartografe Rimskog i Perzijskog carstva. Na jednoj njegovoj mapi Europe označene su bijele zone čije se granice podudaraju sa oblastima nekadašnjih europskih glečera što upućuje na činjenicu koja se kosi sa svim našim znanjima o povijesti kartografije i historiografije. Ko je bio praautor Ptolomejeve karte koja oslikava Europu iz vremena prije najmanje 10.000 godina?!

DREVNO UPOZORENJE: Bilo kako bilo, argentinski istraživač Grasso je na jednoj od Ptolomejovih mapa svijeta prepoznao pacifičku obalu Ekvadora i Perua, dokazujući da su u antičkim vremenima bili poznati prekooceanski putevi koji su povezivali drevne civilizacije Azije, Europe i Južne Amerike.

- Da je preživjela Aleksandrijska biblioteka – ubjeđivao me je tog dana u Cochabambi Dick Edgar Ibarra Grasso – danas bi svakom osnovcu bilo jasno da su antički plavi putevi povezivali sve kontinente mnogo prije Kolumba i braće Pizzaro!

To je možda tačno.

Kako inače objasniti da su na nekim od tih prastarih karata iscrtane nepoznate zemlje i kontinenti, koji su otkriveni stoljećiima kasnije. Tako na jednoj karti napravljenoj 1510. godine postoji Australija, stotinu godina prije nego što je prvi Evropljanin vidio obale tog kontinenta!

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada sam pisao svoju knjigu „Tajne isčezlih civilizacija“ i fokusirao se na bajkovite znanstvene domete starog Egipta, posebnu pozornost mi je budilo jedno 4500 godina staro upozorenje ispisano u piramidama. Upozorenje je poticalo iz vrijemena pete egipatske dinastije (Staro kraljevstvo), a glasilo je: "Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog oceana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili!"

S druge strane, citirajući odlomke drevnokineskih rukopisa, poznati ruski orijentalista i geograf Nikita Jakovlevič Bičurin (1770. - 1853.) navodi da je najmanje hiljadu godina prije Kolumba i Magelana, u Kini bio poznat put do američkih pacifičkih obala a slični nagovještaji navodno se mogu naći i u tibetanskim tekstovima napisanim najmanje 1500 godina prije nove ere!

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: A šta tek kazati o fascinantnim kartama turskog istraživača, kartografa, moreplovca i admirala Ahmeta Muhiddina Pirija (1465. – 1553.), u čiju je čast UNESKO 2013. proglasio godinom Piri Reisa!? Njegove karte urađene 1513. i 1518. godine su s takvom preciznošću iscrtane da se mogu porediti sa najsavrenemim mapama rađenim uz pomoć satelitskih snimaka. Ali znanstvenike ne čudi samo to.

Na kartama u osam boja izrađenim na koži od gazele sa zaprepašćujućom tačnošću oslikane su obale zapadne Afrike i Južne Amerike, uključujići i otoke Kubu i Antile (Karibi). Jednako je tako precizno iscrtana i obala današnje Srednje i Sjeverne Amerike, Aljaske i Antarktike bez leda(?!). Na njoj ne postoji Beringov moreuz, već su Sibir i Aljaska povezani kopnenom prevlakom. Riječ je o onoj istoj prevlaci preko koje su – kako nas historiografija uči - iz Azije paleolitska plemena prelazila na američko kopno.

Ono što zbunjuje nisu, naravno, paleolitske seobe naroda, već činjenica da je taj djelić kopna zauvijek iščezao najmanje prije 30.000 godina! Sve to ukazuje na pomisao da je turski admiral među izvorima posjedovao i karte nacrtane prije ledenog doba.

Kako je to moguće?!

O misterioznim kartama Piri Reisa proteklih decenija su napisane mnogobrojne znanstvene rasprave, analize i studije, među kojima i studija o traganju za legendarnom Atlantidom, za koji se smatra da se nalazila u Atlantiku i da je nestala u katastrofi kozmičkih razmjera. Na jednoj od karata se nalaze opisi mjesta, njihovih pronalazača i objašnjenja koji su izvori korišteni tokom crtanja. Slika karte sa devet brodova prikazuje ljude tog regiona, biljni i životinjski svijet.

ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Američki profesor Charles Hutchins Hapgood (1904. – 1982.), u svijetu je bio poznat kao vrstan historičar geografije. Autor je znamenitog djela “Karte drevnih kraljeva mora” (‘Maps of the Ancient Sea Kings’), za koje je predgovor napisao Albert Einstein. Hapgood  u to djelu zaključuje da je u prastarim vremenima postojala "civilizacija koja je obuhvatala cio svijet i čiji su kartografi sastavljali potpuno precizne karte cijele Zemljine kugle. Na tim kartama oičigledni su isti visoki tehnički nivoi, isti metodi rada, podjednaka razina matematičkih znanja i sasvim je moguće da su za njihovu izradu korišćeni isti kartografski instrumenti."

Sličnog mišljenja je bio i moj sagovornik iz Cochebambe argentinski istraživač Dick Edgar Ibarra Grasso.

- Drevne plovidbe i putovanja nisu bili ograničeni na uske priobalne pojaseve kako se danas vjeruje – smatra Grasso. - Drevni Kinezi, Indijci, Egipćani, Feničani i Grci poduzimali su daleka putovanja i uspješno stizali do svojih ciljeva. Godine 1982. u moru blizu Rio de Janeira (Rio de Žaneiro) otkriveni su ostaci rimskog broda, rimska i feničanska keramika i dvije amfore. Analize su pokazale da amfore potiču iz II stoljeća, a pretpostavlja se da su napravljene u Cartageni (Kartegena)!

Istraživači prošlosti dobro znaju da to nije prvi nalaz takve vrste u Novom svijetu. Američki arheolozi su proteklih decenija našli brojne rimske statuete od terakote, starogrčku grnčariju, normanski metalni novac i nakit, ukrase od baltičkog ćilibara, vikingške grobnice... Na teritoriji Kanade otkrivena su groblja baskijskih pomoraca koji su tamo stigli 2.000 godina prije Kolumba, ostatke vikingških naselja, a proučavajući napise u jednom majanskom hramu, meksički znanstvenici su došli na pomisao da su žreci (čuvari tajnih znanja) Maja možda znali tajne sahranjivanja egipatskih faraona!

Kako je to moguće?!...

Ali to nije bilo sve što sam tog dana saznao u Cochabambi. Dick Edgar Ibarra Grasso me poveo u lokalni muzej, u kome je godinama radio kao konzervator, i pokazao mi nešto što me naprosto ostavilo bez riječi!

Pokazao mi „tocado las piedras“!

Dirnuto kamenje!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: KAKO SE MJESILO KAMENJE!

"Njihovi hramovi bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli s mora..."

Pedro de Cieza de Leon, španjolski kroničar

Ljudi-ptice na Kapiji Sunca možda su i najveća misterija Tiahuanaca. U prošlosti su ih tumačili na najrazličitije načine - kao simbole prastarog kalendarskog sistema; objašnjavali su ih kao božanske glasnike - meleke ili anđele; govorili da predstavljaju znakove nepoznatog piktografskog pisma, a Švicarac Erich fon Daniken ih je smjestio u nevjerovatnu galeriju drevnih vanzemaljski astronauta koji su u davnoj prošlosti, navodno, redovito posjećivali našu planetu o čemu, kako navodi u svojim brojnim knjigama o drevnim astronautima, svjedoči kosmodrom na visoravni Nasca sa svojim misterioznim nepreglednim pistama i crtežima. 

Ko je u pravu?

Šta je istina?

O tome razmišljam dok gotovo panično pokušavam u veličanstvenoj Kapiji Sunca i tajanstvenim reljefima otkriti neki znak ili neku potvrdu o njenim zagonetnim porukama.

KULT BOGA PTICE: Iako Tiahuanaco odiše nebrojnim tajnama, jedna činjenica ostala je jasnom sve do današnjih dana: kada je iz potpuno nepoznatih razloga, prije više od tri hiljade godina (?!), sa lica zemlje zbrisana blistava kulturaTiahuanaco iza nje je jedini preživio Virakocha, svemoćni bog stvaranja i uništavanja, koji se u vjerovanjima prastanovnika Južne Amerike pojavljuje u najrazličitijim obličjima. Između ostalih i u obliku Tangata Manu - Boga ptice!

Odavde, sa ovih nebeskih prostora, njegov se kult možda raširio uzduž i poprijeko Južne Amerike, a njegov se lik pojavio čak i na delekim obalama Pacifika ili je, možda, upravo stigao s tih dalekih prostranstava. Prihavtili su ga pripadnici manje poznatih kultura Mochica (Močika), Chimu (Čimu) iChan Chan(Čan Čan) što su predhodile močnim Inkama. One su svoje čudesne hramove i napredne gradove podizali u plodnoj dolini i delti rijeke Chimu i na obalama Tihog oceana.

Na uskom pojasu između Visokih Kordiljera na istoku i Pacifičkog oceana na zapadu, proteže se najduža i najsušnija pustinja na svijetu Atacama (Atakama). Peruanci je jednostavno nazivaju Costa (Kosta), što na španjolskom znači obala, jer se proteže duž pacifičke obale. Započinje negdje u Equadoru (Ekvador) na sjeveru, proteže se duž Perua i Bolivije penjući se duboko na Ande, a završava na dalekom jugu, u čileanskoj Patagoniji, nasuprot Tiera del Fuego - Ognjene zemlje.

OPAKA ATACAMA: To je opako područje, suho i sprženo, koje nije osjetilo blagodeti kišnih kapi već više od četrsto godina. Sličnost sastava stijena Atacame i nekih stijena na Marsu već godinama istražuje američka NASA za buduće misije na Marsu. Ipak, niko danas pouzdano ne zna kakvo blago u svojim isušenim njedrima kriju žežene pustinjske dine. U vrijeme kada se duž pacifičke obale gradila Pan Americana, južnoamerička Autostrada sunca, duga više od pet hiljada kilometara, kažu, da su na svjetlost sunca svaki dan iskrsavali nebrojni artefakti što su iza sebe ostavile nestale i već zaboravljene civilizacije, koje su u davnoj prošlosti egzistirale na ovim žarkim prostorima. Između ostalog, arheolozi su otkrili brojne mumije stare više od 9000 godina!

Ali, pustinjski pijesak Coste, srećom, na nekim mjestima nije uspio zamesti sve tragove i prekriti sve ostatke kulturne prošlosti ovog podneblja. Proputovao sam veliki dio pustinje Atacama, tragajući za mogućim graditeljskim dometima naroda koji su živjeli u legendarnim vremenima u kojima je navodno cvjetala pacifička civilizacija, nestala Zemlja Mu. Već odavno nije nikakva tajna da je na tim prostorima u prošlosti podignuto na desetine piramida, da su na mnogim mjestima blistali monumentalni hramovi i podizani veličanstveni gradovi čija graditeljska i arhitektonska rješenja zadivljuju moderni svijet.

ZAGONETNI NAROD: U zelenoj delti rijeke Moche (Moče), plodnoj oazi što već stoljećima odolijeva naletima opakih pustinjskih oluja i El nina (El ninjo), nastanili su se pripadnici nekog zagonetnog naroda, koji je vjerovatno po imenu rijeke u čijoj je delti podigao svoje najimpresivnije građevine, dobio ime -  Mochice.

O njima se još uvijek ne zna dovoljno. Pojavili su se, navodno, iznenada, ali se definitivno ne zna odakle. Iz kog pravca? Jesu li se spustili sa Anda?Ilisu pristigli sa sjevera? Možda sa juga?Iličak sa Pacifika odakle su ovamo prispjeli bijeli bogovi  kako se nagovještava u drevnim andskim predanjima i legendama u koje su narodi prastare Južne Amerike duboko vjerovali?

Bio je to snažan, uticajan, kreativan i nesumnjivo napredan i dobro organiziran narod, koji je za kratko vrijeme porazio i potčinio svoje susjede i proširio se od Trujilla (Truhiljo), na pacifičkoj obali, pa sve do Anda - osvojivši plodne doline Viru, Santa, Nepen i Kazmu.

Savremena historiografija kaže da je njihova moćna imperija trajala je sve do početka devetog stoljeća, kada su oslabljene Mochice porazile Chimue, narod o čijoj će zagonetnoj kulturi biti riječi nešto kasnije. Mochice su iza sebe ostavili bezbrojne visoke civilizacijske tragove, ali dva zasigurno zaslužuju pažnju arheološke znanosti i cjelokupne svjetske kulturne javnosti.

To su veličanstvene piramide podignute od glinenih blokova, takozvanih „adoba“ - Piramida Sunca i Piramida Mjeseca!

Upravo te dvije piramide nametnule su znanstvenoj javnosti bezbrojna pitanja. Niko danas ne zna odgovor na pitanje otkud piramide na tlu Južne Amerike, kako su i koliko dugo građene i, konačno, ko su bili učitelji i graditeljski uzori njihovih tajanstvenih projektanata.

Da li su ih Mochice podizali po uzoru na egipatske piramide?! Ili su im uzori bile veličanstvene piramide hipotetičkih kultura - Atlantide i Zemlje Mu - što su se, sudeći prema prastarim legendama, uzdizale iznad Atlantskog i Pacifičkog oceana?

KULTNO MJESTO: Mada se uopće nisu znali koristiti životinjskom vučom, mada nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja megalitskih hramova i piramida, Mochice su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Zahvaljujući svom monumentalnom izgledu, posebno impresivno djeluje Piramida Sunca. Iako je kroz minula stoljeća poprilično oštećena, još uvijek se naslučuje njena zanimljiva forma. Visoka je četrdesetak metara, a prvobitno se uzdizala sa osamnaest metara visoke platforme, što je bila podignuta na sedam terasastih spratova. Nema sumnje da je dominirala plodnom dolinom i da je predstavljala jedinstveno kultno mjesto ovog zagonetnog naroda.

Prema znanstvenim procjenama u Piramidu Sunca je ugrađeno preko osamdeset miliona "adoba", glinenih cigli koje su prvo sušene na suncu i zraku, a onda slagane vodoravno - jedna na drugu - u močne građevinske forme i cjeline.

Samo nekoliko stotina metara od Piramide Sunca, u podnožju obližnjeg stjenovitog brda čiji vrh doseže visinu od sedamsto metara i djeluje poput kolosalne piramide, Mochice su izgradile svoje najvažnije svetište - Piramidu Mjeseca.

BOGATA SIMBOLIKA: Dok sam zadivljen i gotovo bez daha obilazio ovaj veličanstveni arheološki lokalitet jedva da sam mogao i naslutiti njegov impresivni izgled, sadržaj i značaj u vremenu kada su piramide u punom bogatstvu i sjaju predstavljale samo najupečatljivije dijelove ovog religioznog središta. No, ono što zbunjuje i one su građene po istoj formuli kao i egipatske ili bosanske – međusobno su bile povezane mrežom skrivenihnih tunela, stajališta i odaja misterioznih namjena!

Kako to objasniti?!

Mochice su zidove svojih svetišta bogato oslikavali živopisnim reljefima, najčešće geometrijskom ornamentikom (?!) i slikama dvoglavih zmija, što prema nekim povjesničarima i autorima navodno simboliziraju rađanje i umiranje. Meni to ne zvuči ubjedljivo, ali niko ne traži nova objašnjenja niti pokušava protumačiti drevnu simboliku. Naravno, u peruanskim piramidama postojali su i drugi vredniji ostaci, ali su s vremenom pljačkani, odnošeni i uništavani pa je do današnjih dana preživjelo žalosno malo.

Gotovo ništa!

Čak je i bogatim grobnicama i tajnim odajama piramida, u kojima su sahranjivani - visoko svećenstvo i članovi carskih porodica - nestao gotovo svaki trag. Bogate grobnice - bez izuzetka - bile su prvo opljačkane, a zatim razorene i uništene!

Ipak, posljednjih godina Piramida Mjeseca je mjesto najznačajnijih arheoloških iskopavanja i restauratorskih radova u Peruu. Obavljaju ih domaći arheolozi, a finansiraju peruansko Ministarstvo kulture i jedna američka sveučilišna fondacija.

OPLJAČKANA PROŠLOST: I dok su iskusni restauratori strpljivo radili svoj posao, pokušavajući ovom jedinstvenom religioznom središtu da vrate stari izgled i sjaj, vođa arheološkog tima, profesor Jose Morales (Hoze), s ponosom mi je kazivao o rezultatima dosadašnjih iskopavanja.

- Sve upućuje, kaže on,  da su Mochice posjedovali visoka znanja iz oblasti graditeljstva, koja po mnogo čemu podsjećaju na znanja drugih naroda starog vijeka što su živjeli desetinama hiljada kilometara daleko od Južne Amerike, u dolinama rijeka Nila, Inda, Eufrata i Tigrisa. Vrijeme je dosta toga uništilo. Najveću štetu piramidama su u prošlosti nanosili huacuerosi, pljačkaši grobova, koji su tragajući za skrivenim zlatnim riznicama, dugim metalnim motkama i specijalnim bušilicama poprilično uništili ove drevne građevine.

Što su propustili pljačkaši oskrnavili su ratovi i vrijeme, ali i provale oblaka i nabujalih voda što se, s vremena na vrijeme, i danas sjure sa planinskih masiva i načine pustoš u delti rijeke Moche.

Nesumnjivo da su najdragocijenije stvari, prije svega zlatni nakit i keramika koji su polagani u grobnice zajedno sa umrlim, tajnim krijumčarskim kanalima najčešće završavali u privatnim zbirkama. Pa ipak, nešto je dospjelo i do peruanskih muzeja.

U Muzeju zlata u Limi divio sam se dragocijenim krunama od najljepšeg zlatnoglima, na kojima su visile kao dah tanke zlatne pločice, koje su lahorile i pri najmanjem dašku vjetra. Vidio sam i jedinstvenu ljudsku lobanju u koju je neki drevni močički zubar ugradio umjetne zube napravljene od ružičastog kvarca. Još uvijek je tajna da li je imućni Mochica ovu implantaciju dobio još za života ili je ona nastala kasnije, nakon njegove smrti, i bila povezana sa kultom mrtvih.

Ali, to nije jedina misterija koja je preživjela Mochice i njihovu sjajnu kulturu...

ZLATNI HRAMOVI: Zna se, kako rekoh,  da su Mochice bili izvanredni graditelji hramova i majstori za izradu keramike. O tome svjedoči i bogata "glinena biblioteka", iz koje posljednjih decenija peruanski arheolog, profesor Jose Morales (Hoze) i njegovi saradnici, puno saznaju o svakodnevnom životu ovog naroda. Pa ipak, još uvijek je veoma teško, gotovo nemoguće, detaljno rekonstruirati vrijeme u kojem je cvjetala civilizacija Mochica.

Španjolski kroničar Pedro de Cieza de Leon (Kieza) zabilježio je u 16. stoljeću da je slušao zanimljive priče o kulturama što su u prošlosti cvjetale u delti rijeke Moche i na pacifičkoj obali.

"Njihovi hramovi" - zabilježio je De Kieza - "bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Stigli sa mora?!...

Ko su bili ti močnici što su stigli sa mora donoseći sa sobom plamen znanja koja će primitivne zajednice podučiti da civilizacijski pozlate Južnu Ameriku?

NAPOMENA: Pročitajte i predhodnih 15 nastavaka:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

U idućem nastavku: PLOVIDBE BEZ GRANICA