Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.

Razmišljanje ispod Kapije Sunca

 Danas se teško stiže na pustošne otoke Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu na kojima svoja gnijezda savijaju pacifičke čigre. Vlasnici turističkih čamaca i ribarica u Hanga Roiu nerado prihvataju da budu vodići i da se izlažu snažnim morskim strujama koje vladaju oko kamenitih sprudova, ali uz dobru dolarsko ponudu spremni su da Vam posvete “tri sata plovidbe i boravka na pustim otočićima”. Tamo i danas, naravno, pristižu brojna jata morskih lastavuca i kao nekad savijaju gnijezda, polažu jaja, podižu mlade i provode duga ljeta na sprženom vulkanskom stijenju. Otoci su stoljećima stanište miliona pacifičkih čigri!

KULT ČOVJEKA PTICE: Jednako kao i na Orongu, mnoge stijene na otočićima su prekrivene nebrojnim petroglifima različitih veličina i likovnih prikaza, uklesanim po nekom čudnom redu znanom samo njihovim zagonetnim autorima, čije je poruke i smisao nemoguće odgonetnuti. Djeluju poput pisma “rongo-rongo” i svakako da nam prenose neke poruke. Možda se upravo u njima krije kazivanje o tajanstvenoj povijesti naroda koji je na Uskršnjem otoku, u beznadežnoj milenijskoj osami, podizao džinovske statue i vjerovao u povratak Čovjeka ptice – Tangata Manu!

Sjećam se da sam se jednako zbunjeno osjećao na Andama, u Tiahuanacu (Tiahumako), ispod veličanstvene Kapije Sunca, sa koje me je nijemo gledao močni Viracocha (Virakoča), bog neba i gromova, stvoritelj i razarač svjetova, gospodar sveopćeg stvaranja, koji se u kulturama Južne Amerike pojavljuje u različitim likovnim oblicima. Viracocha se ovdje, u ovom gradu-svetištu, podignutom u njedrima Anda, pojavljuje u pratnji sa 48 krilatih podanika, najvjerovatnije neka vrsta božanskih misionara o kojima ne znamo ništa.

Kult Čovjeka ptice očito su njegovali i drugi narodi i civilizacije Južne Amerike i pacifičkog otočja. ATiahuanacoje, gotovo po svemu, jednako zagonetan kao i Uskršnji otok čiju prošlost bez valjanih činjenica, u nemoći koja nispunjava svakog istraživača koji se nađe u sličnoj situaciji, pokušavam intuicijom da dokučim dok promatram zanimljivu rezbariju na licu Kapije Sunca. Šta više, Tiahuanaco iRapa Nui, možda dijele identične tradicije i prošlost!

ZAGONETNI GRADITELJI: Podignut sedamdesetak kilometara od La Paza, na plodnoj visoravni, u blizini jezera Titicaca (Titikaka), ravno 3850 metara iznad mora, Tiahuanaco mora da je bio jedan od najvažnijih i najstarijih gradskih središta stare Amerike. Iako neki savremeni arheolozi i istraživači smatraju da je podignut prije više od 14000 pa i 17000 godina, zvanično se smatra da je nastao prije nekih 3500 godina (u razdoblju između 1000 i 2000 godina pr.n.e.) i da je stoljećima bio istovremeno i kraljevski grad i najvažniji religiozni centar u Južnoj Americi.

Možda baš posvećen kultu Tangata Manu!

Ono što su do sada zaključili arheolozi, istraživači i historiografi o ovom veličanstvenom gradu-svetištu,Tiahuanacokao i Uskršnji otok, svjedoči o veoma visokim tehničkim i graditeljskim znanjima njegovih tajanstvenih graditelja. Zidovi podignuti oko sunčanog hrama Kalasasaya (u prijevodu “Kamen koji stoji uspravno”), poštuju svetu geometriju i milimetarski su precizno uklapani pod pravim kutem, a njegove četiri strane orijentišu se tačno prema stranama svijeta.

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Tonama teško kamenje dopremano je iz nepoznatih kamenoloma sa Anda ali se ne zna kako i na koji način, jer skoro ni tri milenija kasnije, u vrijeme blistave imperije Inka, ovdje se nije znalo za točak i sistem poluge, kao niti za životinjsku vuču koja je mogla da pomogne u izgradnji Tiahuanaca.

Drugo je pitanje na koji su način drevni graditelji obrađivali i polirali goleme blokove tesanika, koji - kako je poznato - ima zapanjujući visok stupanj čvrstoće. Arheolozi su, doduše, na ovim prostorima otkrili neke nazovimo alate od kamena, bronze i bakra, ali su ti alati, zasigurno, bili potpuno nepodesni za obradu kamena čija je čvrstoća – zamislite - ravna čvrstoći dragog kamena topaza!

I sve ostalo u Tiahuanacu obavijeno je misterijom. Čuvari grada udaljeni jedan od drugog više od stotinu metara na čudesan način uspješno su komunicirali šapatom da ih nitko ne bi čuo. Za tu namjenu genijalni graditelji izgradili su im jedinstveni sistem komuniciranja, kakav nije otkriven ni u jednoj cuvilizaciji svijeta. Riječ je o uskim akustičnim spiralnim otvorima na debelim kamenim zidovima kroz koje je šapat usmjeren poput laserske zrake stizao na drugi kraj grada, a da pri tome nije gubio na jasnoći niti na intenzitetu.

Kako i na koji način?

Na ovo pitanje nije odgovorila ni savremena znanost!

PITANJA BEZ ODGOVORA: Genijalni graditelji Tiahuanaca svoja svetista nisu gradili samo u visinu. Ispred sunčanog hrama Kalasasaya podigli su jedno drugo, ništa manje zagonetno svetište, koje je bilo ukopano oko dva metra duboko u zemlju. Arheolozi i istraživači ga danas nazivaju Potonulim hramom. No, nitko pouzdano ne zna čemu je ovo neobično svetište služilo i kakvi su se mračni ceremonijali odvijali u njemu, ali je logično mišljenje nekih istraživača i autora, koji vjeruju da je bilo posvećeno nekom značajnom božanstvu zemlje ili podzemlja.

Iz sva četiri debela zida prostranog Potonulog hrama pilje u znatiželjnike maskirane kamene glave. Anatomski različiti likovi sa različitim izrazima na licima, čije je dramatične grčeve, strahove i suze već odavno izbrisalo vrijeme još uvijek nijemo svjedoče o vremenu i civilizaciji o kojima ne znamo gotovo ništa.

Šta nam to žele da poruče i o čemu svjedoče te nijeme izbečene oči, ti uplašeni izrazi i grčevi na okamenjenim licima?

Ko su oni? 

Odakle su stigli na Ande ti mučenici i zašto su ih gospodari Tiahuanaca za sva vremena pretvoreni u kamen?

Jesu li to božanstva podzemlja ili su to likovi sirotih žrtava čije su glave položene na hramski oltar kako bi se umilostivili strogi bogovi?

Ilije to, možda, samo potsjećanje na krvavi običaj vađenja srca i odsjecanja glava poraženim neprijateljima, kakav je vladao među pripadnicima kultura koje su živjele u dalekoj Srednjoj Americi?

Tiahuanako krije sve odgovore. Ovdje su minula stoljeća ostavila šutnju i muk.

NIJEMA SVJEDOČANSTVA: Ali ovaj jedinstveni drevni grad-svetište, za kojeg opravdano mnogi misle da je “rodno mjesto čovječanstva”, kako su ga Inke nazivali, poznat je još po nečemu. S njegove lijeve strane, duž Kalasasaya, uzdiže se Akapana, vještačka piramida visoka 16,5 metara koja je dominirala Tiahuanacom. Optočena je dubokim jarkom i do njenog vrha vjerovatno su stizali samo visoki svećenici. Gore su se očito odvijali krvavi cermonijali žrtvovanja. To dokazuje i 21 ljudski kostur otkriven u podnožju piramide, u njenom sjeverozapadnom dijelu, a ono što je arheologe zapanjilo kosti nesretnika su polomljene, kao da su doslovno sjeckane s teškim nožem prije nego što su pokopane!

Malo dalje naziru se temelji piramide Puma Punku, a između njih su Kalasasaya, Putuni i Kerikala, hramovi čija je namjena još uvijek nepoznata. U pravougaonim zidinama Kalasasaya, već hiljadama godina hirovima vremena odolijevaju najimpresivnije kamene statue Južne Amerike pred kojim stojim nijem i zadivljen. Visoke su sedam metara i isklesane su iz jednog jedinog kamenog bloka poput onih, mnogo poznatijih, sa Uskršnjeg otoka. Ne zna se tačno kome su one bile namijenjene i koga su simbolizirale: možda su im uzori bili divovi iz najstarijih legendi koje govore da su ovaj grad, poput Nan Madola, u Microneziji, nekom čudnom čarolijom podigli gorostasi u toku samo jedne kratke noći!?

Iako su prohujale hiljade godina, još uvijek se razaznaje da su strogo stilizirane i grubo urađene kamene figure bile bogato ukrašene. Prekrasni reljefi prekrivali su monumentalne statue kao prirodno tkivo, ali mi danas pouzdano ne znamo da li je tom filigranskom ornamentikom drevni umjetnik htio da istakne i potvrdi poseban društveni rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove imaginacije koja nema dublji smisao i značenje.

Bilo kako bilo, moj je utisak da u Tiahuanacu iza svakog kamenog biljega, svakog ornamenta i reljefa stoji neka dublja poruka, koju mi danas, na žalost, ne možemo da dokučimo i dešifriramo.

Govore li nam one o mnogo naprednijim kulturama - o hipotetičnoj Atlantidi ili Zemlji Mu - i civilizacijama što su predhodile njima?

VIRACOCHA KOJI PLAČE: S druge strane, red je da i to kažem, neki znanstvenici smatraju da kamene statue Tiahuanaca ukazuju na religiozni kult koji je ovdje bio duboko ukrijenjen. Većina  kamenih kolosa u rukama drže jedan neobično uzak sud, nalik ceremonijalnom peharu. Upravo, u takvim ritualnim peharima, podsjećaju nas oni, pjenio se žrtveni napitak za bogove, ali o kakvom napitku je riječ, danas niko ne zna. Možda eliksiru dugovječnosti ili stimulans mudrosti?!

Nešto dalje, u zapadnom djelu hrama sunca Kalasasaya, uzdiže se zasigurno najpoznatiji i najvredniji objekat Tiahuanaca - zagonetna Kapija Sunca sa Viracochom u središtu! U prošlosti je doživljavala brojne destrukcije, ali je nekako uspjela da preživi do današnjih dana. Niko ne zna koliko je tona teška, ali se zna da je isklesana od jednog jedinog kamenog bloka. Visoka je tri a široka četiri metra.

Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.

Istočna strana Kapije Sunca prekrivena je zanimljivim reljefom. U središtu stoji najvažnije božanstvo - Viracocha, svemogući bog stvaranja i razaranja. Njegovu uzvišenu glavu okružuju sunčevi zraci, a u rukama drži žezlo, znak neprikosnovene vladarske moći. Preko njegovog okamenjenog lica nježno teku suze, koje vjerovatno simboliziraju kišu i plodnost. Zbog toga je u narodu dobio ime Viracocha koji plače!

U tri niza predstavljen je njegov, božanski personal: 48 krilatih podanika sa čudnim maskama na licima i ceremonijalnim štapovima u rukama, hrle sa svih strana!

Ko su tajanstveni letaći? Koga predstavljaju? Šta nam kazuju?

Imaju li, možda, oni veze sa kultom Čovjeka ptice - Tangata Manu u koga su vjerovali stanovnici Uskršnjeg otoka prije tragičnog dolaska nizozemskog moreplovca Jakoba Roggeveena i mračnih kršćanskih misionara?

Smisao ove fantastične scene ostaje tajna.

U idućem nastavku: PUTOVANJE U ZAGONETNU PROŠLOST

"Njihovi hramovi bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Španjolski kroničar Pedro de Cieza de León (1520-1554)

Uvijek kad stignem na neki novi arheološki lokalitet u svijetu obavezno posjetim lokalno groblje. U njemu je u velikoj mjeri sačuvan dah vremena i memorija prošlosti tog podneblja i onaj ko znade da prepoznaje biljege i poruke koji mu se tamo nude i nameću, lakše će spoznati život, navike i običaje onih koji već odavno nisu među živima.

Na Uskršnjem otoku postoji samo jedno groblje. Nalazi se na periferiji glavnog grada Hanga Roia, na jednom blagom ozelenjelom pitomom proplanku okrenutom prema moru i džinovskim kamenim moaima koji već stoljećima bdiju nad njim. Ograđeno je metalnom ogradom sa velikom kapijom, a grobne humke su čiste i uredno isparcelisane. Vidi se da o njima otočani svakodnevno vode računa.

GOVOR GROBNICA: Prema drevnim tradicijama stanovnici Uskršnjeg otoka dugo vremena su spaljivali svoje mrtve, kao što su to, na drugoj strani svijeta, činili pripadnici staroindijskih kultura (!), a onda su iz nejasnih razloga prihvatili novi običaj pa su svoje mrtve, zajedno sa predmetima koje su za života najviše koristili i voljeli i magičnim kamenim skulpturama, zakopavali u podzemnim porodičnim grobnicama smještenim u nepristupačnim i skrivenim špiljama do kojihe se nije moglo lako doći. One su – prema lokalnim vjerovanjima – bile pod zaštitom opakih duhova poznatih pod imenom “aku-aku”. Pristup tom tajanstvenom carstvu mrtvih danas imaju samo rijetki otočani, neka vrsta čuvara drevnih tradicija, koji znaju tajne ‘Riječi moći’ što predstavljaju svojevrsnu lozinku za nesmetan ulazak u podzemni svijet.

Ne zna se kada su na Rapa Nuiu prekinuli sa ovim posmrtnim običajima, možda nakon tragičnog dolaska prvih europskih pomoraca, ali najstarije grobnice danas su smještene u dnu gradskog groblja i poprilično su prepuštene zubu vremena. Mnoge su bez ikakvih oznaka i obilježja, samo sa sivim bazaltnim kamenom ukopanim u vrhu. Ni na jednoj grobnici nema križa. To je razumljivo, jer su mnogo starije od dolaska kršćanstva na Uskršnji otok. Na njima nema ni latiničnih zapisa o pokojnicima, niti su obilježene godine kada su umrli i sahranjeni.

Poneka grobnica na uzglavlju ima polegli kameni blok na kojem je uklesan jedan ili više neobičnih piktograma, koji su se koristili u lokalnom pismu “rongo-rongo”, koje danas niko ne uspjeva da dešifrira i objasni njegovo značenje i smisao. Nekoliko njih ukrašenih cvijećem djeluju potpuno neobično, zahvaljujući prije svega obeliscima izrađenim u obliku stilizirane morske ćigre ili morske lastavice - Manu Tara, isklesanim od prepeklog vulkanskog kamena.

KULT TANGATA MANU: Lokalno stanovništvo, koje vodi brigu o tim prastarim grobnicama, smatra da su u njima sahranjene svete osobe, takozvani „tapuoi“, najmudriji i najhrabriji sinovi Uskršnjeg otoka ili članovi njihovih najužih plemenitih obitelji. Njihov ugled i status prevazilazio je lokalne okvire i svaki je za života bio izuzetno cijenjen i poštovan od svih porodičnih klanova, koji su živjeli na otoku. Bilo je to u dobrim, sretnim i nezaboravnim vremenima, naravno, prije dolaska Europljana. Bilo je to u prastaro vrijeme kada se otok nazivao autentičnim imenima Mata Ki TE Rangi (Oči koje gledajući u nebo),Rapa Nui ili Te Pito O Te Henua (Pupak svijeta) i kada se na otoku živjelo u miru i slozi i kada se poštovao kult morske čigre Manu Tara, koji je imao snagu i uticaje istinske religije.

U središtu tog zanimljivog vjerovanja bio je Čovjek ptica - Tangata Manu – prvi čovjek na otoku od kojeg su u prastarim vremenima nastali svi stanovnici Uskrsnjeg otoka. U njegovu slavu i čast svakog bi se proljeća organizirala jedinstvena svetkovina u čiji je korijene, smisao i poruke danas nemoguće proniknuti, pogotovo ako zanemarimo činjenicu da na gotovo identična religiozna vjerovanja nailazimo i na mnogim drugim mjestima širom Južne Amerike i pacifičkih otočkih prostranstava.

Najbitniji dio tog zanimljivog slavlja, njegov središnji dio, odvijao se u Orongu, drevnom ceremonijalnom naselju podignutom na jugozapadnoj strani najvećeg vulkana Rano Kao, gdje se sprženo vulkansko stijenje nenadano sunovraćuju u bezdani pjenušavog mora, i gdje snažne morske struje sve odnose prema mračnim špiljama na kojima navodno leži ovaj dio bajkovitog otoka.

U ČAST ČOVJEKA PTICE: Danas na tom mjestu još uvijek postoje ruševine starog ceremonijalnog Oronga, čak 74 oronula i zapuštena bazaltna temelja međusobno povezana u obliku nevelikih kučica sličnih onima na visokim Andama, podignutim u misterioznom Machu Picchuu (Peru). Okolno vulkansko stijenje je ko zna kada izgravirano stiliziranim likovima kultne morske čigre, a nešto dalje, u novije vrijeme podignuto je nekoliko nastambi u starinskom otočkom stilu, ali njihovi žitelji, nažalost, gotovo ništa ne znaju o onome što je nekada na ovom mjestu predstavljalo najznačajniju godišnju svetkovinu u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua.

Sa vrha stijena na kojim se nalazi Orongo pruža se pogled na istočna i južna mora, ali i na tri pusta, stjenovita otočiča Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu, koji u danima bez sunca djeluju bez života i gotovo sablasno. Ali nije baš tako. I jedan i drugi i treći otočić su ljetno stanište i dom morske lastavuce Manu Tare, jedne vrste pacifičke čigre, živahne ptičice bogate perjem, koja s dolaskom proljeća u južnu hemisferu, izmeđuaugustai oktobra, na radost otočana ovamo pristiže u bezbrojnim jatima. I upravo tu, na tim pustošnim otočićima, koje tokom cijele godine štite snažne morske struje i jata krvožednih morskih pasa, živahna morska ćigra savija gnijezdo, polaže jaja i podiže svoje mlade. Ovdje se na dan dolaska, u dirljivom pjevu, sastaju ženke sa svojim mužjacima, koje nisu vidjele šest mjeseci, i nastavljaju skladnu porodičnu simfoniju u kojoj se na jajima smjenjuju – čas ženke, čas mužjaci!

ZANIMLJIVA LEGENDA: Za to vrijeme, vrijeme dolaska pacifičke čigre, koje je označavalo početak sjetve i perioda mirnog mora, obilja i blagostanja, mjesecima se pripremalo stanovništvo cijelog otoka. Dok bi za izlazak na daleku pučinu ribari pripremali svoje brze čamce i splavove od tatore, jedne vrste žilave močvarne biljke, a stariji mještani uređivali svoje vrtove i pripremali ih za sjetvu, zamomčeni dječaci su se prpremali za dan punoljetstva u kome bi sa najodvažnijim i najhrabrijim momcima učestvovali u najznačajnijoj otočkoj svetkovini u čast Čovjeka ptice – Tangata Manua. Oni bi za taj dan svoja preplanula mišičava tijela premazivali biljnim uljima i smolama, ukrašavajući ih posebnom tetovažom, koja im je davala izgled davnašnjih predaka.

Jedno staro otočko predanje pripovjeda kako je neku svetu ženu sa Rapa Nuia odnijelo more sve do 400 kilometara udaljenog pustošnog otoka Motiro Hiva (Sala-y-Gomez). Žalosna i tužna zbog svoje nesreće, sveta žena se pomirila sa sudbinom, sve dok jednog dana po nju nije došao bog stvaranja Make Make sa jatima morskih lastavica i vratio je na rodni Uskršnji otok. Od tada je ona počela širiti ljubav prema bogu, sveopćem stvoritelju Make Makeu i učiti otočane da obožavaju pacifičku čigru, koja im donosi ljeto, sjetvu i obilje.

Ali, u tome se ne krije suština kulta Tangata Manua.

NA DAN SVETKOVINE: Na dan svetkovine, uz zaglušljive zvuke otočkih bubnjeva, udaraljki i zurli, momci su se bacali sa visokih stijena u pjenušavo more i onda hiljadama metara plivali nemirnim vodama, punim ajkula, opirući se snažnoj morskoj struji i drugim podvodnim opasnostima koje su ih vrebale dok su plivali do svog cilja. Utrkivali su se ko će od njih biti najsretniji, najspretniji i najbrži i prvi doplivati do otočića i tamo naći lastavičije gnijezdo s prvim snesenim jajetom. Onaj ko bi ga prvi našao uzvikivao bi ime poglavice svoga plemena, zatim bi vezivao jaje na čelo i s njim se uputio nazad prema Orongu, prkoseći morskim strujama i opakoj, stjenovitoj obali uz koju se morao popeti. Prema lokalnim legendama, njega su, dok je kod sebe imao jaje, štitili bogovi, i ne pamti se nijedan slučaj da se ijednom takmičaru sa jajetom vezanim na na čelu u povratku na otok dogodila bilo kakva nesreća.

Onaj ko bi stigao prvi, uz brojne počasti koje bi mu se ukazivale tog dana, inaugurisan je u Tangata Manua, Čovjeka pticu, svojevrsnog suverena Uskršnjeg otoka, kome se pripisivala istinska svetost. Birao je jednu od kamenih koliba i tu bi boravio narednih godinu dana poštovan kao sveti čovjek!

PITANJA BEZ ODGOVORA: Sutradan, na upriličenoj svćanosti dostojnoj ustoličenju novog kralja, kojoj bi prisustvovali svi otočani, uz opšte divljenje i veselje novi bi Tangata Manu svećano obrijao glavu i idućih sedam dana pobjednički obilazio otok, noseći u jednoj ruci jaje svete ptice a u drugoj simbole svog plemena. Njegova misija je bila da izmiri zavađene klanove, sasluša sve poglavice, da čuje njihove želje i savjete, te da uvaži sve ono što bi moglo da vodi sveopštem napretku.

Sljedeću godinu dana on je smatran „tapuom“, svetom osobom i postajao bi poštovan više nego suveren Uskršnjeg otoka. Njegova riječi i njegove odluke poštovane su kao božanske. On je prosuđivao o zalihama hrane, drveta i pitke vode, rješavao međuplemenske sporove, donosio dugoročne planove i odluke o zajedničkim akcijama i interesima svih žitelja Uskršnjeg otoka. Najmanje šest mjeseci je morao živjeti u celibatu, u strogoj izolaciji, u skromnoj daščari u podnožju vulkanskog kratera Ranu Raraku i tu je, u isposništu, s vremena na vrijeme, primao zvanice i donosio sudbonosne odluke za život na otoku. Za sve vrijem nosio bi uzvišenu  titulu Tangata Manu – Čovjek ptica!

Otkud to zanimljivo vjerovanje na najusamljenijem otoku na svijetu?

Kako je nastalo i u kojoj bi nas mjeri moglo odvesti na prapočetke života na Pacifiku?

Ima li veze sa legendarnom Zemljom Mu čije tragove pokušavam da slijedim?!...

U idućem nastavku: KO SU GRADITELJI TIAHUANAKA

"Otočani Mikronezije isplovljevali su prošlosti daleko na more i tamo potapali bogate darove, jer više nisu znali mjesto gdje su se u prošlosti ostvarivali kontakti sa bogovima mora!...''

Vjerovanja sa otoka Yap

Ne volim mračne morske dubine još od mladosti, otkako sam za vrijeme svog boravka na Sinaju doživio dramatičan strah. Bio sam član JNA u misiji mira OUN daleke 1965. godine i tog dana sam se zadesio u Sharm el Sheikhu (Šarm el Šeik) u vrijeme kada je on bio samo jedna od pustinjskih oaza na obalama Akabskog zaliva. Tamo je naš Odred stacionirao svoju postaju čiji je bio cilj da nadgleda brodove koji su plovili prema luci Aqabi (Akaba). Bilo je to opako vrijeme pred sami izraelsko-arapski rat i ja sam stigao u Sharm el Sheikh kako bih pisao o životu naših vojnika. No, vrag mi nije dao mira pa sam se tog dana, ni dva sata po dolasku, bacio u more i zaplivao prema mirnoj pučini tražeći osvježenje od prevelike pustinjske žege. Volim topla mora i uživam u plivanju. Ali odjednom – ni sam ne znam kako i zašto - osjetio sam neku opasnost, nešto što je u mom tijelu izazivalo jezu. Zaronio sam da bih pogledao oko sebe, a onda sam ugledao taj stravični mrak koji mi se poput zloslutnog oblaka približavao i ja sam panično zaplivao prema obali. Činilo mi se da sam bio brži od Johnnya Weissmullera (Džoni Vajsmiler) iz njegovih najboljih dana.
Nekako sam izletio iz mora, trudeći se da nikome ne pokažem strah koji me je tresao. U tome sam poprilično uspio, ali od tada moji strahovi od tmina morskih dubina samo su se pojačavali. Pogotovo, kada sam saznao da sam se tog dana u Sharm el Sheikhu kupao u Zalivu morsklih pasa, kako taj dio mora nazivaju sinovi Sinajske pustinje – beduini.

PODVODNI SVIJET NAN MADOLA: S takvim mojim iskustvom i odnosom prema moru i njegovim dubinama, naravno, da nije bilo šanse da se ohrabrim i upustim u istrazivanja tajnovitih podvodnih prostranstava Nan Madola. Zbog toga sam potražio hrabrije od sebe i proanalizirao njihova iskustva.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća snimatelji jedne japanske televizijske ekspedicije snimili su izvanredan dokumentarac o Nan Madolu i njegovim brojnim tajnama. Opremljeni najsuvremenijom opremom za ronjenje i podvodno snimanje krenuli su da istraže šta se krije ispod koraljnog grebena i da li uopće postoji mreže tunela koja navodno vodi u mistični Donji svijet. No, njihovo istraživanje, nažalost, nije dugo potrajalo. Evo izvještaja glavnog snimatelja Juna Onozave:
"Pred nama se pojavio čudesan podvodni svijet“ – zapisaol je Onozave. „Klizili smo kroz jedan akvarij bez zidova, okruženi milionima sitnih morskih živih stvorenja. Ispred nas se lelujaju gljivni koralji, velika travnata rogozovina sa glat¬kom, ljubičastom donjom stranom. Prošli smo pored jedne kolonije listu nalik kamenih koralja, dok njihovi žuti kraci svijetle inten¬zivno kao tek procvetalo proljetno cvijeće. Bezbrojne alge između skorenih pupoljaka rasipa¬ju pravi vatromet žarkih boja. Morske zvijezde, majušne krastavci i tritonske trube ug¬nijezdili su se u mekom, blago gibejućem tepihu što nas okružuje. U vidokrugu naših televizijskih reflektora okamenjuju se njihove razigrane hvataljke kao po komandi. Postaju paralisane i nijeme.

GREBEN KOJI RASTE: Nešto dalje od nas, kroz živopisni nepregledni koraljni vrt patrolira jedna ajkula nešto duža od jednog metra. Ona je, srećom, miroljubiva. Čak i ne obraća pažnju na nas, jer u ovom rajskom vrtu u kome se nude svi morski gurmanski specijaliteti ima svoj stalni bogati ulov na rubnom grebenu.
Ni škljocari i kraljevske ribe živopisnih boja ne daju se uznemiriti. Lijeno kormilare na dohvat naših ruku ne pokazujući nikakav strah ni interes prema našem prisustvu. U gustim šarenim jatima, poput malih oblačića, uguravaju se između razgranatih koraljnih gredica, gdje ih mami njihova slasna hrana. Sve im je tu, pred nosom – mogu se sladiti sa onim što im duša poželi.
Napokon smo doplivali do mjesta odakle vidimo masivne osnove Nan Madola: teški bazaltni kvadrati mrke boje, sastavljeni bez vezivnog materijala djeluju poput moćnih podvodnih utvrda. Leže nešto niže od dva metra ispod morske površine na grebenskoj koraljnoj ploči, koja ovdje blago pada i gubi se iz našeg vidokruga, dole, u mračnim morskim dubinama. Cijeli greben se sastoji od debelog krečnjačkog oklopa kojeg su milenijumima strpljivo gradile milijarde najfinijih građevnih kamenčića i nebrojni koralji-polipi. Prirodnjaci su izračunali da greben još uvijek raste, godišnje od jednog do tri centimetra!
Koliko je poznato, greben na kojem je podignut Nan Madol je debeo nekih trideset metara što govori da je star najmanje 1400 godina. A ako je to tačno, to bi moglo da znači da su arhitekti ovog sablasnog kamenog grada pred sobom možda imali već pripremljeno prirodno gradilište. Ali u to je teško povjerovati.

AJKULE I TROPSKE ZMIJE: Iznenada Noriaki, moj prijatelj i saputnik na ovom zadatku, prolazi jednim elegantnim švenkom preko koraljnih gromada što su se nadvile i djeluju kao neprirodne izbočine. U trenutku uspijevam da vidim gotovo dva metra dugu sivožutu sjenu, koja se postraničnim talsastim pokre¬tima povlači ka dolje, sklanjajući se ispred svjetla reflektora. Tropska morska zmija, jedan od uopće najopasnijih reptila u ovim pacifičkim vodenim prostorima! Kažu da se ovdje jednom godišnje okupljaju, vode ljubav i mrijeste se. Inače, najradije se zadržavaju u pješčanom tlu, među koraljima i ispod grebenske ploče. U Australiji su mi zoolozi pričali da je otrov pacifičke morske zmije četverostruko smrtonosniji od kraljevske kobre i izaziva kočenje tijela i smrt nakon samo sedam sekundi. Koga ugrize – nema mu spasa! Za samo mali broj vrsta pronađen je protuserum.
Ajkule i tropske zmije su, moglo bi se kazati, istinski čuvari tajanstveni podvodnih odaja Nan Madona!
Pošto smo se oporavili od prvog užasa, oprezno se krećemo u pravcu morske pučine. Svuda okolo nas u nepreglednom vidokrugu leže bazaltni ploče i stupovi, sa svjetlozelenim mrljama od nataloženih algi i gljiva. Nekoliko njih smo premjerili: dugi su između tri i pet metara i debeli nekih četrdesetak cantimetara. To niukom slučaju nisu bili temeljni blokovi, nego ruševine kuća ili zidova. Možda se prilikom nekog zemljotresa jedan dio grada rasturio i srušio u more. Pojedino kamenje moglo bi također da bude simbolično prinošenje žrtve za ajkule, koje su otočani ovdje donosili i bacali. Prema domorodačkom vjerovanju u duho¬ve, ajkula je bila medij u kojeg se oblaćio moćni Bog rata.

DALJE SE NE MOŽE: Na dubini od dvadestak metara, gdje greben ima još okomitiji na¬gib i gdje dnevno svjetlo postaje znatno slabije, izranjaju naglo tri masivna bazaltna stupa. Stoje potpuno uspravno jedan iza drugog i podsjećaju na telegrafske stubove ali ne uspjevamo da procijenimo čemu su služili i kakva im je namjena. Prvi je visok možda nekih pet metara, a drugi i teći su znatno veći, možda, deset ili čak petnaest metara, s prečnikom od najmanje jednog metra. Zaplivali smo bliže i vidjeli da su gusto obrasli spužvama i brojnim školjkama, morskim šumaricama i koraljima.
Strpljivo stružemo debelu koru koja ih prekriva i ustanovljavamo da je ispod stoljetnih morskih naslaga uistinu bazalt. Ali, dalje ne možemo. Dubina postaje sve veća a naša ronilačka oprema sve nesigurnija. Svjetlost reflektora guši zastrašujuća gusta tama. Možda se tek ovdje, u tajanstvenoj morskoj pomrčini kriju ulazi u Donji svijet, ma šta se podrazumjevalo pod tim pojmom!...''
Ni pokušaji drugih snimatelja i istraživača da provjere da li se ispod Nan Madola kriju tuneli koji vode do tajnih podvodnih odaja i riznica, koliko znam, nisu bili mnogo uspješniji. Uglavnom su se završavali na mjestu gdje započinju mračne dubine odakle vrebaju nepredvidive opasnosti u vidu famoznog prokletstva Nan Madola. Dole, pod morem, zahvaljujući i tamnosivim bazaltnim blokovima koji upijaju svaki zrak dnevne svjetlosti, kod ronilaca se javljaju strahovi koje je teško racionalno objasniti. To su strahovi od nepoznatog i mističnog, nešto što otočani podrazumjevaju pod izrazom „psoo-saan-hua“ – a što je teško precizno prevesti na zapadnjačke jezike!
Među sijaset teorija koje danas potenciraju razni istraživači i autori u svojim knjigama i dokumentarnim televizijskim serijalima, postoji i ona koja kazuje da je Nan Madol sagrađena na golemoj vapnenačkoj špilji koja se kasnije raspala usljed tektonskih poremećaja, silovitih zemljotresa i vulkanskih erupcija, koji su u prošlosti ovdje bili česti. Bilo je to u vrijeme paklenih destrukcija koje su promijenile lice Pacifika a njegove obale proširile duboko prema kopnu. U tom neviđenom kaosu, u kome su vladale sile uništenja i u kome je nestala legendarna Zemlja Mu, zauvijek su prekinute veze između žitelja Gornjeg i Donjeg svijeta. Ali, ostala su živa sjećanja na međusobne susrete i tradicionalne obaveze, koje još uvijek žive na mnogim južnim otocima.

GODIŠNJI DANAK: Mikronezija djeluje poput prelijepe ogrlice kojoj je priroda podarila sve ljepote juga. Ima 1458 bajkovitih otoka i otočića, večinom vulkanskog i koraljnog porijekla. Ti otoci i otočići su raspršeni preko čitavog zapadnog i sjeverozapadnog beskraja Tihog oceana, prostirući se na površini od gotovo 3500 km². Na mnogim od tih otoka još uvijek se poštuje prastari tabu godišnjih svetkovina u kojima se razmjena darova između Donjeg i Gornjeg svijeta.
Na nekim otocima, kao na otocima Yap, Moen, Ulalu, Ulithi i Voleai, taj nesvakidašnji običaj je vezan za takozvani ‘godišnji danak’, koji su otočani svakog ljeta, u isto vrijeme, morali da plačaju bogovima mora. On je sadržavao ozbiljne pripreme i bogate darove u južnim delicijama, morskim plodovima i nerijetko žrtvovanim životinjama. Nekad davno, još uvijek se pamti, umjesto žrtvovanih životinja, gospodarima Donjeg svijeta poklanjane su najljepše djevice otoka!
Danas u godišnjim svetkovinama učestvuju svi otočani. Slavlje traje dan i noć, a ujutru nakon besane noći bogate darove na svojim krhkim kanuima od palminog drveta na pučinu odnose najviđeniji otočki momci. Nekad su te plovidbe znale da traju danima, sve dok se darovi ne bi uručili bogovima mora, ali su sada postale poprilično simbolične i predstavljaju samo dio turističkih ponuda i sadržaja mnogih pacifičkih otoka.
S druge strane na otocima Polinezije i na pacifičkim obalama Srednje i Južne Amerike vjerovalo se da će se jednoga dana na njihovim obalama pojaviti bijeli bradati bogovi koji će im donijeti prosperitet, radost i sreću.
Nisu li siroti stanovnici Uskršnjeg otoka, te tragične Uskršnje nedjelje, 5. travnja/aprila 1722. godine, u trenucima dok su hrlili u nebrojnim kanuima prema brodu nizozemskog admirala Jakoba Roggoveena, upravo vjerovali da se jedno prastaro proročanstvo pretvara u stvarnost?!
Kakva zabluda!...

U idućem nastavku: TRAGOM MORSKE ČIGRE