Valjda po nekom zakonu privlačenja nedavno je započeo (do sad već i završio) niz događaja koji su me svakodnevno opskrbljivali podacima o Kataklizmi koja je prije oko 13 000 godina pogodila Zemlju, a koja je u našem dijelu svijeta u kolektivnom pamćenju stala pod nazivom Veliki potop. Ne znam što vi mislite, je l’ se ona dogodila ili nije, ali mene su razni podaci potpuno uvjerili da se nešto gadno tada zbilo. Reći ću vam i gdje ih se može pronaći, da ne mislite da vam nešto muljam.
Primjerice, u knjizi koju sam već spominjao, „Cataclysm! Compelling Evidence of a Cosmic Catastrophe in 9500 B.C." D. S. Allana, povjesničara znanosti specijaliziranog za paleografiju s Cambridgea i J. B. Delaira, geologa s Oxforda. Potom je tu nenadmašna knjiga – davno napisana, ali nimalo zastarjela, „Zemlja u previranju" Immanuela Velikovskog, koju možete naći još samo u antikvarijatima.
Nakon što sam proučio tu materiju prepunu podataka i logike, u kojoj su prvi put mnogi dijelovi razbacanog i razlomljenog mozaika pali na mjesto, bio sam vrlo uzbuđen. Jer kao i obično – problem nije u činjenicama. One su i dostupne i poznate i mnogobrojne. Problemi nastupaju prilikom interpretacije činjenica pa ponekad dolazi do njihovog preelastičnog tmačenja da bi se uklopile u neku postojeću paradigmu, ili čak njihova sustavnog ignoriranja. Jednostavno ih se zaboravi.
Ima i drugih knjiga geologa koji su dokazivali Potop, ali prvi put me tema kataklizme zainteresirala zbog podataka koje sam pročitao u knjizi „Atlantida" Otta Mucka. Tamo su mnogi od njih predočeni sažeto i uvjerljivo. Važan dio mozaika je i knjiga „The Maps of Ancient Sea Kings" Charlesa Hapgodea, jedina knjiga koju sam u životu i preveo, toliko me oduševila, a neke izvatke iz nje možete čitati u tekućim brojevima časopisa Nexus.
U otkrivanju tajni srednjovjekovnih portolana, najfascinantnije Hapgodeovo otrkiće vezano je uz Antarktiku, koja je na mnogim srednjevjekovnim kartama (gdje, btw, uopće ne bi trebala biti) djelomično prikazana bez leda, s planinskim lancima i rijekama – navodno skrivenima ledom milijunima godina. Ali očito ne! Lanci, ušća, zaljevi, sve je na pravom mjestu – i prikazano bez leda. A uzorci dna pokazuju da su tamo još prije nekoliko tisuća godina tekle rijeke.
Da ne spominjemo ne tako stare ostatke bjelogorice (popis je dug) i druge slične stvari u polarnim područjima, gdje ih ne bi trebalo biti. Osim ako se nešto gadno nije smrdalo u prošlosti. Toliko gadno da jedva da je itko ostao živ da prepriča, a lice Zemlje temeljito je izmijenjeno. Ne zaboravimo da je trebao postojati netko dovoljno napredan i dovoljno globalan da izradi karte svijeta , koju su, po svemu sudeći, sadržavale i zemljopisnu dužinu koju prije Cooka nismo znali koristiti.
I u mnogim drugim knjigama koje se bave mitovima mogu se naći sjećanja na čudne događaje iz prošlosti, čak se nekima spominje i trenutak kad se Sunce počelo kretati u suprotnom smjeru. O kataklizmi govori oko 400 mitova diljem svijeta. Da ne spominjem slike dinosaura i ljudi zajedno, koje govore da možda davni nalazi nisu toliko davni, jer kataklizmički učinci mogu trenutno stvoriti izgled koji se kasnije može interpretirati kao da je postupno nastajao milijunima godina. Da je krajolik oko nas nastajao milijunima godina tvrde uniformisti. Tako ih zovu. Za razliku od katastrofista, kako zovu ove druge i kojima bih se i sam priklonio.
Naravno, kad mi se pružila prilika, priupitao sam neke geologe kako interpretiraju razne pojave poput trenutnog izumiranja megafaune, nagli nestanak 80 posto životinjskih vrsta krajem Ledenog doba u Sjevernoj Americi (toliko vrsta nije nestalo tijekom prethodnih dva milijuna godina), rupe i pećine u kojima su kosti svih mogućih životinja smrvljene i izlomljene i slično, slavne trenutno zaleđene mamute koji su jedne sekundi pasli na pašnjaku, a iduće bili zamrznuti u ledu tundre u koju se pašnjak iznenada pretvorio.
Rekli su mi da se to ne mora pripisati globalnoj katastrofi, već lokalnim katastrofama (koje su se mogle činiti prilično golemima stanovnicima određenog područja). Za usputni razgovor to je bilo dosta. Ali takav zaključak, po mom mišljenju, ne može podnijeti detaljnu analizu kakvu je napravio, recimo, Velikovsky u knjizi „Zemlja u previranju".
Zanimljivo je ono što mi je ispričao James DeMeo, istraživač orgona iz Oregona, kojeg ćete imati prilike upoznati u slijedećoj emsiji. A to je da danas postoje mnogi njegovi kolege-znanstvenici koji preuzimaju ideje Velikovskog, jer su dobre, ali pritom ga nitko od njih ne želi spomenuti jer je tijekom vremena Velikovsky stekao status neke vrsti kontroverznog tipa ili čak šarlatana. Koja glupost! Takav čovjek nije mogao napisati takvu knjigu! Uostalom, „Zemlja u previranju" ne zahtijeva nikakvu vjeru od čitatelja, u njoj je predstavljeno toliko puno podataka i njihove interpretacija iz raznih suprotstavljenih kutova da svatko ima priliku sam zaključiti ima li ili nema geoloških i fosilnih tragova kataklizme.
Tek na samom kraju Velikovsky se odlučio za malo nagađanja i, po mojem mišljenju, s ubacivanjem katastrofizma u formulu, možda se našao na tragu rješenja mnogih problema teorije evolucije, poput ideje da su akumulirane postupne mutacije kotač razvoja organizama (efekti katastrofe mogu bolje pridonijeti naglim i velikim promjenama u DNA), kao i problem naglog nestanka i nastanka vrsta, koje jasno prikazuje fosilni nalaz. U kojem se stalno traži nedostajuća karika, ali kako je naći kad nema ni lanca? Zapravo, naći ćete uvijek par istih primjera lanca razvoja, ali dublja analiza pokazat će koliko je svaka od tih točaka i predmet spora i koliko može predstavljati nešto sasvim drugo.
No, sve ovo je bio tek uvod u uzbudljiv susret koji mi se dogodio. (Pa što ako uvod bude dva put duži od glavnog dijela!:-)
Krenuli mi tako u Meksiko snimati tradicionalnu aztečku proslavu zimskog solsticija za dokumentarni serijal Moć sunca. To je jedan od rijetkih preživjelih rituala, druga drevna štovanja sunca uglavnom su danas uklopljena u novije religije. Zato nam se to činilo zanimljivo. Ti Azteci nositelji su stare tradicije Teckatzlipoka, koja je 1521, s dolaskom Španjolaca otišla u ilegalu i više je nije bilo niti čuti niti vidjeti. Sve do 1989, kad su čuvari Tradicije (koja se prenosila samo u obiteljima, ali čak ne u svim obiteljima) odlučili da je kucnuo čas za otvaranje. Mi smo bili prva televizija koja je to snimila. A i svašta drugo, jer oni će vam reći sve što ih pitate – ali morate pitati. A tko bi se, recimo, sjetio pitanja – kad je Mjesec došao u orbitu Zemlje
Sve to sad nije bitno, to je jedna sasvim druga priča. Ono što želim reći jest da tako ja jedno jutro, mislim 22. prosinca prije zore u planini pitam jednog od njihovih svećenika koji se spremao na ritual u Xochicalcu, drevnom kompleksu piramida i drugih građevina, zašto imaju te orahe (ili nešto slično ) oko nogu, koje proizvode neobičan zvuk dok hodaju. Onako naivno, smatrajući da je riječ o nekoj vrsti mumbo-jumboa, pitam ja njega je l’ to možda služi za čišćenje prostora.
On meni veli da je to imitacija zvuka Mjeseca koji je on stvarao dok je dolazio. Što? Pa da, naletio sam u raznim knjigama da se tako neke čudne stvari spominju, i da je Zemlja stala i slično ali …dolazak Mjeseca? I tako mi on ispriča taj drevni događaj koji se ritualom na zimski solsticij prenosi. O dolasku Mjeseca, o kamenju koje je bombardiralo zemlju, o poremećaju Zemljine vrtnje, o pećini u kojoj su se njihovi preci skrili (htio sam otići u nju, oni i danas znaju u kojoj su se pećini preci skrili, ali bila je udaljena 200 km, a nismo imali više vremena, ali sam nabavio fotke od ispred pećine, u njoj teče topla voda, u sredini kao neki slap, ali i neka rječica po sredini, iz podzemlja, pa je bila čista za piti, što u ono doba, kako mi je čovjek rekao, nije bilo lako naći.
Ali imati u pećini u kojoj se skrivaš je bio blagoslov, o strašnom zvuku koji je trajao mjesecima dok se zbivala ta kozmička igra. Poslije sam razmišljao kako je lucidno to njihovo rješenje za sačuvati pamćenje o nekom zvuku u uvjetima kad ne postoje nikakvi snimači zvukova. A zvuk ne možeš prepričati. Ali možeš nekako naći način da proizvedeš sličan zvuk i tako informaciju možeš prenositi zauvijek. Genijalno.
Još sam se nešto odjednom zapitao. Priča koju do detalja prenose u tradiciji Tezkatzlipoka (oni je zovu jednostavno – Tradicija) stara je 13 000 godina, pruža detalje o kozmičkom kataklizmičkom događaju, čak do zvuka, o uništenju civilizacije, promjeni geografije, ponovnom traženju i skupljanju preživjelih grupica ljudi, zapamćena su mjesta gdje su se ljudi skrili, za svaki dio rituala zna se što predstavlja (Veneru, Zemlju, kruženje Mjeseca, utjecaj Sunca). S druge strane postoji priča, potpuno drugačija, iščitana prije sto do dvjesto godina iz kamenja, građevina, predmeta – poprilično nijemih stvari koji na nešto mogu ukazati, ali događaj prepričati baš i ne mogu. Kome bih trebao više vjerovati? Živoj priči među živim ljudima, ili priči iskonstruiranoj na temelju kamenja i prevladavajuće pretpostavke?
Nek’ ovo pitanje ostane neodgovoreno.
I tako se ja vratim iz Meksika, uzbuđen što sam prvi put imao neku vrst direktnog kontakta (koliko je to moguće dok ne izmisle vremeplov) s događajem kojim mi pobuđuje maštu već godinama, i što sam čuo neku vrst žive potvrde za mnoge pretpostavke znanstvenika poput Hapgodea, Velikovskog, Delaira i sl. I otvorim mejl, a tamo članak iz New Scientista od 9. siječnja naslova:
„SIX NORTH AMERICAN SITES HOLD 12,900-YEAR-OLD NANODIAMOND-RICH SOIL". Pa sam ih otkrio još nekoliko na istu temu koji su se provlačili tijekom 2007. i 2008. godine: „DID A COMET HIT GREAT LAKES REGION, FRAGMENT HUMAN POPULATIONS, 12,900 YEARS AGO?" „EXPLODING ASTEROID THEORY STRENGTHENED BY NEW EVIDENCE LOCATED IN OHIO, INDIANA", „EXTRATERRESTRIAL IMPACT LIKELY SOURCE OF SUDDEN ICE AGE EXTINCTIONS"
Da ne duljim, jer ih možete i sami pronaći po ovim naslovima na netu, najnovija od ovih vijesti govori od sitnim česticama dijamantne prašine u sedimentima starim 12,900 godina pronađenim na šest sjevernoameričkih lokacija, koji se navode kao dodatni jaki dokaz sudara Zemlje i određene vrste rijetkog kometa. Ti nanodijamanti, milijarde njih nanometarske veličine, koji se stvaraju u uvjetima visoke tempreature i visokog pritiska stvorenim kozmičkim udarima, koncentrirani su i slojevima slične starosti na šest lokacija. Dijamanti veličine nanometara nalaze se u bazi sloja sedimenta direktno iznad ostataka iščezlih životinja (mamuta i dr i artefakata kulture Klovis na sajtu u Murray Springs, Arizona.
Dva istraživaca s Oregona iz multiinstitucijskog tima od 26 članova predlažu zapanjujuću (njima, ne i meni) novu teoriju; da je izvanzemaljski udar, moguće komet, bacio tisuću godina dugu ledenu kletvu i izbrisao ili fragmentirao pretpovijesnu kulturu Klovis i različite rodove životinja diljem Sjeverne Amerike prije 13000 godina. Po prvi put se o toj teoriji javno raspravljalo na konferenciji Američkog geofizikalnog društva 2007, koja se (evo još jedne male koincidencije za mene) održala u Acapulcu u Meksiku, samo stotinjak km od mjesta gdje je meni ta priča ispričana.
Istraživači predlažu da su (već prije dokazana) okretanja struja svjetskih oceana i brzo globalno zatoplenje (koje mnogi znanstvenici smatraju uzrokom izumiranja mnogih vrsta), zapravo tek posljedica većeg događaja. (Sad mi je palo na pamet – možda ovo okretanje smjera oceanskih struja ima veze s još jednim momentom kojega su spomenuli Indijanci – a to je da Zemlja počela okretati u drugom smjeru. Ali tko to sad i kako može znanstveno ustanoviti?)
Dok općeprihvaćena teorija kaže da je otapanje ledenjaka iz američke unutrašnjosti uzrokovalo okretanje struja, novi prijedlog cilja na veliki izvanzemaljski objekt koje je udario iznad ili u ledeni omotač sjeverno od Velikih jezera. "Najveće koncentracije izvazemaljskog udarnog materijala pojavljuju se na području Velikih jezera i šire se od tamo", rekao je istraživač Kenneth. „To bi imalo velik učinak na ljude. Na sjeveru i istoku bi se trenutno stvorili udarni valovi, vrućina, poplave, šumski požari i smanjenje i fragmenacija ljudske populacije."
Ugljikom bogati sloj sadrži metalne mikrokuglice, iridij, kuglice ugljika, fulerene, drveni ugljen i čađ. Nešto od navedenog nađeno je diljem svijeta u slojevim tzv. K-T udara, prije 65 milijuna godina. U novoj teoriji nedostaje krater koji bi predstavljao mjesto udara, ali istraživači tvrde da je udar iznad ili u led mogao ledeni omotač apsorbirati jer je bio slabiji od K-T udara. Kennett napominje da je 35 rodova životinja nestalo na kraju pleistocena, od kojih je za 15 sigurno da su jednostavno izbrisane prije 12.900 godina. Preživjeli ljudi sveli bi se na izolirane grupe u potrazi za hranom i toplinom.
Teoriju o udaru kometa ili asteroida u zadnje dvije godine je zagovarao geofizičar iz Arizone Allen West tvrdeći da je objekt iz svemira eksplodirao iznad površine Zemlje iznad današnje Kanade, i većinu sjeverne hemisfere izložio ogromnom udarnom valu vrućine.
Asistent profesora antropologije Tankersley sa sveučilišta u Cincinnatiju, u suradnji s Nelson R. Schaffer i drugima s Indiana Geological Society, potvrdili su dokaze s raznih nalazišta u Ohiou, koji daju jaku podršku teoriji o kometu/meteoritu koji je eksplodirao.
Klimatska promjena je omiljena Tankersleyeva tema: "Najveća važnost ove vrste rada je pokazati da ne možemo kontrolirati sve", rekao je. „Naš su planet asteroidi puno puta pogodili, a kad se to dogodi, dođe do klimatske promjene. „Prije oko 12 900 godina megaživotine su nestale iz fosilnog zapisa, kao i ljudski ostaci. Uzrok tog izumiranja i migracije ljudi (vjerojatno u vječna lovišta , op K.M.) je misterij."
Znanstvenici vjeruju da se dokaz za ovaj izvanzemaljski udar krije u tamnom sloju blata i prljavštine ponekad zvanom „tamni prostirač". Nađen u više od pedeset mjesta oko Sjeverne Amerike, taj zagonetni komadić geološke povijesti je debeo tek tri centimetra i pun ugljika, zbog čega je crn. Taj je sloj nađen na arheološkim iskapanjima u Kanadi, Kaliforniji, Arizoni i Južna Karolina, a čak i u Belgiji.
Stvaranje tog sloja, koji se procjenjuje na 12 900 godina starosti, koincidira s naglim zahlađenjem ponekad zvanim „Veliko zaleđenje". Ta je koincidencija zaintrigirala istraživače koje vodi Richard Firestone s Lawrence Berkeley National Laboratory, koji misle da crni sloj može biti povezan s masovnim izumiranjem. Zato su proučavali uzorke sedimenata crnog sloja s 10 arheoloških lokacija iz vremena kulture Klovis, navodno prvih stanovnika Novog svijeta.
Odmah ispod cnog sloja našli su velike koncentracije magnetskih zrna koje su sadržavale iridij, drveni ugljen, čađ, kuglice ugljika, ugljik nalik staklu koji sadrži nanodijamante i fulerene zajedno s izvazemaljskim helijem – sve dokazi izvanzemaljskog udara i divljih požara koji su mogli slijediti. Schultz, profesor geologije na Brownu i specijalist za udare, kaže da je najizazovniji dokaz izvanzemaljskog udara otkriće nanodijamanata, mikroskopskh komadića dijamanata koji se stvaraju samo u uvjetima velikog pritiska koji se dobiva od kometa i meteorita koji se sudari sa Zemljom.
Itd, da sad ne prevodim baš sve detalje članaka. Njihova procjena se razlikuje za tek nekoliko stotina godina od priče Azteka. (Mala digresija – kad sam već spomenuo dinosaure u interakciji s ljudima, o kojima pisao dosta davno; Za treći dan ceremonije , kad završi ples, okupe se sudionici da im stariji član ispriča priču tom drevnom događaju. Nisam razumio jer je bilo na španjolskom, ali sam poslije upitao jednu stariju pripadnicu, Amerikanku, o čemu su pričali pa mi je rekla.
Još je dodala i to kako se u tim pričama očito isprepleću mit i istina jer se pripovjedač spomenuo i dinosaure. Nije pridavao njima važnost, bila je usputna primjedba, tek ih je spomenuo. Ali ako je sve drugo istina – možda niti taj spomen dinosaura nije drugačiji. Pogotovo ako se pogleda u kontekstu prikaza dinosaura na grnčariji u Meksiku, Peruu i drugdje. A kakav bi to mit mogao u priču donijeti dinosaure iz udaljenosti od 65 milijuna godina?. Ali dobro, samo razmišljam naglas.)
Niz podataka na koji sam naletio nakon što sam čuo priču u Meksiku nastavio se velikim novinskim tekstom o drevnim pomorcima u osvajanju svijeta u dnevnim novinama. Arheolog Jon Erlandson, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za drevno pomorstvo, smatra da je pronašao dokaze za nešto što se u znanstvenim krugovima dugo smatralo izmišljotinom – mornare iz ledenog doba. On je prikupio desetke važnih arheoloških nalaza na otoku San Miguelu, komadiću tla udaljenom 45 kilometara od obale Kalifornije. Uz pomoć radioaktivnog ugljika utvrđena je starost spaljenih grančica osobita oblika, pronađenih na nalazištu koje upućuje da su se ljudi ondje prvi put iskrcali prije najmanje 12 000 godina. Pokazalo se da su slične nalaze arheolozi pronašli raspršene uzduž sjeverne obale Tihog oceana te na obalnom dijelu Perua i Čilea. Najstariji takvi nalazi pojavili su se i na obali Japana, a sežu iz razdoblja do prije 15 600 godina.
Prema Erlandsonu, sitne su grančice zapravo trag koji su ostavili drevni mornari na svom putu iz Japana do američkog kontinenta i to za vrijeme posljednjeg ledenog doba. Sve do nedavno većina bi znanstvenika odbacila tvrdnju o postojanju mornara iz ledenog doba jer nitko još nije pronašao ostatke bilo kakava plovila iz tog vremena. Osim toga, arheolozi nisu pronašli ni mnogo obalnih naseobina starijih od 15 000 godina pa prevladava mišljenje da se Homo Sapiens razvio kao lovac i sakupljač koji se iz svoje pradomovine Afrike u osvajanje svijeta uputio pješice, koristeći se kopnenim mostovima koji su do danas nestali.
Tek nakon završetka ledenog doba prije 12- 13 000 godina, kad su nestali mamuti i drugi veliki plijen, čovjek je počeo sustavno naseljavati i obalu razvijajući oruđe za ribolov i istražujući obalno more u malim brodovima. No ta je slika, tvrdi Erlandson, vrlo manjkava jer ne uključujuje nešto vrlo važno – promjene u morskoj razini.
Npr, prije 20 000 godina ledeni je pokrivač sadržavao većinu svjetske vode pa je razina oceana bila niska i ostavljala goleme obalne zaravni koje su bile privlačno lovno područje. Danas te zaravni leže 12 km ispod vode i dostupne su samo šačici podvodnih arheologa.
Kad je već spomenuta ta količina vode, sad sam se sjetio jednog od glavnih prigovora za mogućnost da se dogodio Veliki potop. Uvijek se nametalo pitanje – otkuda je došla sva voda da omogući potop su preživjeli biblijski Noa, grčki Deukalion, sumerski Utnapištim? Nema toliko vode na Zemlji, pa ćemo zato odbaciti priču o Potopu kao istinitu. Ali što je s ovih 12 kilometara nove dubine oceana, koju spominje ovaj arheolog? Nije li to više nego dovoljno vode za Opći potop, vode koje dotad nije bilo jer je bila u ledenjacima?
Naravno, nisam se tog prvi sjetio, ali kako se do sad smatralo, i još se smatra, da su se ledenjaci otapali bar tisuću godina, jedna geolog mi je sugerirao da su možda priče o Potopu iskvareni odraz događaja iz vremena kad se more polako dizalo. Ali meni to zvuči potpuno nelogično, jer svi ti mitovi jasno pričaju o naglom događaju, koji se računao u danima i tjednima, a ne stoljećima. No, za takav je događaj nedostajalo vode. Osim ako se nije naglo oslobodila iz ledenjaka nakog udara kozmičkog tijela.
Toliko za danas, a i jučer, jer već dva dana pišem ovaj tekst, i već mi je dosta, ali sam se prvi tom fenomenalno zabavi gledajući kako sve kockice mozaika sjedaju na mjesto. I kako novi podaci govore u prilog uzbudljivim tezama koje su prije pedesetak godina tako grubo ismijane. A i konačno mogu reći – ma, bila je Kataklizma, rekli su mi ljudi!
