Iako se ne slažem sa svim hipotezama dr. Osmanagića, mislim da je njegova teorija o postojanju piramida u Bosni i Hercegovini za nauku veoma važna i da je pokazala da u našoj zemlji ima dosta potencijala za razvoj turizma u regionu i da se naravno ne može negirati njegova zasluga za pozitivnu promociju naše zemlje u cijelom svijetu. Njegova zasluga je takođe i nevjerovatno buđenje interesa za arheologiju – jednu važnu nauku koja je pod okriljem državnih institucija i njenih naučnika bila do tada katastrofalno zanemarena i zapuštena. Razlog moga pisanja i jeste upravo taj konstantno negativan odnos oficijelnih arheologa u BiH prema novim idejama, bez obzira na stepen obrazovanja i struku autora tih ideja. Smatram da je arheologija u BiH dogmatizirana i da se ograđuje od svake ideje koja joj ne odgovara i koja ne prolazi kroz njen šablon. Da bi svoj stav obrazložio, potrebno je da se prvo pozabavimo kritičkim racionalizmom koji otkriva dogmatizam u modernom naučnom razmišljanju te fundamentalno kritikuje model naučne argumentacije. Autor kritičkog racionalizma je Karl R. Popper, jedan od najuticajnijih i najuglednijih filozofa dvadesetog vijeka! Moje razmišljanje bazira uglavnom na kritičkoj teoriji ovog velikog filozofa i njegovoj kritici zastarjelog modela naučne spoznaje.
Popper tvrdi da empirijska nauka prije nego što se uopšte počne baviti istraživanjem određenog fenomena skoro intuitivno očekuje da dođe do određenog rezultata i sigurne spoznaje. Ta spoznaja za nju mora da bude apsolutna i neupitna. Razlog za ovakvo "ponašanje" nauke je jedna vrsta emotivne potrebe za sigurnom spoznajom. Odakle dolazi taj nagon za naupitnom spoznajom? Popper otkriva da je on dio samih nas, tj. razvoja čovječanstva. To je dakle naše svojstvo kao npr. strah u potpunom mraku. U prošlosti smo imali arhaično poimanje znanja po kojem je čovjek pod uticajem mitova i religije mislio da u spoznajnom procesu mora postojati krajnji autoritet te da na njemu neka spoznaja bazira. Drugo značajno otkriće Poppera je dogmatizam nauke koji ne dopušta konkurenciju koju stvaraju alternativne hipoteze. Takve hipoteze se odbaciju bez ikakve diskusije jer one dovode u pitanje apsolutnu spoznaju i njene autoritete – nauka u ovom slučaju monopolizira istinu i samim tim uništava svaku mogućnost njenog razvoja i njene dinamičnosti. Dokaz da je istina dinamična nalazimo npr. u teoriji o geocentričnosti svijeta koja nakon Kopernika nije mogla da se održi.
Popperova kritička teorija se u postpunosti može primjeniti na stanje arheologije u BiH. Činjenica je npr. da se niko od oficijelnih arheologa nije pojavio u Visokom i obišao pronalaske tima dr. Osmanagića. I ne samo to, niko od tih "naučnika" se nije sjetio uključiti u stručnu diskusiju o pronalascima artificijelnih materijala i artifakata na visočkim piramidama i u tunelima. Čudno, zar ne? Dr. Osmanagić je napravio mudar potez i doveo svjetske stručnjake, npr. geologa Alija Barakata ili arheologa i egiptologa Nabila Swelima. Osim toga on je javno pozivao arheologe iz Sarajeva u Visoko i tražio naučnu diskusiju. Da li se nakon ovoga neko pojavio? Ne, ništa se nije desilo osim pojedinačnih uvredljivih javljanja preko štampanih medija. Naučnoj konferenciji 2008 godine, koliko sam upoznat, niko od njih nije prisustvovao. Oficijelna nauka dakle – u svom uvjerenju da ima monopol nad istinom – izbjegava svaku diskusiju i kritično propitivanje postojećih hipoteza. Upravo bi to kritičko propitivanje Popper zahtjevao, jer arheološka otkrića i nova spoznaja u arheologiji ne smiju ostati statični i izbjegavati svaki pokušaj nadogradnje i progresivnog pomaka.
Dogmatizam je inače samo korak udaljen od ideologije i svjedoci smo kampanje protiv novih ideja na području arheologije u BiH, one dovode u pitanje oficijelnu nauku i kredibilitet njene elite. Umjesto da podrže projekt istraživanja u Bosanskoj dolini piramida, arheolozi iz Sarajeva pokušavaju da pažnju skrenu na druge arheološke lokacije kao npr. u Goraždu. Interesantno je da su njima vjerni mediji i neki anonimni blogeri čak u više navrata pisali o "senzacionalnom" arheološkom otkriću u Goraždu. Ne začuđuje li činjenica da tako mnogo pišu o tom okriću? Uvjeren sam da je povezanost jasna. Na svjetlost dana dakle izlazi jedan novi oblik dogmatizma u bh-arheologiji, jer se ne zadržava u prostoru naučnog, već ga napušta instruiranjem medija i fokusiranjem pažanje publike (samo) na vlastite projekte, čime automatski umanjuje važnost drugih istraživanja kao što je Bosanska dolina piramida. Pisanje medija o drugim projektima ne smatram problematičnim, ja naprotiv svaku naučnu diskusiju podržavam i ona je sasvim neophodna. To je upravo ono što je i Popper zahtijevao. Ali omaložavanje i anonimnost ne vode do rješavanja naučne krize i pozitivnog razvoja u arheologiji. Stoga predlažem da se svi ljudi dobre volje otrijezne, ujedine svoje napore i podrže sve arheološke projekte u BiH, jer je to jedini mogući način da se oživi pravi i istiniti interes za našu prošlost i sve tajne koje se kriju u ostacima razvijenih kultura koje su živjele na našim prostorima. Samo tako se može prevazići i ova kriza arheologije u BiH, jer bi naravno nestala nametnuta podjela jedne tako važne i neophodne nauke za identitet Bosanaca i Hercegovaca u poželjnu i nepoželjnu. Ako naučnici koji su negativno nastrojeni prema arheološkom projektu u Visokom uspiju da prevaziđu njihov dogmatizam, onda postoji realna nada da se i državne institucije ponovo zainteresuju za arheološke lokacije u Bosanskoj dolini piramida i pruže svoju podršku.
Nusmir Berberović
Beč, Austrija
