Olantajtambo je, kažu legende, smatran svetim i u njemu su bila pohranjivana srca mrtvih inkanskih suverena, dok su njihove uzvišene mumije počivale u kraljevskim odajama u Kusku, udaljenom gotovo 90 kilometara.

Pred nama leži veličanstven prizor. Prostrana dolina koju je ko zna prije koliko miliona godina stvorila hirovita rijeka Vilka Nota. Ona će nešto niže, prema zelenom beskraju tajnovitog Amazonu u koji se ulijeva, dobiti novo ime - Urubamba - a pri samom ušću, pri kojem stišava svoju buku i nemire, nazvat će je Ukajali.

Dolinu smatraju jednom od najljepših i najbogatijih na prostranim Andama. Iako se nalazi na nadmorskoj visini od nešto više od 3000 metara, na njenim oblama vlada blaga tropska klima. Zahvaljujući tome njeno plodno zemljište daje bogate žetve. Tu uspjeva sve što je čovjeku potrebno: sočno povrće, jagode, breskve, jabuke, šljive, koka, krompir i "čikljo", jedna vrsta super-kukuruza koji nema premca nigdje u svijetu.

Na ovom, od Boga posvećenom prostoru, od najstarijih vremena naseljavali su se pripadnici visokih kultura Anda. Živjeli su u sreći i blagostanju sve dok se na južnoameričko tlo nisu iskrcali pohlepni španjolski konkvistadori sa braćom Pizaro na čelu. Možda su dolinu zbog prirodnog bogastva i raskoši Inke i smatrali "huakom" - svetom dolinom!

DREVNI RITUAL: Već dvadesetitreći dan probijamo se planinskim vrletima Anda i evo nas napokon na domak obala rijeke Vilka Note. Dolje, u svetoj dolini leži i naš cilj – neveliko mjesto koje se ugnijezdilo postranice kako bi kontroliralo cijelu dolinu. Zove se Pisak i jedno je od najstarijih mjesta u peruanskim Andama.

Nedjelja je u Pisaku pijačni dan i na trgu Placa Principal vlada živopisno šarenilo. Još od ranog jutra sa Anda se slijevaju rijeke sirotih, ćutljivih Indiosa. Donose plodove mukotrpnog rada u nadi da će ih unovčiti i da će za novac kupiti ono što im je najnužnije - ulje, so i šećer.

Nedjeljom u Pisak dolaze i potomci Inka. Kečue. Odjeveni u tradicionalne nošnje izazivaju znatiželju lokalnog pučanstva i rijetkih stranaca. Okupljaju se oko nevelike crkve i duvaju u "kćeri mora", kako nazivaju goleme morske školjke, koje im služe kao neka vrsta truba. Taj ritual je, kažu, star više od pet stoljeća i nitko pouzdano ne zna njegov puni smisao i značenje.

Nešto više od tristo metara iznad Pisaka Inke su podigle svoj grad - Stari Pisak. Bila je to moćna utvrda sa svim gradskim sadržajima i najvažnijim svetištima - Hramom sunca i Hramom mjeseca. Do njega se teško dolazilo a za neprijatelje bio je gotovo neosvojiv.

FASCINANTNA POVEZANOST: Terasasto zemljište za žitna polja, koje su Inke formirale na planinskim liticama predstavlja pravo malo graditeljsko čudo. Kao gnojivo koristili su ptičji izmet i riblje glave, a za vrijeme sušnih ljetnih mjeseci, od maja/svibnja do septembra/rujna, zemljište je precizno navodnjavano i omogućavalo je stanovništvu grada prehranu tokom cijele godine. Najveći dio zemljišta bio je u kolektivnom vlasništvu lokalne zajednice i u njegovoj obradi, sjetvi i žetvi učestvovali su svi – od najmlađih do najstarijih žitelja.

U Stari Pisak se stizalo uskim kamenim putevima, često opasnim stazama prepunim zamki. Radi se o nepristupačnim kaldrmisanim putevima koji su vodili preko vrletnih Anda, nerjetko premoštavajući vrtoglave ambise i kanjone. Bila je to cestovna mreža duga preko 40.000 kilometara, koja je povezivala najudaljenije krajeve carstva Inka - od dalekog Ekvadora do Čilea i od Pacifika do Amazonije.

Drevni graditelji nisu priznavali nikakve prepreke. Preko planinskih bujica podizali su improvizirane mostove od pruča i isprepletenih žilavih lijana, kroz stijene su probijali tunele, poput ovoga dugog 16 metara kroz koji smo upravo prošli da bi se približili Pisku, a na samim ivicama vrtoglavih litica vješto su uklesavali putne staze koje su stizale do najudaljenijih i najnepristupačnijih utvrđenja golemog Carstva. 

ĆUDESNI OLANTAJTAMBO: Stari Pisak je samo jedan od desetak naselja i gradova podignutih iznad najplodnije doline Anda. Desetak kilometara nizvodno, tamo gdje se rijeka Vilka Nota naziva Urubambom, što na kečua jeziku znači "paukova mreža", uzdiže se naš krajnji cilj – grad-tvrđava Olantajtambo (Ollantaytambo)!

Kiklopsko utvrđenje je podignuto na jednom strategijski izuzetno povoljnom položaju, na strmom planinskom grebenu iznad rijeke, koje suvereno dominira kotlinom i nijedan ga neprijatelj nikada nije uspio da osvoji. Olantajtambo je jedna od najvećih misterija drevnog Inka carstva. Čovjek se pita kako je uopće bilo moguće ovako grandiozne građevine podići na vrtoglavoj visini i na gotovo nemogućem terenu.

U džinovskim geometrijskim megalitskim zidinama, koje nisu vezivane nikakvim vezivnim materijalom, nego su kameni blokovi slagani jedan na drugi po nepravilnom redu, postoji najmanje šest kamenih blokova težih od pedeset tona, koje su vješti graditelji Inka na neki čudan i nama krajnje nejasan način iz udaljenog kamenoloma, s druge obale rijeke Urubambe, uspjeli prebaciti na ove, orlovske visine. Kako i na koji način, to će izgleda ostati zauvijek tajna.

Olantajtambo je, kažu legende, bio čuven još po nečemu. Smatran je svetim i u njemu su bila pohranjivana srca mrtvih inkanskih suverena, dok su njihove uzvišene mumije počivale u kraljevskim odajama u Kusku, udaljenom gotovo 90 kilometara.

ORLOVSKO GNIJEZDO: Poput kakve neprocjenjive nagrade, istinsko zadovoljstvo čeka nas na kraju svete doline, tamo gdje rijeka Urubamba nestaje u zelenom baldahinu neistražene Amazaonije. Tamo, na kraju, gdje je prašuma prekrila kanjon i učinila ga divljim i opakim, tamo se ugnijezdio Maču Pikču (Machu Picchu). Graditeljsko čudo Anda!

Za otkriće Maču Pikčua dugujemo američkom arheologu i pustolovu Hajremu Bingamu. Otkrio ga je sasvim slučajno u julu/srpnju 1911. godine dok je tragao za posljednjem utočištu Inka, legendarnim gradom Vilkabambom, koji nikada nije otkriven.

Otkako je palo njihovo carstvo u ruke pohlepnih Španjolaca, iz ovog su nepristupaćnog područja, Inke decenijama vodili  uzaludni gerilski rat protiv okrutnih osvajača. Povremeno su nanosili Španjolcima teške udarce, ali su ih i sami primali. Na kraju, u Maču Pikčuu su ostale samo žene i starci. To potvrđuju i otkrivene grobnice u kojima leže posmrtni ostaci 150 žena i samo 13 muškaraca. Ipak, do ovog  grada u dolini divlje Urubambe Španjolci nikada nisu uspjeli doći.

MJESTO NA KOME JE VEZANO SUNCE: Maču Pikču djeluje kao orlovo gnijezdo. Smješten je terasasto na vrletnim stijenama okruženim nepristupačnim kanjonima i riječnim bujicama koje se gube u zastrašujućem beskraju Amazonije. Više od stotinu stepenica povezuje različite razine njegovih kamenih zdanja. Ostalo je prilično očuvano ukupno 216 građevina: palate, hramovi, radionice, skladišta i stanovi.

Na najvišoj platformi izdiže se kompleks hramova. Ovdje su svećenici Inka prinosili žrtve Bogu sunca. Ipak, najznačajnije i najsvetije mjesto  podignuto je na najvišoj platformi. Naziva se Inti-huatana, što na jeziku starosjedilaca znači "mjesto na kome je vezano Sunce".

Ovaj iz žive stijene isklesani kameni stup imao je višestruku namjenu. Služio je kao solarna opservatorija, žrtvenik, ali i kao sunčani sat.

Kako vidimo, Inti-huatana se uzdiže iz jedinstvenog kamenog postolja, u koji su spiralno uklesani platforme različitih visina što vode na gore, prateći sunčevu putanju tokom cijelog dana. Njegova je sjenka precizno određivala satnicu, ali i kalendarske datume za poljske radove, vjerske ceremonijale i praznike. 

GRAD PUN TAJNI: Od svih poznatih Inka gradova jedino je u  Maču Pikčuu, Inti-huatana ostala netaknuta. To je još jedan dokaz da Španjolci, koji su slične predkriščanske sunčeve kazaljke držali za "đavolja djela" i po pravilu ih spaljivali i rušili, uistinu, nikada nogom nisu stupili u ovo tajanstveno mjesto.

Nakon senzacionalnog otkrića 1911. i iskopavanja 1913. godine, Maču Pikču je ponovo izbio na naslovne strane svjetskog tiska 1982. godine. Tada je peruanski arheolog Jenei (Yeney) Valdez otkrio novu arheološku riznicu: dvije još veće ruine - KuilaPatu (Quillapata - "Mjesečeva terasa") i ČaskaPatu (Chaskapata - "Venerin put") - udaljene tačno pet kilometara od ovog mjesta.

Do danas nitko nije otkrio ko je podigao Muču Pikču, kada se to dogodilo, kako se grad stvarno zvao i zašto je kasnije napušten do posljednjeg stanovnika. Takve zagonetke fasciniraju znanost, tim više, što duže ostaju neodgonetnute. Ali i bez ove “bijele tačke” u svojoj misterioznoj prošlosti, ovo je mjesto po svemu jedinstveno na našoj planeti. To mu, prije svega, daje njegov veličanstveni položaj. Izgrađen je na jednom vještački izvedenom planinskom prijevoju i djeluje potpuno harmonično sa divljom prirodom koja ga okružuje i prekriva poput zelenog baldahina.

JEDINSTVENO MJESTO: Nije nikakvo čudo što je Maču Pikču danas največa turistička atrakcija u cijelom Peruu, a možda čak i u Južnoj Americi. Godišnje više od 300.000 ljudi iz cijelog svijeta upušta se u jedinstvenu avanturu i polazi na četverosatnu vožnju željeznicom od Kuska (Kuzco) do grada duhova smještenog na liticama iznad kanjona Urubambe. Uz to, ka ovom jedinstvenom odredištu svakodnevno žuri na hiljade osoba, koji se odvaže da krenu starom Inka-cesteom (El camino Inca), što se probija po opasnim planinskim vrletima .

Sudeći po broju stambenih zgrada, stručnjaci su izračunali da je u ovom zagonetnom gradu nekada živjelo oko 1000 ljudi. Priraštaj stanovništva je, po svoj prilici, bio strogo ograničavan.

Prema jednoj pretpostavci, mnoge djevojke su posvećivane bogu Sunca (od koga prema legendi i potiču Inke) i tako ostajale neudate i bez potomstva. Prema drugom vjerovanju, broj stanovnika je regulirao sam vladar šaljući prekobrojne u druga naselja, dok su po trećoj hipotezi, ovdje postojala stroga pravila koje porodice mogu imati djecu, a koje ne.

Maču Pikču je mogao biti jedno od sjedišta carevine, možda religijski centar, možda posljednje kraljevsko utočište, a možda i centar cjelokupne imperije u vrijeme kad su se Inke povlačili ispred nemilosrdnih Španjolaca. U svakom slučaju, Maču Pikču je veoma dugo imao kontroliran broj stanovnika i u privrednom pogledu bio je potpuno nezavisan, što mu je omogućavalo da ostane slobodan sve dok ga stanovnici potpuno nisu napustili.

U nastavku: PORUKE IZ NINIVE

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Mada se uopće nisu znali koristili životinjskom vučom, nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja piramida, Močike su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Sve je manje "penja" na Adama. Ova narodna sastajališta gdje se svira i pjeva izvorna peruanska muzika i gdje se kroz riječi i stihove slave neka druga, zauvijek prohujala vremena, već odavno su potisnuta u siromašna naselja i kvartove na periferiju andskih gradova.

U njima se danas najčešće okupljaju pripadnici Kečua (Kechue), potomci naroda koji  je u 16. stoljeću na tlu Južne Amerike stvorio jednu od najvećih i najblistavijih imperija u povijesti čovječanstva. Potomci Inka.

ZABORAVLJENI NAROD: Noćas u penji "La vita", pjeva zanosna Karva (Carva), u narodu najomiljenija pjevačica. I ona je Kečua. Uz njenu pjesmu, čiču (chicha) i pisko (pisco), neku vrstu sladunjavog piva i rakije od kukuruza, ječma i pšenice, siromašni plesači, najčešće seljaci, radnici i umorni nadničari, zaboravit će nepravde, nevolje i tegobe svakodnevnog života na visokim Andama.

Iako u Peruu to neće niko priznati, pogotovo politička elita koja vlada, Kečue su kao narod u velikoj mjeri ugrožene, a po nekima - oni su krajnje neravnopravni sa drugim narodima Perua i moglo bi se reći da su građani drugog reda.

To je donekle tačno.

Njihov je jezik već odavno potisnut iz osnovnih škola - svuda se uči i govori španjolski. Jezikom Kečua još se služe samo andski vidari i šamani (shamani) i najstariji stanovnici Anda. Ali i njih je sve manmje...

Ostali su jedino folklor  i tradicionalne svetkovine - živopisna odjeća i egzotični plesovi - kojima se, s vremena na vrijeme, u Kusku (Cusco) i okolini uveseljavaju proždrljivi, debeli turisti pristigli iz dalekog svijeta. Najviše iz Sjedinjenih Država.

Ali, nemamo vremena za noćne provode kakve nude andske penje. Potreban nam je odmor i san.

Pred nama su novi izazovi i put dug gotovo 50.000 kilometara. Zbog toga smo već u rano ujutro svi na nogama. Dok prof. dr. Enver Imamović i alpinista Boris Kovačević proučavaju kartu Perua i dogovaraju buduću maršutu, mjesta i lokacije koje ćemo danas posjetiti, Mirza Pepić priprema opremu za snimanje, a ja se još uvijek bavim svojim dnevnim bilješkama. Naš današnji cilj je daleko na istoku, gotovo na pacifičkoj obali - u području gdje su svoje tajanstvene tragove ostavila dva drevna naroda - Močike (Mochike) i Čimue (Chimue).

ŠTA KRIJE KOSTA: Već satima putujemo kroz pustinjski beskraj. Na uskom pojasu između visokih Kordiljera na istoku i Pacifičkog oceana na zapadu, proteže se najduža pustinja na svijetu. Peruanci je jednostavno nazivaju Kosta (Costa) – Obala!

Započinje negdje u Ekvadoru na sjeveru, proteže se duž Perua i Bolivije, a završava na dalekom jugu, u čileanskoj Patagoniji, nasuprot Tiera del Fuego - Ognjene zemlje.

Niko danas pouzdano ne zna kakvo blago u svojim isušenim njedrima kriju pustinjske dine. U vrijeme kada se duž pacifičke obale gradila Pan Amerikana, južnoamerička Autostrada sunca, duga više od pet hiljada kilometara, kažu, da su na svjetlost sunca svaki dan iskrsavali nebrojni biljezi što su iza sebe ostavile nestale i već zaboravljene civilizacije, koje su egzistirale na ovim žarkim prostorima.

Ali, pustinjski pijesak Koste, srećom, nije uspio zamesti sve tragove i prekriti sve ostatke.

U zelenoj delti rijeke Moče (Moche), plodnoj oazi što već stoljećima odolijeva naletima pustinjskih oluja i razarajućeg El ninja (El nino), u drugom stoljeću naše ere nastanile su se pripadnici nekog zagonetnog naroda, koji je vjerovatno po rijeci u čijoj je delti podigao svoje najimpresivnije građevine, dobio ime -  Močike. Bio je to nesumnjivo snažan, napredan i dobro organiziran narod, koji je za kratko vrijeme potčinio sve susjede i proširio se sve do Anda - osvojivši najplodnije doline Viru, Santa, Nepen i Kazmu.

Njihova moćna imperija trajala je više od šesto godina, sve do početka devetog stoljeća, kada su oslabljene Močike porazile Čimue, narod o čijoj će zagonetnoj kulturi biti riječi kasnije. Močike su iza sebe ostavili bezbrojne civilizacijske tragove, ali dva zasigurno zaslužuju pažnju arheološke znanosti i cjelokupne svjetske kulturne javnosti.

To su piramide - Piramida Sunca i Piramida Mjeseca!

GRADITELJSKA ČUDA: Niko danas ne zna odgovor na pitanje otkud piramide na tlu Južne Amerike? Kako su i koliko dugo građene? Ko su bili učitelji i graditeljski uzori njihovih tajanstvenih projektanata?

Da li su ih Močike podizali po uzoru na egipatske piramide?! Ili su im uzori bile veličanstvene piramide hipotetičkih kultura  - Atlantide i legendarne Zemlje Mu - što su se, sudeći prema prastarim legendama, uzdizale iznad Atlantskog i Pacifičkog oceana?

Mada se uopće nisu znali koristili životinjskom vučom, mada nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja piramida, Močike su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Zahvaljujući svom monumentalnom izgledu, posebno impresivno djeluje Piramida Sunca. Visoka je 40 metara, a prvobitno se uzdizala sa 18 metara visoke platforme, što je bila podignuta na sedam terasastih spratova. Nema sumnje da je dominirala dolinom i da je predstavljala jedinstveno kultno mjesto ovog zagonetnog naroda.

Prema procjenama u Piramidu Sunca je ugrađeno preko 80 miliona "adoba", glinenih blokova koji su prvo sušene na suncu i zraku, a onda slagani vodoravno - jedan na drugi - u močne i stabilne građevinske forme i cjeline.

Samo nekoliko stotina metara od Piramide Sunca, u podnožju obližnjeg stjenovitog brda čiji vrh doseže visinu od 700 metara i djeluje poput kolosalne piramide, Močike su izgradile svoje najvažnije svetište - Piramidu Mjeseca.

Dok obilazimo ovaj veličanstveni arheološki lokalitet jedva da možemo i naslutiti njegov impresivni izgled i značaj u vremenu kada su piramide u punom bogatstvu i sjaju predstavljale samo najupečatljivije dijelove ovog religioznog središta.

Možda je baš u tom vremenu ovo kultno mjesto nazvano imenom Huaka - Sveto mjesto - kako ga s pravom mnogi i danas nazivaju.

PLJAČKAŠI GROBOVA: Močike su zidove svojih svetišta bogato oslikavali živopisnim reljefima, najčešće geometrijskom ornamentikom i slikama dvoglavih zmija, što simboliziraju rađanje i smrt. Od toga je do današnjih vremena preživjelo žalosno malo.

Gotovo ništa.

Čak je i bogatim grobnicama i tajnim odajama piramida, u kojima su sahranjivani - visoko svećenstvo i članovi carskih porodica - nestao svaki trag. Bogate grobnice - bez izuzetka - bile su prvo opljačkane, a zatim razorene i uništene!

Već nekoliko godina Piramida Mjeseca je mjesto najznačajnijih arheoloških iskopavanja i restauratorskih radova u Peruu. Obavljaju ih domaći arheolozi, a finansiraju peruansko Ministarstvo kulture i jedna američka sveučilišna fondacija.

Dok iskusni restauratori strpljivo rade svoj posao pokušavajući ovom jedinstvenom prastarom religioznom središtu da vrate stari izgled i sjaj, vođa arheološkog tima, profesor Hoze Morales, upoznaje nas sa ciljevima i rezultatima dosadašnjih iskopavanja.

Najveću štetu, kaže on, piramidama su u prošlosti nanosili "huakuerosi", pljačkaši grobova, koji su tragajući za skrivenim zlatnim riznicama, dugim metalnim motkama i specijalnim bušilicama naprosto uništili ove drevne građevine.

Što su propustili pljačkaši oskrnavilo je vrijeme - provale oblaka i nabujale vode što se, s vremena na vrijeme, obruše sa dalekih planinskih masiva i načine pustoš u delti rijeke Moče.

Nesumnjivo da su najdragocijenije stvari, prije svega nakit i keramika koji su polagani zajedno sa umrlim, tajnim krijumčarskim kanalima najčešće završavali u privatnim zbirkama. Pa ipak, nešto je dospjelo i do peruanskih muzeja.

BROJNE TAJNE: U Muzeju zlata u Limi divili smo se dragocijenim krunama od najljepšeg zlatnog lima, na kojima su visile kao dah tanke pločice, koje su lahorile i pri najmanjem dašku vjetra. Vidjeli smo i jedinstvenu ljudsku lobanju u koju je neki drevni močički zubar ugradio umjetne zube iz ružičastog kvarca. Još uvijek je tajna da li je imućni Močika ovu implantaciju dobio još za života ili je ona nastala kasnije i bila povezana sa kultom mrtvih, koji je prožimao svakodnevni život Močika.

Ali, to nije jedina misterija koja je preživjela Močike i njihovu sjajnu kulturu...

Čak se ni o njima ne zna dovoljno. Pojavili su se, navodno, iznenada, ali se definitivno ne zna odakle. Iz kog pravca? Jesu li se spustili sa Anda? Ili su pristigli sa sjevera? Možda sa juga? Ili čak sa Pacifika odakle su ovamo prispjeli bijeli bogovi  kako se nagovještava u drevnim predanjima i legendama?

Ali, zna se nešto drugo. Močike su bili izvanredni graditelji hramova i majstori za izradu keramike. O tome svjedoče i dvije piramide, ali i bogata "glinena biblioteka", iz koje peruanski arheolog, profesor Hoze Morales i njegovi suradnici, puno saznaju o svakodnevnom životu ovog naroda. Pa ipak, još uvijek je veoma teško, gotovo nemoguće, detaljno rekonstruirati vrijeme u kojem je cvjetala civilizacija Močika.

ODAKLE SU DOŠLI: Španjolski kroničar Pedro de Kieza de Leon (Cieza) zabilježio je u 16. stoljeću da je slušao zanimljive priče o kulturama što su u prošlosti cvjetale u delti rijeke Moče i na pacifičkoj obali. O tome je ostavio ovu bilješku:

"Njihovi hramovi" - zabilježio je De Kieza - "bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Da li je u prastarim vremenima, uistinu, bilo kontakata između naroda što su nastanjivali daleke pacifičke ili atlantske otoke i civilizacija što su egzistirale na tlu Južne Amerike?

Ovo pitanje već odavno tišti peruanske znanstvenike. Na njega je neosporno teško odgovoriti. Konačno, još uvijek nisu otkriveni neosporni materijalni dokazi koji bi potvrđivali prahistorijske prekooceanske kontakte, a legende i predanja teško da mogu zamijeniti činjenice.

Ipak, u tek otkrivenim arheološkim nalazištima na prostoru između dvije piramide iz pustinjskog pjeska Koste gotovo svakodnevno iskrsavaju artefakti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku divljih zivotinja i ljudske glave, scene iz lova i rata; prizori sa svetkovina u čast neznanih bogova ili kulta mrtvih; čak I erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika prastare Indije...

Kroz bogatstvo dopadljivih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog naroda nestalog u vremenskim vrtlozima prošlosti.

U čuvenom Muzeju Amano u Limi, zapravo jednoj bogatoj privatnoj zbirci, čuva se dragocijena posuda iz vremena Močika: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica u kojoj čuče dva veslača jedan drugom okrenuti leđima. Kada se zdjela do vrha napuni vodom ili nekom drugom tečnošću, recimo uljem, dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi. Fantastičan prizor!

JAHAČI NA TALASIMA: Na more podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog važnog Močike koji je sahranjen oko 700. godine . Radi se o glinenoj figuri koja neodoljivo podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo riječ o "Kabiljetu del Mar", "morskom konjicu" ili bolje reči "jahaču na morskim talasima" što plovi sjedeći na uskom čamcu od site, biljke slične trski, koja raste u delti rijeke Moče.

Čamci slični ovom još se jedino koriste na jezeru Titikaka (Titicaca), u Andama, i u obližnjem Huančaku (Huanchaco), turističkom mjestu na obali Pacifičkog oceana, čiji su ribari zadržali mnoge drevne tradicije. Huančako je, međutim, poznat još po nečemu.

U njemu je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća neko vrijeme boravio glasoviti norveški istraživač Tor Hejerdal. Upravo družeći se sa ribarima iz ovog ljupkog mjesta i svakodnevno slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima u Pacifiku i prahistorijskim kontaktima - Hejerdal je došao na ideju da se upusti u avanturu svoga života. Da organizira ekspediciju "Kon Tiki" i tako potvrdi da je u prošlosti uistinu moglo biti kontakata između naroda sa pacifičkih otoka i naroda Južne Amerike.

Kako je poznato, 28. aprila 1947. godine, Tor Hejerdal se na krhkom splavu od site, otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba je bila krajnje neizvjesna i najviše je ovisila o prirodi jugoistočnih vjetrova i od Humboldtove morske struje koja zapljuskuje otoke južnog Pacifika. Nakon dramatične plovidbe koja je trajala 101 dan, norveški je istraživač stigao na polinezijsko otočje Tuamoto. Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući vjetrovima i morskim strujama mogli ploviti i do najudaljenijih odredišta.

Dok boravimo u Huančaku uvjeravamo se da jahanje na morskim talasima uz pomoć čamaca od site nije izumrlo. Naprotiv, ono ovdje - moglo bi se reći - doživljava i neku vrstu preporoda. Konačno, i spomenik "Kobiljeto del Mar", podignut u središtu grada, kao sjećanje na drevne jahače na morskim talasima, svjedoči da se ovdje duboko poštuju prošlost i tradicja...

U nastavku: ZAMELO IH VRIJEME...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija "RAPA NUI"

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Podizali su petospratne građevine, gradili prostrane kamene puteve, fascinantne opservatorije i imali savršene sisteme za navodnjavanje, a onda su netragom nestali!… Šta se desilo? Kako to objasniti?!…

Godine 919. narod Anasaza podižu jedan od svojih najljepših urbaniziranih naselja – veličanstveni grad Pueblo Bonito. Smjestili su ga na posebno izabranom mjestu, u nepristupačnom kanjonu Chaco na mjestu gdje su milenijske vodene bujice i siloveti protoci napravili prirodne tokove i uske žljebove, kroz koje je tokom cijele godine oticalala voda. Naselje je podignuto u negostoljubivom ambijentu, na tri prirodne terase, a mnogobrojne kamene građevine različitih veličina i namjena govore u prilog već oformljenog arhitektonskog izraza kojeg su postovali graditelji Anasaza. Pa. ipak, gradnja je iz nepoznatog razloga ubrzo utihnula i gotovo zamrla.
Šta se dogodilo, to danas niko ne zna.

PUEBLO BONITO: Možda je taj graditeljski predah, kako pretpostavlja istraživač drevnih kultura Thomas Y. Canby, značio prikupljanje snage i umijeća, period u kome su Anasazi - metaforično govoreći - 'zatezali kulturni luk' koji će njihovu civilizaciju izbaciti do neslućenih dimenzija. Jer, kada su ušli u jedanaesto stoljeće, ljudi iz kanjona Chaco uveliko su odbacili spone prošlosti i započeli novo poglavlje - epohu transcedentne veličine danas poznate kao - fenomen Chaco!
- Postojala je zapanjujuća sličnost između monumentalnih zdanja koja su Anasazi podizana u sljedećih 130 godina - tvrdi istraživač prof. Dr. Džadž. - Uprkos dugom periodu gradnje, graditelji su postizali izuzetnu uniformisanost dizajna, tako da su mnoge građevine bile nalik jedna dragoj gotovo kao jaje jajetu!
Kada je bio završen, Pueblo Bonito je imao oko 650 prostorija i bio je najveća i najkompleksnija građevina u svijetu zagonetnih Anasaza.
Mnogi nalazi koje su tokom minulih godina otkrili američki istraživači i arheolozi ukazuju na svakodnevni život i aktivnost pripadnika ovog naroda. Hiljade bobica od tirkiza govore o vještini anasaskih zanatlija koji su brusili ovaj poludragi kamen kako bi, najvjerovatnije, trgovali nakitom sa pripadnicima meksičkih civilizacija. Neupućeni u metalurgiju, Anasazi su uvozili nevelika bakrena zvona, ali su nabavljali i živopisne ara-papagaje, koji su bili izuzetno cijenjeni zbog šarenog perja!
U vrijeme dok su podizali velika naselja, Anasazi su instalirali i brojne naprave za dovod i kontrolu vode.
- Ono što smo do sada otkrili govori u prilog da je sjeverni dio kanjona Chaco najvjerovatnije bio prekriven irigacionim poljima - objašnjava znanstvenik dr Gwinn Vivian (Gvin Vivien) iz Muzeja države Arizona u Tucsonu (Tuson). - Izvori vlažnosti bili su nesumnjivo vodeni kanali sa rubova, koji su se beskorisno cijedili niz zidove kanjona. Ono što nas iskreno oduševljava jeste što su pripadnici Anasaza sa veličanstvenim sistemom kapala i brana uspjeli da kontroliraju i distribuiraju svaku kap vode – genijalan način navodnjavanja bez rijeke!

DOMOVINA BEZ TOČKA: U zanimljivom izvještaju iz 1970. godine dr. Gwinn nije krio svoje iskreno čuđenje: Anasazi su na području na kome su živjeli podigli stotine i stotine kilometara kamenih puteva, nerjetko širokih blizu deset metara! Zašto je narodu koji nije znao za točak i koji, naravno, nije imao nikakvih vozila, zašto je, dakle, taj i takav narod izgradio cijelu mrežu grandioznih puteva?!... Zašto su mu ceste uopće bili potrebne?!...
Opet nailazimo na zid neprobojnih pitanja i enigmi.
- Putevi su po pravilu građeni pravolinijski, poput avionskih pisti, bez obzira na konfiguraciju terena i moguće prepreke - objašnjava arheolog John Stein (Džon Štajn). - Bili su široki nešto više od devet metara, ali kako je vrijeme učinilo svoje, većina tih cestovnih pravaca danas nije uočljiv sa zemlje. Da bismo ih otkrili morali smo cijelo područje detaljno snimiti iz zraka ili pratiti ostatke drevne grnčarije koja je ostajala duž putnih pravaca.
Pažljivo analizirajući mnogobrojne snimke iz vazduha, Grethen Senter Obenauf je identifikovala blizu hiljadu kilometara mogućih puteva, ali se smatra da su mnoge ceste još uvijek neotkrivene. Pet većih putnih pravaca vode prema lokalitetu Pueblu Alto, monumentalnoj kamenoj ruševini od stotinu prostorija što je podignut na rubu kanjona za koji neki znanstvenici smatraju da je služio kao trgovački centar. Začuđuje još nešto: ponekad dvije ceste idu paralelno i nije jasno čemu su služile. Na jednom mjestu takozvani Veliki sjeverni put se račva u četiri odvojene saobraćajnice znatno šire od velikog broja današnjih autostrada!...

PITANJA, PITANJA...: Iako nije stopostotno potvrđeno, mnogi američki arheolozi vjeruju da su pripadnici kulture Anasaza dugo vremena održavali prisne trgovačke odnose sa naprednim kulturama Meksika - Majama, Astecima i Toltecima.
- Meksičke kulture su sa Anasazima imale i mnogo zajedničkih ekonomskih ciljeva - tvrdi dr Charles C. Di Peso (Čarls), direktor Fondacije Amerind, a jedan drugi znanstvenik, istraživač kolosalnih ruina Casas Grandes (Kasaš), u blizini sjevernog Meksika, dr Di Peso vjeruje da je trgovina tirkizom i drugim egzotičnim predmetima bila dio svakodnevnosti u vrijeme kada su Anasazi doživljavali procvat svoje kulture.
''Meksičku vezu'' podržava još jedan istraživač, arheolog Alden Hayes (Elden Hejs):
- Previše toga se zbilo u kratkom vremenskom intervalu da bi se moglo objasniti postepenim razvojem i definitivnim nestankom jedne napredne kulture - objašnjava svoju teoriju Alden Hejs. - Skok od jednospratnih do petospratnih građevina, izgradnja mreže prostranih kamenih drumova i savršenih sistema za navodnjavanje, fascinantnih kamenih opservatorija, kompleks savršenije društvene organizacije... - ne može se prihvatiti bez stanovitog vanjskog uticaja.
Ali, time se, ipak, ne može objasniti baš sve.
Anasazi su iza sebe ostavili toliko zagonetki da će ih znanost rješavati i sljedećih godina, pa i decenija. Zašto, recimo, u najvećim gradskim centrima Anasaza ima veoma malo grobova? Zbog čega su pravili puteve sa više paralelnih traka? Čemu su služile mamutske građevine od preko hiljadu soba? Ko su bili neimari koji su, reklo bi se, poznavali gotovo sve tajne statike i građevinarstva?...

KATASTROFALNE SUŠE: Beskrajna ogrlica enigmi ne završava se u ukletim ruševinama Point of Pinesa, jednog od značajnih naselja kulture Anasaza, čiji su stanovnici - djeca, žene, ljudi i starci, dvadeset hiljada zlosrećnika - nestali bez traga i glasa u jednom jedinom danu ili noći. Naprotiv, zagonetna sudbina žitelja Point of Pinesa samo je jedna u nizu zagonetki vezanih za ovaj srednjoamerički narod.
Anasazi su dosegli visoke civilizacijske domete, ali nisu dugo uživali u svemu tome. Naglo su počeli da stagniraju, raslojavaju se i nestaju. Iza sebe su ostavili prazninu i brojne tajne.
Kako se to moglo dogoditi?
Godovi drveta, ugljenisani ostaci i drugo čime znanstvenici danas odgonetaju hod vremena, pokazuju da je oko 1150. godine došlo do katastrofalne suše. Kako se iz godine u godinu suša pojačavala, a vegetacija nestajala, podlokana zemlja je sve više zatrpavala polja, permanentno smanjujući nivo tekuće vode. Godina za godinom bez uobičajnih bogatih žetbi donosile su glad, bolest i beznađe. U takvim okolnostima Anasaze su počele da razmišljaju o dugom tegobnom i neumitnom raseljavanju. I ono je počelo...
- Kada pogledamo ovu sprženu oblast, ovu ubogu pustoš, carstvo zmija i škorpiona, oblast u kojoj ništa nije moglo da preživi i opstane, pravo je čudo da je Čako, glavni centar kulture Anasaza, uopće i postojao - objašnjava arheolog Eldin Hejs.
To je tačno. I to je jedna, možda i temeljna, misterija što obavija kulturu Anasaza.

HIMNA ANASAZA: I dok su se stanovnici kanjona Čako uvijali u samrtnom hropcu, njihovi sunarodnjaci, koji su živjeli na Mesa Verde, takođe su doživljavali svoje dramatične trenutke. Krećući se s vrha kanjonske visoravni, također iz za sada nepoznatih razloga, zaustavili su se na najnepristupačnijim prostorima (zašto?!), u kamenim stranama sivog i beživotnog kanjona, i tu, ispod samih surih izbočina i litica, podizali nova naselja i citadele u kamenu.
Jedan nadahnuti američki arheolog poetično je opisao tu nevjerovatnu činjenicu:
''Tamo gdje Čako stoji kao monument impresivnom graditeljskom dizajnu'' - zapisao je on u svoj dnevnik – ''Mesa Verde se pojavljuje kao čudesna himna Anasaza. Njihove kamene strukture skladsno se privijaju uz kamene litice kao note duge i beskrajno tihe pjesme. Male strukture dosezale su visoke note, dok je bas potmulo odjekivao iz ogromne palate sa - 225 soba!...''
- Iako izgledaju impresivno velike, ove ruševine pokazuju samo mali dio graditeljskog umijeća populacije koju danas nazivamo Anasazi Mase Verde - kaže dr Ron i dodaje: - Vjerovatno je njih samo 25 odsto živjelo izvan urbanih naselja, neki u mnogoljudnim porodičnim zajednicama koje su nerjetko brojale i više stotina ljudi.
Istraživači su ustanovili da je u jugozapadnom Koloradu u vrijeme kulture Anasaza više bilo stanovnika, nego što ih ima danas.
Arheološki ostaci, koje su pripadnici ove kulture u izobilju ostavili iza sebe, već decenijama naprosto zbunjuju arheologe. Toliko ruina, hiljade zgrada, bezbroj odaja, čudesnih tvorevina nepoznatih namjena, širokih kamenih puteva i paralelnih cesta, zagonetnih spomenika, opservatorija, prekrasan nakit i grnčarija... Kako obezbijediti toliko novca da bi se rekonstruiralo, iskopalo i obezbjedilo od propadanja sve to blago?!...

IMPRESIVNI PUTEVI: Kako proniknuti u stvaralačku misao i kreativnost jednog zagonetnog naroda, koji je bljesnuo poput zvijezde i ugasio se poput ljetnog požara? Gdje je i od koga crpio svoje stvaralačko znanje i zašto je nestao u trenucima kada je već gotovo ovladao ćudima prirode? I na kraju - gdje?! Gdje je nestao?! Šta se desilo sa zlohudim stanovnicima Point of Pinesa? Kako objasniti njihov tajanstveni nestanak?!...
Iako nisu misterija istog ''kalibra'' kao pomenuta pitanja, drumovi Anasaza, besumnje, jesu svojevrsna enigma:
- Gradnja puteva zahtijevala je, po svoj prilici, više energije nego podizanje cjelokupnih gradskih naselja i puebla zajedno - tvrdi istraživač dr. Čarls di Peso. - Istovremeno, putevi Anasaza nisu bili u takvoj funkciji da nisu mogli živjeti bez njih. Zatim, često su gradili ceste u dvije paralelne linije po zakonitostima današnjih autoputeva - svaki je put, izgleda, vodio samo u jednom pravcu! Zašto?!...
Jesu li Anasazi izgradnjom impresivnih drumova kroz teško i nepristupačno područje, stotine i stotine kilometara kamenih puteva, željeli pomoći primitivnijim narodima, a možda i Toltecima, Majama i Astecima, čije kulture su također doživljavale izuzetne neimarske uzlete; jesu li, dakle, svima njima - isključivo preko cesta - Anasazi željeli da dokažu svoju graditeljsku i civilizacijsku superiornost? Ili su putevi ipak za njih imali takav značaj da bez njih i nisu mogli opstati?!...
Katastrofalne suše koje su uništile Čako, ostavivši o tome današnjoj znanosti ubjedljive tragove, nastavile su se i narednih desetljeća. Zatim su suše zamjenjene novim dramatičnim hirom prirode - katastrofalnim hladnoćama. Tih strašnih tragičnih godina potkraj dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća, proljeća su stizala isuviše kasno, ljeta su bila isuviše kratka i nedovoljno topla, a rani jesenji mrazevi odnosili su žetvu za žetvom. Glad i studen reducirali su zbunjeno stanovništvo, koje se pokušavalo da spasi neizvjesnim seobama.

PUT BEZ POVRATKA: - Od Mesa Verde na zapadu pa sve do Blendinga, u Utahu, kultura Anasaza je zauzimali prostranu Dolinu kadulje, četiri hiljade kvadratnih milja, sve do krajnjeg juga - kaže dr Peterson iz američkog Programa ''Dolores''. - Tih gladnih i tragičnih desetljeća činili su herojske napore kako bi umilostivili bogove da im vrate rodne godine...
U to ime, iznad najjačeg izvora, na najnepristupačnijem dijelu naselja počeli su gradnju veličanstvenog hrama posvećenog bogu Sunca.
- Uvjeren sam da je Hram Sunca posljednji pokušaj, stvaran iz očaja, kako bi se razumjelo i umilostivilo nebo, kako bi se, konačno, shvatila sva katastrofa koju im je iz godine u godinu donosilo varljivo vrijeme - ističe antropolog Alfonso Ortiz sa Sveučilišta Novi Meksiko, inače, jedan od rijetkih učenih potomak drevnih i tragičnih Anasaza. - Ali, prije nego što je hram i dovršen, siroti i očajni stanovnici tiho su se povukli iz svojih domova, odlazeći na tegobni put bez povratka!
Zemlja je opustjela u nekada bogatoj regiji Četiri Ugla. Tuga se uvukla pod krovove Homolovia, golemog kompleksa od hiljadu soba, u blizini Vinsloua, u Arizoni. Neke su porodične zajednice otišle na jug, do zelenih planina. Neke na istok, našavši utočište u dolini Rio Grande. Ali, sve su iza sebe ostavili sjajne tragove građevinarskog umijeća.
- Brzina građenja bila je zapanjujuća - tvrdi dr Daglas V. Svare, predsjednik Škole za američko istraživanje u Santa Feu. - Oko hiljadutristote godine tri porodične zajednice doselile su se u oblast iznad izvora i osnovale naselje Aroja Hondo. U toku trideset godina populacija se popela na brojeve od 1300 ljudi. Gotovo isto se događalo i na drugim mjestima doline Rio Grande. O njihovom životu danas, nažalost, govore samo nijeme ruine...
Uvijek spremni na umjetničku kreaciju i izražaj, najčešće da slikaju u stijenama, Anasazi su usavršili još jednu umjetničku formu: u dolini Rio Granda slikali su čudesne murale fantastičnih dimenzija. Na muralima su najčešće prikazivali ritualne teme iz nadnaravnog svijeta, koristeći se naj-različitijim maštovitim formama i simbolima. Njihova umjetnost bilježi i fascinantne detalje malo poznatog kulta ''Kachina'', čiji su dobri duhovi (da li baš oni?!) prikazani kao maskirane figure! Mnogi su autori u tim uistinu neobičnim slikarijama prepoznali nepoznata bića, goste i misionare iz dalekih sazvježđa!...
Ali vratimo se materijalnim ostacima koje su iza sebe ostavili Anasazi...

PLES DUHOVA: Niko danas ne zna pravu namjenu Kuaua. To je ogromni kameni kompleks od hiljadu soba. Nalazi se sjeverno od Albukerka. Mnogi zidovi Kuaua imaju i po 85 premaza gipsa i isto toliko slikarija najrazličitijih motiva. Najčešći prizori su ples duhova (?!) koji, navodno, prizivaju kišu i druge životne blagodeti.
Te slikarije u značajnoj mjeri dokazuju da su u ovom naselju pripadnici Anasaza živjele sretnim životom. Ali samo do tragične 1540. godine.
Tog ljeta je s juga došla pošast kakva se ne pamti: ljudi blijede kože, mnogi sa bradama, odjeveni u blistavi metal što se presijavao na suncu, nemilosrdni i krvoločni, beskrajno pohlepni za zlatom i dragim kamenjem. Jahali su na nepoznatim četveronožnim životinjama i djelovali poput bogova! ¨
Bili su to španjolski konkvistadori!
Za nemilosrdnog Franciska Koronada, koji je jahao na čelu, i šačicu bijesnih španjolskih konkvistadora Kuaua je bilo zgodno mjesto i poslužilo im je da prezime u toku besmislenog traganja za zlatnom prijestolnicom - Eldoradom. Istodobno, za sirote Anasaze to je značilo brodolom petnaestostoljećnog kulturnog razvoja. Španjolci su nasilnički prigrabili zemlju, nametnuli poreze i ugrozili najfinije tradicije naroda kojeg su nazvali - Pueblosi.
Bijeli bogovi, o kojima su Anasazima govorila najstarija predanja kao o moćnim dobročiniteljima, donijeli su im nove bolesti, neshvatljivu pohlepu, brojne poroke... i, na kraju, tiho i neumitno umiranje vrijednih neimara zagonetne civilizacije Anasaza.
A Point of Pines i dalje ostaje nerješiva misterija.
Kuda su u jednom jedinom danu ili noći nestali njegovi stanovnici? Zašto iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav trag?...
To je pitanje o kome će se još dugo nagađati...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: POD PLAŠTOM TAJNI