"More je prekrilo zemlju da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad...''

Svjedočanstvo iz drevne Kine

Plejade su kroz minula stoljeća i milenije budile maštu Zemljana i u značajnoj mjeri uticale na njihov svakodnevni život i vjerovanja. Gotovo da ne postoji civilizacija u prošlosti, koja u svoje tradicije nije smjestila i ovo blistavo zvjezdano jato. Posebna vjerovanja vezana su za sedam najljepših I najblistavijih zvijezda iz sazvježđa Bik - Maju, Meropu, Elektru, Tajgetu, Alkionu, Kelenu i Steropu, koje se po svom mitološkom ocu – gle čuda - zovu i Atlantide!

Njihova povezanost s tim potonulim legendarnim kontinentom prisutna je u drevnim astrološkim tumačenjima i tradicijama mnogih kultura Statrog vijeka. U staroindijskim vjerovanjima Plejade se povezuju s božanskim svojstvima u ljudima. Vjerovalo se da one iz ljudi istjeruju zle nagone i demonske strasti i čine ih moralnijim, boljim i plemenitijim. S druge strane, grčka mitologija se ne bi mogla ni zamisliti bez ovog zvjezdanog roja, kome su se sveukupno i pojedinačno pridavale božanske moći i osobine.

Plejade su imale suštinski uticaj i na majansku kulturu u Srednjoj Americi. Zahvaljujući planeti Veneri i zvijezdi Alkioni, koja poput dragulja blista unutar Plejada, Maje su formirale svoj čuveni kalendar, koji započinje 11. kolovoza/augusta 3115. godine stare ere.

MISIONARI SA PLEJADA: Sve ove podatke i mnogo više od toga dobro poznaje i moj peruanski domaćin, etnolog dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), koji mojim prijateljima, članovima ekspedicije “Ande-Amazon” i meni, u svom Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas) u Ici,  pokazuje nekoliko oslikanih kamenova na kojima se uistinu jasno razaznaju sedam najblistavijih Plejada.

- Na našoj planeti su u prošlosti živjela različita inteligentna humanoidna bića – ponavlja svoju teoriju dr. Cabrera. - Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina i bila su savremenici dinosaurusa. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa koje su obavili misionari sa Plejada. Mi smo njihovi potomci!..

Fantastičnu priču o savremenicima dinosaurusa nije me mnogo iznenadila. Slična kazivanja sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao novinar sarajevskog nedjeljnika “Svijet”, imao priliku da ispričam svojim čitateljima. Priča je bila vezana za senzacionalno arheološko otkriće nedaleko od mjesta Acambero (Akambero), u Meksiku. Glavni junak te fascinantne priče bio je njemački trgovac Waldemar Juisrud. On je jednog julskog/srpanjskog jutra 1944. godine, jahao padinama planine El Toro i igrom slučaja otkrio cijelu riznicu, više od 33.000 neobičnih glinenih figurica najnevjerovatnijih likovnih formi i veličina.

OTKRIĆE U ACAMBERU: Ispostaviće se da Waldemar nije bio običan trgovac, on je bio više pustolov, tragač za skrivenim blagom i arheolog-amater. Skoro cijeli svoj život vezao je za neobična arheološka otkrića. Godine 1923., zajedno s velečasnim Frayom Joseom Marieom Martinezom, otkrio je ostatke Chupicauro kulture o kojoj znanost do tada nije znala da je uopće postojala na tlu Srednje Amerike, a koja je cvjetala na prostorima današnjeg Meksika u vremenskom razdoblju između 500. godine stare ere i 500. godine nove ere. Ipak, to značajno otkriće Waldemaru nije donijelo gotovo nikakav publicitete. Slavu mu je donijela riznica neobičnih glinenih figurica, koje su kasnije po mjestu Acambero nazvane “Acambero figurice”.

- Savremena znanost bi voljela da moja zbirka graviranog kamenja ne postoji, jednako kao i acambero figurice. One su prst u oku arheologa, antropologa i historiografa, koji su do sada činili sve da ih ospore – žali nam se dr. Cabrera. – Ako se ikad oslikano kamenje i acambero figurice priznaju kao autentična svjedočanstva prošlosti, svijet će napokon prihvatiti činjenicu da su se na našoj planeti milionima godina ciklično pojavljivale, razuvijale i nestajale mnoge civilizacije o kojima danas ne znamo ništa.

Zbilja, kako objasniti da su u mnoštvu glinenih figurica nađeni likovni oblici različitih rasnih karakteristika – Azijati kosih očiju, Eskimi, Afrikanaci s krakterističnim debelim usnama, Mongoli, Kinezi, Polinežani ili bradati bijelci?!… Uz to, među figuricama su otkrivene i glinene ‘kopije’ predmeta koje su u ceremonijalnim obredima koristile različite civilizacije prošlosti - drevni Egipćani, Kinezi, Sumerci, možda Atlantiđani i visoki svećenici hipotetične Zemlje Mu.

Ali, ni to nije sve.

GALERIJA DINOSAURUSA: Pravo iznenađenje izazvali su prirodnjaci koji su među drevnim figuricama prepoznali mnoge vrste prapovjesnih životinja i gorostasnih dinosaurusa, kao što su Trachodon (živio prije 77-73 miliona godina), Gorgosaurus (prije 76.6-75.1 miliona godina), rogati Monoclonius (prije 76-73 miliona godina), Ornitholestes (prije 156-145 miliona godina), Titanosaurus (prije 80-65 miliona godina), Triceratopsus (prije 68 miliona godina), Stegosaurus (prije 155-150 miliona godina), Paleococincusus (prije 83-73 miliona godina), Diplodicus (prije 150 miliona godina), Podokosaurus (prije 210 miliona godina), Struthiomimos (prije 75 miliona godina), Plesiosaurus (prije 205 miliona godina), Rhamphorynchus (prije 154-137 miliona godina), Maiasauraus (prije 76.7 miliona godina), Iguanodon (prije 135-125 miliona godina), Brahiosaurus (prije 85 miliona godina), Pteranodon (prije 76-73 miliona godina), Dimetrodon (prije 295–272 miliona godina), Ichtyornis (prije 99.6-65.5 miliona godina), Tyrannosaurus Rex (prije 70-65 miliona godina), Rhynococephalia (prije 70 miliona godina) i druge nepoznate ili još neidentificirana vrsta prapovijesnih reptila.

Kako sve to objasniti?!

Upravo, otkrića kao su što crteži u Dolini dinosaurusa u Paraibi, oslikano kamenje iz Ice, glinene figurice iz Acambera, džinovski crteži i linije na peruanskoj visoravni Nazca (Naska), kameni ostaci u Tiahuanaku, Bosanske piramide…, sve nas ubjedljivije uvjeravaju da je prošlost naše planete znatno drugačija nego što smatraju današnji historiografi

GLOBALNE KATASTROFE: Nema sumnje, da su se s vremena na vrijeme – iz još neutvrđenih razloga – smjenjivali “smakovi svijeta”, koji su zatirali civilizacijske domete i tragove nasih civiliziranih predaka. O tome kazuju mnoga svjedočanstva i legende iz drevne prošlosti. I upravo je to ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

Kako navodi u svom djelu "Tajne najdrevnije historije", ruski istraživač, znanstvenik i pisac Aleksandar Gorbavski, sjećanja na strašnu kataklizmu (ili više njih) sačuvali su u svojim narodnim tradicijama čak i indiosi što danas žive na području prostrane Amazonije. U to sam se i sâm uvjerio za vrijeme boravka u Mato Grossu i amazonskim gradovima Ikitosu (Iquitos), Porto Velju (Porto Velho) i Manausu.

Njihova predanja pripovijedaju da se iznenada razlijegla strašna rika i čula zaglušljiva tutnjava. Mrak je sve pritisnuo u po bijela dana, dok je tlo silno podrhtavalo, izazivajući među ljudima i u životinjskom svijetu strah i neviđenu paniku. Zatim se na Zemlju obrušio višednevni kišni prolom koji je sve sprao i - potopio cijeli svijet.

Očigledno je da su se u istom tom dramatičnom periodu odvijalo geološko pomijeranje, da su se na našoj planet obrazovali novi planiinski lanaci, nove doline i kanjoni, rijeke, jezera i mora. Indiosi iz plemana Haida sa Otočja Kraljice Šarlote (Queen Charlotte Islands), navodi Aleksandar Gorbovski, pričaju u svojim zanimljivim mitovima i predanijima, prema kojima izgled naše planete - sve do te užasne katastrofe - nije bio ni blizu kakva je danas i da do tada, navodno, na Zemlji uopće nije bilo visokih planinskih lanaca.

Istovremeno, ranije pomenuti "Kodeks Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca) govori o ''crvenim planinama koje su se rastopljene ili prekrivene užarenom lavom i pepelom godinama strašno dimile''.

KATASTROFALNI TSUNAMI: Iz svih ovih dramatičnih svjedočanstava što su se zauvijek urezala u memoriju čovječanstva, nije teško zaključiti da se radilo o teškoj globalnoj katastrofi ili najvjerovatnije više njih u različitim vremenskim periodima, koje su u dravnoj prošlosti pogađale mnoge krajeve planete Zemlje. Na to podsjećaju i uzbudljiva vjerovanja koja su se zadržala i među pripadnicima nekih afričkih plemena i naroda. Njihove prastare sage također govore o nenadanoj velikoj katastrofi, koja je bila praćena vulkanskim erupcijama, zemljotresima, uraganskim vjetrovima, blatnjavim kišama i stravičnim bujicama i poplavama što su nosile sve pred sobom.

Istovremeno, kako se udaljavamo od mjesta hipotetičke kataklizme, dakle, od prostranstava u kojima je ne­kada cvjetala hipotetična civilizacija Zemlja Mu, narodna predanja gube na intenzitetu, u njima se manje pominju žestoke vulkanske erupcije, zemljotrsi, razorni morski valovi i sveuništavajući orkani, a večina svjedočanstva se svode na katklizmične poplave, koje su nerijetko dosezale čak i do najviših planinskih vrhova.

Tako, na primjer, u tradicijama starosjedilaca Aljaske, naročito među pripadnicima ple­mena Tlingit, ostalo je upamćeno kazivanje koje govori samo o velikom potopu a ne i o vulkanima i zemljotresima. Malobrojni ljudi, koji su se spasili od prvog i naj­žešćeg vodenog talasa, plovili su čamcima ili na krošnjama drveća i spas nalazili na vrhovima planinskih vijenaca. Pa ipak, malo ih je uspjelo preživjeti užasnu kataklizmu.

"...Jedni su tražili spasonosne visoke bre­žuljke, drugi su sjedali u čamce i veslali tamo gdje su još nedavno orali, treći su skidali ribe s vrhova drveća...", zabilježeno je u jednom grčkom epu.

TRAGOVI KATASTROFA: Što više idemo na istok, potop je sve blaži i manje dramatičan, a sjećanja sve blijeđa i manje uvjerljiva... Čuvena iranska sveta knjiga "Zend Avesta" tako navodi da su vode bile u visini čovječijeg rasta, a u predanjima drevne Kine ostala je zabilježena pojava kada je "more prekrilo tlo da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad".

Prirodno je pretpostaviti, ističe istraživač Aleksandar Gorbovski, ako su na jednom dijelu Zemljine lopte bili ogromni talasi i priliv vode, da su negdje na suprotnoj strani, istodobno nastupile nezapamćene oseke. U Srednjoj Americi nivo vode je dostizao čak do vrhova planina, a u Grčkoj ne više od vrhova brežu­ljaka i vrhova drveća, a u Perziji, kako smo vidjeli, "samo" do visine ljudskog rasta.

Šta se to, zapravo, dogodilo sa Zemljom?

Šta je prouzrokovalo kataklizmu, koja je na našoj planeti čak uticala i na promjenu klimatskih prilika?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: TAJNE RAJSKIH RIJEKA!

''U znanosti se mora smjelo ići na rizik, činiti ove ili one pristupe, postavljati hipoteze, tražiti potvrde za njih ili ih opovrgavati. Bez toga nema istraživanja i nema otkrića...''

Aleksandar Gorbovski

 Tlo Paraibe je žuto, ispucalo i sasušeno blato sa kojeg se i škorpioni, zmije i gušteri sklanjaju u sjenke rijetkih kaktusa. Djeluje opako i neprijateljski, pa mi se čini sasvim prirodnim i vjerodostojnim drevna vjerovanja da su ovdje đavoli kolo igrali. Zbilja, ako na našoj planeti postoje zabačena i neistražena oblast, to bi se moglo kazati za Paraibu, usamljenu i pustošnu zemlju u srcu Brazila, o kojoj gotovo da ništa nisam znao prije nego što sam nogom stupio na to vražije tlo. Bio sam u mnogim pustinjskim krajevima, upoznao sam varljivu prirodu Sahare, Sinaja, Gobija, Arabijske pustinje, Atacame..., ali po tako sprženoj zemlji nikada nisam hodio. Paraiba je smještena bogu iza leđa,  preko hiljadu kilometara udaljenu od sjeveroistočne obale Brazila, a 2340 kilometara od glavnog grada Brazílije.

KNJIGA SJEĆANJA: U ovu nedođiju niko ne odlazi sam i bez velike nužde. Ovdje sunce nesnosno prži već milionima godina. Kiše su rijetke. Gotovo da ih i nema. Na nekim područjima stoljećima nije pala ni jedna kap kiše, ali se zemlja nije pretvorila u pješčanu pustinju. Nema pustinjski dina, a blato Paraibe nije obično. S vremenom se stvrdlo, zapeklo i pretvorilo u porozni kamen star najmanje - 125 miliona godina. Na neki čudan način, postalo je uzbudljiva knjiga sjećanja, koja pamti davno otekla vremena o kojima ne znamo ništa. Postalo je knjiga u kojoj je zabilježena prapraprastara povijest kroz koju je prolazila Južna Amerika i planeta Zemlja!

U Paraibu su se stoljećima sklanjali ljudi izvan zakona ali su je – na veliku sreću - posljednjih decenija prošlog stoljeća znanstvenom svijetu otkrila četverica istraživača - Brazilac Hiogen de Almeida (Diožen), Francuz Filippe Takeus (Filip Takeu) i dvojica Italijana, Giuseppe Leonardi (Đuzepe) i Giancarlo Ligabue (Đankarlo). Niko danas pouzdano ne zna šta je ovu četvorku avanturista dovelo u pustošnu zemlju, ali im je ona uskoro postala stalno radno mjesto i učinila ih poznatim. To je i prirodno, jer – stigavši u Paraibu i čuvši drevna kazivanja o brojnim gnijezdima dinosaurusa - njihovo životno interesovanje je postalo traganje i otkrivanje tragova davno izumrlih životinja. Zahvaljujući upravo ovoj nedođiji u kojoj se normalan život ne može ni da zamisli, njih četverica su razvili jedinstveni znanstveni metod u valjda najstarijoj znanosti za koju zna ljudski rod – prepoznavanju i čitanju životinjskih tragova!

PRIRODNI SPOMENAR: Iako je našim najstarijim precima uočavanje i praćenje tragova životinja na tlu bilo pitanje opstanka i preživljavanja, za današnje istraživače, kriptozoologe i lovce na životinjske tragove, ono je više od zabavne avanture, dok je za svjetsku znanost značajno jednako kao što je i arheologija, geologija ili antropologija. Upravo zahvaljujući tome, mi danas uspjevamo osvjetliti mrak minulih milenija i skinuti veo sa tajni davno iščezlog svijeta, čiju sliku u potpunosti ne uspjevamo sagledati, niti objasniti.

Tako je u sušnoj i goloj Paraibi, u oblasti Suosa, hiljadama milja daleko od zelene Amazonije, u posljednje vrijeme poznatoj i po nalazištima prelijepih esmeralda, otkrivena možda najveća riznica tragova dinosaurusa i drugih gorostasnih životinja iz davnog prahistorijskog vremena.

''Dolina dinosaurusa'' tako je, gotovo preko noći, u znanstvenom svijetu postala jednako poznata kao što je poznata ''Staza mamuta'' u dalekim sibirskim tundrama ili čuvena dolina Laetoli u Tanzaniji, gdje su prije nekoliko decenija otkriveni tragovi davnašnjih čovjekovih predaka stari 3.6 miliona godina. Tamo, u pustošnoj dolini Laetoli, otkriveni su ostaci naše prapramajke Lucy (Australopithecus afarensis).

Iako su kao istraživači prošli zanimljiv put od Sahare do Patagonije i od Madagaskara do Tajlanda, pred Hiogenom de Almeidom, Philippeom Takeusom, Giuseppeom Leonardijem i Giancarlom Ligabuem je tek u paklenoj Paraibi iskrsla okamenjena blatna dolina sa stotinama, a možda i hiljadama životinjskih otisaka, cijeli jedan veličanstveni prirodni spomenar star najmanje 125 miliona godina!

DOLINA DINOSAURUSA: Da čudo bude veće, ti su tragovi ostali za životinjama o čijem postojanju se u znanosti samo naslućivalo, jer njihovi fosilni ostaci do tada nisu pronađeni nigdje na našoj planeti. Ono što je još značajnije u Paraibi su otkriveni i tragovi potpuno nepoznatih prahistorijskih životinja, i to više od pedesetak vrsta čudovišnih biljoždera i mesoždera, za koje se danas jedino može zaključiti da su pripadale carstvu dinosaurusa!

Ipak, pored neskrivenog oduševljenja jedinstvenim otkrićem, istraživače je zbunilo nešto sasvim drugo. Na stijenama u ''Dolini dinosaurusa'' otkriveni su bezbrojni piktogrami, cijela jedna ogromna slikovnica različitih znakova, crteža i poruka, među  njima – zamislite - i jasni crterži džinovskih prahistorijskih životinja!

Ko je i kada crtao dinosauruse o kojima čal mi moderna znanost nije ništa znala prije nego što su četvorica istraživača otkrili Paraibu?

Otkud primitivnim starosjediocima Paraibe, ma u kom vremenu prošlosti da su živjeli, otkud im spoznaja o postojanju dinosaurusa, pa još usto i neka vrsta piktografskog pisma kojim su ostavili poruke iza sebe?!

Nisu li možda živjeli u istom vremenu?!...

Na ova zbunjujuća pitanja prirodnjaci svijeta sliježu ramenima. I sami se čude! Traže pomoć od historiografa, ali oni još uvijek uporno ponavljaju svoje mantre u koje i sami sve manje vjeruju. Slika prošlosti naše planete i života na njoj, nema više sumnje, znatno je drugačija nego što o tome govere školski udžbenici!

MUZEJ GRAVIRANOG KAMENJA: Ali ono što ne znaju prirodnjaci i historiografi, zna jedan znanstvenik iz Perua, etnolog i liječnik opće prakse dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), kojeg sam upoznao u peruanskom mjestu Ica (Ika), za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije ‘Ande-Amazon’, koju sam zajedno sa arheologom, prof. dr. Enverom Imamovićem, organizirao 1990. godine. Ica je neveliko mjesto usnulo u pustinjskom ambijentu Atacame, ljupko i gostoprimljivo, oko 300 kilometara sjeverozapadno od Lime. Da kojim slučajem u Ici dr. Cabrera nije otvorio najneobičniji muzej na svijetu - Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas), svijet možda nikada ne bi čuo za nju.

Ica je svoju sudbinu na neki način vezala i za obližnju peruansku visoravan Nazcu (Naska), čuvenu po zagonetnim džinovskim crtežima i linijama čiji se fantastični oblici i sadržaji mogu prepoznati jedino ukoliko avionom letite iznad nje.

- Moje je mišljenje da su, ovdje, na prostorima Nazce nekada svoju bazu imali nepoznati misionari iz svemira – ubjeđivao nas je čuveni peruanski etnolog.- To je valjda jasno svakom istraživaču koji je istraživao ovu pustinjsku visoravan. Oni su za vrijeme svojih posjeta Zemljane poučavali mnogim korisnim znanjima iz svih oblasti života… Oni su naši preci kojima treba da zahvalimo za svu kulturno-povjesnu ostavštinu koju danas otkrivamo na tlu Južne Amerike.

GOSTI IZ SVEMIRA: Dr. Cabrera nije običan znanstvenik. Jedan je od onih čije znatiželje nemaju granica a ono što fascinira svakog njegovog sagovornika jeste činjenica da on svoju snagu i ideje crpi iz razigrane mašte kojom ga je priroda bogato obdarila. Zbog toga ga u svijetu znanosti mnogi ne doživljavaju ozbiljno iako svi poštuju njegovu upornost i trud. No, on se na to ne osvrće i u javnosti permanentno ponavlja svoju neobičnu priču, koju je u svojim knjigama Erich van Däniken (Erih fon Deniken) i drugi manje slavni autori izdašno koristili, dokazujući da su nam u prošlosti bili u posjeti gosti iz svemira i da su nam ostavili mnoga korisna znanja. Kada pominje svemirske misionare, onda je Cabrera spreman da ide do kosti u odbrani svojih uvjerenja. I uistinu, čini se da on ne priča praznu priču. Za svaku svoju tvrdnju on nudi i dokaze. I to kakve dokaze. Fantastične!

Oni su danas izloženi u jednoj lijepoj zgradi izgrađenoj u kolonijalnom stilu, na glavnom gradskom trgu Place des Armes, u Ici, u Muzeju graviranog kamenja i predstavljaju suštinu njegovih životnih preokupacija i istraživačkih dometa. Riječ je o oslikanom kamenju, preko 20.000 oslikanih kamenova različitih veličina i oblika, koje je dr. Javier Cabrera Darque sakupio u posljednjim decenijama svoga života.

RIZNICA OSLIKANOG KAMENJA: Dok profesoru dr. Enveru Imamoviću i meni pokazuje najzanimljivije crteže, peruanski etnolog nam kazuje da je prvi kamen dobio 1966. godine kao rođendanski poklon. Na njemu je bio izgraviran crtež neke vrste ribe za koju su kasnije prirodnjaci u Limi ustanovili da je živjela prije desetak miliona godina i da se dugo vremena za njeno postojanje nije ni znalo. Donio mu ga je jedan zemljoposjednik, po imenu Basilio Uschuya i ispričao mu da se u jednoj nepristupačnoj špilji na morskoj obali krije cijelo skladište oslikanih kamenova. Možda i više od 100.00 komada. Tako je dr. Cabrera krenuo u svoju neobičnu životnu avanturu. Uspio je od seljaka otkupiti veliki broj, ali ne i sve. Mnogi se danas nalaze u privatnim zbirkama širom Perua, a još uvijek se mogu kupiti i na ilegalnom tržištu umjetnina.

Slikarije na kamenovima su uistinu fascinantne – transplatacija srca, planeta Zemlja kakva je izgledala prije mnogih miliona godina, Indios koji gleda kroz teleskop, zagonetni ceremonijalni obredi, zvjezdani sukup Plejada, mnoštovo dinosaurusa u ljutoj borbi na život i smrt, golemi gmazovi, davno izumrle ribe, lov na gorostasne prahistorijske nemani, likovi životinja čiji su tragovi ostali u blatua Paraibe...

Nevjerovatna galerija iz vremena parhistorije!

Dr. Cabrera nam pokazuje svoju knjigu u kojoj je pokušao objasniti poruke sa izgraviranih kamenova koje ima u svojoj zbirci. Generalno govoreći, on smatra da je naša planeta prolazila kroz dramatične periode stvaranja i unioštavanja i da su na njoj kroz minula vremena živjela različita inteligentna humanoidna bića. Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa misionara iz svemira, najvjerovatno gostiju iz zvjezdanog skupa Plejada, iz sazvježđa Bik.

- Mi smo njihovi potomci – kaže dr. Cabrera. – U to sam uvjeren!

GOLUBICE KOJE LETE U JATU: Da bi se razumjela fascinantna teorija ovog peruanskog etnologa potrebno je imati ponešto znanja iz astronomije i drevne mitologije.

Potrebno je znati zanimljivu mitologiju koja se od najstarijih vremena plete oko najvažnijih zvijezda Plejade ili Vlašića i sazvježđa Bik. Tokom zadnjih desetak hiljada godina možda nijedna skupina zvijezda na nebu nije izazivala veću pažnju i intrigu. Naziv Plejade potiče iz mitologije stare Helade. Postoje najmanje dvije verzije nastanka njihovog imena. Prema prvoj, ime su dobili po grčkoj riječi „peleiades“, što označava 'golubice koje lete u jatu', a prema drugoj, njihovo ime potiče od grčke riječi „pleo“, to jest 'plovim', zbog toga što se njihov izlazak na nočno nebo sredinom jula/svibnja, poklapa sa najpovoljnijem vrijemenskim periodom za izlazak pomoraca i ribara na otvoreno more.

Stari Heleni su najblistavije zvijezde Plejada smatrali kćerkama titana Atlanta i okeanide Pleonide i dali im sljedeća imena - Maja, Electra (Elektra), Taygeta (Tajgeta), Alcyona (Alkiona), Kelena (Celaeno), Steropa i Meropa. S druge strane, prema staroindijskoj mitologiji tih sedam zvijezda poistovjećeno je sa legendarnih Sedam velikih mudraca (rišija), koji su – gle koincidencije sa dr. Cabrerovom teorijom - upravljali našom planetom. Najstariji zapisi o najblistavijim zvijezdama Plejada sežu duboko u prošlost. Drevni Kinezi ih spominju u svojim astronomskim spisima prije više od 4000 godina, a pominju se i u Homerovim epovima ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ iz 700. godine prije nove ere.

Riječ je, naravno, o važnom sazviježđu sa više od pet stotina zvijezda, za  koje moderna astronomija smatra da je imalo ključnu ulogu pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njegovom povezivanju s višim nivoima postojanja. Ali o tome u sljedećem nastavku...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!...

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći…”

Zapis iz Troano Codexa

Noću kad zamru svjetla i utihnu šumovi dana i kad mi se učini da sam sâm pod zvijezdama, preda mnom kadkad, kao ove noći, počnu da plešu sjenke daleke prošlosti i učini mi se da svjedočim neobičnim zbivanjima koje nikada istinski nisam doživio. Poput nijemog filma, pred očima mi se odigravaju i smjenjuju uzbudljivi prizori iz davno prohujalih vremena, koji me ispunjavaju nenadanim slutnjama i očekivanjima, pa ponekad nisam svjestan da li sanjam ili maštam ili uistinu svjedočim o vremenu o kome ne znam mnogo ili gotovo ništa. To mi se uvijek ponavlja nakon uzbudljivog dana u kome me naprosto gotovo grubo zapljusnu nova fascinantna saznanja ili otkrića. A ovih dana na Rapa Nui ih je bilo i previše!

VELIČANSTVENI MOAJE: Danas je dvanaesti dan kako sa svojim prijateljima arheologom prof. dr. Enverom Imamovićem, Borisem Kovačevićem i Mirzom Pepićem svakodnevno obilazim Uskršnji otok, divim se tajanstvenim graditeljima kamenih statua koje s pravom nose naziv Mata ki te rangi ("Oči koje gledaju nebo") i beznadežno pokušavam da proniknem u njegove hiljadugodišnje tajne. Zašto su neke od njih postavljane na visoke megalitske platforme, takozvane 'ahue', na kojima močno dominiraju i pokazuju svu vještinu nesvakidašnjeg graditeljskog umijeća, a druge – kao po nekoj kazni i zloj sudbini - zakopavane duboko u zemlju; poneke čak i sedam metara duboko, tako da im iznad zemlje jedva izviruju goleme glave s ugaslim pogledom u kome nema osude niti naznaka zlohude sreće?! Zašto?! U čemu je bio smisao tog čina?!

Najveća među njima je uistinu gorostasna. Noću djeluje veličanstveno. Kao da se smjestila među zvjezdama. S pravom je nazvana “El Gigante”. Visoka je 21,6 metara, a njena težina se procjenjuje na fantastičnih 165 tona! Kada se nađete ispod nje postajete sićušni kao mrav i ne možete se načuditi da je neki primitivni narod koji nije imao specijalne alate i antigravitacione uređaje mogao da iskleše i podigne “na noge” tako čudesno umjetničko djelo. Kako? Na koji način? Zbog čega?

Zbog tih svakodnevnih uzbudljivih obilazaka i nebrojnih pitanja koja u meni rasplamsavaju znatiželje, svako jutro se budim u nekakvom grozničavom raspoloženju i naivno ispunjen nadom da ću u danu koji se tek budi na istočnom obzorju, uočiti neki novi trag, neki biljeg ili poruku u kamenu, koje do sada nije uočio nijedan istraživač; da ću otkriti bar djelić izgubljenih sjećanja na drevna vremena i proniknuti u istinski identitet prastanovnika i graditelja veličanstvenih moaja; da ću shvatiti suštinu i otkriti poruke tajanstvenog pisma rongo-rongo, te da ću konačno odgovoriti na pitanje ko su i odakle su stigli prvi stanovnici ovog otoka izgubljenog u plavetnoj pustoši pacifičkog beskraja.

Da li je njihova pradomovina bila Polinezija ili možda legendarna Zemlja Mu, za čijim ostacima već godinama tragam, a čije postojanje u dalekoj pršlosti znanost tako ležerno i podcjenjivački odbacuje?

NOĆI BEZ SNA: Moj putni dnevnik sve je puniji zanimljivih razmišljanja, bilješki i natuknica koje svakodnevno bilježim dok sa svojom malom ekipom obilazim otok i vodim beskrajno zanimljive razgovore sa otočanima, potajno se nadajući da ću te bilješke nekad kasnije, po povratku u Sarajevo, detaljnije proučiti i razraditi u priču koju upravo pripovjedam. One mi ni ovu noć, daleko od Uskršnjih otoka i Pacifika, ne daju mira; zbog njih ne uspjevam da zaspem, pred mojim umornim i snenim očima uporno oživljavaju prizore koji me drže u jednom čudnom stanju obamrlosti, ni sna ni jave. I ja se okrećem i prevrćem, namještam jastuk da mi je što udobniji, ali slike burne prošlosti Uskršnjih otoka i dalje iskrsavaju i gase se bez prestanka, uporno i nekontrolirano, poput svjetala kakvog usamljenog morskog svjetionika koja upozoravaju na budnost i oprez.

Tako ću dočekati i ovo jutro.

U mojim burnim noćnim snoviđenjima, bez ikakvog sistema i reda, iskrsavaju priče i saznanja o prošlosti ovog otoka prepunog prastarih tajni. I sve mi se čini, kao da slušam bolnu ispovijest drevnih pacifičkih kraljeva i patrijarha o nesigurnim vremenu i dramatičnim događajima koji su odredili sudbinu ne samo ovom otoku, nego i cijelom Pacifičkom okeanu – od Beringovog mora na dalekom sjeveru, pa sve do ledenih dijelova Antarktike na dalekom jugu.

UŽASNA SJEĆANJA: Ovdje, na ovoj našoj prelijepoj Plavoj planeti, užasne sile destrukcije određivale su sudbinu cijelih regiona. Uništavale kulture i narode. O tome svjedoče mnoga svjedočanstva i drevna predanja:

“Jednog dana, razbiješnjeli bog Uoke se razgnjevio i silno razdrmao dno polinežanskih mora kako bi uništio sve otoke. Nastao je strašni košmar. Pod bičevima snažnih oluja, vulkanskih erupcija i zemljotresa, brojni otoci su nestali pod morem a novi su rođeni. Uoke je potom gigantskom metalnom polugom podigao visoko u zrak nekoliko naseljenih zemalja, a zatim ih svom silinom tresnuo nazad u more. Srećom, metalna poluga je pukla prije nego je uspjela dokučiti obale Rapa Nuia, i tako je Uskršnji otok spasen od totalnog uništenja.

Istodobno, pošto je primio upozorenje o dolazećoj sveuništavajućoj katastrofi, kralj Hotu Matu, zajedno sa svojom suprugom po imenu Vakai, bliskim rođacima i brojnim prijateljima, ukrcao se u dva velika čamca kako bi izbjegli predstojeću kataklizmu. Već sljedećeg jutra kada je bijes boga Uoke utihnuo njihovi čamci su plovili po mirnoj okeanskoj vodi, u blizini rapanuiskog otočića Motu Nui.

U potrazi za mjestom pogodnim za pristajanje, oplovili su Rapa Nui i stigli do prekrasne plaže Hanga Morie Roae, danas poznatije kao Anakena, čije su mirne i bistre vode primle sirote novopristigle izbjeglice. Odjeveni u tradicionalne nošnje prošarane živopisnim bojama i s pernatim ogrtačima, sa olakšanjem su se iskrcali iz svojih ogormnih drvenih čamaca, dugih preko stotinu metara (?!), kročivši na bijelu pješčanu plažu. Sretni što su preživjeli katastrofu, uz pjesme zahvalnice i ceremonijalne plesove, istovarili su na plažu sve korisne stvari i oruđe koje su sa sobom donijeli u čamcima, kućne potrepštine i korpe pune biljaka, među kojim su bili slatki krompiri, taro, ti, banane i šećerna trska. Također su sa sobom donijeli i mnoštvo ptica, kao i cvijeće što je cvjetalo u njihovoj uništenoj domovini…”

DRAMATIČNA SVJEDOČANSTVA: Tako pripovijeda najpoznatija legenda koju i danas rado pripovjedaju najstariji stanovnici Uskršnjeg otoka. Ali, o strašnoj katastrofi koja je u prastarim vremenima zadesila svijet danas nalazimo dramatična sjećanja i u mnogim drevnim dokumentima i narodnim predanjima ne samo na pacifičkim otocima, već širom naše planete – u Srednjoj Americi, Kini, Indiji, u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. O tome sam već pisao u svojoj knjizi “Tajne isčezlih civilizacija”.

"...Nebo se približilo Zemlji i u jednom danu sve je propalo. Čak su i planine nestale pod vo­dom..."

Tako se opisuje katastrofa u starameksikanskim tekstovima - u takozvanom "Kodeksu Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca), rukopisu koji potiče iz vremena drevnih srednjoameričkih civilizacija. Nepoznati sastavljači ovog prastarog teksta, koji je preživio oganj španjolskih konkvistadora, zabilježili su mnoge dramatične detalje:

"...Priča se da je kamenje, koje mi sada gle­damo, prekrilo cijelu Zemlju, a 'tetzot' (porozna kamena lava, glavni građevinski materijal u Meksiku – pr. A.B.) je kipio i ključao uz veliku buku, a planine su se dimile crvenom bojom i nestajale u pustoši..."

Nema sumnje da su prastanovnici Meksika i zemalja Srednje Amerike bili svjedocima vulkanskih razaranja, ali je teško odgo­voriti čime su, zapravo, ta razaranja izazvana i gdje su im bila izvorište.

Da li je to bio odbljesak pacifičke drame i katastrofe naroda koji su nastanjivali hipotetičnu Zemlju Mu?!... Ili su to, možda, bili prizori koji su 'u jednom jedinom danu i jednoj jedinoj noći', kako je zabilježio u svojim ''Dijalozima'' jedan od Sedam mudraca stare Grčke, znameniti atinski političar, zakonodavac i pjesnik Solon (638. pr.n.e. – 558. pr.n.e.).

BIBLIJSKA SJEĆANJA: Daleko više naroda iz onih prastarih vremena što sezaju u rano praskozorje čovječanstva u svojim tradicijama, svetim knjigama i oskudnim zapisima, svjedoče o strašnim efektima tajanstvene sveopće ka­taklizme, o neopisivom košmaru i tragediji, koju je rječju teško dočarati. Pa, ipak...

''...Drugog mjeseca, sedamnaestog dana mje­seca, tog dana otvorili su se svi izvori velike pro­valije i okna su se nebeska otvorila. I padala je na Zemlju kiša četrdeset dana i četrdeset noći..." ("Biblija").

Možda isti ovaj događaj, svojevrstan smak svijeta, kako su ga s pravom na­zivali stari egipatski žreci i čuvari tajnih znanja, hiljade godina prije nego što su ga registrirali nepoznati autori "Biblije", detaljno je opisan na glinenim plo­čicama drevnih i zagonetnih Sumeraca, što su svoju velebnu civilizaciju podigli u plodnoj Mezopotamiji, između plodonosnih obala rijeka Eufrata i Tigrisa. Sa sobom su iz doline rijeke Inda, gdje im je po svoj prilici bila pradomovina, ponijeli i tragična sjećanja:

"...Rano ujutro otpočeo je pljusak, a noću sam svojim očima ugledao krupnu kišu. Pogledao sam lice vremena - strašno je bilo posmatrati vrije­me...''

"...Prvi dan bjesni južni vjetar, brzo nalijećući, popunjujući planine, kao rat što ljude sustiže. Jedan drugog ljudi ne vidješe..."

Potop, možda baš onaj biblijski Potop, za koji već odavno nema sumnje da je historijska činjenica, zabi­lježen je i u drugim predanjima i legendama što su nikle na različitim mjestima naše planete.

I BI VELIKI POTOP: U svetoj knjizi prastanovnika Srednje Amerike, posebno onih što su u prošlosti svoje carstvo podigli na području Jukatana (Yucatan) i današnje države Gvatemale (Guatemala), koja jednim svojim dijelom gleda na Karibsko more, a drugim, znatno većim, na pacifički morski beskraj, u takozvanom kodeksu "Popol Vuh" Quiche Indijanaca, koji govori o bogovima drevne Amerike i njihovom stvaranju, doslovno stoji:

"Bio je veliki potop...

Lice Zemlje je pota­mnilo i počela je da pada crna kiša, lilo je danju i lilo je noću...

Ljudi su bježali u očajanju...

Pokušavali su da se popnu na krovove kuća koji su se rušili i bacali ih na zemlju...

Pokušavali su da se uspužu na vrhove drveća, ali ih je i drveće zbaci­valo... Ljudi su tražili spas po pećinama i mračnim grotlima, koji su ih zauvijek progutali..."

Niko ne zna koliko je dugo trajala ljudska agonija i šta su sve preživjeli savremenici kataklizmičkih destrukcija što su se, s vremena na vrijeme, dešavale na našoj planeti.

Tragove tog prahistorijskog pakla nalazimo na svakom koraku, ali rekonstrukciju tih davno izgubljenih vremena još uvijek ne uspjevamo sagledati. I upravo, to je ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: SAVREMENICI DINOSAURUSA!...