Administrator
Transilvanija i dvorac grofa Drakule - Sablasna, no ne i turistički dobro iskorištena lokacija
srijeda, 07 decembar 2016 09:02 Objavljeno unutar Ratko Martinović BlogPutopise prigodno nastavljam misterioznom Rumunjskom, odnosno - Branom, navodnim ključnim dvorcem vezanim uz priču Vlada Basaraba, poznatijem po Stokerovom Drakuli.
Povijesna priča
Naime, postoje tumačenja da je središte vampirsko-nabijačkih radnji zapravo dvorac na brdu Poenari ili pak Korvinov dvorac u Hunedoari. No, ukoliko isključimo te špekulacije, onda kao najbitnija ostaje upravo Bran u blizini Brašova, na samoj granici Transilvanije i Valahije. Zanimljivo, iako se o ovom dvorcu priča kao o 'Stokerovom', ne postoje dokazi da je ovaj Irac uopće čuo za dvorac i lokaciju već je sve bazirao na mašti.
Inače, građevinu su izgradili legendarni Teutonski vitezovi davne 1212. u drvenom izdanju, koje je uništeno trideset godina kasnije u napadu Mongola. Ludovik I. Anžuvinac 1377. odobrava kronštadtskim Saksoncima pravo na izgradnju kamene utvrde. Vjeruje se da je dvorac držao Mircea Stariji od Valahije dok povijest iz školskih udžbenika ne povezuje Vlada Tepeša (1448–1476) s pričom, izuzev činjenice da je par puta bio u prolazu i možda poneki puta prenoćio u zdanju. Naravno, priča ima različite interpretacije i nemoguće ju je provjeriti.
Zmajev Sin kao predak Busha i princa Charlesa
No, tko je onda uopće taj Drakula? Vlad Basarab III, poznatiji kao Vlad Drakula ili Tepeš (rum. Tepeš, nabijač, op.a.), živio je u razdoblju 1431.-1476. Bio je princ Valahije, a po ocu je pripadao Redu Zmaja - iz tog razloga je Dracula (Zmajev Sin ili Potomak). Danas je prilično poznat i po istraživanju koje je otkrilo kako je u krvnom srodstvu s čitavim nizom poznatih osoba poput Princa Charlesa, Lady Diane, Georgea Busha i Johna Kerryja.
Najpoznatiji je ipak po svom čuvenom sadizmu i najgorim primjerima mučenja. 'Pržio je djecu na vatri i tim mesom hranio njihove majke. Ženama je rezao dojke i tjerao muževe na ishranu. Nakon svega, žrtve bi nabijao na kolac', jedno je od svjedočenja. Broj žrtava koje je nabio kreće se od 40 do čak 100.000. Omiljeno zastrašivanje neprijatelja bili su upravo ti kolci i tijela strunuta od izgladnjivanja. Legenda govori o turskom povlaćenju nakon što su tijekom dolaska prema Basarabovoj prijestolnici Târgoviște vidjeli 20.000 ljudi nabijenih na kolac uz cestu. Vlad Drakula je tako obožavao jesti usred kolaca i pritom je slušao krikove mučenika, a navodno je umakao kruh u njihovu krv.
Nabijanje na kolac, kopanje očiju i ostale dogodovštine
Nabijanje na kolac je definitivno bila njegova najveća ljubav, ali ne i jedina. Repertoar tehnika mučenja uključivao je i rezanje ruku i nogu, iskopavanje očiju, spaljivanje, zabijanje čavala u glavu, rezanje nosova, ušiju, genitalija i ženskih grudi, i to je sve bilo svakodnevica, baš kao i skalpiranje, kuhanje u vrelom ulju, guljenje kože, bacanje raznim divljim životinjama itd. Što se tiče slavne rezidencije, saznavši da su Bojari odgovorni za smrt njegovog oca i starijeg brata, Vlad se odlučio osvetiti na Uskrs 1457. Nabivši na kolac starce, žene i djecu, Vlad je preostale Bojare porobio i upotrijebio za izgradnju svog dvorca na brdu Poienari.
Potpuno goli i gladni, većina njih je umrla tijekom radova. Oni koji su preživjeli, mirovinu su proveli nabijeni na kolcu. Vlad Drakula je uz sve imao i specifičan smisao za humor. Prva zgoda se zbila kada su dvojica turskih izaslanika odbila skinuti turbane uz obrazloženje da ih nikad ne skidaju. Vlad je naredio da im u turbane zabiju čavle i tako ih još više učvrste na glavama. Druga zgoda je rješavanje socijalnog pitanja u zemlji. Zabrinut velikim brojem izgladnjelih siromaha, sve je okupio u jednoj velikoj dvorani i počastio ih bogatom večerom. Nakon večere, upitao ih je da li žele biti bez briga i imati sve na svijetu. Nakon masovnog da, naredio je spaljivanje dvorane i svih onih koji su bili unutra. Njegovo obrazloženje je bilo: 'Ne želim da u mojoj zemlji bude siromašnih ljudi!'
Turistički potencijal nedovoljno iskorišten
A sad nakon kratkog povijesnog uvoda - glavni dio priče. U Rumunjsku sam krenuo s ekipom iz Jungle Tribe agencije, s kojom ćete moći i u Egipat na ekspediciju u svibnju uz mene u ulozi jednog od vodiča. Da ne prepričavam samo putovanje, bazirat ću se isključivo na Bran. Ovo mjesto nalazi se u blizini Brašova, osmog po veličini rumunjskog grada s cca. 250-300 tisuća stanovnika. Sam dvorac možda nije raskošan poput Peleša, ali svakako ima dušu, što je doista turistički visoko potencijalno. Zdanje je tipično vojno, na vrlo dobroj lokaciji i osami, no Rumunji očigledno imaju slične probleme kao i mi.
Kako smo mi maćehinski odradili Teslin Smiljan gdje turisti iznimno razočarani napuštaju lokaciju, nešto slično je na djelu i u Rumunjskoj iako su se potrudili daleko više od nas. Razočarao me je nedostatak 'spooky' turizma - nema ništa od kolaca, krvi, divljačkih ideja Vlada Tepeša, niti literature o njegovim (ne)djelima. Sve je usmjereno ka narodnim nošnjama, šubarama, vuni, dječjim maskama, slikama, tunelu strave (iako od strave ni 's') i domaćim proizvodima. Doduše, ovčetina u jednom lokalnom restoranu sasvim je solidna unatoč očigledno velikoj proizvodnji.
Sama unutrašnjost dvorca je vrlo sablasna, s uskim hodnicima, tajnim prolazima i dvorištem, te sam dojma da bi Amerikanci imali sto puta više turista s ovom pričom. Prilazak dvorcu je također odličan i zastrašujući. Ljubitelji vampira bi na ovom mjestu definitivno došli na svoje uz brojne popratne sadržaje koji bi se krovnom strategijom mogli itekako uskladiti. Kao konačan zaključak, svemu mogu dodijeliti čvrstu četvorku, iako je potencijal za 5+. Gotovo mi je bilo nevjerojatno vidjeti svatove i glasnu glazbu s basevima dvadesetak metara od podnožja dvorca za vrijeme noći vještica (?!), što očito ne zabrinjava lokalnu političku vlast i turističku ideju. Lokaciju u svakom slučaju trebate posjetiti, nećete se razočarati - legenda je u zraku, a hedonizam nije ni najmanje potisnut, ovčetina je na visokoj razini.
PUTOVAO, FOTOGRAFIRAO I NAPISAO: Ratko Martinović
Puna galerija slika na Facebooku OVDJE
Sintra (Portugal): Simbolička ideologija masonerije javno prezentirana
utorak, 06 decembar 2016 14:11 Objavljeno unutar Ratko Martinović BlogSintra (Portugal): Simbolička ideologija masonerije javno prezentirana
Nova rubrika vezana uz putopise koju osobno započinjem bit će, nadam se, podstreh da i ostali čitatelji portala počnu slati vlastite dogodovštine vezane uz putovanja.
Kako sam ovog ljeta malo putovao po Europi, jedna od destinacija bio je i mistični grad Sintra u blizini atlantskih obala Portugala. Mjesto je 1995. dospjelo na UNESCO-v popis svjetske baštine, a najfascinantniji dijelovi zapravo su prilično novijeg datuma nego što to na prvi pogled izgleda.
'Mjesto vječite magle'
Sintru su osnovali sjevernoafrički Mauri još početkom devetog stoljeća osnivanjem utvrde na vrhu brda nazvane 'Castelo dos Mouros'. 'Mjesto vječite magle', kako mu je tepao arapski geograf Al-Bakri, službeno je osnovano 1154. godine, sedam godina nakon osvajanja od strane Alfonsa I., kralja Portugala, i njegove izgradnje crkve Sv. Petra.
Maurska utvrda je i danas najprepoznatljivija točka Sintre, te kruži legenda kako je upravo nju prvotno uočio Kristofor Kolumbo pri povratku iz Amerike 1493. godine. Kasnije dogradnje dolaze od ruku Diogoa Boitaca koji je dao izgraditi samostan Nossa Senhora da Pena, a dvadeset godina kasnije, 1527., arhitekt Nicola Chanterene gradi oltar u samostanu za Manuela I. Portugalskog.
Byronovo 'najljepše mjesto na svijetu'
Povijest kasnije pamti i tzv. 'Sintrsku konvenciju' putem koje su poraženi Francuzi slobodno mogli napustiti Portugal bez sukoba. Godinu dana kasnije Sintru posjećuje poznati engleski pjesnik Lord Byron koji je tada napisao da se nalazi u 'najljepšem mjestu na svijetu'. U ovom kratkom osvrtu ću se najviše posvetiti lokaciji 'Quinta da Regaleira', nastalom po zamisli Antónia Augusta Carvalha Monteira, te po masonskoj ideologiji.
Monteiro je mjesto kupio 1892. u sklopu posjeda vlastite obitelji baruna Regaleire, te je odlučio stvoriti živu sliku vlastite ideologije. Uz desnu ruku, talijanskog arhitekta Luigija Mainija, izgradio je veliko imanje na četiri hektara zemlje - uz čudne građevine vezane uz alkemiju, duboke masonske tajne s najviših stupnjeva, pronalaske vitezova Templara i ružokrižarsku ostavštinu.
Masonska ostavština
Gradnja je završena 1910. i danas predstavlja vrhunski prikaz i kombinaciju rimske, gotičke, renesansne i manuelinske arhitekture. Sam Monteiro rođen je u brazilskom Riju, te je naslijedio veliko bogatstvo iz obiteljske trgovine kavom i dragim kamenjem. Danas je poznat po velikoj kolekciji drevnih knjiga, simbola i ikonografije, a ostavština mu je već spomenuto masonsko imanje, kao i Leroy 01, poznat kao 'najkompliciraniji sat na svijetu'.
Nakon smrti sahranjen je na groblju dos Prazeres, te se simbolički otvara istim ključem na vratima s ključanicom u obliku lubanje, baš kao i Palača Regaleira i dvorac u Lisabonu u ulici Rua do Alecrim. Ulaskom posjetitelj uviđa grob na lijevom boku uz pogled prema istoku i tipičan izgled utemeljen na masonskom hramu. U prostoriji se može vidjeti i marljiva pčela, vino i kruh, kao i sove, već dobro poznat masonski simbol.
Simboličko čudo
No, vratimo se na građevinu u Sintri. Imanje 1942. prelazi u ruke Waldemara d'Oreya koji je koristi u stambene svrhe i jedan dio sadržaja renovira, a sve prelazi u ruke korporacije Aoki 1987., da bi deset godina kasnije ušlo u gradsko vlasništvo koje ga otvara za javnost pod opaskom 'javnog dobra'. Osim same palače koja ima pet etaža i veliki broj soba i prostorija uz alkemijski laboratorij, posjetitelj na imanju može vidjeti i rimokatoličku kapelicu koja je vješto prekrivena i masonskim simbolima.
Park je pak prilično sličan nekakvoj džungli uz brojne skrivene simbole i građevine. Tako pronalazimo labirinte, tunele, pećine poput Leda, koja simbolizira put tame i svijetla, smrti i uskrsnuća, kao i 'bunara inicijacije' s podzemnim tunelima. Ukoliko želite krenuti u potragu za mističnim iskustvima ili pak skrivenim simbolima tajnih društava, ovo je 'must see' mjesto u Portugalu. Svakako ga preporučujem, uz vodstvo stručne i kritički nastrojene osobe.
PUTOVAO, FOTOGRAFIRAO I NAPISAO: Ratko Martinović
Moja egipatska avantura – Čudesna kombinacija piramida, kaosa, pljačke i humanizma
utorak, 06 decembar 2016 13:54 Objavljeno unutar Ratko Martinović BlogEgipat. Zemlja koja je za mene uvijek imala gotovo sanjivi i nadrealni prizvuk, poput nekog neartikuliranog sna ili one želje koju svatko od nas čuva u rukavu ali se na kraju zaigra i ostane mu neispunjena s 'napravit ću to jednog dana' kontekstom.
U Egiptu je svatko šaner... Čak i onaj koji nije
I tako je zapravo bilo sve do situacije kada ovu stratešku želju po prvi puta unutar par godina nisam stavio na 'To Do' listu naredne godine. 2015. sam odustao od cijele priče smatrajući je pogrešnom i nedokučivom. I naravno, kao i sve dobre životne stvari - dogodila se i otvorila kada sam najmanje čekao. S obzirom na količinu obaveza, pisanje 'Kaleidoskopa' (svog prvog romana), vođenje talk showa i masu drugih distrakcija - nisam se informirao na dovoljnoj razini, odnosno - previše sam slušao hodočasnike u ovu povijesnu fascinaciju, no ne svježe već one predrevolucionarne. Spremio sam sve stvari u jedan ruksak i krenuo na putovanje, bez ikakvih prethodnih rezervacija i dogovora, sa željom da na avanturistički način obiđem cijelu kultnu ostavštinu nizvodno Nila. Kao što već možete pretpostaviti - bio sam prilično naivan, na granici drskosti, nepromišljenosti i sa sebi poslovičnom crtom ludila.
Tržnica u jeku shoppinga
Deset dana avanture pokazalo mi se kao priličan zalogaj vidjevši Kairo već iz Aviona. Deseci tisuća betonskih socijalističkih nebodera 'šmekali' su na Mubaraka i Nesvrstane, a već je izlazak na aerodromu bio svoj doživljaj. Oblijetanje od strane sitnih aparatčika koji su zapravo kostimizirani šaneri i 'lovci u mutnom' bilo mi je prilično naporno i nisam ni slutio da je to tek 1% od onoga što ću doživjeti kroz narednih pet dana (vidjet ćete zašto samo pet). Čudno mi je već u startu bilo kako sam jedan jedini turist na kompletnoj lokaciji i kako me napada dvadesetak taksista. Rekao sam si Ok i sjeo kod jednog koji je bio prilično drugačiji i finiji. Naravno, to se održavalo sve dok me nije nastojao oderati nakon što me dovezao na Tahrir Trg. 'Čuj, ovo što si mi dao je za aerodromsko osoblje koje me je preporučilo... Moram i ja nešto zaraditi'. Na kraju Taxi ispade kao u Zagrebu, ja ispade budala, a muzej zatvoren nakon 16:00. I milina.
Nogomet je masovna hipnoza, a netransparentnost religija - zvuči poznato?
Nisam se ni snašao, a već mi trojica četvorica novih despota na ramenima i vuku me prema svojim butigama. 'Ja sam direktor egipatskog muzeja umjetnosti', 'Meni je Zahi kućni prijatelj', 'Ja poznajem Sisija osobno' samo su neki od argumenata prilično stupidnih trgovaca koji na svoju veliku žalost misle da su pametni. No, kada takvi dobiju nekontroliranu moć - onda sve poprima priličnu drugačiju dimenziju. Slika koju sam gledao šećući se s ruksakom bez plana i programa za prvi dan odudarala je od svih foruma, razgovora, savjeta i klasičnih putnih 'tipova' s neta. Zabranjena prodaja alkohola, ukinuta latinica u metroima i na nazivima ulica, brojke na arapskom jeziku... Kao da sam došao na Mars, a ne u onu uređenu državu o kojoj sam slušao. Potpuni kaos na ulicama, milijuni auta s orkestrom truba i psovki, vrlo agresivan pristup turistima (odnosno meni jer sam u cijelom boravku u zemlji vidio svega 5(!) turista) me je prilično obeshrabrio već prvog dana.
Tekma, hašiš i hipnoza... I Rakitić :)
Te večeri igrala se Liga prvaka i nogomet je zapravo jedina stvar oko koje se bez frke možemo poistovjetiti s Egipćanima. Potpuna hipnoza, svi kafići puni, ulice poluprazne i žicanje prestaje. Tekmu sam gledao u koptskom Kairu, pušio hašiš s ekipom svojih godina i uživao u čaju (podsjećam, alkohol je zabranjen osim za strance i ispijanje na ulici). Naravno, dok je Messi harao šesnaestercem - ljudi nisu gubili vrijeme i s druge strane ulice odvijala se masovna tučnjava dviju povelikih obitelji u kojoj je majka cipelarila sredovječnog muškarca dok je prištavi adolescent starog brkonju ugurao u poluotvoreni kontejner. Ekipa u bircu mi je rekla da je to posve normalno i da se ne smetam jer 'oni nemaju nikakvu zavadu s nama'. Blago nama. Nakon toga otišao sam u suludi defile enormnim naseljem i uvidio da kršćani imaju nešto bolji socijalistički standard od muslimanskih sunarodnjaka, te sam se taksijem uputio nazad na već prilično udaljeni trg. Da, u međuvremenu sam iskušao čari podzemne željeznice koja je također transparentna kao HDZ+SDP-ov stranački račun i samo sam igrom slučaja i sreće završio kod Kopta. Imao sam i sreće jer sam ne znajući običaje zamalo završio u ženskom metrou što bih možda platio i glavom (ne onom koja bi bila logična u Europi).
Giza uz naoružanje kojeg se ni Rambo ne bi postidio
Na trgu sam naletio na mladića koji drži turističku agenciju i on mi je pomogao oko smještaja. Naravno, uz malu proviziju koja iznosi 66% cijene - no kako je i sam ustvrdio, bilo je već 1:00 ujutro. Odličan argument, ali mi se nije dalo navlačiti i ostati zakinut. Ipak sam prije sat vremena ušao u trideseti rođendan i red je bio da sljedećeg dana odmoran ispunim svoju temeljnu fiks ideju ovog putovanja - 'krizu srednjih godina' polako zatomim pred čarima Gize i piramidalnog kompleksa. Hotel nije doduše bio neki, ali je imao klimu i lijep krevet. I par žohara, uz naplatu wi-fija, ručnika, vode, zraka (klime) i svega što se naplatiti može. Jer Egipćani ništa ne daju besplatno. Čak niti savjet o ulicama, smjeru kretanja ili koliko je sati. Sve ima predumišljaj, i to onaj trgovački. Pitam gdje je Khan El Khalili (legendarna tržnica), a on me pošalje u krivom smjeru i dojavi svom frendu da mu dolazi roba za deranje. To je ta filozofija. Načuo sam izmučen (pazite, nakon samo jednog dana) kako se taksi na cijeli dan može rentati za 250-300 kuna i da vozi od ujutro do navečer u bilo kojem smjeru i onda vraća na početku točku rute. Upala mi kašika u med, iako cijena možda i može biti jeftinija ovisno o pogodbi. No kada sam pročitao da mjesečno plaćaju stanove oko 350 dolara - mislio sam si ajd dobro.
Deva se smije, a ja?
Sjeo sam u taksi i krenuo za Gizu, s kesom od uha do uha. Kakav rođendan!! No smijeh je bio kratkog trajanja. Došli tamo, a ono zid od tri i pol metra, betonski i na svakom koraku vojska naoružana s dugim cijevima... Okićenim, pazite ovo, s prigušivačima?! Shvatio sam da ne samo da neću u Veliku piramidu već se neću ni penjati na piramidu. Ma neću ni prismrdit piramidama... Sliku Sfinge iz daljine platio sam 15 dolara, okružen prekrasnim krajolicima protuavionskih haubica, mase vojnika i neprikosnovenih kamera koje na svakih deset metara vire iz pijeska. Reče mi vojnik da ima jedan lijep vidikovac i da ću ga za masne pare moći posjetiti. Da, i vojnici su potencijalni trgovci! Jahanje deve, pa zatim konja (kad mi se hopsanje na devi popelo na jetra), obilazak sokaka i seoskog geta koje podsjeća na slike poslijeratnog Bagdada uz dolazak na destinaciju (aj ok, stvarno je bio dobar vidikovac) uz hašiš tijekom puta izašao me je par stotki kuna - no jednom se živi i pregrmio sam cijelu situaciju. Vratio se nazad, sjeo u taksi i trk za Sakkaru.
Fotka od sto kuna iz daljine od sto milja
Pljačka sa osmijehom - novi egipatski izvozni proizvod
I tu počinje show koji će mi odrediti čitavo putovanje. Izašao ja i slikam se u popriličnoj daljini od stepenaste piramide i hrama (slika je naravno koštala, ali eto - 30 kuna), a iza mene vojnici ruše taksista, skidaju ga do gola s koljenom na leđima i auto dižu mini dizalicom pregledavajući sve ispod. 'Dobrodošao u Egipat. Nadam se da se dobro osjećaš u novoj kulturi i da ćeš pamtiti ostanak u našoj prekrasnoj zemlji. Pitaj vojsku što god želiš, nadam se da ćemo ti moći pomoći u svakom trenutku' govori mi brkati major dok mi vozača koji se trese zlostavljaju usred pustinjskog pijeska i dodaje 'ovo te ne treba sikirati, to je između nas i njega... Uživaj u pogledu.' Ouujeeaa, ovo mi je trebalo za opuštanje. Sreća pa sam onaj hašiš ispalio u toj mjeri da sam bio relaksiran. No sve ima svoje granice. Militaristi nas puštaju, taksist se trese, no najbolje tek dolazi. Na brzoj cesti (možda je to i autocesta) koja sa svake strane ima betonske blokove u daljini vidimo dva paralelno parkirana automobila koja blokiraju nastavak puta. Taksist je požutio i odmah sam znao da nešto ne štima. Okreće auto u panici u jednosmjernoj traci, no već nas okružuje sedmorica pitoresknih mladića u haljama i s moderno uzgojenim bradama.
Jedina sfinga koju vidjeh iz blizine
'Gospodine, slobodni ste, a mi ćemo se pobrinuti za mladića' rekao je uglađeni islamist na prilično tečnom engleskom (za razliku od natucanja većine), ja sam morao izaći iz vozila, a vozač je 'nestao za šezdeset sekundi' (ako je bio u dogovoru s ekipom opraštam mu jer garant kompenzira ono s vojskom :D ). Šutio sam dok su momčići pričali paralelno na arapskom i engleskom i odveli su me u poveću kolibu okruženu pustinjskim pijeskom i letimičnim palmama. 'Ovo je odličan način završetka života' mislio sam si iako sam zapravo više kontao što učiniti sljedeće dok mi je mozak radio punom parom, a istovremeno sam si psovao sve po spisku jer sam koji dan ranije napisao na Fejsu da kad vidim piramide da mogu i umrijeti.. Brzo sam se predomislio. Pogledom sam skenirao sve opcije, okolinu i samu kolibu koja je izgledala prilično lijepo sa silnim tepisima i zidnjacima. 'Bilo bi najbolje kada biste sami izvadili novčanik i novac. To će olakšati situaciju i vama i nama, a ruksak i mobitel vam nećemo dirati...' rekao je isti onaj momčilo poput nekog bankara prilikom plaćanja računa ili rate kredita, a to sam unatoč pametovanju 'generala poslije bitke' (frendova koji su kasnije konstatirali da isto nikad ne bi napravili) i učinio. Dodao sam da mi Egipćani ne odaju dojam lopova već trgovaca i da očekujem nešto zauzvrat. Više je to bio sarkazam u stresu, ali je učinio pomak. Dali mi ljudi papiruse, hašiša za dva dana i odveli me do Abusira te mi u ruku ubacili i 10 dolara za taksi?! I za kraj, šećer na kraju - 'Ti radiš svoj posao, mi svoj'... Ili varijacija na temu te izreke. Zbog toga sam im jednim dijelom oprostio jer je crni humor na nivou. Jesam li zvao muriju/vojsku? Nisam. Otišao sam jednostavno Ladom taksijem (i inače im je Fiat 128 vrh voznog parka) iz Abusira (selo pokraj Kaira) prema gradu. Imam sreće što bez obzira išao u London ili Egipat uvijek ostavljam 100 dolara u čarapi, pa sam imao svojevrsnu figu u džepu kad me je ekipa pljačkala. Znao sam da nisam skroz gotov što god se desilo. Osim ako ne budem skroz gotov :)
Kaotična država koju drži egipatski humanizam (prema samima sebi)
Došao sam ispedaliran i odmah bukirao hotel dok se ne snađem. Za povratnu kartu. Ili posve novu kartu. Samo da odem što prije - jer za nastavak putovanja i nemam. Doduše, nije mi budžet ni bio nešto ekstra ali sam u skladu s tamošnjim standardom sigurno mogao do Luxora i vlakom za Kairo - no ovako operjan ni to. Uspio sam se ubaciti u neku mini taksi turu do Dahshura da bih i tamošnju fotografiju Crvene i Ukošene piramide platio nekih 50 kuna. Tura je isto bila 50 kuna iako moram priznati da mi nije bilo svejedno kada sam prolazio istom dionicom na kojoj sam opljačkan. 'Suočavanje s vlastitim strahovima' je cool postupak za ubuduće ali samo par godina kasnije - ovo je ultimativna opaska za notes. No dobro, vidio sam prekrasan prizor i ovjekovječio ga jednom skupom fotkom.
Fotka iz dalekozora :)
Sljedećih dana ovako zaglavljen u Kairu obišao sam i muzeje - Koptski (s legendarnim Nag Hammadi apokrifnim i izbačenim biblijskim evanđeljima) i Muzej antikviteta. Taj muzej bio je potpuni šok, jer pazite ovo - zabranjeno je bilo kakvo fotkanje, ali su zato eksponati na 'gotovs'. Slikao sam naravno (jer sam bio u fazi Michaela Douglasa u 'Danu ludila') ali sam imao i priliku rukama dodirivati i pomicati neprocjenjive eksponate poput Ekhnatonove stele jednoga boga, piramidiona Ben-Bena s vrha piramide ili neke od najpoznatijih stupova iz čuvenih hramova (nisam ih pomicao, još ne prakticiram kulturocid unatoč frustracijama). Sve što sam ikada vidio u dokumentarcima mogao sam dodirnuti jer ne postoji nikakva zaštita (?!), a djeca blasfemično jedu bureke iznad faraonskih pokrova. Grdno sam se razočarao kada sam vidio da zbog stakla i povećane zaštite ne mogu na glavu nabiti masku Tutankamona. Jer bi baš tako što bilo u punom renomeu do sada viđenog u Egiptu. Pitao sam naokolo kako su ovakve stvari moguće i svi su mi govorili da je Mubarak bio diktator ali pravedan (nešto poput Tita, s političkim ubojstvima neistomišljenika ali vrlo pedantnim zakonima i normama u turizmu) pa je sve bilo uređeno, Muslimansko bratstvo pak radikalno i opako, dok je sadašnji predsjednik - američki general maršal Sisi (97% glasova na izborima govori da je popularniji od Keopsa) - vojnike postavio kao ministre i vlada na temelju 'ne diramo mi vas, nemojte ni vi nas' zbog čega najviše pate turisti. Zato sam ostao uskraćen za Luxor, Abydos i čitavu raskoš juga.
Čika Ekhnaton kojeg se ne smije slikati... ali ga smije vuči rukama
No zato sam se Kaira narednih par dana itekako nagledao. Pušenje šiše, čaj, riža na mlijeku i super-ljuta-prezačinjena klopa ušle su mi u naviku. Dežurnih predatora trgovaca riješio sam se sa slušalicama na maksimum u ušima i odgurivanjem laktom te prijetnjom pozivanja vojske, a svega ostalog starom maksimom - 'ako ne možeš protiv njih, pridruži im se'. Prolazio sam cestu kao lokalac između narajcanih auta i nisam ostao šokiran nakon što je jureći blindirani vojni 'defender' na tristotinjak metara od mene u strogom centru grada grunuo u parkirani auto, a netom nakon toga su iz njega izletjeli naoružani vojnici i pred stotinama gledatelja raspalili paljbu po nekim bradatim kriminalcima. Oguglao sam dakle na pucnjavu usred grada! Pustio sam bradu, na megatržnici od milijun ljudi po večeri vidio sam 'pimp my Lada' sokak, 'prodajem janjetinu na otvorenom na četrdeset stupnjeva' mesnicu, te legendarni koridor na n-tu potenciju - od igle do aviona. Gledao sam tekme, postao bahati pregovarač, obišao sve džamije i upoznao grad.
Roman frendova krstari po Nilu
I u svoj toj sili presinga i potpunoj nemogućnosti opuštanju i chill-out stanju uvidio sam nešto čega nema u Hrvatskoj i što, dojma sam, jedino drži ovu državu na konopcima (slično kao u Bosni 95'). A to je da svatko svakom daje priliku za 'tal' i zaradu, ljudi te se sjete kad ti gori pod nogama i nema konkurencije u pravom smislu riječi. Svatko tko želi raditi snaći će se, dobit će poguranac od zajednice i cijelo društvo unatoč kaosu funkcionira jedino na temelju principa 'pomognem ja tebi, sutra ćeš ti meni'. Turisti jesu lovina, trgovci jesu predatori - ali su Egipćani jedni prema drugima itekako humani i pomažu si. Osim kad si psuju majke tijekom vožnje ili se natežu za lovinu - no to je već kapitalizam. Makar i onaj sličan našem - socijalistički... A ja ću zahvaljujući tom kapitalizmu prestati glumiti 'frajera' i ići na drugi pokušaj, no ovaj puta kad budem imao šuške za 'All Inclusive' ekspediciju s vojnom pratnjom - to danas očito jedino funkcionira.
Na kraju sam skoro i Egipćanin postao
Pratite nas
Piramide, tuneli i park su otvoreni svaki dan u godini, bez izuzetka.
Radno vrijeme od 9:00 - 16:00.
Posljednji ulazak u tunele u pratnji službenog vodiča je u 16:00 sati. Trajanje obilaska: 45-60 minuta. Temperatura u tunelima: 13 stepeni.
Meditacije od 9:00 - 18:00 sati.
Kontakt:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Telefon: Anja +387 (0)60 353 5062