''...Ne pravi više vino od agave i počni dubiti deblo velikog čempresa i uđi u njega kada u mje­secu tozontli voda dostigne nebesa!...''

Poruka Boga Asteka

Nigdje nisam gledao tako prozračno nebo kao nad Mezopotamijom, biblijskom zemljom što se poput orijentalnog ćilima prostrla između rajskih rijerka Eufrata i Tigrisa. U ranom aprilskom/travanjskom jutru, kada se nad njom gotovo stidljivo pojavi golema sunčeva lopta i kada se s istočnog obzorja razliju zlaćane sunčeve zrake, još uvijek se poput primadone nebom šeće zvijezda Danica. Izblijediće i nestati u svojim nebeskim odajama tek kasnije, ali će nebo i dalje ličiti na beskrajni prozračni baldahin.

Mezopotamija je srce sumerske civilizacije i moja omiljena tema iz davnih reporterskih dana. Zbog toga sam joj često kretao u pohode. U nju sam najčešće ulazio kroz bučnu Basru i uvijek se nanovo divio beskrajnim plantažama datula i crvenim grozdovima ukusnih plodova što su me neodoljivo mamile. Ovdje je sve do iračko-iranskog rata uspjevala jedna trećina cjelokupne svjetske proizvodnje.

ZEMLJA IZ BIBLIJSKLIH LEGENDI: Plodnost i bogastvo Mezopotamije ušao je u svete knjige kao prostor hipotetičkog raja. Nakon Sumeraca ovdje su svoja carstva podizale mnoge sjajne kulture, ali sumerske graditeljske i civilizacijske domete i tradicije neće uspjeti da zbrišu ni ratne horde, ni vremenska bujica duga više od sedam hiljada godina. Gdjegod i danas ubodete lopatu gotovo je sigurno da ćete otkrit neki trag drevnih vremena.

Mezopotamija zapravo znači međuriječje – prostor između dvije rijeke. Na jugu, gdje se Eufrat iTigrissusreću i grle nastaje Shat al-Arab (Šat el Arab), močna riječna matica koji će se 120 kilometara niže utopiti i zauvijek nestati u Perzijskom zalivu. Zahvaljujući desnoj pritociKarun, koja sa iračkih brda donosi mulj, Shat al-Arab je zauvijek izgubila svoju bistrinu i sjaj. Njene obale su močvarne i nepregledne i na mnogim mjestima se ne mogu sagledati, jer su jedna od druge udaljene više od 800 metara.

Shat al-Arab, kao i njene pritoke Eufrat iTigris, pamte bezbrojne avanturiste i pljačkaše povijesnog i kulturnoumjetničkog blaga što su u svojim galijama stoljećima odnosili ka europskim lukama i kulturnim metropolama. No, zbog pretovarenosti krhkih brodova i iznenadnih oluja mnogi neprocjenjivo vrijedni tovari zauvijek su završili na riječnom dnu. To blago još uvijek leži u riječnom mulju, pa danas mnogi istraživači s pravom smatraju da se na dnu ovih rajskihrijekakrije najdragocijenija svjedočanstva minulih vremena.

A priča o narodima Mezopotamije više je nego fascinantna…

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Civilizacija Sumerana trenutno se smatra najstari­jom razvijenom kulturom čovječanstva. Njeni su kraljevi osnovali biblijski grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim plo­čicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!

Kako je to moguće?

Da rukopisi ne varaju?!

Prije nego što potražimo odgovore na ova pi­tanja i razmotrimo ih u svjetlu današnjih znanstvenih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razli­kuje od naših proračuna samo za 0,4 se­kunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest sati i jedanaest minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se već znali služiti s petnaestoznamenkastim brojevi­ma, kada je, recimo, i za stare Grke već pri deset hiljada započinjala beskonačnost? Naime, na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od -  195,955.200.000.000!

Hiljadama godina kasnije mnogi znanstvenici, od arheolo­ga i astronoma do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumercima. I, napokon, ma kako to zvučalo nevjerovatno, izgleda da je istinsko rješenje našao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (Moris Šatelen). U svojoj knjizi „Naši preci su došli iz svemira“ („Our ancestors came from outer space“, 1978.) Šatelen objašnjava:

FASCINANTNA ZNANJA: ''Sumerci, čije je porijeklo još nepoznato, bili su izvanredni astronomi. Poznavali su period revo­lucije i konjunkcije svih planeta. Čak Urana i Neptuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi.

Shvatio sam da misteriozni petnaestoznamenkasti broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period iz­ražen u sekundama. Izračunao sam da broj pred­stavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 se­kundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi nije bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski period, više od šest miliona godina, dakle duži od čovjekovog postojanja na Zemljii. Srećom, sjetio sam se da su  Sumerci,  između ostalog,  znali za astronomski fenomen sada poznat pod nazivom 'unapredno pomjeranje ravnodnevnica', koji pokreće oso­vinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.

Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja rav-nodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžika je predstavljao za tajanstvene Sumerce 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekunda­ma, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195,955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!''

NEVJEROVATNE ČINJENICE: Ali, nije to jedino što već decenijama zbunjuje znanstveni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetka, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.

Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektri­citet i električnu struju, služili su se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mno­ga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lako je moguće da su poznavali i tajnu savlađivanja gravitacije i lebdenja u vazduhu (?!) i da su se služili antigravitacionim in­strumentima!

I njihova znanja iz astronomije, po svemu su­deći, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete, a Zem­lja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva prirodna satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vre­menskim razmacima.

Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i nji­hovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!

KRALJEVSKE LISTE: Među najinteresantnija otkrića arheologa koji su istraživali ruševine Ninive i Nipura, čija starost doseže do vremena u kome su živjeli Sumerci, spadaju kraljevske liste, šematične tabele, koje je po starim rukopisima izradio babilonski svećenik Berosos u trećem ili četvrtom stoljeću prije nove ere. Njihov sadržaj naprosto je zbu­nila savremenu znanost. Jer, kako objasniti njihov sadržaj što se odnosi na broj godina koje se pripi­suju vladavini prepotopnih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji:

''Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 go­dina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru.

U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 go­dina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, je vladao 36.000 godina - tri su kralja vla­dala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njeno je kraljevstvo prešlo u Larak.

U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.

U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 go­dina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Šuruppak.

U Šuruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 go­dina kao koralj... Sve skupa, pet gradova, osam kraljeva je vla­dalo 241.200 godina. I onda je Potop bio na Zemlji...''

TRAGOVI POTOPA: Tada nahrupi opći potop, zapisao je 1949. go­dine K. V. Keram u svom romanu o arheologiji 'Bogovi, grobovi i učenjaci'. Dogodi se novo stva­ranje ljudskog roda od plemena Ut-napištia. I kra­ljeve, što se sada spominju, kasniji babilonski uče­njaci, koji oko 2100. godine prije nove ere pišu svoje hronike, broje kao apsolutno istorijske lično­sti. Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj di­nastiji nakon Potopa još tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladahu 24.510 godina, tri mjeseca i 3,5 dana, nije čudno, što zapadni istraživači dugo vremena nisu vjerovali kraljevskim listama.

Nije čudo naročito stoga, jer se sve do prošlog sto­ljeća arheolozima nije posrećilo da imaju i jedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je Leonard Vuli, engleski arheolog - ama­ter vlastitim očima vidio kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je počeo sve više vjerovati zapisima sveštenika Berososa.

U brežuljku El Obeid kod Ura, u Kaldeji, Vuli pronađe hram boginje majke Nin-kursag, što sa stubovima, terasom, prednjom dvoranom, obilnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijaše naj­starija građevina na svijetu. U tom hramu nađe on i jedno zlatno zrnce. Na njemu je jasno pisalo A-ani-pada!

Međutim, nekoliko dana kasnije; engleski istra­živač pronađe i jednu ploču od vapnenca na kojoj je klinastim pismom bilo ispisano da je zgradu po­svetio 'A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura'.

ELIKSIR MLADOSTI: Ovo otkriće svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju. Jer, ime Mes-ani-pada se navodilo i u kraljevskim listama za koje se dugo vjerovalo da su proizvod bujne mašte dokonog babilonskog sve­ćenika Berososa. Sada, poslije otkrića Leonanda Vulija, moralo se povjerovati da su kraljevske liste istinite, a kra­ljevi koji se u njima pominju - istorijske ličnosti!

Besmrtnost!

Eliksir mladosti!

Jesu li to samo puka želja i prazne riječi, što se tako često pojavljuju u rukopisima i mitologi­jama drevnih naroda? Ili su, možda, prastari geron­tolozi doista mogli izuzetnim ličnostima svog naroda podariti vječnu mladost i život dug nekoliko hi­ljada godina?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: DOŠLI SU SA ZVIJEZDA!

"More je prekrilo zemlju da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad...''

Svjedočanstvo iz drevne Kine

Plejade su kroz minula stoljeća i milenije budile maštu Zemljana i u značajnoj mjeri uticale na njihov svakodnevni život i vjerovanja. Gotovo da ne postoji civilizacija u prošlosti, koja u svoje tradicije nije smjestila i ovo blistavo zvjezdano jato. Posebna vjerovanja vezana su za sedam najljepših I najblistavijih zvijezda iz sazvježđa Bik - Maju, Meropu, Elektru, Tajgetu, Alkionu, Kelenu i Steropu, koje se po svom mitološkom ocu – gle čuda - zovu i Atlantide!

Njihova povezanost s tim potonulim legendarnim kontinentom prisutna je u drevnim astrološkim tumačenjima i tradicijama mnogih kultura Statrog vijeka. U staroindijskim vjerovanjima Plejade se povezuju s božanskim svojstvima u ljudima. Vjerovalo se da one iz ljudi istjeruju zle nagone i demonske strasti i čine ih moralnijim, boljim i plemenitijim. S druge strane, grčka mitologija se ne bi mogla ni zamisliti bez ovog zvjezdanog roja, kome su se sveukupno i pojedinačno pridavale božanske moći i osobine.

Plejade su imale suštinski uticaj i na majansku kulturu u Srednjoj Americi. Zahvaljujući planeti Veneri i zvijezdi Alkioni, koja poput dragulja blista unutar Plejada, Maje su formirale svoj čuveni kalendar, koji započinje 11. kolovoza/augusta 3115. godine stare ere.

MISIONARI SA PLEJADA: Sve ove podatke i mnogo više od toga dobro poznaje i moj peruanski domaćin, etnolog dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), koji mojim prijateljima, članovima ekspedicije “Ande-Amazon” i meni, u svom Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas) u Ici,  pokazuje nekoliko oslikanih kamenova na kojima se uistinu jasno razaznaju sedam najblistavijih Plejada.

- Na našoj planeti su u prošlosti živjela različita inteligentna humanoidna bića – ponavlja svoju teoriju dr. Cabrera. - Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina i bila su savremenici dinosaurusa. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa koje su obavili misionari sa Plejada. Mi smo njihovi potomci!..

Fantastičnu priču o savremenicima dinosaurusa nije me mnogo iznenadila. Slična kazivanja sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao novinar sarajevskog nedjeljnika “Svijet”, imao priliku da ispričam svojim čitateljima. Priča je bila vezana za senzacionalno arheološko otkriće nedaleko od mjesta Acambero (Akambero), u Meksiku. Glavni junak te fascinantne priče bio je njemački trgovac Waldemar Juisrud. On je jednog julskog/srpanjskog jutra 1944. godine, jahao padinama planine El Toro i igrom slučaja otkrio cijelu riznicu, više od 33.000 neobičnih glinenih figurica najnevjerovatnijih likovnih formi i veličina.

OTKRIĆE U ACAMBERU: Ispostaviće se da Waldemar nije bio običan trgovac, on je bio više pustolov, tragač za skrivenim blagom i arheolog-amater. Skoro cijeli svoj život vezao je za neobična arheološka otkrića. Godine 1923., zajedno s velečasnim Frayom Joseom Marieom Martinezom, otkrio je ostatke Chupicauro kulture o kojoj znanost do tada nije znala da je uopće postojala na tlu Srednje Amerike, a koja je cvjetala na prostorima današnjeg Meksika u vremenskom razdoblju između 500. godine stare ere i 500. godine nove ere. Ipak, to značajno otkriće Waldemaru nije donijelo gotovo nikakav publicitete. Slavu mu je donijela riznica neobičnih glinenih figurica, koje su kasnije po mjestu Acambero nazvane “Acambero figurice”.

- Savremena znanost bi voljela da moja zbirka graviranog kamenja ne postoji, jednako kao i acambero figurice. One su prst u oku arheologa, antropologa i historiografa, koji su do sada činili sve da ih ospore – žali nam se dr. Cabrera. – Ako se ikad oslikano kamenje i acambero figurice priznaju kao autentična svjedočanstva prošlosti, svijet će napokon prihvatiti činjenicu da su se na našoj planeti milionima godina ciklično pojavljivale, razuvijale i nestajale mnoge civilizacije o kojima danas ne znamo ništa.

Zbilja, kako objasniti da su u mnoštvu glinenih figurica nađeni likovni oblici različitih rasnih karakteristika – Azijati kosih očiju, Eskimi, Afrikanaci s krakterističnim debelim usnama, Mongoli, Kinezi, Polinežani ili bradati bijelci?!… Uz to, među figuricama su otkrivene i glinene ‘kopije’ predmeta koje su u ceremonijalnim obredima koristile različite civilizacije prošlosti - drevni Egipćani, Kinezi, Sumerci, možda Atlantiđani i visoki svećenici hipotetične Zemlje Mu.

Ali, ni to nije sve.

GALERIJA DINOSAURUSA: Pravo iznenađenje izazvali su prirodnjaci koji su među drevnim figuricama prepoznali mnoge vrste prapovjesnih životinja i gorostasnih dinosaurusa, kao što su Trachodon (živio prije 77-73 miliona godina), Gorgosaurus (prije 76.6-75.1 miliona godina), rogati Monoclonius (prije 76-73 miliona godina), Ornitholestes (prije 156-145 miliona godina), Titanosaurus (prije 80-65 miliona godina), Triceratopsus (prije 68 miliona godina), Stegosaurus (prije 155-150 miliona godina), Paleococincusus (prije 83-73 miliona godina), Diplodicus (prije 150 miliona godina), Podokosaurus (prije 210 miliona godina), Struthiomimos (prije 75 miliona godina), Plesiosaurus (prije 205 miliona godina), Rhamphorynchus (prije 154-137 miliona godina), Maiasauraus (prije 76.7 miliona godina), Iguanodon (prije 135-125 miliona godina), Brahiosaurus (prije 85 miliona godina), Pteranodon (prije 76-73 miliona godina), Dimetrodon (prije 295–272 miliona godina), Ichtyornis (prije 99.6-65.5 miliona godina), Tyrannosaurus Rex (prije 70-65 miliona godina), Rhynococephalia (prije 70 miliona godina) i druge nepoznate ili još neidentificirana vrsta prapovijesnih reptila.

Kako sve to objasniti?!

Upravo, otkrića kao su što crteži u Dolini dinosaurusa u Paraibi, oslikano kamenje iz Ice, glinene figurice iz Acambera, džinovski crteži i linije na peruanskoj visoravni Nazca (Naska), kameni ostaci u Tiahuanaku, Bosanske piramide…, sve nas ubjedljivije uvjeravaju da je prošlost naše planete znatno drugačija nego što smatraju današnji historiografi

GLOBALNE KATASTROFE: Nema sumnje, da su se s vremena na vrijeme – iz još neutvrđenih razloga – smjenjivali “smakovi svijeta”, koji su zatirali civilizacijske domete i tragove nasih civiliziranih predaka. O tome kazuju mnoga svjedočanstva i legende iz drevne prošlosti. I upravo je to ono što me svaki put nanovo jednakom snagom tjera na daleka putovanja, koja mi, nažalost, ne donose olakšanja...

Kako navodi u svom djelu "Tajne najdrevnije historije", ruski istraživač, znanstvenik i pisac Aleksandar Gorbavski, sjećanja na strašnu kataklizmu (ili više njih) sačuvali su u svojim narodnim tradicijama čak i indiosi što danas žive na području prostrane Amazonije. U to sam se i sâm uvjerio za vrijeme boravka u Mato Grossu i amazonskim gradovima Ikitosu (Iquitos), Porto Velju (Porto Velho) i Manausu.

Njihova predanja pripovijedaju da se iznenada razlijegla strašna rika i čula zaglušljiva tutnjava. Mrak je sve pritisnuo u po bijela dana, dok je tlo silno podrhtavalo, izazivajući među ljudima i u životinjskom svijetu strah i neviđenu paniku. Zatim se na Zemlju obrušio višednevni kišni prolom koji je sve sprao i - potopio cijeli svijet.

Očigledno je da su se u istom tom dramatičnom periodu odvijalo geološko pomijeranje, da su se na našoj planet obrazovali novi planiinski lanaci, nove doline i kanjoni, rijeke, jezera i mora. Indiosi iz plemana Haida sa Otočja Kraljice Šarlote (Queen Charlotte Islands), navodi Aleksandar Gorbovski, pričaju u svojim zanimljivim mitovima i predanijima, prema kojima izgled naše planete - sve do te užasne katastrofe - nije bio ni blizu kakva je danas i da do tada, navodno, na Zemlji uopće nije bilo visokih planinskih lanaca.

Istovremeno, ranije pomenuti "Kodeks Čimalpopka" (Codex Chimalpopoca) govori o ''crvenim planinama koje su se rastopljene ili prekrivene užarenom lavom i pepelom godinama strašno dimile''.

KATASTROFALNI TSUNAMI: Iz svih ovih dramatičnih svjedočanstava što su se zauvijek urezala u memoriju čovječanstva, nije teško zaključiti da se radilo o teškoj globalnoj katastrofi ili najvjerovatnije više njih u različitim vremenskim periodima, koje su u dravnoj prošlosti pogađale mnoge krajeve planete Zemlje. Na to podsjećaju i uzbudljiva vjerovanja koja su se zadržala i među pripadnicima nekih afričkih plemena i naroda. Njihove prastare sage također govore o nenadanoj velikoj katastrofi, koja je bila praćena vulkanskim erupcijama, zemljotresima, uraganskim vjetrovima, blatnjavim kišama i stravičnim bujicama i poplavama što su nosile sve pred sobom.

Istovremeno, kako se udaljavamo od mjesta hipotetičke kataklizme, dakle, od prostranstava u kojima je ne­kada cvjetala hipotetična civilizacija Zemlja Mu, narodna predanja gube na intenzitetu, u njima se manje pominju žestoke vulkanske erupcije, zemljotrsi, razorni morski valovi i sveuništavajući orkani, a večina svjedočanstva se svode na katklizmične poplave, koje su nerijetko dosezale čak i do najviših planinskih vrhova.

Tako, na primjer, u tradicijama starosjedilaca Aljaske, naročito među pripadnicima ple­mena Tlingit, ostalo je upamćeno kazivanje koje govori samo o velikom potopu a ne i o vulkanima i zemljotresima. Malobrojni ljudi, koji su se spasili od prvog i naj­žešćeg vodenog talasa, plovili su čamcima ili na krošnjama drveća i spas nalazili na vrhovima planinskih vijenaca. Pa ipak, malo ih je uspjelo preživjeti užasnu kataklizmu.

"...Jedni su tražili spasonosne visoke bre­žuljke, drugi su sjedali u čamce i veslali tamo gdje su još nedavno orali, treći su skidali ribe s vrhova drveća...", zabilježeno je u jednom grčkom epu.

TRAGOVI KATASTROFA: Što više idemo na istok, potop je sve blaži i manje dramatičan, a sjećanja sve blijeđa i manje uvjerljiva... Čuvena iranska sveta knjiga "Zend Avesta" tako navodi da su vode bile u visini čovječijeg rasta, a u predanjima drevne Kine ostala je zabilježena pojava kada je "more prekrilo tlo da bi se zatim polako povuklo ka jugoistoku, ostavljajući iza sebe strašnu pustoš i glad".

Prirodno je pretpostaviti, ističe istraživač Aleksandar Gorbovski, ako su na jednom dijelu Zemljine lopte bili ogromni talasi i priliv vode, da su negdje na suprotnoj strani, istodobno nastupile nezapamćene oseke. U Srednjoj Americi nivo vode je dostizao čak do vrhova planina, a u Grčkoj ne više od vrhova brežu­ljaka i vrhova drveća, a u Perziji, kako smo vidjeli, "samo" do visine ljudskog rasta.

Šta se to, zapravo, dogodilo sa Zemljom?

Šta je prouzrokovalo kataklizmu, koja je na našoj planeti čak uticala i na promjenu klimatskih prilika?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: TAJNE RAJSKIH RIJEKA!

''U znanosti se mora smjelo ići na rizik, činiti ove ili one pristupe, postavljati hipoteze, tražiti potvrde za njih ili ih opovrgavati. Bez toga nema istraživanja i nema otkrića...''

Aleksandar Gorbovski

 Tlo Paraibe je žuto, ispucalo i sasušeno blato sa kojeg se i škorpioni, zmije i gušteri sklanjaju u sjenke rijetkih kaktusa. Djeluje opako i neprijateljski, pa mi se čini sasvim prirodnim i vjerodostojnim drevna vjerovanja da su ovdje đavoli kolo igrali. Zbilja, ako na našoj planeti postoje zabačena i neistražena oblast, to bi se moglo kazati za Paraibu, usamljenu i pustošnu zemlju u srcu Brazila, o kojoj gotovo da ništa nisam znao prije nego što sam nogom stupio na to vražije tlo. Bio sam u mnogim pustinjskim krajevima, upoznao sam varljivu prirodu Sahare, Sinaja, Gobija, Arabijske pustinje, Atacame..., ali po tako sprženoj zemlji nikada nisam hodio. Paraiba je smještena bogu iza leđa,  preko hiljadu kilometara udaljenu od sjeveroistočne obale Brazila, a 2340 kilometara od glavnog grada Brazílije.

KNJIGA SJEĆANJA: U ovu nedođiju niko ne odlazi sam i bez velike nužde. Ovdje sunce nesnosno prži već milionima godina. Kiše su rijetke. Gotovo da ih i nema. Na nekim područjima stoljećima nije pala ni jedna kap kiše, ali se zemlja nije pretvorila u pješčanu pustinju. Nema pustinjski dina, a blato Paraibe nije obično. S vremenom se stvrdlo, zapeklo i pretvorilo u porozni kamen star najmanje - 125 miliona godina. Na neki čudan način, postalo je uzbudljiva knjiga sjećanja, koja pamti davno otekla vremena o kojima ne znamo ništa. Postalo je knjiga u kojoj je zabilježena prapraprastara povijest kroz koju je prolazila Južna Amerika i planeta Zemlja!

U Paraibu su se stoljećima sklanjali ljudi izvan zakona ali su je – na veliku sreću - posljednjih decenija prošlog stoljeća znanstvenom svijetu otkrila četverica istraživača - Brazilac Hiogen de Almeida (Diožen), Francuz Filippe Takeus (Filip Takeu) i dvojica Italijana, Giuseppe Leonardi (Đuzepe) i Giancarlo Ligabue (Đankarlo). Niko danas pouzdano ne zna šta je ovu četvorku avanturista dovelo u pustošnu zemlju, ali im je ona uskoro postala stalno radno mjesto i učinila ih poznatim. To je i prirodno, jer – stigavši u Paraibu i čuvši drevna kazivanja o brojnim gnijezdima dinosaurusa - njihovo životno interesovanje je postalo traganje i otkrivanje tragova davno izumrlih životinja. Zahvaljujući upravo ovoj nedođiji u kojoj se normalan život ne može ni da zamisli, njih četverica su razvili jedinstveni znanstveni metod u valjda najstarijoj znanosti za koju zna ljudski rod – prepoznavanju i čitanju životinjskih tragova!

PRIRODNI SPOMENAR: Iako je našim najstarijim precima uočavanje i praćenje tragova životinja na tlu bilo pitanje opstanka i preživljavanja, za današnje istraživače, kriptozoologe i lovce na životinjske tragove, ono je više od zabavne avanture, dok je za svjetsku znanost značajno jednako kao što je i arheologija, geologija ili antropologija. Upravo zahvaljujući tome, mi danas uspjevamo osvjetliti mrak minulih milenija i skinuti veo sa tajni davno iščezlog svijeta, čiju sliku u potpunosti ne uspjevamo sagledati, niti objasniti.

Tako je u sušnoj i goloj Paraibi, u oblasti Suosa, hiljadama milja daleko od zelene Amazonije, u posljednje vrijeme poznatoj i po nalazištima prelijepih esmeralda, otkrivena možda najveća riznica tragova dinosaurusa i drugih gorostasnih životinja iz davnog prahistorijskog vremena.

''Dolina dinosaurusa'' tako je, gotovo preko noći, u znanstvenom svijetu postala jednako poznata kao što je poznata ''Staza mamuta'' u dalekim sibirskim tundrama ili čuvena dolina Laetoli u Tanzaniji, gdje su prije nekoliko decenija otkriveni tragovi davnašnjih čovjekovih predaka stari 3.6 miliona godina. Tamo, u pustošnoj dolini Laetoli, otkriveni su ostaci naše prapramajke Lucy (Australopithecus afarensis).

Iako su kao istraživači prošli zanimljiv put od Sahare do Patagonije i od Madagaskara do Tajlanda, pred Hiogenom de Almeidom, Philippeom Takeusom, Giuseppeom Leonardijem i Giancarlom Ligabuem je tek u paklenoj Paraibi iskrsla okamenjena blatna dolina sa stotinama, a možda i hiljadama životinjskih otisaka, cijeli jedan veličanstveni prirodni spomenar star najmanje 125 miliona godina!

DOLINA DINOSAURUSA: Da čudo bude veće, ti su tragovi ostali za životinjama o čijem postojanju se u znanosti samo naslućivalo, jer njihovi fosilni ostaci do tada nisu pronađeni nigdje na našoj planeti. Ono što je još značajnije u Paraibi su otkriveni i tragovi potpuno nepoznatih prahistorijskih životinja, i to više od pedesetak vrsta čudovišnih biljoždera i mesoždera, za koje se danas jedino može zaključiti da su pripadale carstvu dinosaurusa!

Ipak, pored neskrivenog oduševljenja jedinstvenim otkrićem, istraživače je zbunilo nešto sasvim drugo. Na stijenama u ''Dolini dinosaurusa'' otkriveni su bezbrojni piktogrami, cijela jedna ogromna slikovnica različitih znakova, crteža i poruka, među  njima – zamislite - i jasni crterži džinovskih prahistorijskih životinja!

Ko je i kada crtao dinosauruse o kojima čal mi moderna znanost nije ništa znala prije nego što su četvorica istraživača otkrili Paraibu?

Otkud primitivnim starosjediocima Paraibe, ma u kom vremenu prošlosti da su živjeli, otkud im spoznaja o postojanju dinosaurusa, pa još usto i neka vrsta piktografskog pisma kojim su ostavili poruke iza sebe?!

Nisu li možda živjeli u istom vremenu?!...

Na ova zbunjujuća pitanja prirodnjaci svijeta sliježu ramenima. I sami se čude! Traže pomoć od historiografa, ali oni još uvijek uporno ponavljaju svoje mantre u koje i sami sve manje vjeruju. Slika prošlosti naše planete i života na njoj, nema više sumnje, znatno je drugačija nego što o tome govere školski udžbenici!

MUZEJ GRAVIRANOG KAMENJA: Ali ono što ne znaju prirodnjaci i historiografi, zna jedan znanstvenik iz Perua, etnolog i liječnik opće prakse dr. Javier Cabrera Darquea (Havier Kabrera Darku), kojeg sam upoznao u peruanskom mjestu Ica (Ika), za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije ‘Ande-Amazon’, koju sam zajedno sa arheologom, prof. dr. Enverom Imamovićem, organizirao 1990. godine. Ica je neveliko mjesto usnulo u pustinjskom ambijentu Atacame, ljupko i gostoprimljivo, oko 300 kilometara sjeverozapadno od Lime. Da kojim slučajem u Ici dr. Cabrera nije otvorio najneobičniji muzej na svijetu - Muzej graviranog kamenja (Museo de Piedras Grabadas), svijet možda nikada ne bi čuo za nju.

Ica je svoju sudbinu na neki način vezala i za obližnju peruansku visoravan Nazcu (Naska), čuvenu po zagonetnim džinovskim crtežima i linijama čiji se fantastični oblici i sadržaji mogu prepoznati jedino ukoliko avionom letite iznad nje.

- Moje je mišljenje da su, ovdje, na prostorima Nazce nekada svoju bazu imali nepoznati misionari iz svemira – ubjeđivao nas je čuveni peruanski etnolog.- To je valjda jasno svakom istraživaču koji je istraživao ovu pustinjsku visoravan. Oni su za vrijeme svojih posjeta Zemljane poučavali mnogim korisnim znanjima iz svih oblasti života… Oni su naši preci kojima treba da zahvalimo za svu kulturno-povjesnu ostavštinu koju danas otkrivamo na tlu Južne Amerike.

GOSTI IZ SVEMIRA: Dr. Cabrera nije običan znanstvenik. Jedan je od onih čije znatiželje nemaju granica a ono što fascinira svakog njegovog sagovornika jeste činjenica da on svoju snagu i ideje crpi iz razigrane mašte kojom ga je priroda bogato obdarila. Zbog toga ga u svijetu znanosti mnogi ne doživljavaju ozbiljno iako svi poštuju njegovu upornost i trud. No, on se na to ne osvrće i u javnosti permanentno ponavlja svoju neobičnu priču, koju je u svojim knjigama Erich van Däniken (Erih fon Deniken) i drugi manje slavni autori izdašno koristili, dokazujući da su nam u prošlosti bili u posjeti gosti iz svemira i da su nam ostavili mnoga korisna znanja. Kada pominje svemirske misionare, onda je Cabrera spreman da ide do kosti u odbrani svojih uvjerenja. I uistinu, čini se da on ne priča praznu priču. Za svaku svoju tvrdnju on nudi i dokaze. I to kakve dokaze. Fantastične!

Oni su danas izloženi u jednoj lijepoj zgradi izgrađenoj u kolonijalnom stilu, na glavnom gradskom trgu Place des Armes, u Ici, u Muzeju graviranog kamenja i predstavljaju suštinu njegovih životnih preokupacija i istraživačkih dometa. Riječ je o oslikanom kamenju, preko 20.000 oslikanih kamenova različitih veličina i oblika, koje je dr. Javier Cabrera Darque sakupio u posljednjim decenijama svoga života.

RIZNICA OSLIKANOG KAMENJA: Dok profesoru dr. Enveru Imamoviću i meni pokazuje najzanimljivije crteže, peruanski etnolog nam kazuje da je prvi kamen dobio 1966. godine kao rođendanski poklon. Na njemu je bio izgraviran crtež neke vrste ribe za koju su kasnije prirodnjaci u Limi ustanovili da je živjela prije desetak miliona godina i da se dugo vremena za njeno postojanje nije ni znalo. Donio mu ga je jedan zemljoposjednik, po imenu Basilio Uschuya i ispričao mu da se u jednoj nepristupačnoj špilji na morskoj obali krije cijelo skladište oslikanih kamenova. Možda i više od 100.00 komada. Tako je dr. Cabrera krenuo u svoju neobičnu životnu avanturu. Uspio je od seljaka otkupiti veliki broj, ali ne i sve. Mnogi se danas nalaze u privatnim zbirkama širom Perua, a još uvijek se mogu kupiti i na ilegalnom tržištu umjetnina.

Slikarije na kamenovima su uistinu fascinantne – transplatacija srca, planeta Zemlja kakva je izgledala prije mnogih miliona godina, Indios koji gleda kroz teleskop, zagonetni ceremonijalni obredi, zvjezdani sukup Plejada, mnoštovo dinosaurusa u ljutoj borbi na život i smrt, golemi gmazovi, davno izumrle ribe, lov na gorostasne prahistorijske nemani, likovi životinja čiji su tragovi ostali u blatua Paraibe...

Nevjerovatna galerija iz vremena parhistorije!

Dr. Cabrera nam pokazuje svoju knjigu u kojoj je pokušao objasniti poruke sa izgraviranih kamenova koje ima u svojoj zbirci. Generalno govoreći, on smatra da je naša planeta prolazila kroz dramatične periode stvaranja i unioštavanja i da su na njoj kroz minula vremena živjela različita inteligentna humanoidna bića. Prva generacija tih bića pojavila se prije najmanje 405 milijuna godina. Nastala su nekom vrstom genetskog inženjeringa misionara iz svemira, najvjerovatno gostiju iz zvjezdanog skupa Plejada, iz sazvježđa Bik.

- Mi smo njihovi potomci – kaže dr. Cabrera. – U to sam uvjeren!

GOLUBICE KOJE LETE U JATU: Da bi se razumjela fascinantna teorija ovog peruanskog etnologa potrebno je imati ponešto znanja iz astronomije i drevne mitologije.

Potrebno je znati zanimljivu mitologiju koja se od najstarijih vremena plete oko najvažnijih zvijezda Plejade ili Vlašića i sazvježđa Bik. Tokom zadnjih desetak hiljada godina možda nijedna skupina zvijezda na nebu nije izazivala veću pažnju i intrigu. Naziv Plejade potiče iz mitologije stare Helade. Postoje najmanje dvije verzije nastanka njihovog imena. Prema prvoj, ime su dobili po grčkoj riječi „peleiades“, što označava 'golubice koje lete u jatu', a prema drugoj, njihovo ime potiče od grčke riječi „pleo“, to jest 'plovim', zbog toga što se njihov izlazak na nočno nebo sredinom jula/svibnja, poklapa sa najpovoljnijem vrijemenskim periodom za izlazak pomoraca i ribara na otvoreno more.

Stari Heleni su najblistavije zvijezde Plejada smatrali kćerkama titana Atlanta i okeanide Pleonide i dali im sljedeća imena - Maja, Electra (Elektra), Taygeta (Tajgeta), Alcyona (Alkiona), Kelena (Celaeno), Steropa i Meropa. S druge strane, prema staroindijskoj mitologiji tih sedam zvijezda poistovjećeno je sa legendarnih Sedam velikih mudraca (rišija), koji su – gle koincidencije sa dr. Cabrerovom teorijom - upravljali našom planetom. Najstariji zapisi o najblistavijim zvijezdama Plejada sežu duboko u prošlost. Drevni Kinezi ih spominju u svojim astronomskim spisima prije više od 4000 godina, a pominju se i u Homerovim epovima ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ iz 700. godine prije nove ere.

Riječ je, naravno, o važnom sazviježđu sa više od pet stotina zvijezda, za  koje moderna astronomija smatra da je imalo ključnu ulogu pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njegovom povezivanju s višim nivoima postojanja. Ali o tome u sljedećem nastavku...

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: I DOĐE SUDNJI DAN!...