Slobodan Stajić
(govor na promociji knjige „Piramide s petkontinenata zauvijek mijenjaju sliku naše prošlosti … a time i budućnosti“,autora dr. Semia Osmanagića, na svjetskoj premijeri knjige u Visokom, 5. juna2010.)
Semir Osmanagić – bosanski tragač za davnom istinom
Uvaženi auditoriju,
Još je slavni mag Aristandar iz Telmesa, tokom naukovanja na obalama svetog Nila, zapisao da su knjige načinjene poput hramova Tebe i Memfisa, gdje se svijetla strana naizmjenično smjenjuje sa tamnom, koju uvijek treba gledati pod drugom svjetlošću.
Tako je izvajana i knjiga doktora Semira Osmanagića „Piramide s pet kontinenata zauvijek mijenjaju prošlost…a time i budućnost“, s tim da bismo Aristanderove hramove Tebe i Memfisa mogli zamijeniti piramidama bilo iz Gize, Nubije, Meksika, Kanara ili bilo kojeg drugog kraja svijeta.
Kao jedan od najboljih ovovremenih poznavalaca piramida u svijetu autor nas vodi kroz lelujave odaje bezvremenosti, tokom koje upoznajemo ne samo vječne egipatske piramide već i one koje su izronile u bajkovitim dekorima Južne i Centralne Amerike, Kanarskih otoka, Mauricijusa, Sudana, Sicilije, Sardinije, Rima, Grčke, Mezopotamije, Indije, Kambodže, Indonezije, Koreje, Kine, pa sve do dalkeog Pacifika, da bi nas na kraju doveo i do Bosanske doline piramida, u čijem arkadijskom okruženju upravo sada predstavljamo knjigu, u čemu vidim i divnu simboliku.
Sve te piramidalne građevine koje pominju, od magije piramida civilizacije Maja do onih kineskih, nedaleko od drevnog grada Siana, u pokrajini Šensi, na obalama rijeke Vej, kao da je vajala neka božanska ruka i potom spustila u ovozemaljski ambijent, ostavljajući nas zadivljene pred zagonetnim vrtlogom brojinih drevnih civilizacija, uz istovremeno traženje novih odgovora i hiljadama godina poslije njihovog nastanka…Jer, kako navodi autor, „naša daleka prošlost je (često)drugačija od one kako nas uče i kakvu nam dogmatski nameću“.
Povijest naprednih ljudskih društava mnogo je duža nego što je zvanično prihvaćeno. Stoga, bar sada, imamo šansu da „naučimo više o našim superiornim precima koji su živjeli u balansu i harmoniji sa prirodom“.
Htjeli mi to ili ne, ali priznavanje daleke prošlosti uvijek je bilo zaodjenuto i u zagonetni veo.
Sjetimo se samo usnulosti pradrevne Troje ili epskog Iliona, ili, pak, kritskog Knososa.
Koliko je samo trebalo da prođe vremena pa da ih njemački arheolog Hajnrih Šliman, odnosno britanski Artur Evans prenu iz dubokog sna.
Ili koliko je trebalo vremena da iz mora zaborava izrone predivni Pompeji, o čijoj je kataklizmi poslije vezuvskog potopa 23. i 24. avgusta 79. godine ostalo samo svjedočenje Plinija Mlađeg, koji je gotovo do u detalje opisao smrt svoga ujaka Plinija Starijeg, koji je s mora pohrlio u susret vlastitoj nesreći i grobu od lave i pepela. I taj njegov opis stoljećima je bio jedini izvor koji je svjedočio o pompejskoj tragediji. Jer ostali preživjeli, koji su se razišli bez traga i glasa, više nikada nisu ni pomenuli Pompeje. Kao da su se bojali kakvog prokletstva.
Pomenimo i kinesko otkriće iz 1974. godine iz Litonga, nedaleko od Siana, koje je osvijetlilo jedno davno doba. Jer trebalo je da prođe skoro 2.200 godina, pa da sasvim slučajno, prilikom kopanja bunara, bude otkriveno čudesno počivalište 6.000 terakotnih ratnika, poredanih u 36 kolona, sa terakot konjicom imperatora Ćin Ši Huianga. Tako je iz davnih vremena, na najslikovitiji način, izronio i obred kulta predaka, koji je podrazumijevao ritualno ispraćanje imperatora na onaj, drugi svijet…sa cijelom svitom.
Na šta sve ukazuju ovi primjeri? Da nikada ne treba biti isključiv i da se, uvijek iznova, treba vraćati Heraklitu i njegovim riječima panta ri (panta rei): da je sve podložno vječitom mijenjanju. U stvari, sve osim tih riječi, koje su govoreći o prolaznosti i jedine ostale vječne. Sve je, dakle, podložno promjenama, pogotovo neke ranije istine ili neistine o dalekoj prošlosti. Znano je da povjesničari ne mogu da se usaglase ni oko događaja koji su se zbili prije samo nekoliko decenija ili vijekova, a kamoli kada su u pitanju mnoge davne kulture, koje su se razvijale, dostizale svoj zenit, a onda misteriozno nestajale, i to najčešće, kako navodi autor, u kataklizičnim događajima.
Ko je, dakle, taj koji može uzeti sebi za pravo da sa velikom sigurnošću tvrdi ili smatra da se prije više hiljada godina dogodilo baš „to i to“? I da ta istina ostane zauvijek zacimentirana. A da nam svijet u kojem živimo često priređuje nova iznenađenja, ne samo iz zatajene prošlosti već i iz ovovremenosti, potvrđuje i događaj koji se desio maja 2008. godine kada je u Amazoniji, u blizini granice Brazila i Perua, sasvim slučajno otkriveno pleme za koje se nije znalo ni da postoji. Zamislite da u eri takvih tehnoloških dostignuća i uzleta, gdje je uz pomoć satelita moguće snimiti sve na zemlji, jedno pleme ostane neotkriveno sve do prije dvije godine. Mnogi će kazati, nemoguće, ali sve je moguće. Čak se pretpostavlja da postoji bar još sto sličnih izolovanih zajednica, od kojih više od 50% živi u Brazilu i Peruu.
Sve to govori i koliko se tek vraški teško otisnuti u potragu za istinom u daleku prošlost, kada nam je ponekad tako misteriozna i sadašnjost. A nekada sve to prati i puka slučajnost, kao što se marta 2001. desilo i u Gvatemali, kada su arheolozi nedaleko od piramide Maja, u San Bartolu, otkrili i najstariji očuvani mural, blagodareći tome što su pljačkaši podno piramide iskopali jarak! Mural, posvećen bogovima i ovozemaljskim vladarima, bio je skriven u gvatemalskim džunglama više od 2.000 godina. A takvih neotkrivenih tajni još je na hiljade… Kako ih dokučiti?
Doktor Semir Osmanagić navodi da su u središtu mnogih društava iz daleke prošlosti ključne građevinske strukture bile piramide i to kako u Centralnoj i Južnoj Americi, tako i u Africi, Aziji i Evropi. Pri tome upravo u piramidama autor vidi svjetionike koji nas vode do novih spoznaja, koje ruši mnoge stare. Za njega su piramide „skladišta informatičkih znanja o jednom društvu“, „spiritualni centri“, a možda i „generatori nekoliko vrsta elektromagnetne energije, s iznimno važnim utjecajem na okolinu“, kako navodi.
Stoga i smatra da će u ovom vijeku nauka o piramidama postati „važan instrument koji će nam otvoriti vrata jednog novog svijeta u kome se prepliću fizički, energetski i spiritualni aspekti“.
Dakle, on u nauci o piramidama vidi svjetionike koji daju putokaz za plovidbu ka spoznaji novih istina. A na toj plovidbi među nezaobilaznim lukama traganja za istinom je i Bosanska dolina piramida.
Na kraju knjige autor nudi već i poetski zaključak:
„Nimalo slučajno, nazvao sam jednu od piramida u BiH Piramidom Ljubavi. Znamo da su riječi moćne, a najjača od svih riječi je ljubav. Kada jedna ogromna piramida nosi to ime, onda čitavu visočku dolinu bojimo ljubavlju… Uživajmo u otkrivanju novog ili davno zaboravljenog…“
I odista, uživajmo… Posebno u ovom danu punom simbolike, nazvanom i „Srcem za piramide“, ali i ubuduće… Jer kako je to zapisao naš bosanski tragač za istinom „magija arheologije će nam pokazati zašto moramo učiti iz prošlosti da bi riješili nagomilane probleme moderne civilizacije“.
Kao što Kinezi svoju zemlju zovu Džunguo, što znači središnja zemlja, ili kao što su drevni Grci svoje Delfsko proročište u Fokidi smatrali središtem, pupkom svijeta, tako i uvaženi autor knjige koju danas predstavljamo smatra piramide magistralnim putem koji nas vodi do istine o našoj dalekoj prošlosti. Vrijeme će dati najbolji odgovor koliko je bio u pravu…
Kao poštovalac drevnosti i Heraklitove maksime, blagodarim autoru i izdavaču…
