Godine prolaze i pomalo se stvaraju teorije bazirane na analizama DNK i gena u pojedinim grupacijama diljem svijeta pa se dolazi do spoznaje koja trenutno u znanosti važi kao prihvaćena. Čovjek kakvog znamo danas zapravo je svoj put počeo pred 60,000 godina, krenuvši negdje iz Somalije ili Etiopije na sve strane svijeta i prolazeći periode kriza kada nije bilo više od 2000 primjeraka vrste od koje potječemo. Pomalo su se izlučile razne genetske linije, pa se tako vjeruje da se po genetskim karakteristikama čovječanstvo dijeli u 7 glavnih skupina. S vremenom su izrađene čitave mape kretanja pojedinih skupina i puteva nastajanja rasa i naroda. Radikalni vjernici teze o genima uvjereni su da se genetikom može objasniti sve, čak i rasizam! Naime, mržnja prema drugim rasama zapravo je zaštitni mehanizam kojime geni u nama ukazuju na oprez spram vrsta koje se od nas razlikuju bojom kože i drugim karakteristikama jer je njihov genetski sklop drukčiji od našeg a, kao što smo rekli, geni su uvijek u ratu u kojem se poraz ne prihvaća kao opcija. Ekstremna tumačenja tvrde da su pogubni ratovi i istrebljenja te sve vrste ksenofobije zapravo upravljani programom koji je našoj vrsti usadio taj sklop sićušnih staničnih diktatora. Sve zato da ubrzano izluči najbolju kombinaciju. Čuveni se dr Eysenck svojim istraživanjem nakon kojeg je tvrdio da su „bijelci u prosjeku intelitgentniji od crnaca" izložio oduzimanju raznih počasnih doktorata, te osudi od strane najšire društvene zajednice. Nameće se pitanje: za što nas to geni spremaju kao vrstu, čemu ta grčevita žurba i potpuna neosjetljivost na ono što smatramo kulturnim, duhovnim, humanim i drugim vrijednostima?

Prvi puta sam se ozbiljno suočio s tim pitanjem kada sam vidio lubanje koje je u zabačenom peruanskom selu Ica 1995. godine otkrio Robert Connely i koje su smatrane nekom vrstom deformacije izazvane poput onih na lubanjama afričkih žena čije glave od rođenja drže u kalupima ili im na vratove namaknu prstenove. Šok je bio potpun kada sam shvatio razliku. Naime, možete lubanju deformirati kako hoćete ali će njen unutrašnji volumen ostati isti. U slučaju „lubanja iz Ice", u sva tri slučaja, mada se radi o posve različitim rasama, unutrašnji je volumen dvostruki od onog ljudskog! Na jednoj je lubanja podijeljena po sredini, kao da su se odvojile lijeva i desna moždana hemisfera. Stručnjaci koji su se uopće usudili komentirati ovaj nevjerojatni antropološki nalaz slažu se u tome da se moralo raditi o rasama koje su bile mentalno neuporedivo naprednije nego što to mi možemo sanjati. Nitko ne zna starost lubanja iz Perua a niti kako su dospjele u Icu. Dakako, dežurna je i ekipa koja smatra da su to ostaci vanzemaljaca koji su nas posjetili i ostavili svoje posjetnice kako bismo vidjeli kako ćemo jednom izgledati i mi. Toj je tezi dala krila i nedavna opetovana izjava američkog astronauta Edgara Mitchella da smo „nesumnjivo s vremena na vrijeme posjećivani od strane vanzemaljskih inteligencija".  To je izravno potvrdio i meni.

No, mene je zaokupila jedna druga misao. Što ako su to "slijepi džepovi" evolucije, „proizvodi" genetske kombinatorike koji su, iako nevjerojatno umno razvijeni, pali na nekom drugom ispitu, kao što je stupanj krvoločnosti u borbi za opstanak, otpornost na ekstremne klimatske uvjete ili preosjetljivost na neki od prirodnih faktora na koje se današnja vrsta uspjela prilagoditi? To bi samo potvrdilo da je Zemlja laboratorij u kojem geni eksperimentiraju, ne logikom boljeg ili elegantnijeg ishoda, već opstanka pod svaku cijenu.

Kako nema baš mnogo argumenata protiv toga da je ljudska zajednica nepredvidiva hrpa nekontroliranih pojedinaca koja se pokreće onda kada se skupi dovoljan broj onih kojima su interesi barem slični, možemo pretpostaviti da su geni doista poštovanja vrijedne tvorbice koje „misle" daleko unaprijed. Jer, da nije tako, u ranim bi fazama mnoge vrste izumirale već u prvoj generaciji. A zamislimo koliko je vremena uloženo da se one formiraju iz neke prajuhe. Normalno da isticanje opstanka kao doista jedine bitne ljudske karakteristike ubija svaku romantiku. Ali je zato nevjerojatno brz razvoj oružja, ratova i obmana čini izvjesnom. S porastom boleština, gladi, globalnog zatopljenja, nasilja, sukoba, mržnje, narkomanije pomalo se tope pozivi na ljubav u ime čovječnosti a stvar preuzimaju oni koji upozoravaju na potrebu promjena zbog toga da preživimo, voljeli se ili ne.

Intenzivnim promatranjem razvoja događaja kroz povijest ne možemo se oteti dojmu da su katastrofe u valovima udarale i životinjski i ljudski svijet. Već davno se javljaju sociolozi, poput Maltusa i Galtona,  koji otvoreno tvrde da su povremeni pogromi čišćenje koje je nužno ne samo da se svijet ne prenapuči nego i da se „pročisti" krv i dobiju kvalitetnije jedinke. Kuga, dar koji nam je donio sumatranski štakor,  je ubila trećinu tadašnje Europe, a naizgled bezazlena gripa iz 1918. godine čak 20 milijuna samo Europljana. Gotovo je napadno da se najveći ratovi u kojima ginu milijuni ljudi odvijaju u pravilnim razmacima, svaki puta sa sve većom bezobzirnošću i dugotrajnijim posljedicama za stanovništvo. Računa se da danas u svijetu od gladi umire svakog dana oko 10,000 djece, a prošlo je čitavo stoljeće jalovih napora da se bar iskorijeni umiranje od gladi. Pesimisti otvoreno tvrde da je čuveni humanitarni podvig na obje strane oceana, Band Aid, kojeg je pokrenuo britanski roker Bob Geldof kako bi skupio novac za gladne u Etiopiji zapravo uz svu dobru volju doživio fijasko. Naime, brašno i druge namirnice kojima su se trebali spasiti životi živih kostura s roga Afrike dobrim su dijelom skrenuti s puta humanosti na put profita a dio je jednostavno zaplijenjen na licu mjesta, od tko zna koje hunte ili plemenskog vođe u sumanutom ratu kojeg nitko neće zaustaviti jer se isplati previše njih koji bi to mogli.

Je li to doista mali vražji geni paze da se ne namnožimo prije no što dođe vrijeme da si to možemo dopustiti?

E, gene imaju i životinjske vrste i tu je zapravo početak priče o moći samoodržanja koja je vidljiva samo na nivou te male stanice od koje sve kreće. Upada u oči da je civilizacija u cijelom 20-om stoljeću postupno skretala u ludilo za koje se računi ispostavljaju tek danas. Nadajmo se da neće pristizati novi, još masniji.

S idejom oružja kojime geni naoružavaju vrste koje čovjek masovno ubija sreo sam se kada se pojavio AIDS, monstruozna bolest koja je pogađala isključivo homoseksualce, narkomane i hemofiličare. Nije trajalo dugo dok nije izbačena teorija o tome da je AIDS zapravo virus mutant svinjske groznice a nastao je na Haitiju gdje je običaj spolnog općenja sa svinjama podosta raširen, a taj je otok smatran i američkim homoseksualnim  rajem. Time je zatvoren krug, a na to je upućivala i putanja nekoliko rano oboljelih homosekualaca. Ukratko, oni su novonastali virus donijeli sa Haitija, ali njegovo je stvarno porijeklo u bolesti koje su prvobitno razvile svinje.

Došlo je do obračuna među znanstvenicima i javila se paralelna teza o majmunima iz Gornje Volte kao nosiocima novog virusa, a sve je zakomplicirala tvrdnja da je krv jednog mornara umrlog još 1959. godine u Manchesteru od nepoznate bolesti sadržavala virus AIDS-a. Do danas nije sve jasno, pogotovo ne razlozi zašto se prvobitna teorija tako naglo povukla iz opticaja. Jedino je činjenica da se u svijetu i dalje istrebljuje milijune svinja, u svrhu prehrane, dakako. Uglavnom je nepoznato da je HIV-om zaraženo oko 75% stanovnika zapadne Ugande, svaki drugi vojnik u armijama šest afričkih zemalja, dok je u Etiopiji otkriven novi mutant HIV-a koji se uopće ne može detektirati u krvi.

Onda je stigao BSE, popularna imena „kravlje ludilo". Priroda je kravama dala rogove i kopita kako bi se mogle braniti, no to je malo koristilo u klaonicama gdje su istrebljivane doslovce na milijune. Generacije i generacije mirnih slinavih mljekarica su uzgajane i uništavane ne bi li završile na stolovima ljudi. Mogu zamisliti kojom su panikom geni u stanicama krava tražili nešto što će prisjesti onima koji ih ubijaju radi vlastita preživljavanja. Dobitna je kombinacija stigla relativno nedavno, opet u formi virusa, ovaj puta takvog koji ljudski mozak pretvara u masu nalik švicarskom siru. Ubijanje tisuća i tisuća zaraženih krava, njihovo spaljivanje i pokušaji pronalaženja rješenja izjalovili su se. Više nema ni zaprepašćujućih scena koje bi nas mogle odvući od odrezaka. Nekako se o svemu prestalo govoriti.

Ne zadugo. Iz Azije stiže jezivi, zrakom prenosivi SARS. Zračne su luke pod opsadom, u velikim gradovima maske na licima postaju zaštitni znak. Znanstvenici upozoravaju na moguću epidemiju nezamislivih razmjera. Nova bolest ubija brzo, bez obzira na stanje organizma onog koga dohvati. Ovaj puta je svijet na nogama, svi surađuju na otkrivanju izvora ovog novog zla. I opet je u pitanju izrazito ugrožena vrsta - tibetanska mačka cibetka! Vrsta koja u Kini predstavlja poseban specijalitet na rubu je istrebljenja. Priroda se pokreće i jedna bezopasna životinjica u svom tijelu razvija biološko oružje koje ima potencijal veći od goleme atomske bombe. Drastične mjere opreza i preventive na vrijeme sprečavaju širenje SARS-a. Svijet još jednom može odahnuti. Još je jedno nasilje nad životinjskom vrstom prošlo gotovo nekažnjeno. Hoćemo li i dalje uvijek imati jače karte u ovom pokeru smrti?

Dolaskom „ptičje gripe", ubojice gotovo nevina imena i umlaćivanjem 14 milijuna razne peradi u Tajlandu, svijetu postaje jasno da smo zapravo pred mutantima iz životinjskog carstva nemoćni i da se kontrola može odvijati samo politikom spaljene zemlje, povijesnim rječnikom rečeno. Ponovo vjesnik mogućeg viralnog Armagedona dolazi iz organizma vrsta koje se ubijaju na milijune diljem svijeta. Ovaj puta mutant može mutirati dalje i javnost se umiruje najavama skorog cjepiva. U utrku za basnoslovnom zaradom koju bi cjepivo donijelo, uz adekvatnu propagandu u medijima uključuju se čak i cijele države. I opet se izmjenjuju umirujuće vijesti o prestanku prijetnje s onima da zapravo ne znamo koliko različitih virusnih mutanata donose leševi ptica koje nalazimo posvuda. Već su prošli mjeseci ali cjepiva nema, kao ni objave da je nađen lijek. I dalje se testiraju sve uginule životinje i bez razmišljanja usmrćuju primjerci koji se nalaze i kilometrima oko sumnjiva nalaza. Više nitko ni ne taji da su životinje najavile svojevrstan biološki rat u borbi za vlastiti opstanak.

Pitam se koliko je još onih kojima nije čudna ova neobična podudarnost u pojavljivanju virusa životinjskog porijekla zastrašujućih svojstava u organizmima vrsta koje se masovno ubija. Koliko još možemo žmiriti na očite reakcije Majke Prirode na teror čovjeka?

Nažalost, ovi najočitiji primjeri nisu cijela priča o imperiji koja uzvraća udarac, o genima koji kažnjavaju. U javnim se publikacijama uglavnom „zlatni stafilokok" ili MRSA spominje kao „otporni oblik bakterije stafilokoka koji pogađa osobe oslabljenog imuniteta".  Malo manje ugodno ime te zloćudne bakterije se krije iza pojma „bolničke infekcije". Sigurno ste već primjetili da taj pojam nekako čujete sve češće, a poneki puta da je netko uspješno operiran a nakon toga mu se pojavila povišena tjelesna temperatura da bi iznenada umro zbog naknadnih komplikacija. Postoje antibiotici na koje MRSA reagira ali vrlo je često otporna na ama baš svo oružje iz arsenala smrtonosnog za bakterije. U takvom slučaju nekada banalni stafilokok postaje spori i sadistički ubojica. Dakako, čim je ta pojava učestala, krenulo se s istragom otkuda sada ta nova pošast. Po svemu sudeći negdje je jednom soj bakterija preživio udare svih antibiotika i postao u borbi za preživljavanje imun na sve njih. Neki misle da je do toga dovela nekontrolirana masovna uporaba antibiotika a drugi da se operacijske sale i bolnički prostori nisu dezinficirali dovoljno često kako se ne bi dalo vremena bilo kojem soju bakterija da razvije ovakove moći, gradeći iz generacije u generaciju fantastičnu otpornost prema svim neprijateljima. Ubili smo stotine milijardi bakterija i spasili milijune života ali sada smo suočeni s nužnošću hitnog stvaranja novog oružja koje bi zaustavilo pošast na vidiku.

Moderna genetika odašilje sve kontroverznije signale koji ukazuju na žestoke promjene koje se odvijaju ispod površine stvarnosti koju vidimo ispred sebe. Javljaju se tvrdnje da se iz generacije u generaciju tzv. Y kromosom kod muškaraca pomalo degenerira, da je sve više nalik starom dvorcu s kojeg se svako malo otkrhne komad zidine. Sve to vodi smanjenoj plodnosti muških stanovnika planete a u onoj krajnjoj varijanti potpunoj neplodnosti! Dakako, moguće je da se radi o netočnoj špekulaciji lansiranoj sa svrhom širenja panike među poklonicima novih genetskih istraživanja i manipulacija. Ali što ako ima istine u ovoj netipičnoj viziji opće propasti? Genetički uzgojeni kukuruz se već optužuje za smanjenje pokretljivosti spermatozoida kod muškaraca i prijeteću neplodnost kod čak 30 % muškaraca u relativno kratkom periodu. S jedne strane obećanja stvaranja čudesnih sorta koje će riješiti glad i molekula koje će izliječiti sve bolesti a druge upozorenje na račun bez krčmara - nepredvidivost reakcije gena i mutacije koje mogu donijeti katastrofu.

Kad već spominjemo plodnost kod muškaraca, u oči upada dramatično povećanje homoseksualizma u posljednjih 50 godina. Stvari su otišle tako daleko da su homoseksualci od statusa podzemne subkulture došli do toga da im države odobravaju međusobne brakove, čak usvajanje djece. Normalno zauzimaju najviša mjesta na političkim funkcijama i u društvenom životu i pokazuju svoju opredijeljenost otvoreno, okupljajući na svojim paradama desetine tisuća poklonika. Ukratko, svjedoci smo svojevrsne eksplozije homoseksualizma. Kliše kojem su nas učili u školi da se homoseksualizam javlja samo u zatvorima, internatima i odgojnim domovima gdje su muškarci i žene odvojeni od suprotnog spola u duljem periodu danas je naivan. Očito se radi o nečem dubljem, što vjerojatno ide skroz do razine gena. Dio Crkve i manje tolerantno pučanstvo odmah je prepoznalo AIDS kao „Božju kaznu" ekskluzivno za homoseksualce. Danas više ne možemo reći da je tako jer obolijevaju svi.

Pred nekoliko desetljeća, jedan je njujorški liječnik koji se bavio isključivo liječenjem „gay" populacije u svojoj šokantnoj knjizi opisao kako je imao spolni odnos sa čak dvije tisuće svojih pacijenata! Tvrdio je, kao još neki, da homoseksualci imaju čudesnu potenciju i da su naprosto nevjerojatno aktivni pa mogu godišnje izmijeniti i stotinu, dvije partnera. Naravno, to ne važi za sve homoseksualce. Razvio se sukob neviđenih razmjera, ali ostaje osjećaj da evolucija nije prvobitno stvorila ljude da iskazuju nagone prema vlastitom spolu. To vjerojatno važi i za životinjsko carstvo u kojem se javlja isti fenomen. Dakako, nikakvi argumenti ne opravdavaju bilo kakav oblik nasilja spram drukčije spolno orijentiranih osoba ili njihovo šikaniranje u bilo kom smislu.

Tu dolazimo do ključnog pitanja. Mijenja li evolucija svoj pravilnik u hodu, razmišljajući preko svoje vojske gena dalekometno? Prirast je stanovništva izvan kontrole i sve je više onih koji umiru od gladi, na rubu su gladi ili se kreću u tom smjeru. Za sada, uprkos obećanjima, znanost nije uspjela riješiti taj problem i stvoriti supervrste voća i povrća a i nameće se pitanje opasnosti koje genetski modificirana hrana krije.

Što ako je moguća modifikacija ljudi koju obavlja Priroda sama? Stvaranje sasvim normalnih ljudskih bića koja su sklona istom spolu i tako se ne reproduciraju dalje. To ne samo da isključuje teološke argumente i skida predrasude s iste grupacije već je objašnjenje za čudesnu potenciju i promiskuitet koji neki pojedinci pokazuju. Nagon za razmnožavanjem je jedan od najjačih ako ne najjači u čovjeku. Obavlja se kroz spolni odnos. No, zamislimo da je spolni odnos takove prirode da ne može donijeti željeni rezultat. Nagonski će jedinka ponavljati isti obrazac i u naporu da produlji svoj genetski kod pokazivati čudesnu moć do iscrpljenja. Istospolna orijentacija je neka vrsta slijepe ulice, kraja evolucije za onog tko je „gay". Samoubojstvo jedne genetske linije u kojem se manja grupa gena žrtvuje za dobrobit veće. Sve u svrhu zaustavljanja neprijatelja broj 1 budućnosti - prenapučenosti Zemlje i prerane potrošnje resursa. Edgar Mitchell vjeruje da ćemo u dogledno vrijeme neke resurse moći obnavljati rabljenjem izvora unutar Sunčevog sistema, a drugi maštovitiji autori ne vide prepreke u tome da se naprave podvodne farme i nastambe kojima bismo kupili vrijeme i u slučaju da  nas kriza stisne do krajnjih granica. Prema jednoj takovoj priči Zemljin je maksimum broj od čak 40 milijardi stanovnika!

U razmišljanjima o genima u obrani životinjskog carstva i ljudskog opstanka nema mjesta moraliziranju, predrasudama i prepucavanjima oko ljudskih prava. Ovo je ispravan način razmišljanja ili zabluda. Moje osobno viđenje svih mehanizama u Prirodi koji bi mogli značiti da geni doista na gotovo nevidljivi način upravljaju svim bićima koja vjeruju da imaju slobodnu volju koja nema granice. Imamo li mi to slobodnu volju ili prihvaćamo situaciju u kojoj se nalazimo kao svoju slobodnu volju? Sve što je živo želi živjeti dalje. I u tu svrhu će uporabiti sve opcije unutar svog organizma, čak i one kojih nije ni svijesno.

S druge strane, kako bi igra bila fair, imamo razum i sposobnost rasuđivanja da neke prijeteće trendove možemo prepoznati. I shvatiti beskonačnu organizacionu inteligenciju Prirode koja ama baš ništa ne radi bez razloga. Kroz znanost Priroda nam otvara vidike. Ne da bismo razvijali predrasude ili željeli dominirati drugim živim bićima već da bismo imali izbora, izbora koji vodi preživljavanju vrste.

Ima li tu još mjesta za ljubav prema svim ljudima i drugim živim bićima, ljubav koja nas čini onime što jesmo ili bismo bar trebali biti?

Drago Plečko