Gospodin moj i Bog moj!

Toma Apostol

Da, uistinu, zašto je odbačen Platon? On jedini govori o Atlantidi, o sukobima s „Grcima“ i njihovoj velikoj pobjedi nad „Atlantiđanima“ još pred 11.000 godina. Stoga s uvažavanjem prihvaćam Osmanagićevu sugestiju kako je grčka mitologija puno starija od kronologije koja nam se nudi. To bi, po njemu, djelomicno moglo objasniti raspored gradova, hramova i luka te ulogu njihovih bogova. Naravno, znam da je mitologija kronološki kontaminirana, zato nas sad sve i iznenađuju ovakvi moji nalazi, međutim, sporno je tu jedno pitanje: tko su zapravo ti „Grci“? A napose, tko su „Atlantiđani“? Jednako kako se danas pitamo i tko su bili barbarski Iliri? Čuvena teorija „7. stoljeća“ ima jedan veliki nedostatak: ona bi predmnijevala da su poganski Hrvati stigli sa sjeveroistoka i zaposjeli prazan prostor, bez lokalnih domorodaca, a ne činjenicu da je tek prevladao slavenski jezik, ili pak silina nad pasivnošću, miroljubivošću, ženstvenošću civilizacije. Stoga nemojmo sve zablude povijesti trpati u isti koš, radije sebi priznajmo, jest, grješili smo, s motrišta otvorenosti znanosti i goropadnosti tehnologije, nemoguće je sakriti istinu. I zato Eppur si muove! Galilej nije bio astronom, matematičar, filozof, bio je liječnik; astronomom, matematičarom i filozofom je postajao mjeriteljem.

Što onda s tim futurističkim Platonom? Znamo da puno toga može srušiti, i premda ne znamo tko bi bili ti njegovi „Grci“ od prije 11.000 godina, povjesnost i filozofija, uvijek su pitanje budućnosti, nikako prošlosti. Godine 2037. sigurno ćemo biti na Marsu. A koliko će nas to stajati? Zacijelo manje nego dosad svi povijesni lokalni i svjetski ratovi, otimačine, lokalna i svjetska glad, lokalne i svjetske bolesti, sramote, korupcijske afere, farmaceutske i kamatarske muljaže, ukratko – moć kapitala, jal i bol. I danas valja samo pratiti što rade „Veliki“ i nikad nećemo pogrješiti, slijedimo vojskovođe i neće nam biti strano:

-        zbog čega sam baš u Iskenderunu postavio Elektru;

-        zašto mi je sinula ideja o Hanibalovoj kružnici II. Punskog rata;

-        zašto su pronašli grobnicu Aleksandrove obitelji baš u križanju simetrale i Kadmove osi;

-        zašto je Obidos, centar keltske trgovine sa Feničanima, eponim Abydosu, deponiju poterije, i zašto je baš on na meridijanu Lisabona;

-        zašto su svi veliki opservatoriji udaljeni od svojih centara, Greenwich od Londona 7' W, Gandolfo od Vatikana 10' E;

-        zašto je Gandolfo na paraleli 41°44'50'' N što odgovara najistočnijoj točki Crnog mora na meridijanu istih numeričkih vrijednosti, 41°44'50'' E;

-        zašto je Theba 10' W udaljena od središta rotonde u Volviju (Bolbe), a na meridijanu je osi središta južnog prozora;

-        zašto su konstelacije evidentirane u Mezopotamiji poznate već 3000 godina pr. Kr.;  

-        zašto se kružnica u sjecištu paralele Thebe i meridijana Bolbe-a, a polumjerom Ošlja, ispisuje između meridijana Ljube (W tangenta), potom inverzne linije-života velike kružnice rotonde (N tangenta) te srednje kružnice u nultoj točki južne apside S tangenta);

-        zašto iz iste točke u polumjeru zvijezda Elektra i Alcyone, sjeverni doseg kružnice biva paralela primordijalne Tetide na geografskoj širini Sinja;

-        zašto je Barban, gdje se Alka trče „na prstenac“, na paraleli Maje velike kružnice rotonde;

-        zašto od Nultog meridijana do meridijana Thebe, te od nje do 35. stupnja istočne geografske dužine, tri geografske dužine po 11°40' završavaju na jedina dva okomita zuba istoka rotonde;

-        zašto se sjecište četiriju parova zvijezda Plejada inverzno Ošlju nalazi baš u križanju primordijalne simetrale i male linije-života nutarnje kružnice što je paralela Kadmove Thebe;

-        zašto se sva tri sjecišta triju kružnica nalaze baš na istoj simetrali koja cilja u sami vrh SE ugla westwrka... itd.

Može li onda nešto takvo, čisto kao zlato, uopće biti pogansko, a Ilirija se nalazila u središtu tog kumulativa iz kojeg izdvajam još nezabilježeno:

 - arhitektura Rotonde Ošlje odgovara arhitekturi matriksa Plejada; skala geografske širine na istočnom rubu Karte Leopardi obilježava stupnjeve od 25 do 46 (pojas Lyre od Thebe do prirodne pozicije Taygete i Šoprona);

- opozitno liniji-života male kružnice  rotonde (Kadmova Theba), inverzna linija-života iste te kružnice prolazi točkom T'' (simetrala Ljube iz Misrataha, K03e, travanj 2012.); Alcyone je tada na istoku otoka Visa (meridijan „pijanog“ prozora), Elektra na meridijanu najsjevernije točke delte Nila (ponovno ona);

- u istoimenoj luci Visa pronađena je Artemida, u Puli je Diana (Tyr – Efez – Ošlje – Pula), u Saloni grob kraljice Jelene.

Spram viđenog u demistifikaciji efeškog prauzora, Crne Diane (J. Rhymer, Biblijski atlas), kolega Puljak ispravno drži kako prikaz Marije nad jelenom (Nazare, Portugal) može značiti upravo zamjenu njihova kulta. Kut od 120° na prelomljenoj trajektoriji (Karta Leopardi) dobit ćemo jedino u Splitu, tj. Saloni ako povežemo Nazare i Heliopolis (Matariyah). Spram svega izrečenog u prethodnim člancima zar to povijesno-znanstveno nije alarmantno? Što nam je to dosad pružala geografska povijesna znanost u smislu „čitanja“ našeg prostora koji obiluje gustoćom i originalnošću simbola kamene arhitekture?

Tko je ikada „očitao“ odlazak Sv. Afrodizija u Beziers, gdje i danas nalazimo ulicu Rue des tetes ili Ulicu glava, u kojoj je poredano 7 kamenih glava. Premda pojedina vrela podupiru tezu o njegovoj prirodnoj smrti (Breviare de Beziers, 14.-15. st.), tek u 16. st. rađa se legenda o dekapitiranju. Pa ako Beziers povežemo sa Heliopolisom drugi krak trajektorije pod kutom od 120° proći će portugalskom Trojom gdje završava i zapadni krak trajektorije Nazaret – Trsat. Stupanjski ista trajektorija povezat će također Heliopolis, Monfalcone (najsjevernija točka Sredozemnog mora i Jadrana) i ponovno Peniche. Priča se nastavlja, trajektorija je očito alatka, a Heliopolis postaje polazištem izmjere na naše prostore. Beziers je na paraleli kapele St. Pilon (geodetska točka, 43°19' N) hodočastilišta u svetoj planini St. Baume, koja gleda na špilju Marije Magdalene.

Usuprot Sesamusu, aktualnoj turskoj Amasri (vidi prethodni članak), stara Amarna u Egiptu, ili Akhenaten, nazvan po faraonu iz 14. st. pr. Kr. nalazi se svega 7' južnije od Hermopolisa, Theba je tek 3' južnije od Karnaka. Philai, gdje je podignut posljednji poganski hram Izide, svega je 4' južniji od deklinacije Alcyone (24°02' N). Abu Simbel je na geografskoj širini 22°20'13'' N što odgovara približnoj vrijednosti kuta Elektre (22.35°). Naprosto, Nil izaziva na svoj način, poput vertikalnog je stuba termometra koji kao da se podiže i spušta u ovisnosti od pritiska u položajima nebeskih tijela. Najbliže je to aspektu žive što toplinu transformira u stupanjsku skalu geografske širine.

Sveti Toma je poznat kao Apostol koji je krstio Tri kralja (Mudrace s Istoka), predstavnike poganskih naroda. Ali kakvo je to poganstvo čiji kraljevi putuju astronomski po zvijezdama? Carravagiova slika Nevjera svetog Tome navela me na pomisao „dodirnuća“ onih prikaza koje nije moguće osjetiti pod prstima. Hoću kazati, ako je mnogima nejasna moja pozicija vis-a-vis astrognozijske matrice Plejada, držim kako tajna njene implementacije u realni prostor leži u fiksnim zvijezdama koje crkveni astronomi tijekom srednjeg vijeka koriste s evidentnim učincima sustava. Da bi se osudilo Galileja, nužno je to znati, a Plejade su stabilan i povijesno originalan klaster. Tek povremeno nestajala bi i ponovno se javljala jedna od zvijezda klastera – najjužnija Merope. Glavni je to razlog da mreža uspostavljena adekvatno geomorfologiji terena na zemlji izgleda tako čvrsta i konzistentna, raster kojeg je uvijek moguće s fiksne pozicije nadograđivati.

I nije to proces koji je počeo za srednjeg vijeka, podizanje infrastrukture stajačica na zemlji započelo je tisućama godina ranije s narodima koje se ne može optužiti za poganstvo (lat. paganus, seljak, neuk čovjek) lokaliziranjem svetih mjesta i njima srodno-ubiciranih svetih građevina. Iz fikcije politeizma valja strogo isključiti znanje kojim je čovjek od prapovijesti vladao upravljajući prostorom i vremenom. Ni prostor niti vrijeme nisu formatizirani ni u antici, ni u renesansi, niti u 19. stoljeću, mnogo ranije, samo je tada svijet izgledao pravednije, ljekovitije. Platon danas ne bi imao o čemu pisati. Možda o još jednom civilizacijskom ratu za kojeg će vam svaki alpinist kazati: nikad nije problem vrh ispeti, problem je s njega se vratiti.

21. 12. 2016. 23:00