Piše: Igor Šipić
Kad vam „zabiju nož u leđa“, vi, tako ranjeni, skamenjeni, vi ste mitski stećak...
more srebro i polumjesec
tek dovršeni u beskonačnosti
ako te uzmem, bojim se
rasplinut ćeš se u maglu
ako te pogledam, strah me
pretvorit ću te u kamen
topao
s bilom i otkucajem srca
....................................
(„France je priznao“, ciklus Čitajući Verlainea)
Nema poezije u rani bez krvi. Pa valjda nije Isus lagao, kako su nastajala kraljevstva? Rijetko kad se govori o svojoj, uvijek o tuđoj prošlosti. Zato je sve i dopušteno i zataškano, i zato mi mislimo, oprošteno je, platismo, pa činimo što nas volja. I bi tako! Novi valovi zapljuskuju zemlju, more je uznemireno, čudni zrakoplovi lete, križevi nad nama izraz su lica zabrinutog neba, u državi vjere glavni lik ministar je rata... Pa što je onda ljubav? Zabrinutost stećaka za budućnost koja nije, za prošlost koja još uvijek jest!?
Od Mostara do Ljube
