Piše: dr. Semir Osmanagić

Kokino, Makedonija

Lovci na blago su u Makedoniji itekako stvarnost. Jedna takva ekipa, opremljena detektorom za metal, pretraživala je šire područje Općine Nagoričane. U blizini sela Kokino, na vrhu kamenog brijega, detektoru se palila i lampica i alarm. Ispod zemljanog puta, na vrhu kamenog brijega, počeli su kopati, nadajući se da će otkriti zlato ili barem stare vrijedne novčiće. Međutim, plitko ispod nanosa zemje su bile slomljene keramičke posude.

Odnijeli su ostatke posuda u obližnji Narodni muzej u Kumanovu. Razgovarali su s direktorom Jovicom Stankovskim. Jovica je u Jugoslaviji diplomirao mašinstvo, ali mu inžinjerski posao nije bio drag. Odlučuje se i za drugi fakultet i s 33 godine života završava arheologiju kojom će se baviti narednih trideset godina.

Dolazak lovaca na blago, koje je odmah prepoznao, nije ga iznenadio.

“Znate, prolazili smo ovim terenom i u jednoj rupi pronašli ove ostatke keramike. Šta mislite ima li zlata u blizini?”

Za Jovicu su šare na ovoj keramici bile zlato. Ovako nešto još nije vidio, pretpostavio je da su jako stare. Pokazali su mu gdje je nalazište. I od tada, 2001. godine, kreće istraživanje najznačajnije makedonske arheološke lokacije u selu Kokinu, Prva iskopavanja rezultirala su obiljem pokretnog arheološkog materijala i Jovica je znao da je na tragu nečeg velikog. Ali, nije ni slutio koliko je to otkriće značajno u svjetskim razmjerama.

*** 

Moj prvi dolazak u Visoko 2005. i otkriće bosanskih piramida, preklopio se s objavljivanjem vijesti američke svemirske agencije NASA o listi najstarijih svjetskih observatorija. Na prvom mjestu je bio Abu Simbel (Egipat), na drugom Stonehenge (Velika Britanija), na trećem Angkor Wat (Kambođa), a na četvrtom Kokino (Makedonija).

Znao sam da će doci vrijeme za posjet ovom balkanskom dragulju. I došlo je, u aprilu 2017.

Moji makedonski prijatelji, s Ilčom na čelu, dogovorili su da nas na Kokinu dočeka Jovica Stankovski, sada već dvije godine u penziji, a uz njega je bio i sadašnji direktor muzeja u Kumanovu. S Jovicom sam se upoznao prilikom jednog nastupa na hrvatskoj televiziji. Zagrljaj u podnožju Kokina.

Onda je Jovica krenuo s iscrpnim objašnjenjima.

“Kokino je staro 4.250 godina. Vidljivo je sa udaljine od 50 km. Bilo je u upotrebi 1.500 godina kao svetilište. Prestaje biti svetilište 800 g. p.n.e. Vidljiva je razlika u keramici. Podižu se naselja preblizu Kokinu, što znači da je izgubilo status svetog mjesta. Kokino je nepristupačan sa istoka i zapada, ulaz je sa juga i sa sjevera.

Tri su obreda provođena. Prvi, posvećeni boginji Majci. Drugi, ljudske figurine slične onima na Kritu. Treći, precizno se pratilo pojavljivanje ravnodnevnice (početak 2.086 godine p.n.e.) i zvjezdane konstelacije Plejada, osobito zvijezde Aldebaran. Prisutno je stočarstvo, nova godina je početkom maja, kada se istjeruje stoka na ispašu.

Šta izdvaja Kokino od drugih lokacija? Prvo, platoforma sa koje je posmatrano Sunce u tri važne pozicije: ravnodnevnica, ljetni i zimski solsticij. Drugo, praćena je mjesečeva svjetlost kroz dugi period posmatranja. Mjesec je najviši zimi, najniži ljeti. Ovdje su znali za Metonov ciklus 1.500 godina prije antičke Grčke. Ciklus čija polovina traje gotovo 19 godina. Oni duhovno nisu zaostajali za Trojom, Kritom, Mikenom. Nisu imali palače, ali su duhovno pratili svijet. Napravili su kalendar, nisu bili nomadi…”

***

Odlazimo prema vrhu kamenog uzvišenja, “Tatićevog kamena”, na visini od 1.013 metara. Izdužene magmatske stijene formiraju površinu od 90 metara pravca istok-zapad, širine 50 metara na osi sjever-jug. Uz put vidimo neobične pravougaone završetke. Jovica mi govori kako su geolozi kompletnu strukturu proglasili prirodnom.

Jovica mi govori o sedam kamenih markera, koji su isklesani u magmatskoj stijeni i koji su služili za lociranje Sunca, Mjeseca i Plejada u različitim bitnim godišnjim periodima. Markeri su s fascinantnom astronomskom preciznošću određivali glavne pozicije Sunca i Mjeseca tokom godine, jesensku i proljetnu ravnodnevnicu, te najduži i najkraći dan u godini. “Prahistorijski” ljudi pravili su lunarni kalendar s ciklusom od 18,6 godina, što je vrhunsko civilizacijsko dostignuće.

Dva su nivoa observatorije. Sa jednog su astronomi posmatrali kretanje nebeskih tijela. U astronomiji je osnovni kriterij za observatorij da postoji jedinstveno mjesto za praćenje pojava na nebu. I upravo je takvo mjesto otkrio 2002. godine astronom Đore Cenev iz Planetarija u Skoplju svojim opsežnim arheoastronomskim analizama.

Na drugom nivou ovog magičnog mjesta, Jovica je otkrio “tronove”, lokacije odakle se upravljalo procesijama i ritualima.

Drevna je kultura u Kokinu izvela vrlo, vrlo opsežne građevinske radove, pažljivo vajajući uspravne kamene markere, formirajući puteve za šta je bilo potrebno ukloniti stotine tona čvrstog kamenog materijala. Sistemom prolaza i obrađenih stijena dobili su astronomski, duhovno i enrgetski moćno mjesto koje neupućenom oku ne znači mnogo.

Makedonski astronomi su nedvojbeno dokazali prisustvo napredne observatorije. Potvrde su došle iz Bugarske i Grčke. Velika pobjeda za Jovicu.

Pitao sam ga odakle mu dolaze najveći otpori.

“Od arheologa iz Makedonije”, odgovorio mi je.

Nisam se začudio. Najkonzervativniji dio nauke upravo leži u arheologiji i geologiji. Isuviše su ispolitizirane i nadmeću se ko će više braniti status quo.

Pitali su makedonski arheolozi Jovicu:

“Odakle teleskopi prije 5.000 godina?”

Time su rekli sve o sebi i svom neznanju. Ne morate imati teleskope da pratite kretanje kosmičkih tijela.

***

Jovica se hitrim koracima kreće po svojoj omiljenoj lokaciji. S entuzijazmom mi pokazuje markere, položaje Sunca i Mjeseca, lokacije iskopavanja, novootkriveni zid od prošle sezone…

S nama je i dvadesetak Makedonaca. Sjedeći na “tronu” s Jovicom, obratio sam se svima:

“Imamo priliku da vidimo velikog čovjeka, koji se hrabro upustio u istraživanja koja su postavila Makedoniju na svjetsku arheološku mapu. Ovo je jedno od najvećih modernih otkrića i na njega trebate biti ponosni kao Makedonci.”

Dok smo stajali na centralnom osmatračkom mjestu, Jovica pokazuje markere, a zatim uzima kamenčiće i pogađa obližnje zašiljene blokove i govori da sumnja i na njih da su pratili kretanje Sunca. Učinilo mi se simpatično i “poznato” to precizno bacanje kamenčića, a kasnije sam otkrio i zašto.

Vratili smo se na najširi očišćeni plato. Grupa je predložila zajedničku meditaciju. Ugodno vrijeme bez vjetra i dobra energija Kokina bili su idealni okvir da svi utonemo u stanje opuštenosti.

MEDITACIJA

Na uklesanim ravnim plohama u vulkanskim stjenama vidim procesiju. Ljudi su u bijelim odorama. Stoje na kamenju, grupice, simboliziraju zvijezde i nebeske procese. Jovica se tada nije isticao duhovnim, već znanjima iz astronomije, matematike, nauke. Davao je instrukcije gdje klesati, oblikovati, uklanjati i ravnati kamenito tlo. Nisu došli neprijatelji da unište ovu lokaciju, već se svrha mijenjala tokom vremena. Od astronomske, funkcije su se mijenjale u praktične, vezane za poljoprivredne i stočarske cikluse. Vremenom su se procesije prestale organizirati, prvobitna funkcija je zamrla, vrh uzvišenja je napušten.

Mala prostorija je bila izgrađena na strani, u visini zida, kao mjesto zaštite od nevremena.

***

Koliko je ovakvih, skrivenih lokacija još uvijek neotkriveno na Planeti. One su svjedočile o znanjima, vještinama, nadanjima, usponima i padovima ljudskih zajednica.