Naišavši na prostor koji je služio kao smetljište prastanovnicima Mesopotamije, arheolog Leonard Vuli se našao pred najznačajnijim otkrićem svog života
Otkriće čudesnog sumersko-babilonskog epa o Gilgamešu (Gilgamesh) i neobične priče o Velikom potopu, o onom istom potopu o kome će mnogo kasnije govoriti i starozavjetna knjiga jevreja, Biblija i Kur’an, odjeknuli su svijetom poput istinske senzacije. Niko do tada nije mogao ni da sanja da je priča jednog od junaka sumersko-babilonskog epa, Utnapištima (Utnapishtim), koja je bila detaljno zabilježena na glinenim pločama u biblioteci asirskog kralja Asurbanipala (Ashurbanipal), u stvari, prastara – možda prva – verzija biblijskog potopa! Međutim, na to su ukazivale frapantne sličnosti između jednog i drugog teksta – puštanje na slobodu goluba i gavrana, planina na kojoj se zaustavila Nojeva arka, vrijeme trajanja potopa i tome slično.
Još kada je engleski arheolog Džordž Smit (George Smith, 1840 – 1876), kome, u stvari, i treba najviše zahvaliti za otkirvanje i prijevod epa o Gilgamešu, u ruševinama brda Kujundžik, gdje je Ostin Henri Lejard (Austen Henry Layard, 1817 – 1894) iskopao Ninivu, pronašao 380 odlomaka glinenih tablica koji su sadržavali nedostajuće dijelove uzbudljivog svjedočanstva Utnapištima, nije više bilo sumnje da je Biblija ništa drugo do bogati zbornik kompilacija praistorijskih mitova, predanja i narodnih legendi.
OTKRIĆE ŽIVOTA: Koliko god da bi se moglo smatrati da je slika potopa u sumersko-babilonskoj poemi plod narodne pjesničke kreacije, ipak se neminovno nametalo pitanje – nije li ona, poput, konačno, mnogih drugih drevnih mitova i predanja, sadržavala bar jedno zrnce historijske istine. Pitanje je bilo vrlo logično, jer su Sumerani istinski vjerovali u Veliki potop. Ali, da li je trebalo vjerovati Sumeranima?
Na ovo zanimljivo pitanje odgovorio je engleski arheolog sir Leonard Vuli (Leonard Woolley, 1880 – 1960), koji je u godinama između 1927. i 1929. godina vršio iskopavanja na području drevnog grada Ura. Naišavši na prostor koji je, po svoj prilici, služio za smetljište prastanovnika Mezopotamije, Vuli je naredio da se iskopa izviđačko okno dubine – četrdeset metara. I dogodilo se ono što se tako rijetko događalo arheolozima u prošlosti. Na dnu okna, Vuli se našao pred najvećim otkrićem svog života – otkrio je groblje, koje je bilo starije čak i od samih Sumerana!
OTKRIĆE MULJA: Bilo je to otkriće koje je zasluživalo svjetska priznanja. No, presrećni arheolog ipak se nije zadovoljio senzacionalnim otkrićem. Želio je, po svaku cijenu, da sazna šta se nalazi dublje, dolje ispod neznanih grobova. Ima li tragova čovjekovog boravišta? Hoće li naći biljege još starijih kultura i dokazati da je evolucija čovječanstva mnogo starija nego što se do tada vjerovalo?
Odgovor su, kako kaže poznati poljski pisac Zenon Kosidovski (Zenon Kosidowski, 1898 – 1978) u svojoj knjizi “Kada je sunce bilo bog”, mogli da daju samo pijuk i lopata. Ubrzo ga je čekalo novo iznanađenje, jer je ispod groblja naišao na – smetljište! Ono je poticalo valjda iz najranijeg perioda legendarnog grada-države Ura, što znači da je bilo fantastično staro, mnogo starije od ranije otkrivenih kraljevskih grobova!
Poslije prokopavanja relativno grubog sloja smeća, radnici su naišli na čvrstu podlogu prirodnog mulja, koji je tu nekada, moglo bi se kazati u praskozorje čovječanstva, nanijela vodena bujica, i na kome nije bilo nikakvih tragova ljudskih aktivnosti. Sve je upućivalo, dakle, na to da su, najzad, doprli do prvobitnog dna nekadašnje riječne delte iz razdoblja kada tu još nije bilo nikakvih naseljenika.
OSTACI EPOZNATOG NARODA: Mada je ova činjenica zbunila i samog engleskog arheologa, on je, ipak, naredio radnicima da nastave kopanje. Lopate su se ponovo zabile u zemlju, ali satima i satima izbacivale su samo – balto i glinu! Na dubini od oko dva i po metra, arapski radnici su prestali da kopaju iznenađeni onim što su ugledali: ispod debelih stoljetnih slojeva riječnog mulja pojavile su se nove ruševine, ostaci posuđa, smeće i čađ. Gle čuda – otkriveno je nepoznato ljudsko naselje!
Iskusnom arheologu kakav je bio Leonard Vuli bilo je jasno da je otkrio tragove neke nepoznate kulture, starije i sasvim drugačije od sumerske. Tek kasnije će engleskom arheologu biti jasno da je naselje poticalo iz – vremena neolita!
Dvoipometarski sloj muljai blata, nanesenih vodenem bujicama i strujama, dijelili su, dakle, granicu između dva vremena i dviju međusobno stranih i drukčijih kultura. Iznad sloja mulja ležali su ostaci sumerske kulture, mnogo razvijenije i mlađe, a ispod tog stoja – ostaci primitivne kulture drugog, sasvim nepoznatog naroda!
Ko su bili ti prapradavni žitelji plodne Mezopotamije što su na svom posuđu od pečene gline ucrtavali neobične ukrasne motive, a oruđe kojim su se služili pravili od klesanog kamena? Odakle su stigli? Kada i u kakvim okolnostima? Kako su izgledali njihova naselja i možebitni gradovi? Čime su se bavili i u šta su vjerovali?
„LOKALNI“ POTOP: Engleski arheolo Leonard Vuli, naravno, nije mogao da odgovori na sva ova i mnoga druga pitanja koja su se nametala sama od sebe. Zapravo, on je bio više okupiran razmišljanjem otkud tolika glina i mulj između ostataka dviju kultura. Na kraju, došao je do fantastičnog ali logičnog zaključka – dvoipometarski sloj mulja i gline bio je očit dokaz – biblijskog sveopćeg potopa!
Potop koji je iza sebe ostavio takve dramatične tregove nije mogao da bude obična prirodna pojava, niti poplava uobičajnih razmjera. Sigurno je to bila kataklizma najvećih razmjera i s posljedicama veoma tragičnim po stanovnike ovog kraja!
Poplava, razumije se, ističe i Kosidovski, nije biia sveopšta katastrofa, kako tvrde sumerska i hebrejska predanja, nego lokalni događaj u dolini svetih rijeka Eufrata i Tigrisa, koja je obuhvatala prostor razmjera 650 puta 150 kilometara. Ali, za tadašnje tamošnje stanovnike svijet se zatvarao u tom relativno uskom prostoru, a poplava je označavala potop kojim je srditi, ali i pravedni bog kaznio grešno čovječanstvo!
Bio je to. konačno, potop o kome je govorio Utnapištim u epu o Gilgamešu.
Biblijski potop!
ODAKLE SU STIGLI SUMERANI: ”Naravno, taj historijski potop, koji je dao povoda mitskom opštem potopu, piše jedan od najboljih poznavalaca drevne prošlosti ljudskog roda C. V.Ceramu svom romanu o arheologiji ”Grobovi, bogovi i učenjaci”, »nije istrijebio sav ljudski rod. To mora da je bio jedan od onih potopa, nesumljivo neobično težak, kakvi su se u području između rijeka Eufrata i Tigrisa često događali.
Zapisi koje imamo o najstarijim sumersktm kraljevima, prije i poslije Potopa, dokazuju da su sumerski naseljenici uistinu preživjeli tešku kataklizmu zahvaljujući veliki nasipima koji su kao po pravilu opkoljavali njihova naselja i gradove.
I nije isključeno da je Utnapištim, sumerski Noja, doista historijska ličnost, koji je prebivajući na akadijskom području prvi pretpostavio mogućnost teške poplave i blagovremeno se spremio za spas. I božansku uputu, koju je Utnapištim dobio ‘budite plodni i množite se i napučite zemlju’, sumerski naseljenici, koji su preživjeli potop, doslovce su izvršili tako što su snagom i marljivošću, kojima se arheolozi još i danas čude i dive, ponovo učinili plodnom zemljom, koju je stravično uništio Veliki potop!…”
Ali, ko su, zapravo, bili Sumerani? Odakle su došli u plodnu Mezopotamiju, ko su im bili uzori i učitelji i kako su stekli izuzetno visoka znanja iz svih značajnijih oblasti – astronomije, građevinarstva, likovne umjetnosti, historije, filozofije, religije…?
Na ta pitanja suvremeni historiografi još uvijek tragaju za odgovorima.
Slijedi: ZATRPANA PROŠLOST (53)
ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html
AKCIJA: JEDNA KNJIGA – 3,00 EURA
Kliknite na naslovnu stranu knjige!
