Igor Šipić
Zajedničko ženi i Nebu
Ima li projektiranje viših intelektualnih obrazaca svoj zaseban jezik? Poput drevnih simbola, ne apliciraju li oni u proizvod bilo koje vrste nešto lingvističko, jesmo li zamrli u toj funkciji fantazmagoričnosti? Gotovo aromatizirani crtež iz kultnog Heliopolisa lijepo ilustrira protok i simboliku prostor-vremena, dok Geb (Zemlja) na vršcima prstiju balansirano raširenih ruku drži u najosjetilnijim točkama ženstvenosti – maternici i dojkama Nut (Nebo). Geb je natkriljen Nebom, pa se čini da ih to trak pupkovine međusobno povezuje trbuhom i tjemenom. Stoga, ako smo ispravno protumačili semantem Crteža iz Šopronkohide, isto bi se načelo trebalo javiti i ovdje. Ponovit ćemo isti postupak primijenjen kod ubiciranja središta kružnice i linije-života, ovaj put očito u razini nožnih prstiju i prstiju ruku presavijene Nut te stopala uspravnog koračajućeg Geba. Povlačimo liniju omeđujući okomicom njene krajnje točke, ugibnutu petu i vrhove prstiju ruku Nut. Na sjecištima dviju okomica s linijom-života već sad dobivamo fantastičnu sliku, ali još nedostaje kružnica. Gdje je njeno središte?
