Igore, osim što je uvijek iznova (koliko potvrda će biti dovoljno? 🙂 uzbudljivo vidjeti kako se matrica oživotvoruje svojim vječnošću zamišljanim valom Stvaranja, zbilja je sjajna i pjesnička nota na koju napominjete. Slažem se, poezija je dar viših intelektualnih obrazaca, koju srećom još znamo primati i dijeliti, u neobično mnogo njenih varijeteta. Sklad i neusiljena genijalnost riječi stvaranja tako je jednako je čitljiva (vidljiva) i u zemaljskoj protežnosti, prostor je glas(ba), u konačnici, savršeni notni zapis na veličanstvenoj partituri mape. Evo sad mi pada na pamet, ne znam još kako, ali vašu otkrivenu matricu valjalo bi odsvirati! 🙂
Đino Đivanović
5. lipnja 2016.
Sjajno, hvala, to mi je jedan od najljepših komplimenata dosad, kao da ste znali da i sam čitavo vrijeme razmišljam o glazbi. A odlučio sam, zbilja, sad malo predahnuti od ovih „dokazivanja“ analizom, nema više smisla, treba se usmjeriti sada na stupanj ili dva više, eto, možda sve pretvoriti u kakvu simfoniju. – tako sam odgovorio Đinovu izazovu. Pa, evo, kako bih učinio prvi odmak, postavljam za one kojima dugujem pjesmom i poetski, ciklus koji je objavljen na albanskom jeziku u časopisu Nacional u Tirani (2014.) – Duke lexuar Verlainin (Čitajući Verlainea). Na hrvatskom još nije objavljivan pa to činim ovim prvotiskom.
Na kraju, prvi su dani ljeta, ide ljetna stanka, pa čitateljima želim ugodan odmor. Za sebe sam pak ostavio 3 ključne pozicije na kojima alat plejadske matrice zamjenjuje dirigentsku palicu. Stoga mi je samo zatvoriti oči i odslušati simfoniju, bez zvuka, bez slušalica na ušima, promišljajući duhovnu narav kao osnov cijele prirode, meni, Descartesovom čovjeku: “Ja sam onaj koji misli. To jest, onaj koji sumnja, potvrđuje, negira, razumije nekoliko stvari, neznalica mnogih stvari, koji želi, ne želi, koji takođe i mašta…”
22. lipnja 2016.
