Primjetno je da se uporedo s fenomenom Bosanskih piramida, pojavio i fenomen Semira Osmanagića, plavokosog istraživača, zaljubljenika u arheologiju, neki bi rekli pustolova, a neki: entuzijastu….
Pise: Anela Šahinović
Primjetno je da se uporedo s fenomenom Bosanskih piramida, pojavio i fenomen Semira Osmanagića, plavokosog istraživača, zaljubljenika u arheologiju, neki bi rekli pustolova, a neki: entuzijastu….
Preživjeli smo rat i to je kolektivna trauma iz koje se izlazi sporo i vjerojatno pojedinačno. Ali zahvaljujući ovom bosanskom ¨Indijana Đonsu¨ sve su nam jasnije i kolektivne posljedice te kolektivne traume: neka neobična i neobjašnjiva paranoja…. O njoj svakim danom doznajemo sve više….ali je shvatljivija sve manje…
Razumijem da smo zbunjeni zbog Semirove ¨drskosti¨ da bude tako miran i samouvjeren, dok smo mi tako nesigurni i dezorijentirani…i tako hladno uvjeren, dok mi u sve sumnjamo gotovo iz predostrožnosti … Neki bi ga možda i javno linčovali. Nije nemoguće da u ¨naučnim krugovima¨i spremaju vješala srama na koja bi ga rado okačili, ali im čvrsti i nepobitni argumenti za to stalno izmiču. Ipak nijedno arheološko iskopavanje nije popraćeno ovako burnim naporima da se nešto osujeti u samom početku iskopavanja i ¨zatrpa¨ dok još ništa nije konačno jasno…umjesto da se svi angažiraju kako bi se pomoglo u tome.
Običnom čovjeku, koji pojma o arheologiji nema, sve izgleda malo konfuzno i sve manje ¨arheološki¨ i ¨dovuklo¨ je u ovu malu zbunjenu zemlju još ¨vagon dvojbi¨…
Ali jedno je ipak sigurno; gospodin Osmanagić nam dobro dođe kao povod da izrigamo ljutnju zbog svih koji su nas do sada prevarili, doslovno svih: komšija u ratu, i one izdajničke ¨narodne¨ JNA, pa međunarodne zajednice koja nas je uz sve naše muke izvrgnula još većoj agoniji … i na kraju političara, naših ljudi, od kojih smo očekivali konačno i brzo izbavljenje iz ove agonije u kojoj smo već predugo…
Ludo, sumanuto i svakako neopravdano ali nekima se nasmiješeno i blago lice Semira Osmanagića učini kao odlična meta za ispucavanje otrovnih strelica sarkazma, zlobe, cinizma čak i nepristojnih riječi… Idealan lik za iskaljivanje gorčine i gomile negativne energije akumulirane u ovim vremenima horora koji je bio naš svakidašnji život … Možda nam se za trenutak, poput fleš beka, iz prošlosti, učini da to lice sliči na nas, nas kakvi smo bili prije ove golgote… a takav, osvjedočili smo se, ne valja biti, to smo još jednom dovoljno bolno osjetili…
Dosta je kompleksan taj fenomen Semira Osmanagića, koji mi proživljavamo, s čim on fizički nema veze a mentalno ne može da uspostavi vezu.
Kad bi to i htio ne može, jer nije bio dio ovog lokalnog užasa..
Nekima je najgore, kad primijete koliko on razumijevanja pokazuje za njihovu sumnjičavost i ljutnju…Za neke je ¨njegova drskost, ogromna, misle¨: on bi da nam otme razlog da se ljutimo na njega, naše očajničko posljednje pravo: da se ljutimo…. da se ljutim, jer mi smo ljuti…Mi smo ljuti… i mi želimo da se ljutimo…
Ljuteći se na Semira mi kao da prolazimo svojevrsnu katarzu, malo zakašnjelu i malo prigušenu ali ipak ,silovitu katarzu u kojoj se dijelimo na frenetične poklonike G. Osmanagiča, bezuvjetne i gotovo na smrt ozbiljne i one sumnjivce koji ga proganjaju za svaku riječ, koji nikako ne mogu da mu oproste – ono što su nam uradili neki drugi!
Već više i ne znamo za što nam je sve sumnjiv… osim što je tako pun vjere u ono što čini, vjere u stvari, kakvu mi odavno nismo osjetili ili kad je osjetimo, u grotesknom okruženju užasne prošlosti koja nam je još preblizu i kojoj kao da mentalno ne možemo uteći, sami se sebi učinimo smiješni i naivni.
Mi zapravo ne možemo da povjerujemo da se nama poslije svih onih grozota više ikada mogu događati lijepe stvari; a one se, vidi čuda, već događaju …..i to nas užasava gotovo jednako kao i svi prethodni užasi… Nevjerojatno, ali mi kao da još nismo spremni da nam se događaju lijepe stvari ma koliko ih priželjkivali i ma koliko govorili o njima….mi trebamo vremena…
Na ovim prostorima Evrope na kojima se sve inače događa jako usporeno, presporo i na kojima smo gotovo tokom cijele historije u nekom zaostatku …sad smo skroz zatečeni…. Do duše samo jednim dijelom…. Drugi dio našeg nacionalnog bića koji baštini emotivnu inteligenciju koja nas je znala skupo koštati, ali koja nas opisuje onakvim kakvi jesmo, ti i takvi uživaju u potvrdi svog predskazanja da je Bosna zemlja čudesa na kojoj ma šta god bilo i koliko god trajalo, ništa loše, ne može dugo trajati…i čak i najgore mora slavodobitno proizaći u dobro, jer je Bosna takva ,jer je dobro, sinonim te Bosne
Apsurdno, ali fenomen gosp. Osmanagiča nama će koristiti dvostruko: proći ćemo ovu katarzu, ovu kolektivnu proradu traume …i na kraju puta biti nagrađeni kao niko u Evropi, dobiti ćemo piramide…
Posmatram Osmanagića, onako mirnog, samouvjerenog…. punog samopouzdanja i vjere u ono što radi… Semira tako nalik na Bosnu…
Na neki način sva ova halabuka oko njega i nema neke realne veze s njim, stranci se ljute jer ne mogu da podnesu, a kamoli da dozvole da im jedan obični Bosanac pretura po historiji i remeti već odavno uspostavljeni red koji naravno podupire teoriju o njihovoj superiornosti . a neki od nas ne mogu da mu oproste i ljute se na njega, žustro i grčevito… jer su jednostavno ljuti …i jer je ovo vrijeme za ljutnju…
A on utrčava tako naglo, sa zapadnjačkom nestrpljivošću i pored izraženog pijeteta za našu tragediju, diskretno navaljuje: kao da hoće reći da je vrijeme da se ide dalje, brže, ….
Njegov Bosansko-zapadnjački gard, neki teško prihvataju, jer trebaju još malo vremena za ljutnju i oportunizam, jer i to je dio Bosanskog mentaliteta, a on nas nasmiješen i pun razumijevanja ipak požuruje, gurka i… ometa u našem samosažaljenju i vlastitom minimiziranju svega što je naše… u besmislenom lamentiranju nad silnim sumnjama koje su dio ¨naše tradicije¨: Opće je poznato da mi ništa ne znamo raditi, ni o čemu ne umijemo razmišljati dva dana a da treći ne posumnjamo u to!Fenomen Semira Osmangića je zapravo susret nas samih, sa nama. Malo ubrzan susret koji bi i onako došao. Buran susret koji nekad prerasta u sukob. I … neki se prirodno, Bosanski, snalaze i uskaču u voz ne pitajući ni kuda ide. Jednostavno shvataju da je voz sad naišao i uskaču, pametni Bosanci koji će se kao i mnogo puta do sada u putu dosjetiti šta da rade kad on stigne na odredište…
Onaj inertniji dio našeg duhovnog bića ostaje na peronu, zbunjen i ljut jer je voz došao prerano i nije najavljen i nije pitao njih da dođe i nije rekao da će doći, niti kuda ide…. i jer su drugi uskočili a oni nisu stigli…. Jer se u stvari brinu zbog lakovjernosti onih koji su uskočili a nije im se ta Bosanska lakovjernost jednom obila o glavu: Čak šta više ,strašno im se obila o glavu u skoroj prošlosti….Bože, koja ujdurma… A u epi-centru tog emotivnog Bosanskog lonca jedan insan: sam i samosvjestan, dobronamjeran, pametan i u dobroj vjeri, tako nalik na nas kakvi smo nekad bili…. i onda sve ovo doživjeli… o Bože milostivi….i taj insan nešto uporno govori…i ne mijenja priču nego je ponavlja, ovdje gdje se ljudi nakon slušanja ¨dnevnika¨ obavezno razilaze sa hiljadu njegovih varijanti do te mjere, da je na kraju gotovo nemoguće znati šta je istina….Ovdje gdje ljudi jednostavno nisu navikli dugo upirati u istu stvar, svako malo se zamore pa započinju novu stvar…. I gotovo nikad i ništa nisu izgurali do kraja: Bosansaka posla!
G. Osmanagić možda nije doktor nauka, ma šta to značilo u Bosni, ali je čovjek veoma zaokupljen arheologijom i sigurno spreman na dugo, dosadno, uporno ali i fantastično kopanje po Bosanskoj zemlji …
A mi, na šta smo mi spremni; Bogu hvala postoji kritična masa onih koji su mu spremni pomoći i učestvovati u tom velikom poduhvatu….One sumnjičave ili ¨ smutljičave¨ ili skeptike kako sebe od milja zovu, konačno bi bio red jednom velikom¨brizovom metlom¨ pokupiti na lopaticu i maknuti u stranu, neka u miru negoduju, negiraju i filozofiraju, ali neka ne ometaju i ne upropaštavaju svojim nedostakom vjere i duha ovu neobičnu renesansu nade elana spremnosti na zajednički napor kako bi se ponovo pokrenulo ovo društvo… ¨u pravcu Doline Bosanskih piramida¨
