“Ljudi na rubu propasti zamislit će se nad biti stvarnosti, nad smislom svoga života i svrhom postojanja. Mnogi od njih će poželjeti spoznati istinu prvobitnih izvora, što je moguće postići ako se stalno vraćamo sposobnostima koje su postojale u prvobitno doba. “Ljudi na rubu propasti zamislit će se nad biti stvarnosti, nad smislom svoga života i svrhom postojanja. Mnogi od njih će poželjeti spoznati istinu prvobitnih izvora, što je moguće postići ako se stalno vraćamo sposobnostima koje su postojale u prvobitno doba. Nekoliko je onih, koji su živjeli prije deset tisuća godina, imalo te sposobnosti. To su uglavnom bili starješine zajednica, odnosno vođe plemena. Može biti da su oni počeli graditi, no vjerojatnije je da su se po njihovoj naredbi počele graditi posebne građevine od teških kamenih ploča. Unutra se nalazila prostorija, to jest soba veličine otprilike metar i po puta dva metra, visine oko dva metra, katkad više ili manje. Ploče su se postavljale pod nevelikim kutom prema unutra. Katkad su se takve prostorije klesale iz monolita, katkad su ih skrivali pod zemljom zasipajući ih humusom. U te prostorije, koje su bile grobnice, zapravo su odlazili ljudi koji nisu izgubili sposobnost korištenja mudrosti koja je vladala u Svemiru. Oni koji su ostali živi, kao i oni koji su se rodili čak i nakon deset tisuća godina, mogli su im pristupiti i dobiti odgovor na ona pitanja koja su ih zanimala. Za to je bilo potrebno sjesti na grobnicu i razmišljati. Katkad bi odmah dobili odgovor, a katkad kasnije, no odgovor bi svakako dobili, jer su te građevine, kao i oni koji su otišli zauvijek i bili u njima, služili kao prijemnik obavijesti. Preko njih je bilo lakše povezati se s Razumom Svemira.
Te kamene građevine se javljaju prethodnicima egipatskih piramida. Piramide su samo nešto slabiji prijemnik, iako su puno veće, a suština i svrha im je potpuno ista".
"Pomaknula bi se teška, masivna ploča koja je služila za zatvaranje. On bi ušao u kamenu prostoriju a ploču bi zatvorili. Čovjek bi se tako potpuno izolirao od vanjskoga materijalnog svijeta. Ništa nije mogao vidjeti, niti čuti. Takva potpuna izolacija, nemogućnost čak i pomišljanja na povratak dok se još nije prešlo u drugi svijet, nekorištenje uobičajenih osjetilnih organa, osjetila vida i sluha, davali bi mogućnost potpunoga dodira sa Svemirskim Razumom, razumijevanje mnogih pojava i postupaka ljudi na Zemlji. No najvažnije je to da su to do čega su došli kasnije prenosili onima koji su još bili živi i sljedećim generacijama. Danas vi slično stanje zovete meditacijom. No ona je samo dječja igra u usporedbi s vječnom meditacijom.
Ljudi bi poslije dolazili do te prostorije od kamena, pomaknuli bi poklopac na vrhu otvora i razmišljali zatraživši savjet od stanovnika u prostoriji. Duh mudrosti je tamo uvijek bio prisutan".
Mi smo posjetili dolmene u blizini malog
kamene ploče, velike otprilike 100 četvornih metara. Iako tvrda, čovjek može na toj velikoj ploči osjetiti silnu energiju, koja je veoma blagodetna, lekovita. Imali smo sreću, jer je došla grupa ruskih građana, koji su nam mnogo toga objasnili.
To je mjesto Ljubavi i Zdravlja. Mene su te žene postavile u krug, u mene projicirale energiju Ljubavi, a ja sam tu energiju morao usmjeriti u Nebo. Sve skupa je trajalo oko 10 minuta, a osjećaj je bio za mene fantastičan. Kao da je sve potihnulo, samo osjećaj Sreće, Ljubavi, Iskrenosti. Nešto tako nisam nikad doživio, pa i da vam opišem najbolje što mogu, to ne bi bilo to.
Taj kamen izgleda, kao da je pao sa Svemira, jer nigde u okolini nema planine, sa koje bi se on odlomio. Oko njega ima puno mjesta, na kojima ljudi liječe različite organe. Bilo je čudesnih izlječenja, pa je posjeta toj "Plošadi" dosta velika.
Dolmen u blizini je "dom" jedne vrlo lijepe, crnokose žene ( tako nam je objasnila jedna vidovita Ruskinja.
Drugi kompleks je od Pšade udaljen otprilike tri kilometara. Osam dolmena je poredano u krug: jedan u centru, a njih sedam naokolo. Svaki ima svoju određenu funkciju, a uglavnom je njihova namjena liječenje. Centralni dolmen je dolmen Mira i stvarno je kod njega moguće osjetiti neobičan mir i umirenost.
Kako je rečeno, dolmena ima puno na obali Crnog mora (Zakavkazje), Aziji, Severnoj Africi i Evropi (Anglija, Francija). To je uspomena na jednu veoma duhovno naprednu civilizaciju, koja je živjela tamo prije 10.000 hiljada godina i koja je znala, da će ljudi u budućnosti krenuti naopakim putem. Tim razlogom su na našem lijepom planetu ostavili svoj trag, jer nam žele pomoći, da nađemo opet pravi put i spasimo Zemlju.
Jasna Tara Martinjak i Gorazd Klemenčič iz Slovenije
