Piše: Slavica Đurđević
24.02.2009, Agoura Hills, CA, USA
Razgovarala sam s par osoba ovdje u Agouri koji su starosjedioci i činjenica je da je svima kroz glavu prolazila misao da je moguće da je to brdo piramida, ali je to toliko ljudma nepojmljivo da momentalno odbace takve misli.
Vjerujem da ja samo izgovaram naglas ono što je većini na umu…
PIRAMIDE U CALIFORNIJI – ONI KOJI KASNE, NEKA POŽURE, ZAUSTAVLJANJA NEMA!
Živimo u vremenima koja su jako uzbudljiva, svjedoci smo velikih promjena koje se događaju na svim nivoima.
Promjene su tako snažne i duboke da je čovječanstvo u šoku, zbunjeno i preplašeno. Grčevito se hvatamo za ono jedino što nam pruža iluziju konstante i sigurnosti, poznati i uvriježeni načini razmišljanja i "osuđivanja"… da "osuđivanja" jer nismo više ni svjesni da ne prosuđujemo nego osuđujemo.
Što nas je dovelo do ove točke gdje smo ugušili vlastiti duh, vlastitu iskru znatiželje i ushićenja kad je u pitanju, promjena, napredak, transformacija…? Vjerujem da bi pronašli bezbroj izgovora i opravdanja, od teških uvjeta življenja, bivših ratova, sadašnjih ratova, nedostatka novca, nedostatka novih mogućnosti, ali da li nas bilo što izvan nas samih zaista može spriječiti, zaustaviti, ugušiti znatiželjni duh, ugušiti iskru života…?
Da li je možda odgovor u nama samima, našem okoštalom načinu razmišljanja i "osuđivanja" kojeg se tako grčevito držimo jer je to jedino što nam je ostalo u ovom vrtlogu "novog" vremena koje ionako sve brže protiče?
Stara paradigma nije izdržala snagu "centrifugalne sile vremena" kojoj smo izloženi i nova paradigma se spušta u našu svijest sigurno kao što se spušta noć nad umornim gradom, ali nelagoda i neizvjesnost koju sa sobom donosi promjena i sve ono što je novo ili čak staro, ali samo nanovo otkriveno, puno je jača od ushićenja i iščekivanja.
Po navici, ponovo uranjamo u strah, strah koji paralizira. Na kraju krajeva, zar nije strah naš vječni saputnik, onaj koji nam je poznat i na koji smo se tako navikli da više ni ne pomišljamo da postoji neka drugačija realnost.
Sastavni dio ljudske prirode, bez obzira na granice, kontinente, strah je taj koji razara temelje budućnosti: iz straha reagiramo, strah nas tjera da činimo nezamislive stvari, u strahu ne vidimo druga ljudska bića kao sebi ravna nego ih doživljavamo kao neprijatelje, iz straha da ne budemo prevareni – sami varamo, strah je vrag…
E, kad smo kod straha, priznaću da je jedini razlog zbog kojeg sam odugovlačila iznijeti moje observacije ovdje na stranicama Fondacije, iako me je gospodin Osmanagić ohrabrio nakon konsultacije s njim, upravo strah. Čitajući tekst koji je gospodin Vedran Košta poslao o pronalasku moguće lokacije Atlantide, znatiželja me odvela (kao i uvijek) na Google-Earth. Ostala sam prilično šokirana otkrivši dvije piramidalne formacije u podrucju Južne Kalifornije gdje trenutno živim.
Utjecaj gospodina Osmanagića ne trebam ni spominjati, prateći sve što se događalo s piramidama u Bosni, moram priznati, vratilo mi je vjeru u čuda, otvorilo svijest…
Poznato mi je da nismo svi imali iste reakcije, ali oni koji kasne, neka požure, lavina je pokrenuta i zaustavljanja nema!
Dana 20. februara sam prvi put primjetila te dvije structure, a zahvaljujući Google-Earth-u, a zatim sam, u nevjerici, 22. februara, potražila mišljenje gospodina Osmanagića.
Tu nedjelju sam provela na lokacijama koje su udaljene oko pet km jedna od druge. Jedna od lokacija udaljena je nešto manje od 2 km od ulaznih vrata kuće u kojoj živim.
Nakon konsultacije s gospodinom Osmanagićem i malo istraživanja u zavodu za urbanizam, došla sam do informacija da je jedna lokacija Nacionalni Park, a druga koja je u centru grada ima permanentnu zabranu gradnje ?!?
Rado bih postavila hipotezu i otvorila diskusiju: Ko vjeruje da ove fotografije skrivaju piramide?
