Iako bez vode nema života, ona je u zadnjih par decenija postala ogroman, dobro kontrolisan biznis. Svjetski Forum za vodu je 2000g. zaključio da je voda roba za kupovinu i prodaju kao i svaka druga, a ne pravo. Nasuprot tome, Komitet za ekonomska, društvena i kulturna prava Ujedinjenih nacija je zauzeo stav da je pristup pitkoj vodi elementarno ljudsko pravo. Odlukom UN iz 1993g., 22. mart se obilježava kao Svjetski dan voda, a 2013. je proglašena Godinom vode.
Da li su ove mjere na papiru doprinijele dostojanstvenijem životu ljudi, i ko će na kraju pobijediti u ovoj suludoj trci, postaje na žalost očigledno.
Kako dalje, i da li je moglo drugačije?
Zvučaće šokantno, ali konvencionalni ciklus kruženja vode u prirodi je pogrešan i nepotpun, jer previđa zaseban ciklus nastajanja i kruženja vode unutar planete, što je tema ovog članka.
Od davnina je porijeklo vode stvorene duboko unutar zemlje i njeno nalaženje na najvišim vrhovima i u vrelim pustinjama, suprotno konvencionalnom naučnom tumačenju kruženja vode u prirodi, bilo misterija. Kako objasniti izvore Ain Figeh kod Damaska, Montezuma u pustinji Sonora u Arizoni, Zamzam u Meki ili oazu Nefta u Sahari, gdje kiša gotovo i ne pada, a svježe vode ima dovoljno i neprekidno za više hiljada stanovnika i turista?
Na ogromnim prostranstvima zemlje tekućih voda nema ili jedva da ima, što je kolonizatore, trgovce i uzgajivače poljoprivrednih kultura i stoke tjeralo da se otvore prema svakom razumnom rješenju koje bi omogućilo osvajanje novih prostora. Poseban problem su suše koje u intervalima prijete da ugroze i sam život na pogođenim oblastima.
Tridesetih godina 20. vijeka višegodišnja suša je zaprijetila farmerima u kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija, do te mjere da je vlada bila prisiljena da angažuje u to vrijeme čuvenu britansku radiestezisticu (možemo slobodno reći rašljarku) Evelyn Penrose, što je bio svjetski presedan. Tako je Miss Penrose krenula na turneju, i na farmama označavala mjesta za bunare čijem se kopanju pristupalo odmah. Iako su u parlamentu provincije konzervativci protestovali protiv angažovanja jedne rašljarke, takav potez se pokazao potpuno opravdanim – Evelyn Penrose je spasila provinciju. Ipak, u Vankuveru i Viktoriji, najvećim gradovima Britanske Kolumbije, ne može se naći ulica sa njenim imenom.
Nakon 2. svjetskog rata žestoka višegodišnja suša pogodila je otok Bermuda, dok je tanker sa američkog kopna jedva uspijevao dopremiti minimum vode za preživljavanje. To je bila prilika da čuveni američki radiestezist Henry Gross i njegov patron, poznati književnik Kenneth Roberts (izmedju ostalog napisao tri knjige o Grossu), pokrenu akciju bušenja četiri bunara žive vode na otoku. Godinama je američko geološko društvo (USGS) pokušavalo da osujeti kako projekt, tako i eksploataciju izvrsne vode. Danas na Bermudi postoji blizu 4000 bunara, tako da vodosnabdijevanje otoka ne zavisi od vanjskih prilika. Naravno, ulice sa imenom Henry Gross ili Kenneth Roberts na Bermudi nema.
Njemačko-američki rudarski inžinjer Stephan Riess, suočen sa plavljenjem dubokih rudnika, nije se zadovoljio konvencionalnim objašnjenjima cirkulacije vode, nego se posvetio izučavanju porijekla podzemnih voda i njihovoj eksploataciji. Tokom četiri decenije iznimno uspješnog rada, ozbiljno je uzdrmao uvriježenu teoriju o kruženju vode u prirodi, a brojnim bunarima dramatično mijenjao izgled bezvodnih krajolika. Jedan od najljepših primjera njegove ekspertize je obezbjeđivanje žive, ‘primarne’ vode za grad California City u sred pustinje Mojave. Grad ima blizu 15 000 stanovnika, vještačka jezera i vodopad – a sve iz tri bunara koja je locirao Riess. Njegovi poduhvati su bili zapaženi i izvan Amerike, tako da je 1958. g., na poziv tadašnjeg izraelskog premijera Davida Ben-Guriona, riješio problem vodosnabdijevanja novog grada Eilata. Nakon toga, egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser ga je pozvao u Egipat. Da li će doktrina Stephana Riessa ikada biti uvrštena u nastavne programe?
Pošto ljudska vrsta od davnina voli da ratuje, poseban problem osvajačima je predstavljala voda bez koje je napredovanje bilo nemoguće. Austrougarska vojska je imala stručnjake koji su na epoletama nosili male zlatne rašlje, a sve su austrougarske tvrdjave na vrhovima bosanskohercegovačkih i crnogorskih brda imale bunare žive vode (neke veće i cisterne za prikupljanje kišnice). Najpoznatiji oficir-rašljar u 20. vijeku je bio pukovnik ing. Karl Beichl, poznat i po rješavanju vodosnabdijevanja Trsta. Iako je jedna ulica u Beču (Beichl gasse) dobila ime po njemu 1988 g., njegova ekspertiza izgleda zaboravljena, pa je tako austrijsko Društvo za istraživanje tvrđava (Österreichische Gesellschaft für Festungsforschung) tek prije par godina saznalo za ovaj aspekt vojne doktrine – i to od mene. A pitka voda za turističke objekte u Alpama se doprema helikopterima.
Ovi primjeri su navedeni jer su značajni, dobro dokumentovani i uvjerljivi, a moglo bi ih se nabrojati na hiljade, sa svih strana svijeta. Medjutim, za bolje razumijevanje i eksploataciju vodnih resursa izgleda da ni to nije dovoljno, jer su inercija i odbojnost u stručnim krugovima i centrima odlučivanja nemjerljivo veći. Taman kad se učini da je progres na vidiku, naiđemo na podatak o konferenciji 1977. g., na kojoj se po narudžbi saudijskog princa, nećaka tadašnjeg kralja Halida, okupilo preko 100 naučnika i inžinjera, da razmotre mogućnost dovlačenja ledenog brijega od 100 miliona tona od Antarktika do Saudi Arabije. Zbog straha da bi se dobar dio leda usput istopio, fokus se ipak pomjerio na izgradnju postrojenja za desalinizaciju morske vode, ali je žalosno da ograničeni naučnici i inžinjeri odbijaju da razmisle odakle voda u oazama i planinskim izvorima istog tog arapskog poluotoka, nego se radije bave beskorisnim vodama udaljenim hiljadama kilometara.
Ko god da je rekao (a kažu Ajnštajn) “Samo svemir i ljudska glupost nemaju granice, iako za svemir nisam potpuno siguran”, bio je u pravu!
Antarktik je tako u glavama stručnjaka ostao najveći rezervoar svježe vode na planeti, a sve veći broj zemalja počeo da pretenduje na prava istraživanja i korištenja njegovih resursa – da bi nedavno Čile pompezno otvorio svoju istraživačku stanicu na ovom ‘kontinentu budućnosti’. U 30 kritičnih godina, krug od Antarktika se zatvorio – Antarktikom!
Računa se čak i na postojanje vode na Marsu, iako, ironično, s tamošnjim ciklusom kruženja vode nešto nije u redu – jer nema ni atmosfere ni oblaka, pa prema tome ni kiše.
Naredni korak u dobrom smjeru napravljen je 1982., sa fascinantnim razvojnim programom njemačke vlade za bezvodne predjele nerazvijenih zemalja. Nosilac projekta je bila njemačka Asocijacija za tehničku kooperaciju GTZ (Deutsche Gesellschaft fur Technische Zussammenarbeit), današnji GIZ. Baziran na “nekonvencionalnim metodama otkrivanja vode“, drugim riječima na radiesteziji, projekt je na Sri Lanki obezbijedio gotovo 700 bunara, sa 96% uspjehom, dok bi konvencionalne geofizičke metode za to područje dale izmedju 20% i 50%. Izvještaj o ovom projektu se može naći u prestižnom Žurnalu za naučna istraživanja Univerziteta Stanford pod naslovom „Unconventional Water Detection“.
Vjerujem da se u dosadašnjem izlaganju iskristalisao glavni problem, a to su radiestezija i njeno neprihvatanje od strane rigidne i dogmatske nauke.
Nekada davno, za pomisao da je zemlja okrugla, ili da zemlja nije centar svijeta, grešnike su spaljivali na lomačama. Danas ljudi ne gore na lomačama, ali umiru od žeđi. Boraveći iznad podzemnih voda obolijevaju od bolesti za koje nauka tvrdi da im se uzrok ne zna ili da su neizlječive, dok o prirodi tih voda i zračenja iznad njih ne zna ništa. Ljudi ginu u zemljotresima i tsunamijima čije predosjećanje je sasvim normalno za životinjski svijet, ali ne i za svijet modernog čovjeka i nauke. I takva nauka ne prihvata radiesteziju?!
Davno prije ovakve nauke, još u staroj eri, ljudi su znali gdje i kako da dopru do živih podzemnih vodenih tokova. Bez teške opreme za bušenje i kopanje, izgrađeni su impresivni sistemi za vodosnabdijevanje širom svijeta: bunari Gibeon i Beersheba, i ogromne cisterne u Masadi, u današnjem Izraelu; bunari i tuneli na platou Gize, Cantalloc i Machu Picchu u Južnoj Americi su svi odreda potpuna zagonetka za moderne hidrologe.
Prije više od 5000g stari Perzijanci su razvili sistem Kanata (Qanat), koji se vremenom raširio po regionu i sjevernoj Africi. Kanat se sastoji od niza vertikalnih bušotina u brdu, čija dna povezuje gotovo horizontalni kanal kojim voda na kraju ističe u dolinu. Prvo, najviše i najvažnije okno od kojeg je izgradnja počinjala je bušeno do teško shvatljivih dubina, i to iz jednog jedinog pokušaja – a na čuvenom kanatu Gonabad duboko je 350m! Prastari projektanti, inžinjeri i bušači su nepogrješivo locirali i gradili ove bisere. Koje fakultete i univerzitete su oni pohađali?
U modernija vremena, prvi naučnik koji se bavio ovim fenomenom je bio Leonardo da Vinči, koji je u svojim “Bilješkama“ naveo: “Vode kreću od okeanskog i morskog dna, i granajući se kroz zemlju dižu ka planinskim vrhovima, da bi se u vidu rijeka vratile u mora“. Biću slobodan da dodam komentar: ove rijeke i potoci na svom putu ne moraju da izbiju u vidu izvora, nego mogu nevidljivo teći ispod površine – i čekati da budu dosegnute i korištene. Sjećate li se ledenih vrulja i izvora duž Jadrana? To su te vode!
Iznenadjujuće brojnih i bogatih primjera umjetnosti korištenja podzemnih vodenih tokova ima takođe i na našem Balkanu – i to više nego igdje drugo!!!
Postoji preko 350 starih visokih tvrđava u današnjoj Bosni i Hercegovini, i vjerovatno još toliko u susjednim zemljama. Zvanično se smatra da su gradjene u srednjem vijeku, iako je za veliki broj utvrđeno da su u vidu gradina nastale još u bakarnom i željeznom dobu. Sa nešto izuzetaka, sve su spektakularno smještene na stjenovitim vrhovima i grebenima, visoko iznad dolina i rijeka. Svaka od ovih tvrđava ima najmanje jedan duboki bunar ukopan u živu stijenu, ali su na žalost uglavnom zatrpani. Takođe postoje i stari bunari u poljima, kao Neveš na Boljunima, Vidoštak na Radimlji, Starac u livanjskim polju, ‘rimski’ bunar na Gorancima iznad Mostara, Grkuš u Gornjem Pologu, niz misterioznih bunara oko Imotskog itd.
Ove strukture, iako im je namjena u osnovi ista, nazivane su cisternama, čatrnjama, bunar-cisternama, filter-bunarima, grčkim i rimskim bunarima i ko zna kako još, nikada nisu pravilno shvaćene, ali se oficijelno uglavnom smatra da se radi o rezervoarima za skupljanje površinskih voda.
Stari bunar na kraljevskom Bobovcu, na vrhu grebena, uvijek drži vodu gotovo do vrha, iako je obzidan na suho blokovima od sedre. Jedan je od rijetkih koji su i dalje u funkciji, iako je do dubine od 2m zatrpan krupnim kamenjem iz zidina. Iz dubine se dižu mjehurići, u vodi živi endemski triton, te je razumnom čovjeku potpuno jasno da se ne može raditi o kišnici i ustajaloj vodi.
Tvrđave na kojima su bunari još uvijek aktivni su i Ljubuša iznad Ljubuškog, Vranduk, Tešanj, Prusac, Počitelj. Moguće je da se voda ne bi vratila u sve zatrpane bunare nakon čišćenja, ali bi njihovo vraćanje u iskonsku funkciju bez sumnje bilo višestruko korisno. Možemo li zamisliti bunare pune vode na tvrdjavama Visoki, Ključ, Doboj, Travnik, Vidoški grad u Stocu, Srebrenik, Maglaj, Bijela tabija? Prilikom zaštitnih radova na Stjepan gradu iznad Blagaja i Visokom, voda potrebna za malter i beton je u kontejnerima dopremana na gradilišta, iako su je priroda i zaboravljeno znanje doveli na dohvat ruke današnjim majstorima-neznalicama.
Očišćeni duboki bunari bi bili spomenik prastarom graditeljstvu, izvađeni materijal zasigurno zanimljiv arheolozima, a sama voda prvoklasna atrakcija posjetiocima.
Po pravilu, svi ovi bunari prolaze kroz dvije žile žive vode koje se ukrštaju jedna iznad druge. Njihove dubine se uglavnom kreću izmedju 20m i 30m, iako postoje i mnogo dublji. Vrlo visoki nivo znanja i ekspertize je morao stajati iza ovih neshvaćenih i zaboravljenih bisera!
Nedavno je požar u blizini počiteljske kule bio gašen vodom iz obližnje ‘čatrnje’, a da niko nije ni shvatio da se radi o živoj, neiscrpnoj vodi. Gotovo svakog ljeta vatrena stihija hara jugom BiH, a jedino rješenje problema se vidi u upotrebi i nabavci kanadera i helikoptera – čija je nemoć najčešće očigledna. Iz do sada izloženog nazire se i drugo rješenje: ako su na stotinama strateških uzvišenja postojali ‘mokri čvorovi’, da li bi te tačke, a zašto ne i nove, mogle poslužiti kao okosnica jednog daleko sofisticiranijeg sistema za borbu protiv požara i navodnjavanje?
Na takav prijedlog upućen Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva prije nekoliko godina, odgovor nikada nije stigao.
Zanimljivo je da sve više ljudi pribjegava bušenju vlastitih bunara, tako da ih samo u Hercegovini u zadnjih desetak godina ima na stotine. Etno selo Herceg u Međugorju vjerovatno ne bi imalo tri jezera, ako bi ih se moralo puniti komunalnom vodom – ali su zato mudri investitori dali izvući živu vodu iz dubine zemlje.
Ja sam također uspješan ‘tragač za vodom’, mnogi cijene moj pristup ovoj problematici i rezultate, ali vjerujte mi – u poređenju sa starim majstorima, mi smo užasno inferiorni.
Mladen Milidragovic, dipl.ing.
Galerija
