Piše: dr. Semir Osmanagić
Nakon prošlogodišnje posjete Zimbabweu i susreta s balansirajućim granitnim stijenama, odlučio sam proširiti oblast pretraživanja prilikom mog ovogodišnjeg dolaska.
Nalazim se na jugoistoku afričke države Zimbabwe, na južnoj polulopti, u blizini grada Matswingo. Vodim međunarodnu grupu zaljubljenika u drevnu historiju, iz dvanaest zemalja. Desetine kilometara granitnih brda s povremenim zelenilom kreiraju nestvarnu sliku. Cilj nam je pronći što više granitnih stijena postavljenih na pijedestal.
Već decenijama istražujem piramide, megalitne zidove, menhire, dolmene i druge megalitne građevine koje ne može objasniti konvencionalne nauka. Posljednih godina sve se češće srećem i s fenomenom balansirajućih stijena. Riječ je o izduženim ili približno okruglim, glatkim, najčešće granitnim stijenama. One su postavljane okomito na druge stijene ili na pripremljene uzdignute podloge. Najčešće imaju oslonac samo na dvije ili tri dodirne tačke, stoga izraz ‘balansirajuće’.
Otapljenje milenijumskih glečera u Norveškoj posljednih godina doveo je do ‘izronjavnja’ ovih stijena na norveškom sjeveru. One su svjedok nekih davno prohujalih vremena. Ovaj fenomen prisutan je širom SAD. Lani sam ih posjetio na nekoliko lokacija u Vijetnamu. Nema logičnog objašnjenja ko, kada, kako i zašto je postavljao granitne stijene na vrhovima brda ili ćak planina.
Ali, najveća koncentracija ovih stijena je u Zimbabweu. Tri su obrasca. Prvi je da su kreatori ovih kamenih instalacija birali granitne platoe, pravili pijedestale u granitu, a zatim postavljali pažljivo izabrane granitne stijene na te uzdignute podloge. Ponekad nekoliko stijena obrazuje polukrug, ponekad ravnu liniju, a nekad je teško utvrditi razloge njihovog rasporeda.
Drugi obrazac je da vješto postavljaju stijene na ivice klisura, ili na vrhovima uzvišenja. Treći je da sa nekoliko granitnih blokova obrazuju figure, geometrijeks oblike ili astronomske markere.
Primjer arheoastronomskog fenomena je kombinacija tri bloka s uskim prolazom. Mjereći orijentaciju, ustanovio sam da je prolaz okrenut prema istoku-sjeveroistoku. Pošto smo na južnoj polulopti, to znači da imamo orijentaciju prema izlasku sunca prilikom ljetnog solsticija (ovdje je to 21.-22. decembra).
Mjerio sam dimenzije i mase ovih blokova. Kreću se od nekoliko desetina tona do nekoliko stotina tona. Naravno, ne postoji nikakva mogućnost da su Bušmani u posljednjih 2.000 godina oblikovali, transportirali i postavljali ove blokove širom juga Zimbabwea. Niti njihovi prethodnici, San narodi, jer nisu imali resure, inžinjerski nivo niti znanja.
Vozeći se uskim, zemljanim putevima vidim i mogući dolmen. U arheologiji to je kombinacija vertikalnih nosećih stubova i većih kamenih ploča (‘stolova’) na vrhu. Kažem vozaču da stane. Probijamo se kroz vegetaciju i… potvrđuje se moja hipoteza. Pronšli smo prvi dolmen u Zimbabweu. Mjerim ploču na vrhu: 7 metara dužine, 3.70 m širine i 1 m debljine. To je masa od 77 tona! Neko ju je postavio tu, nije se imala odakle dokotrljati. Ovu megalitnu ploču nose dvije velike granitne izdužene stijene.
Dodajem Zimbabwe listi zemalja s dolmenima: Francuska, Južna Koreja, Irska, Velika Britanija, Hrvatska, Španija, Portugal, Itallija, Rusija, Vijetnam… I naravno, naš moderni dolmen u Ljekovitoj šumi na Ravnama u Visokom kojeg smo napravili prije tri godine.
Dolmeni mogu biti jednostavni kao ovaj u Zimbabweu (dvije nosive stijene i jedna horizontalna ploča na vrhu), ali mogu biti vrlo kompleksni, kao oni na Sardiniji koji su kombinacija dvadesetak vertikalnih i desetak horizontalnih blokova. Te megalitne strukture na Sardiniji nazivaju ‘grobnicama divova’.
Zašto arheolozi ne mogu dati odogovor na pitanje svrhe ovih instalacija? Jer se bave samo keramikom, primitivnim kamenim alatima i mumijama. Oni nemaju inžinjerskog znanja niti poznaju fiziku, energetski apsekt i astronomiju. Geolozi se vrte u krugu tvrdnji kako je sve prirodno (naravno, materijali jesu prirodni, ali pitanje je ko je manipulirao ovim stijenama).
Granit ima veliki udio kvarcnog kristala koji može da transformira energije. Mehanički pritisak dovodi do iskrenja (elektriciteta) putem piezoelektričnog efekta. Primjer naših roštilja to potvrđuje. Pritisnemo dugme (mehanički pritisak) i komad kvarcnog kristala koji je iza dugmeta, zaiskri i zapali vatru. Dodamo li tome visoke vrijednosti negativnih iona u zraku koje sam zmjerio u Zimbabweu, često i podzemnih tunela, vode (podzemne vode, jezera, rijeke) stvaraju se uslovi da dobijemo energeetske mašine.
One danas ne rade kao prije, ali mogu prertpostaviti da su ove lokacije bile mjesta odakle su koristili energiju za komunikaciju, liječenje, unaprijeđenje molekularne strukture vode, hrane, našeg bioenergetskog omotača (‘aure’), balans čakri, duhovnih čula…
Moj posjet Zimbabweu potvrđuje nebrojeno puta moje zaključke da smo na ovoj Planeti, u dalekoj prošlosti, imali razvijene civilizacje koje su bile sposobne kreirati zagonetne megalitne strukture koje se nikako ne uklapaju u naš koncept razmišljanja.
Galerija
