Piše: Igor Šipić
Trenutak, do kojeg smo došli, kako bismo ga nazvali? Promijenili smo mnoge vlakove, zrakoplove, postaje, hodali pustinjom, plovili oceanima, i onda, umjesto „izvorno biološka“, matrica ante diem, genetički inženjering prije vremena, prije (određenog) dana! Sam Bog, ili ono što je na figurinama cucuteni-trypillia kulture posloženo u mistiku romba, umjetničkog izraza trbušne mekoće (27.81° x 4 kutne transverzale) zarinutog nepoznatosti u počast. Je li to bio geometrijski sporazum između boga i čovjeka? Ne znamo, no svjesni smo da na isti način funkcioniraju matrijarhalna vremena planeta Zemlja i vremena prije vremena. Nešto što danas možemo dobiti ex libris, tj. iz knjižnice razvoja ljudskog roda, a svodi se na genetički inženjering, i nešto posve ne-evoluirano, poput onog bestjelesnog „prsta“ Michelangelova, nebesko-zemaljskog „dodir-ne-dodira“ Sikstine, upućenosti na dob energetskog stvaranja, tjelesnost formule, u oblikovnom smislu, mogućnosti gline. Upravo na tom se velemajstorstvu Stvaranja čovjeka dade očitati sva minornost i uzaludnost genitalnosti kad ona nije shvaćena na pravi način u pravo vrijeme: nešto dobiveno na pladnju, s trona su zbačeni razlozi gozbe. Taj nonsens vodi nas do Plejada pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njihovom povezivanju s višim nivoima postojanja.
