Posve je nesporna činjenica kako davna povijest Balkana još uvijek nije dovoljno istražena niti objašnjena. Razlog tome nije samo u nedostatku istraživanja već i u nedostatku interpretacija koje bi nadigle puku razinu prostog viđenja biti same stvari, te se na komparativan i simboličan način dovinula do cjelovitije i moguće značajnije slike minulih vremena.
Posve je nesporna činjenica kako davna povijest Balkana još uvijek nije dovoljno istražena niti objašnjena. Razlog tome nije samo u nedostatku istraživanja već i u nedostatku interpretacija koje bi nadigle puku razinu prostog viđenja biti same stvari, te se na komparativan i simboličan način dovinula do cjelovitije i moguće značajnije slike minulih vremena.
Nedostatak jednog nužnog mitopoetičkog dijakronizma umnogome opterećuje historiografsku literaturu i samu bremenitu svim mogućim problemima nacionalnih arheologija i povijesnih znanosti, a centralna tema većine rasprava svodi se prečesto na konjunkturne i politički afirmativne etnogeneze pojedinih balkanskih naroda, najčešće u praktičnoj formi mitskog eskapizma. Tim prije pojava "otkačenih" tvrdnji da se kraj Visokog nalaze "prve europske piramide" ne može biti drugačije prihvaćena no zgražanjem u mnogim konzervativnim znanstvenim i kulturnim krugovima, koji zaokupirani sebi imanentnim pitanjima ne teže otvorenošću ka novim i drugačijim, alternativnim promišljanjima i viđenjima svijeta i povijesti.
S druge strane interpretacije samog fenomena iznjedrene u krilu raznovrsni alternativnih vizija, new age soteriologija i svakojakih marginalnih religioznosti koje upravo u nadahnućima misterijama drevne povijesti vide i svoj širi misterijski interes i ostvarenje, dodatno je zakompliciralo čitav problem. Zato se pitamo sada i ovdje; je li moguće da se u tome jednom sada već globalnom sukobu između tradicionalnog i alternativnog na području arheologije i rane povijesti čovječanstva ishodi neka nova vrijednost ili su Bosanske piramide tek novopečeni mit? Odgovor na ovo pitanje je u oba slučaja potvrdan. Bosanske su piramide, svakako, sveprisutan medijski i egzistencijalni mitologem neodvojiv od popularne kulture bosanskohercegovačkog društva i svjetske alternativne komune, ali s druge strane to je i nova i arheološki relevantna činjenica čija se ozbiljnost i dalekosežnost neće još dugo moći izbjegavati u pisanju jedne buduće povijesti Bosne i Balkana. U nadi da će svi naši "balkanski kompleksi" ipak jednog dana prestati, na redu je hipoteza koja se zasniva upravo na balkanskom kompleksu.
Pitanje tzv. Balkanskog kompleksa predstavlja stalnu i važnu temu brojnih arheoloških interpretacija najranije povijesti Europe i Bliskog Istoka, koje je samo po sebi još maglovito i nedovoljno istraženo. Moguće da razlog tome leži i u nedostatku komparativnih mitologijskih i arheoloških uvida, a često i u nedostatku iskapanja ili istraživanja. Neosporno je cijelo to područje aktualno i ranije od Holocena, no tek neolitičko doba donosi pravo obilje značajnih kultura i zajednica širom Balkana. Neke od tih kultura naslanjanju se na predkeramičke tradicije mezoilta odnosno ranog neolita kao što je to kultura Lepenskog Vira, a neke nastaju ili borave u okolištu koje je bilo postojbina čovjeka još od paleolitskog doba. Doba sjedilačkog života i prvih urbanizacija tako se javljaju u kulturama Protoselsko potom Predselsko i Selsko. Zatim slijede kulture: Dimini, Larissa, Karanovo-Cevdar-Kremikovci, Veselinovo, Cris, Hamangia, Boian, Petersti, kulture linearno trakaste keramike, zatim Proto-starčevo, odnosno, kasnija kultura Stračevo koju slijedi Vinčanska kultura. Tu su i važne kulture utisnute keramike (impresso), Soptoska i Korenovska kultura, kultura Rytona koja se, ponajbolje, ogleda u Danilskoj kulturi i s njom povezanom Kakanjskom kulturom zatim Butmirska kultura te Hvarsko-lisička kultura.
Ako se tome još pridoda i čitav niz enolitskih kultura (Tiszapolgar, Bodrogkeresztur, Ludanice, Kurgani, Marica, Gradešnica, Poljanica, Bubanj-Salcuta-Krivodol, Baden, Retz-Gajary, Gumelniţa, Varna, Megalitske kulture, Catal Huyuk, Vučedol, Lasinjska, Kostolačka… ) onda je više no očito kako je prostor Balkana, od najranijih dana, bio jedna košnica plemena i zajednica a kasnije i raznih naroda te svakojakih nastojanja da se izgradi svijet čovjeka i civilizacije. No, za razliku od slivova velikih rijeka u Aziji gdje su se, upravo u tom prostoru, neolitske a potom enolitske zajednice izdigle u poznate i moćne civilizacijske centra, na prostorima moguće i najveće i najznačajnije koncentracije neolitskog nasljeđa (Balkana) nije se, koliko znamo, dogodilo ništa, odnosno, nemamo tragova ranih civilizacijskih tekovina.
Tako naše pitanje može glasiti i ovako: što je to što je označilo azijske prostore mogućim nadignućem u jedan napredni svijet, a prostore Europe i njene najveće rijeke, Dunava, nije? Da li je to otkriće pisma ili moguće značajnija upotreba metala, matematička znanja i veće obilje hrane koju je bilo moguće uzgojiti na plodnoj zemlji Mezopotamije i Egipta? Ili je u pitanju nedostatak, u dužem periodu, novih i moćnih neprijatelja, novobarbarskih došljaka i migracija koje su, u prošlosti, sa sobom donosile tzv. mračna doba i nakon kojih je civiliziranim sredinama trebalo i po više stoljeća obnove da bi dostigle prijašnji stupanj?
Zasigurno sve to ima svoju ulogu u tome da su se prve europske civilizacije, koliko danas znamo, formirale na dalekom i koliko toliko zaštićenom jugu kontinenta, u Mikeni i na otočju kao što je Kreta gdje i proizvodnja oružja posvjedočeno nije bila značajnije zanimanje i gdje je more predstavljalo prirodnu prepreku da se dugo vremena pojave značajni neprijatelji. No, kada su se oni već i pojavili, civilizacija je već bila odmakla i njene neizbrisive tragove vidimo još i danas. Iste te migracije dovele su i do najznačajnije europske rane civilizacije grčkih polisa, u kojoj je, kao ideal, svojedobno istaknuto pravo svakoga člana zajednice na obrazovanje i kulturu i koja se smatra "čudom" i temeljem zapadnog svijeta. Još nema konačnog odgovora od kuda su došli ti Grci koji su zauzeli i nastanili prastaru Heladu, kao što je sporno i to da li su Hetiti s Balkana ili Kavkaza, dok se pak za Frigijce pouzdanije pretpostavlja da su pleme Tračana.
Dakako, ako su te migracije bile aktualne s Balkana prema Bliskom istoku u doba formiranja prvih naroda i država, zasigurno su to bile i ranije kao što kazuje Ilijada i Odiseja. Dodajmo tome i činjenicu da na prostoru ranih neolitskih kultura Balkan nema niti jednog primjera artefakata koji bi potjecali iz Anadolije, ali zato ima sječiva od opsidijantskog kamena i ukrasa od opala, ovaca i koza koje su zasigurno domicirane na istoku. No, na Balkanu je izgleda najranije domiciran konj (Čarvaš u narodnoj legendi), a konstrukcije nastambi u Lepenskom Viru zahtijevale su poznavanje više matematike. U Vučedolskoj kulturi imamo vrlo rane kalupe za brončane sjekire i posudu s logogramskim kalendarom zasnovanim na zvijezdi Orion prije no što ista postaje aktualna u civilizacijama Srednje Azije, a vučedolska golubica mogući je simbolički i dijakronični prototip trojstva Velike Boginje (Žive, Izide, Kibele, Marije…).
Jasno je zašto balkanski kompleks predstavlja otvoreno i aktualno pitanje koje golica maštu znanstvenika, teoretičara kulture i zaljubljenika u povijest i arheologiju. Tim prije što postoje značajna svjedočanstva o kulturnoj interakciji neolitskih i enolitskih kultura s Balkana s drugim kulturama i vrlo udaljenim dijelovima tadašnjeg svijeta. Ipak, svi pokušaji da se u slivu Dunava pronađu tragovi civilizacijskih tekovina nakon neolitika uglavnom su bili uzaludni. Izuzetak, na neki način, predstavljaju logogramski simboli pronađeni u nekoliko neolitskih kultura kao što su one Vinče, Karanova i Starčeva. Aktualni su pokušaji razumijevanja i tumačenja spirala, romboida i svakojakih znakova, a neki su u njima vidjeli i preteče kasnije ćirilice, etrurskog pisma pa i tako fantastičnih stvari kao što je to pretpostavljeni ključ za razumijevanje još uvijek neodgonetnutih pisama kao što je to ono civilizacije Mohenjo Daro u Indiji.
No, pojavivši se oko 5.000 g.p.n.e. vinčanski i drugi logogrami prije upućuju na simboličku razinu iščitavanja poruke i na mogućnost bilježenja čovjekovog odnosa prema svetom, prema bogovima. Nije na odmet napomenuti kako i rano sumersko pismo, moguće, nasljeđuje tu balkansku komponentu "pismenosti".
Ono što nas intrigira i zaokuplja glede recentnih istraživanja kraj Visokog u Bosni jeste činjenica da se prvenstveno radi o značajnim arheološkim otkrićima. Ona se nalaze nedaleko od velike neolitske naseobine u Okolištu koje pripada neolitskom periodu Butmirske kulture koja se, također, istovremeno istražuje. Prilikom otkrivanja Piramida u Visokom otkriveni su i podzemni tuneli, a cijeli je kraj bogat rijekama, rudama i mineralima. Vjerojatno je u neolitskom i kasnijem periodu još dugo vremena glavna komunikacija ove kulture išla rijekama; Bosnom prema sjeveru a Neretvom prema jugu. Brda i teško prohodni tereni garantirali su stanovitu sigurnost stanovnicima Visočke doline, a otkrivanje zagonetnih znakova koje se tumače i kao pismo, još više upućuju ka mogućoj arheološkoj senzaciji. Ti znakovi zahtijevaju ozbiljnu paleografsku analizu, a nije nevažno da se pojavljuju urezani u kamenje i megalite i da, već na prvi pogled, korespondiraju s vinčanskim i sličnim logogramskim simbolima.
Da li je neolitski čovjek na tom prostoru Bosne i Hercegovine došao do spoznaja i mogućnosti da izgradi hramove i građevine koje bi se mogle usporediti s piramidama Egipta i Južne Amerike? Ono što je izvjesno jeste to da se radi o artefaktima ljudskih ruku i da nije sasvim sigurno da li je ta brda čovjek baš "izgradio" ili ih je pomalo startrekovski "teraformirao". U svakom slučaju, oni su tu i predstavljaju naš stalni predmet zanimanja, pa se ovaj kratki zapis i ne smatra konačnim već tek jednim razmišljanjem o tom fenomenu.
Marijan Grakalić, bibliografija:
Knjige:
Ljubljanski Proces, Ljubljana 1987.
Gospa iz Međugorja, Zagreb 1988.
Nesretna fortuna – Knjiga gatalica kneginje Katarine Zrinske,
Beograd 1989.
Domovinski rat – razgovori, Zagreb 1993.
Duhovnosti novog doba – historiozofska monografija, Zagreb 1995.
Igre:
Gabula u Gabeli (koautor J. Makanec), Zagreb 1986.
Tajkuni, (Playboy)Zagreb 1997.
Članci i rasprave u časopisima:
Pitanja (Zagreb),Odjek
(Sarajevo), Oko (Zagreb, Quorum (Zagreb)
