SVE ŠTO JE IKADA POSTOJALO, POSTOJI ILI ĆE POSTOJATI JE ZABILJEŽENO U „POLJU INFORMACIJA“, „OBLAKU“ ILI „AKASHI“. AKO JE VRIJEME ILUZIJA DO SVAKE INFORMACIJE MOŽEMO DOĆI - SADA

Smisao masovnih medija jest zabava, površne definicije i tumačenja koja su razumljiva svima. Kupovanje vremena koje počinjemo razumijevati tek kada se bliži kraj ovog vrlo kratkog života i sva naša postignuća u našim vlastitim očima postaju bezvrijedna.

Svjedočio sam, u javnosti nepoznatom, audiozapisu Elvisa Presleya dok je usamljen umirao u Gracelandu i najbližim je prijateljima snimio svakome ponaosob 15-minutnu kazetu. Svirao je klavir i govorio a čuje se kako teško diše. Bolovao je od miokardiopatije i da nije umro kojih par dana kasnije ne bi živio dulje od kakvih godinu dana. Zadnju se godinu života računa da je progutao oko 13 000 raznih tableta, patio od kroničnog zatvora i vjerojatno umro na WC-u. Bile su mu 42 godine. Kazetu je namijenio cjeloživotnoj prijateljici koja je bila medicinska sestra i sve to ne bi bilo bitno da u tom trenutku ne izriče ono što je shvatio kao pravi smisao svog života. A to je bilo „donijeti veselje i sreću puno ljudi a ne slava ili uspjeh...“. Bio je sve samo ne sretan a zavidilo mu je pola kugle zemaljske.

Steve Jobs se s 19 godina našao u Indiji i to u društvu jednog od najslavnijih vaninstitucionalnih gurua svih vremena, Neem Karoli Babe. Uskoro će se sresti s klasičnim djelom i pomalo bajkovitom pričom Swamija Yoganande s kojom su još i danas fascinirani neki eksperti za teologiju ali i U.I. Riječ je o knjizi „Autobiografija jednog jogija“. Cijeli život je dva puta godišnje čitao tu istu knjigu! U biznisu je bio okrutan, pohlepan i bezobziran. S nekih 54 godine mu je konstatiran rak gušterače. U zadnjim je danima rekao da „ima sat od 300 000 dolara koji pokazuje isto vrijeme ko i onaj od 30“ i „da ima automobil koji vrijedi pola milijuna dolara a doveze ga na isto mjesto ko i onaj od 10 000“. Vratio se na osnovne postavke. Bio je sve samo ne sretan. A zavidila mu je druga polovica kugle zemaljske.

Tu je vrijeme da uvedem ulogu materijalne znanosti u naše doživljavanje duhovnosti i smisla. Na moj način, naravno. Robert Lanza je sjajan znanstvenik i autor tvorac ideje biocentrizma. Kada sam ga upozorio na jednu greškicu u njegovoj knjizi zajedljivo me otpilio. Njegova alergija na kritiku mi je postala jasna tek kada sam vidio da ima puno opakijih komentara na njegovo djelo. Jedan je detalj od krucijalne važnosti: Lanza navodi da nas iz Svemira bombardiraju čestice zvane m u o n i , njih oko 200 svake sekunde. Pomalo oštećuju strukture našeg DNK i kako se od njih nikako ne možemo sakriti izazivaju starenje naših stanica (ima dakako i drugih uzroka za to!) , kardiovaskularne bolesti i možebitno karcinom. Pitanje je samo vremena i koji će DNK ta nasumična kiša čestica pogoditi. Dakle, cijelog života šećemo kroz pljusak ubitačnih muona i nema nikakvog načina da predvidimo na koji će se to način odraziti na naš organizam. Možemo umrijeti s 25 ili 105 godina, od raka na čeljusti, plućima ili od melanoma, infarkta, apopleksije. To je bizarna lutrija koja ima sve karakteristike slučajnosti, nasumičnosti. Koja nam pomaže da shvatimo da istovremeno postoji i sve i ništa, kao potencijal u zoni „polja informacije“. Da i duhovnost vidimo kao „područje u kome se već sve odigralo“.

Svijet nije 0 i 1, ---- i -- --, već beskonačni broj nijansi sivog. Nema dva ista otiska prsta, nema dva ista genoma, dvije iste sudbine, dva ista trenutka u Vremenu, dvije iste točke u Prostoru, dvoje jednakih očiju. Bez obzira kako nazvali Tvorca, Kreatora sve se svodi na to da sebe ne možemo usporediti s nikim drugim. Jedinstveni smo. Identično govori znanost. Logika nam govori da onda imamo i specifičan, svoj put, do neke krajnje Istine ma kakva ona bila. Možemo odnosno imamo pravo birati. Samo su nam dvije stvari zajedničke. Nismo bezgrešni, naprosto ne možemo to biti. Nismo savršeni, naprosto to ne možemo biti.

Sukob između znanosti i religije je umjetan i inspiriran isključivo interesima. Isključivo. I jedna i druga disciplina su u potrazi za Prauzrokom. Ako izbacimo iz priče ekstreme da je „Zemlja ravna i stara 6000 godina“ i da je „cjepivo manje opasno od obične vode“ ostaju ozbiljna otvorena pitanja jer je gotovo nemoguće da Svemir na bilo koji način „shvatimo“.

No, ako smo pravi navijači našeg „kluba“ i duboko razumijemo ekonomiju, dakle lovicu (money, geld, novac...), sve ćemo napraviti da kroz medije i sva druga sredstva uvjerimo sljedbu da mi imamo ključ konačne sreće. Samo preko nas možete doći do pravog cilja. Naravno, glup je onaj tko odbija uzimati lijekove ili ne priznaje spoznaje fizike a iritantan onaj tko bilo kome brani da vjeruje u bilo kojeg od bezbroj bogova koji su nam ponuđeni kroz povijest.

Ono što jedino može odrediti našu putanju krenuli mi za materijalizmom ili duhovnošću jest naša INTENCIJA, namjera. U komunikaciji s Izvorom naših misli možemo ucrtati put kroz naše neurone koji vodi do cilja ili nam se tako čini. Ako na kraju tog puta nema ničeg i mi smo videoigrica ili slučajnost, koga briga? Tada to ionako nećemo znati...

Ne samo moja nego i meditativna iskustva drugih pokazuju da naša svijest, intencija, oslobođena izobličujućih smetnji genskog nasljeđa i loših iskustava prošlosti do neke granice može odabrati što će se iz „polja informacija“ manifestirati kao naša stvarnost. Ili, ako su možda u pravu Everett ili Philip K Dick, onda istovremeno postojimo u bezbroj paralelnih svemira i koristimo bezbroj informacija iz Polja.

Nešto je bitno shvatiti. Ako Vam je jasno da ste našli istinu koja nije paradoksalna, onda to nije istina ili Istina! To je kupovanje odgode. Ono što je tako ugodno jasno, jednostavno i ne-baš-pametno mada godi ušima nije ništa drugo nego anestetik. Hazrat Inayat Khan je rekao: „Ne može čovjek vidjeti Boga i živjeti...“. Rješenje je prihvaćanje. Intencija + prihvaćanje (promatranje) onoga što nam dolazi iz Polja informacija kao odgovor. Uvijek za naše umove opterećeno paradoksom, kontradikcijom.

I pitanje Umjetne inteligencije čija moć nezadrživo raste nije pitanje preuzimanja ljudske sudbine i guranje u ono što zovu transhumanizom. Radi se o preživljavanju vrste koja je sama tu inteligenciju kreirala za slučaj da nagon za samouništenjem postane prava smetnja. Do tada ključeve pametnih strojeva u rukama drže ljudi. U ovom trenutku još uvijek čvrsto. Nitko ne zna do kada...

Slika: Philip K Dick (1928-1982), pisac znanstvene fantastike i autor klasika kao Blade Runner, Total Recall, Minority Report i Čovjek u visokom dvorcu bio je konzument velikih količina amfetamina a nakon uzimanja natrijevog pentotala („droga istine“) kod vađenja zuba imao je para(normalne) vizije. Jednom je pokušao suicid i imao napade teške paranoje. Ipak, u svojim je romanima na zapanjujući način naslutio budućnost.