Dr. Igor Šipić
6. rujna 2014. održao sam predavanje „Golden Ratio: Pico (Atlantis), Bosnian Pyramid of the Sun and Babylon“ na svjetskoj konferenciji Hidden History 2014. u Sarajevu. Nakon predstavljene metodologije, utemeljene na trojanskoj eponimiji, kardinalnosti geografskog objekta i zlatnom rezu kao temelju svete geometrije, prikazao sam mape i prvi puta urbi et orbi objavio vijest[1] o pronalasku primordijalne Geometrije Plejada i njihove implementacije s reperkusijama na realni sredozemni prostor. U diskusiji upućeno mi je bilo pitanje: „Možete li nam pokazati na mapi, gdje je „Piramida Sunca“ u Visokom, koja je to zvijezda“? Zanimljivo pitanje, ali Sedam instaliranih i implementiranih sestara, zvijezda Plejada, s Ocem i Majkom, Atlasom i Pleione, ne znači da je neka od njih, po važnosti i sjaju, i sama pozicija Piramide, odnosno Visokog. One su temeljni raster, okvir unutar kojeg struje geomorfološke i povijesne datosti utječući na kretanje prostor-vremenom te njegovu resursnu i urbanu organizaciju.
Implementacija Plejada u realni sredozemni prostor, koja se dogodila u pradavna vremena, nije ništa drugo do optimalno uređenje prostora u kojemu žive ljudi, što lijepo implicira i prezentira kineska drevna umjetnost feng shui. U Europi preuzeta kao geomantijska, studija o energiji neporecivo potvrđuje postojanje prastare znanosti o zemljinim energijama, međutim, ne u službi degradacije, već razvoja i napretka humanoida. Što je i kada krenulo po zlu, da je čovjek zdravlje i snagu pripisao sebi, svom individualnom uspjehu, nije teško odrediti ako kažemo da je definitivno ta znanost nestala u Europi s industrijalizacijom.
Znači, moralo se to zbiti u doba prve klasične kolonizacije Sredozemlja kao suvremenog izraza europske povijesti. Ovdje ne govorimo o lokalnim ili osvajačkim pohodima i ratovima nego o podvrgavanju svojim interesima, egoizmu i samoljubivosti čovjeka onih načela koja su do tada funkcionirala kao obvezujuća usmjerenost duhovnosti na zemlju, planiranje i uređenje gradova spram geografskih objekata tako da ljudima, uz olakšano kretanje i snalaženje u prostoru, na raspolaganju bude maksimalna količina rastuće energije. Takve točke mogu se usporediti s mjestima akupunkture. Kaže se kako svi ljudi na svijetu imaju jednake meridijane energije i točke akupunkture, što znači da su primjenjivi na globalnoj razini pa je moguća uspostava sustavnih rješenja.
Prihvatimo li tezu kako na Zemlji postoji nekolicina nerazjašnjenih „utočišta“, kao mogućih baštinika dostignuća prijašnjih civilizacija, jedno od njih zacijelo je i prostor između planine Vlašić i Visoko grada. Sve veći broj arheoloških nalaza unutar Arheološkog parka Bosanska piramida Sunca, ukazuje da nismo mi prva civilizacija na tom prostoru visokih tehnoloških i duhovnih dostignuća. Vjerojatnost da su i prije postojala društva, nama superiorna, time postaje sve realnija.
Na to upućuju ove ekspertno poduzete analize sredozemnog prostora utemeljene na ugradnji klastera zvijezda Plejada (7+2), dokazujući kako je kulturnološki ustroj mediteransko-crnomorskog prostora nastao po jednoj matrici čije autore za sada ne imenujemo, a zacijelo se radi o pothvatu civilizacije. No ta je matrica vremenom nestala egzistirati kao opće dobro, i svjesno ili nesvjesno dospjela u posjed odabranih, koji ju počinju koristiti u svoje svrhe. Pridodali bismo kako je samo iluzija da bi prestala i postojati; latentna spavala je u njedrosti prostora, prikrivena u živosti toponima i končanosti jezika. Ugrožena neprekidanim ratovanjima, očuvana pak intra, što predmnijeva nedodirljivost spram geomorfološke i topografske podloge, uspjela je održati svoj integritet, odvesti nas do „Bosne“, tog centralnog dijela, koji čuva ključ i tajnu cijele priče, do Vlašić planine koju i svemoćni Rimljani nadljudski nazivaju Mons Matrix (Planina Matrix, što znači „majka“, „matica“, „kalup“).
Naime, baš tamo danas nalazimo sve ono o čemu govore različite legende kad je riječ o korijenu oronima Vlašić planine. Naziv sigurno nije demonim (od Vlah ili Vlasi), što navješćuju i arheološka iskapanja Fondacije Arheološki park „Bosanska piramida Sunca“. Uz piramidu Sunca, locirano je još nekoliko svetih brda, među njima i ključna Piramida Mjeseca. Danas više nitko ne može povezati funkciju sa smislom, ali na sreću ostale su legende, koje to očito nisu, nego je riječ o stvarnoj funkciji i prastarom znanju. Zato inzistiram na semaziologiji, jer znanje je evidentno tu, ali se zbog jezičnih barijera više ne povezuje. Ako želimo istinu, moramo se vratiti k početku – implementu, kotaču prostor-vremena s kojim iz rovaša i stigosmo ovamo, premetajući, dopisujući, lažno svjedočeći.
Na samom Vlašiću naime još uvijek živi verzija po kojoj su Sunčeva i Mjesečeva majka poslale sedmoricu braće da donesu sreću i ljepotu iz dalekog svijeta. Šestorica se sretno vratiše, ali sedmi se zauvijek izgubio. Konačno, Mjesec ga pronađe na prelijepoj planini u koju se pretvorio. Po drugoj varijanti, šestorica braće su se udvarala istoj ljepotici pa se ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tada nastalo suzviježđe Sedam Vlašića, koje se za vedrih noći od proljeća do jeseni kristalno vidi sa planine Vlašić.
Sada smo tu gdje jesmo, pred nama je ozbiljna zadaća, ne vidimo nikoga, u ruci nam je 360 stupnjeva i Sedam sestara, u bijelim lepršavim hitonima, u plesu. Harmonija, počinjemo mjeriti, kozmičke mogućnosti čista su mjera, dužina spoznaje. Ovdje valja zatvoriti oči i sanjariti. Ono što nisam uočio tijekom prve objave Geometrije Plejada sada još jasnije vidim: tri zvijezde, Alcyone, Elektra i Sterope unutar kruga tvore raznostranični trokut, čime dobivamo i tri isječka kruga, svaki sa svojim polulukom, tetivom i simetralom. Budući da sam već objavio tetive Alcyone – Elektra (simbolično, južno zvono) i Elektra – Sterope (istočno zvono), nedostaje tetiva Sterope – Alcyone (zapadno zvono), koju sada izvodim uočavajući odmah fascinantne efekte po visočko žarište. Sjecište tetive i simetrale istočnog zvona (nazvano Tetida, nalazi se na meridijanu vrha delte Nila, El Gize i Sakkare) stoji potpuno horizontalno sa sjecištem tetive i simetrale zapadnog strijelca. Stoga ga nazivam Tetida1.
Ova simetrala, međutim, prolazi kroz visočko žarište nadilazeći i sami vrh Vlašić planine, te je, radi lakšeg praćenja, imenujem visočkom simetralom ili Strijelom1. Dakle, sada paralelno sa zvijezdama Elektra i Alcyone stoje i dva sjecišta, istočnog i zapadnog zvona. U realnom prostoru sjecišta se nalaze na paraleli 43º47′ N, što je ujedno i geografska širina najviše planine Adigeje, vrha Kavkaza Čuguš (3238 m). Međusobnu razdaljinu dvaju sjecišta u točki zlatnog reza sada dijeli okomica spuštena iz zvijezde Sterope (smjer mjerenja W→E). Obrnuto, iz smjera E←W potpuno jednaka dužina, tj. mjesto zlatnog reza mjeri se na mjestu prolaska meridijana središta kružnice Bolbe. Minuciozno precizno, paralela dvaju sjecišta treći puta uvjetuje proporciju zlatnog reza tetive Taygeta – Maja – Alcyone, i to iz smjera potonje. Simetrala ove tetive značajna je jer vodi u sami vrh delte Nila, jugoistočni ugao trapeza, kojeg nosi pravac Trabzon – Obuda, na meridijanu Tetide, Sakkare i El Gize. Kad već znamo da je središte kružnice ujedno i mjesto zlatnog reza između Tetide i polazišta simetrale pred tuniskim rtom Afrika, očigledno, deskriptivno, sveukupni dojam je „ujednačenost i završenost iluminacije, zadivljujuće prožimanje arhitekture stranica, stalna nit koja tka i veze“. Sad je potpuno jasno zašto se i na tlu sve odvija u harmoniji zlatnog reza.
Izbija u prvi plan i pravac paralelan sa visočkom simetralom, a polazi iz Ljube. U II. kvadrantu kruga, kružnicu siječe na mjestu prolaska meridijana zvijezde Taygeta. Zlatni rez pak između te točke i tetive Sterope – Alcyone i ovaj puta mjerimo (iz smjera II. kvadranta) u poziciji prolaska meridijana središta Bolbe (20,5 / 12,669 cm) Uistinu genijalno, ali kako, pa to je kozmička matrica!? Tvorac Plejada je očito ostavljao prazninu za sve neovisne koji će doći i nedvojbeno dati svoje doprinose izronile iz tame.
Teško je i pomisliti da iz pozadine duh ovdje ne vodi projekt cjeline, „nedvojbeno udruženi rad visoko obučenog skriptorija po vodstvom i budnim okom jednog Majstora“. Unutar jasno označenih okvira protječe beskonačno različit sadržaj koji se sastoji od svih vrsta tipičnih geometrijskih oblika i likova, spojenih uvijek istom niti, nikad pobrkanih, do kraja kontroliranih, kako je to Majstor i zamislio. Izvanredno realističan, jedino je čovjek tu sićušan i savršeno prirodan, uokviren točkicama u uglu božanske genealogije. Glavne figure simetrije, premda impresioniraju dramatikom i originalnošću, ipak su konvencionalne.
Geometrijski iskaz Plejada izvor je beskrajna užitka. U crtež Prvog umjetnika dodani su sceni realistični detalji koji osjećaj za vjerno svijaju i izokreću tvoreći gotovo svijet mašte. Rad je podsjetnik da mala stvorenja žive svoj život dok u kozmici traju i promiču veliki događaji. Dakako, to i ima kontrastnu svrhu njihova snaženja. Ovaj nije samo remek-djelo, već i minijatura kozmičkog života spram siromašne i brdovite Zemlje, geoida kojeg još samo uljepšava, ispunjujući ga, more. Naš je planet u svemiru poput umjetnosti nadgrobnih spomenika. Zadržao je određenu homogenost, a njegova je površina ukrašena geometrijskim uzorkom reduciranim na krug. Poput menhira ili križa stoji u veličanstvenoj osamljenosti. Što je tu primordijalnije, tehnika ili dizajn, veliko je pitanje, možda nikada nećemo ni doznati, ali barem možemo ukazivati. Ovo je jedna od takvih mogućih tvrdnji i studija: „Umijeće koje može ponoviti isti ornament nepogrješivom rukom preko cijele površine dokazuje zapanjujuću kontrolu nad oruđem.“ – riječi su Nore Chadwick. Jedan jedini krivi korak, poskliznuće, i čitav bi posao bio pokvaren. Ali, ne nalazimo lažnih rezova, „cjelina je jedno gotovo mehaničko savršenstvo koje je moralo nastati beskrajnom vježbom.“
Visočko žarište dobiveno matematički metodom implementacije Plejada nalazi se upravo između Vlašića i Visokog, približno mjestu gdje se Lašva ulijeva u Bosnu. Pravac Travnik – Visoko položen je precizno u smjeru toka Lašve od Travnika do njenog utoka u Bosnu što je zapravo i smjer položaja visočke simetrale. Ona radikalno utječe na svoje žarište jer sa simetralom što polazi iz hrvatske Ljube (geometrijsko središte Sredozemnog mora), i simetralom iz talijanskog Monfalconea (najsjevernija točka Sredozemnog mora i Jadrana), formira obalne granice moderne države Izrael, s Jeruzalemom kao centrom svijeta.
Naime, visočka simetrala, nakon prolaska kroz središte kružnice Bolbe, izraelsku obalu presijeca precizno na libanonsko-izraelskoj granici te vodi u poziciju Brda Tabor (Isus – Preobraženje). S njom paralelna simetrala iz Ljube crtu obale siječe na izraelsko-egipatskoj granici, nastavljajući se u izraelsko-jordansku obalnu granicu u najjužnijoj točki Mrtvog mora.[2] Između njih treća paralelna simetrala iz pozicije Monfalcone ulazi u samo središte Jeruzalema. Možda bi to i bila slučajnost da Monfalcone u prijevodu nije Brdo sokola (Monte falco), kao što je to i Jeruzalem Urusolyma ili Brdo sokola (solym = sokol). Visočko žarište ne dijeli samo sudbinu sredozemnog topografskog posrednika nego izravno sudjeluje u kreiranju svjetske, poglavito europske, religijske i kulturne scene.
Meridijan visočkog žarišta ujedno je i geografska dužina sjecišta dijagonala pravokutnika Troja – Ljuba – Utica – Cirenaika. Paralela pak, koja tim sjecištem prolazi, je geografska širina Troje na atlantskoj obali Portugala te triju vulkanskih vrhova, azorskog Pico-a, Lipara i turskog Ercivasa. Sjecištem prolazi i primarna plejadska simetrala. Koeficijentni odnos dužina stranica eponimskog pravokutnika (1,1467181) identičan je odnosu dužina stranica piramide u Sakkari. Na tisuće analitičkih informacija doneseno je u studijama tijekom desetogodišnjeg bavljenja geometrijom prostora (vidi: Literatura).
Stoga s vrlo ozbiljnim znanstvenim nalazima stojimo iza činjenice da na čitavom sredozemnom prostoru dva žarišta, Ljuba na hrvatskoj obali kod Zadra, i visočko multisjecište, apsorbiraju najviše od onoga što receptivnost učinaka plejadske tehnike može dati – prohodnost loksodroma u prostor-vremenu u funkciji distribucije informacija. Kao medijatori i upravljači sustava dva lokaliteta opravdavaju svoju relativnu „anonimnost“ upravo činjenicom da dolaze iz dubine svemira.
Koliko je visočka pozicija bitna sustavu pokazuju i druge komparativne analize: zapadna stranica trabzon-budimskog trapeza (od sjecišta paralele rta Sao Vicente i meridijana Središća) istočno od Sicilije (četvrti ugao je vrh delte Nila), vodi preko Visokog do stare Obude, koja se nalazi nešto južnije od Pilisa, najsvetijeg brda Mađarske (Dobogoko), gdje stoji Ferenczi-szikla – stijena poznata kao „srčana čakra zemlje“. Kao čvorište pravaca, također sugerira i snažno energetsko djelovanje. Istodobno, pravac povučen paralelno s tetivom Sterope – Alcyone, a prolazi kroz visočko žarište, vodi izravno u Kartagu, dok, s druge strane, u Uticu, predšasnicu Kartage, vodi ortogonala trojanskog pravokutnika iz Ljube. Krug se zatvara na posve unikatan način: sada treći pravac, paralelan s tetivom, a provučen kroz poziciju Ljube, vodi izravno u poziciju Obude. U smjeru jugozapada, ponajprije prolazi Rimom, zatim perfektno naliježe na vršak rta Carbonara, krajnju točku jugoistoka Sardinije, te, konačno, na alžirsku obalu pada na igličasti rt Fer, i sâm već multisjecište, prolazeći potom Constantineom, feničkom Cirtom („kraljevski grad).
No valja dopuniti: pravac što povezuje Elektru i Tetidu3 nastavlja se kroz Kerčki prolaz te ulazi u središte grada Berdyansk. Tako se povratno uspostavlja veza s područjem u kojemu Vlašić i Visoko imaju krucijalnu ulogu. Povežemo li sada pravcem vršišta simetrala istočnog i zapadnog zvona (Zaljev Arabat[3] i Grossglockner) proći će Središćem na Jantarskoj cesti u blizini tromeđe Slovenije, Austrije i Mađarske. Kao kardinalno multicjecište, to je mjesto već ubicirano u studiji „Sabratha – kronometar (kotač prostor i vrijeme)“ te potvrđeno u studiji „Trapezous – Buda : Sudbina novčića na cesti“. Naime, meridijan Središća ujedno je i geografska dužina jugozapadnog ugla trabzon-obudskog trapeza na paraleli Sarimazi – rt Sao Vicente. Sve je zapravo najsustavnije moguće isprepleteno.
Po svemu sudeći, raspored piramida Gize, što vrijedi i za „Bosansku piramidu Sunca“, dio je globalnog plejadskog komunikacijskog matrixa u kojemu moguće da Orion, u „lovu na Vlašiće“, putem izmjere najkardinalnijih koordinatnih vrijednosti geografskih objekata, utječe na alociranost ne samo unutar sredozemne već i mezopotamijske urbano-topografske mreže visoke starosti. To zorno potvrđuje posljednji primjer: križište, koje smo dobili geometrijskim putem, ukazuje na implementiranost kao ključ rješenja velikih megalitskih građevina i arhitektonskih struktura. Najistočniju točku Sredozemnog mora i najjužniju točku Arapskog poluotoka očito nismo dobili slučajem niti ciljano, baš kao što to nije ni činjenica da upravo Nineveh baštini brončanu figuru Lava s velikim uspravnim krugom za leđima, položenog neobično nalik Velikoj Sfingi. S druge strane, križište smo dobili na liniji poravnanja – paraleli zvijezda Elektra i Alcyone – te spram sjecišta Tetida3 kojim prolazi sjeverna linija poravnanja – paralela Tetide i Tetide1. Geometrija Plejada sustav je uz čiju pomoć „ulazimo u uređeni svijet gdje uzrok i posljedica slijede jedno drugo matematičkom točnošću i preciznošću, gdje se.gdje se događaji redaju u logičnom nizu, gdje se može pouzdati u uspostavljeni vremenski slijed, gdje utvrđena geografija postavlja granice ljudskim putovanjima…“ (N. Chadwick) Mašta uvijek rastavlja i ponovno sastavlja, pokatkad preoblikujući svoju priču.
Prvii temeljni pravac kojeg sam pred 10 godina na početku istraživanja povukao povezivao je bliskoistočnu obalu i Paris, od ušća Orontesa, preko Troje, Ljube i Troyesa. Pratio je Kadmov put pa sam ga poslije nazvao Kadmovom osovinom. Sada je na njoj, i s njom, završilo. Dakle, linija poravnanja na paraleli triju sjecišta (43º47′ N) strateški je bitna zbog sjecišta zapadnog zvona, Tetida1.[4] Provjera na terenu pokazala je da se nalazi na samom istočnom rubu Jahorine, planine jugoistočno od Sarajeva čija je visina praktično ista kao i visina Vlašića (Ogorjelica – 1916 m / Paljenik – 1934 m). Jahorina se, naime, prostire na geografskoj širini od 43º39′ N do 43º47′ N i geografskoj dužini od 18º31′ E do 18º43′ N. Precizno, lokalitet je ubiciran u mjestu pod nazivom Gornja Vinča (43º47′ N 18º47′ E), sjeverno od Foče.
Međutim, još nešto kardinalno uočavamo: nešto manje od 1º sjeverno, i točno 1º istočnije, dakle, na 19º48′ E, smješteno je brdo Vlašić (474 m). Je li i kako naziv Vinča povezan s centrom neolitske kulture u Vinči?[5] Geometrijski gledano, nema prigovora nekoj slučajnosti. Sjecište se nalazi točno na polovici udaljenosti između bh. planine Vlašić i brda Vlašić. Potpuno je jasno zbog čega na ovim prostorima Vlašići žive u dubokoj memoriji i kozmogonijskom interesu narodâ.
Mali narodi ne trebaju se bojati svoje budućnosti. Ljuba i Vlašići na Pagu su na jadranskoj obali, Vlašić i Visoko u zapadnoj bh. kongregaciji. Plejadska kružnica definira atlantidski prostor između istoka Crnog mora i Sardinije te između sjeveroistoka Afrike i Srednje Europe, maticu u kojoj nijedno veliko carstvo nije opstalo trajno. To mora shvatiti i danas Ujedinjena Europa. Geometrija Plejada je definitivno pronalazak koji će utjecati na mnoga neriješiva povijesna pitanja mijenjajući paradigmu znanstvenosti iz onog što ima biti dokazano u ono što dokazivati ne treba. Jer, nacrtano je i ispisano sve ono što se kao model osporiti ne može.
Drugo je pitanje, na ovakav način, geografski difuzan i kozmički konzistentan, tko je mogao snijeti na zemlju obrazac koji kao prototip svetoduhovski funkcionira u savršenosti pune međusobne interakcije s maksimalnim učinkom na eksterne okolne transmisije. On je ključ – sveti gral moderne kartografske tehnologije, po kojemu su stoljećima, tisućljećima, crtane mape, a on sam bio čuvan poput najveće tajne. Drugog razloga nema, da ga ne vidimo, a uvijek tu je, ugrađen u sve zemljovidne matrice. Jedini još čuvar na kojeg se mi Zemljani možemo osloniti, prostor je, jedinstven, cjelovit, pa već sama ta činjenica kazuje kako je riječ o nekom prastarom svijetu i prastaroj civilizaciji. Prostorni integritet temeljni je preduvjet implementacije koju smo proveli i koja dokazuje nedorečenost povijesti u njezinoj najslabijoj točki – čovjeku, oko kojeg se i dalje sve vrti. Neovisno što mi danas već čitamo knjige o kvantnoj, duhovnoj funkciji konfiguracije DNA i o tome, kako su nekada davni bića sa Plejada uticala na ljudsku rasu na Zemlju, upravo preko DNK, uistinu obvezujuće!
17. siječnja 2015.
LITERATURA
Igor Šipić, Karta Leopardi : Vrhunac loretske historiografije, Split, 2012.
Igor Šipić, Tomislav Marijan Bilosnić, Ahilej u virovima Vrtoloma, Zadar, 2012.
Igor Šipić, Tomislav Marijan Bilosnić, Tajna Apolonova tronošca, Split, 2013.
Igor Šipić, Značaj lokacije Bosanske piramide, Split, 2013.
Igor Šipić, Zašto bi mogla… Atlantida?, Split, 2014.
Igor Šipić, Studije (u pripremi)
– Sabratha – kronometar (kotač prostor i vrijeme)
– Hanibalov meridijan : Drugi punski rat (218.-202. Pr. Kr.) : Ko9e
– Odgovori na veleposlanička pitanja – Đuri Vidmaroviću
– Trapezous – Buda : Sudbina novčića na cesti
– Zadarske astronomske tablice (I treći puta – Aretuza)
– Vlašići i mali narodi
Napomena: Ovaj članak dio je većeg naučnog rada pod nazivom “Vlašići i mali narodi“ koji se može pročitati ovdje
