Ovogodišnji ‘Crtani Romani Šou’ bio je meka za sve ljubitelje stripa, no s izuzetno bitnim dodatkom misterija, nostalgije i avanturizma. Od osme godine čitam talijanska izdanja poput Zagora, Dylana Doga, Nathana Nevera, ali sam ipak nešto fanatičnije zagrizao za američkog antropologa s domom u New Yorku i Firenzi – Martina Mysterea.
I to ne baš ‘zagrizao’ nego s uspjehom nabavljao praktički sve što je izlazilo, te sam kroz godine napunio prepune kutije stripovskog materijala, I ne samo to – gledajući ‘Dosjee X’, čitajući A.C. Clarkea, gutajući MM-a počeo sam i sam raditi sličan posao pa sam 2007. u nešto zrelijim godinama napisao i svoju prvu knjigu ‘Svjetske misterije i tajne’. Iako nisam diplomirao antropologiju, nemam prijatelja neandertalca (barem ih kao takve ne imenujem 😀 ) niti Dianu Lombard u neposrednoj blizini – ovog vikenda sam uspio ostvariti jedan od dugoželjenih intervjua. Navedeni CRŠ u Zagreb je doveo Alfreda Castellija kao idejnog kreatora mog uzora, te kultnog scenarista, i njegovu desnu ruku Giancarla Alessandrinija, autora svih naslovnica ovog maestralnog stripovskog uratka koji i dan danas izlazi u svim mogućim formatima.
Jedino što mi je preostalo je da se aktiviram i odem na odlično organizirani i posjećeni festival, te porazgovaram s dinamičnim kreativnim duetom. Gospodin Castelli je tako razgovorljiv upravo poput svog junaka dok je Alessandrini savršena nadopuna cijeloj priči.
RM: Odakle prvotna inspiracija za Martina Mysterea? Osmišljen je 1975., samostalno stripovski zaživio 1982. i bio je preteča svih danas legendarnih pustolova…
ALFREDO CASTELLI: Martin je rođen zapravo i prije nego je izašao u javnost. Sedamdesete su bile njegovo izvorno doba, a prvotni uzor Peter Kolosimo, talijanski novinar i pisac – ukoliko ste upoznati s njegovim likom i dijelom, riječ je o autoru koji je popularizirao priču o drevnim astronautima i kontaktu antičkih civilizacija s vanzemaljcima. Osobno sam uvijek bio oprezan s takvim stvarima, no bez obzira na to bio sam uvjeren da sve ima stripovskog potencijala. Od tada se Martin razvio i nadišao isključive paranormalne slučajeve, te je inspiraciju nalazio i u vlastitoj biblioteci istražujući recimo povijesne enigme.
RM: S obzirom na promjene u proučavanju misterioznog kroz desetljeća, je li se i Mystere na taj način mijenjao? Jer su se autori i teme smjenjivale – od Danikena do recimo Ickea…
ALFREDO CASTELLI: Sedamdesetih i osamdesetih razvoj scenarija bio je daleko teži posao. Provodio sam sate i sate u knjižnici, čitao i čitao. Vremena se mijenjaju – danas tako nisam toliko baziran na pojedine autore već na izvore s interneta i proučavanje istih, kao i na dokumentarce, Google Maps lokacije… Prvotno smo tako bili fokusirani na vanzemaljce i NLO-e no kasnije sam Martina transformirao u čovjeka sa svim svojim vrlinama i manama, a ne isključivo kao istraživača. Proširio sam mu spektar interesa, znatiželju i to je utjecalo na njegov rad.
RM: Što se pak crtanog izričaja tiče – odakle inspiracije, poznavanje lokacija? Tko je pak zadužen za formiranje likova i njihov izgled?
GIANCARLO ALESSANDRINI: Prva naslovnica tako je bila plod suradnje i instrukcija s gospodinom Castellijem. Nisam je konkretno imao uslikanu već je osmišljena. Nekada nije bilo toliko lako doći do slika pa sam konstantno bio u koordinaciji s redakcijom i autorima scenarija. Lokacije iskreno i nisam posjećivao, osim ovih u Italiji. Što se tiče kreacije stripa, imao sam udjela u svemu, no tu su definitivno bile i određene instrukcije. Ferrari, kuća, laser, detalji – nešto je bila moja ideja, no recimo njegovo boravište u Firenzi i adresa su stvarni i može ih se posjetiti.
ALFREDO CASTELLI: Mi smo bili prijatelji i iz daleko ranijeg razdoblja, stoga naš rad na Martinu nije bio previše isplaniran ni koordiniran nego su to bile načelne ideje, inspiracija i improvizacija. Specifične informacije i upute dolazile su s moje strane jedino ako su bile bitne za priču, inače je Giancarlo imao svu potrebnu slobodu.
RM: Kakav je bio početni plan sa stripom – koliko je nastavaka bilo zamišljeno i u kojem trenutku je otkriveno da će to biti trajni projekt? I s obzirom da likovi stare kronološki, koliki je to problem za jedan strip?
ALFREDO CASTELLI: Kada smo počeli raditi s Bonellijem, mislili smo da je to trajna priča, no nismo bili sigurni da će je publika prihvatiti – stoga je ovo danas daleko iznad predviđanja jer nismo mislili da će toliko učestalo i toliko dugo izlaziti. Kada sam otkrio godine glavnog junaka napravio sam pogrešku i to nije teško priznati. I lik kao što možete primijetiti ne stari u realnom vremenu, kao niti ostali. Sreća u nesreći je da strip ne izlazi onako često kao nekada pa je sada u fazi ‘životinjskih godina’ – protagonisti u četiri naše godine stare otprilike kao mi u jednoj. I Superman i Batman po toj logici ulaze u klub ‘100’.
RM: Spomenuo sam ranije fizički izgled likova. Tko ih je dizajnirao?
GIANCARLO ALESSANDRINI: Više crtača crta likove i samim time su podložni raznim interpretacijama. Tako otprilike i ‘stare’. Prvotni dizajn pak nisam utemeljio na nikome i pazili smo da likovi budu originalni što je više moguće.
RM: Koliko je vremena pak potrebno za razvoj naslovnice i same priče?
GIANCARLO ALESSANDRINI: Nakon što dobijem određene upute radim skicu i treba mi otprilike jedno jutro da je dovršim, a isto toliko vremena i za jednu stranicu stripa. Osim ako nije u igri nešto što mi je stvarno gušt naslikati – prva naslovnica posebna je u mojoj karijeri, a najviše preferiram naslovnicu za nastavak ‘Savršeni labirint’, to mi je omiljeni crtež do sada. Jednom sam nacrtao pet tabli i to mi je rekord do dan danas.
ALFREDO CASTELLI: Scenarij je pak sve duži i duži posao što sam stariji i stariji. Naravno, sve ovisi koliko mi je priča po volji i koliko imam inspiracije. Ako je bolja onda to ide jako brzo, ako je slabija onda se to i oduži. Apsolutni rekord mi je 128 stranica u danu, na blagdan Svetog Stjepana kada sam žurio na obiteljsku večeru. Ključni utjecaj na brzinu definitivno ima završnica stripa – ako ne znam kraj onda to zna bitno odužiti proces stvaralaštva. Naravno, da ne ispadne da je brzina presudan faktor – nije. Presudna je kvaliteta. Omjer između brzine i kvalitete se apsolutno razmatra u selekciji, prevelika brzina je obrt dok ipak progledavamo kroz prste umjetnicima kojima treba duže.
RM: Prijenos stripa na druge medije sve je češća praksa, a ukoliko izuzmemo crtani koji nema pretjerane veze s izvornikom možemo se prisjetiti video igre s Martinom i ekipom u glavnim ulogama…
ALFREDO CASTELLI: Sudjelovao sam no ne u tolikoj mjeri pošto nisam previše vezan uz svijet računala nego više uz književnost i strip. To je za mene bio posao, a ne strast pa se samim time nisam ni angažirao kao u stripu. Konačni rezultat nije bio loš no projekt nije zaživio jer kreator nije isplaćen sukladno dogovoru.
RM: Tu je naravno i neprikosnovena priča o filmu ili seriji. Koje biste profesionalce željeli vidjeti u takvom projektu?
GIANCARLO ALESSANDRINI: Vidio sam u više navrata neke glumce na televiziji koji bi bili odličan izbor, no od ranije im nisam znao ime i nisam upratio o kojim ljudima se radi. Tako da bi potencijalnih izbora sigurno i bilo.
ALFREDO CASTELLI: Pogledajte filmić Alexa Dantea, on je osmislio koji bi glumci bili idealni u ranijim razdobljima filmografije. Ako se moglo tridesetih godina pronaći idealne glumce, ne sumnjam da bi se tako što moglo učiniti i danas. Često se navode pojedini glumci poput Roberta Redforda i izbor bi bio jednostavan ukoliko bi projekt bio dovoljno velik.
RM: Kada će Martin i Java doći u naše krajeve? Recimo u Teslin Smiljan i istraživati izgubljene patente ili pak u Bosnu i pronaći ulaz u Bosanske piramide?
ALFREDO CASTELLI: Tesla se često spominje u stripu i upoznat sam s njegovim lokacijama i muzejima u Hrvatskoj. Ista priča stoji i za Bosnu. Razmišljam o takvim stvarima, naročito tijekom boravka u Hrvatskoj. Izdavačka kuća Bonelli logično želi i zaraditi na svojim izdanjima – već neko vrijeme kruži priča o tome da bi svaki pojedini grad gdje se strip izdaje – od Zagreba do Lisabona – mogao dobiti svoj tematski broj. Dobili bi time i cijelu kolekciju tematskih izdanja iz cijelog svijeta.
RM: Što nam donose novi nastavci Martina Mysterea i što mu je konačni cilj?
ALFREDO CASTELLI: Riječ je o Xibalbi, mayanskom paklu. No ipak ne mogu otkriti i konačni cilj, samim time jer ga niti ne znam. Ima priličan broj priča u pripremi. (OPREZ – SPOILER !!! ) Tako ćemo recimo kroz koju godinu Martina vidjeti u zatvoru zbog ubojstva Jave pa će slučajeve rješavati pojedinačno – doslovno će ga kao Hannibala Lectora puštati iz ćelije poradi određenog slučaja. Isto tako kreću i svojevrsni prednastavci, te ćemo vidjeti kompletan novi serijal. Tih dvanaest albuma u boji počinju izlaziti u listopadu. Ideja dakle ima, ima i dosta nedovršenih i nerazriješenih ranijih priča u ladicama i samo čekamo odgovarajući trenutak. Ideje su većinski moje, no u zadnje vrijeme dajem upute, a drugi ih realiziraju. Svom timu vjerujem i u nekim slučajevima je najbolja opcija da drugi kreiraju sadržaj – da ne bude sve jednolično i da postoje određene razlike u sadržaju.
Na ovaj način smo uz međusobne zahvale završili razgovor, a obradovao sam se kad sam čuo da Martin Mystere unatoč prizoru vlastitog groba u jednom od dijelova Nathana Nevera ipak neće umrijeti 2024. kako je zamišljeno, bez obzira na sudbinu samih autora koji su prilično sarkastični u tom smjeru razgovora. Dobio sam autogram, fotografiju i pomladio se za nekih dvadeset godina. U svakom slučaju – motiviran sam za daljnji rad, a isto sam primijetio i kod samih autora čiji entuzijazam neće nestati još dugo vremena…
