Mate Puljak

U ožujku 2019. objavio sam članak „Celestijalna mapa iz Gale“. Radilo se o nekakvim simbolima urezanim na kamen poviše prozorčića na jednoj staroj kamenoj kući. Nadao sam se da ću uspjeti dešifrirati o kakvoj se predstavi točno radi. Bio sam uvjeren da je riječ o nekakvoj karti zvijezda i planeta, ali nisam nalazio neke konkretne paralele. Prije nekoliko dana javila mi se osoba koja je naišla na taj kratki članak. Radi se, ni manje ni više nego o zaštiti kuće od vještice. Pismo je dosta osobne prirode pa ću samo objaviti dio koji je važan za temu

Autor: Mate Puljak

Blagdan sv.Josipa slavi se 19.ožujka. Nakon dva dana dolazi proljetni solsticij, a nakon šest dana Blagovijest. Nedavno sam pronašao neobjavljenu predaju o sv. Josipu i vili. O njemu znamo da je bio skromni i siromašni drvodjelja. U mom se plemenu sv. Josip uvijek imenovao kao sv. Jozip. Zašto sam odlučio napraviti ovaj rad vidjeti ćete iz sadržaja. Jesam li uz pomoć narodne predaje riješio drevni misterij?

TREĆA MEGALITSKA GRADINA

Mate Puljak siječanj 2023.

Rastovac je mjesto kod Zagvozda, južni dio Imotske krajine. S obzirom na bogatstvo povijesnih lokaliteta i njihovu starost, moglo bi se reći da je Zagvozd pokraj Rastovca. Do otkrića nepoznate megalitske gradine, koju sam prezentirao u ožujku 2020., struka je gradinu Gradac (Varkaševu gradinu) vodila kao jedinu megalitsku gradinu na tom prostoru. Tako je, nažalost, i ostalo. Novootkrivenu gradinu, ni nakon gotovo tri godine, nitko nije stručno obradio, kamoli zaštitio. Sada sam otkrio i treću, a postoje naznake da ih ima još. Što je problem današnje „stručne zajednice“, osim što nisu zajednica? Malo tko više hoda i malo koga je briga. Mnogi su iskompleksirani i željni priznanja pa trče za titulama i ciljaju na metropolu ili barem neki veći grad. Ako nešto odluče napisati, pozovu se na one koji su ciljanim područjima prošli mnogo godina ranije. Za velike priče treba protegnuti noge što najbolje dokazuje angažman kolege istraživača Gorana Glamuzine. Donosim vam fotografije i lokacije sve tri megalitske gradine i nastavljam potragu za četvrtom, petom, možda i šestom. Konačan broj gradina ne znam, no, jedno mi je itekako jasno; Rastovac je u prapovijesti bio centar podbiokovlja. U kasnoj antici tu je ulogu preuzeo Grabovac. Neću pogriješiti ako kažem kako se radi o aglomeraciji čije ostatke ne vidimo samo u gradinskim hramovima već i u melioriranom okolišu. Putevi, ceste, suhozidi, bunari, gomile, stećci, utvrđene vrtače i ostali dokazi visokorazvijene kulture razasuti su po cijelom Rastovcu. Ovdje treba dovesti vrhunske stručnjake koji su već radili na ilirskim ili grčkim aglomeracijama.

ZABRANJENA LJUBAV

Autor: Mate Puljak

U 201. radu, devetom nastavku teme „Tragom divova“, predstavljam još jedno mjesto iz narodnih predaja koje se dovodi u vezu s ljudinama, tj. s divovima. Riječ je o nekropoli Podrtle (Grebine) kod zaseoka Peze, Lokvičići, Imotska krajina. Nekropolu sam predstavio nekoliko puta i oni koji me prate znaju koliko mi je to mjesto važno. Nekada se osjećam kao da sam u nekom od prošlih života sahranjen pod najveći stećak jer je ta veza toliko jaka da ne postoje riječi kojima bih je mogao opisati ili objasniti. Nekropola je jako ritualnomagijsko mjesto korišteno i u prapovijesti. Legende o ljubavi diva i čobanice, pričala mi je pok. Iva Puljak, rođ. Pezo. Slušao sam ih cijeli život, a snimio veoma davno. Podrtle me zvalo i pripremalo od moje sedme godine. Upoznati ćemo se s tri groba u kojima, kako predaje kažu, leže divovi. Devetim nastavkom kročimo prema posljednjem dvanaestom koji će biti posebno zanimljiv.

Mate Puljak

„Mrki kamen“ je arheološki lokalitet u blizini sela Goričaj (Grabovac), južni dio Imotske krajine, sjeverno podbiokovlje. Radi se o groblju nepoznate datacije za koje se vežu razne narodne predaje. Spomenuo sam ga u starijem članku „Legenda o Nemrlom“. Riječ je o nekropoli uništenih, odnosno porazbijanih stećaka. Stariji su mi pričali kako je na tom mjestu bilo točno četrdeset stećaka. Struka nije istraživala lokalitet, ali su premjestili stećke s izvorne lokacije koja se nalazi iza novosagrađenog suhozida. Posebnost ovog lokaliteta su godine koje su uklesane na stećcima. Struka ih čita 1819., 1760., i 1201. No, nigdje ne postoji ta prva jedinica. Umjesto broja 1 urezano je slovo „i“. Predavači su tvrdili kako se radi o 819., 760. i 201. od Isusovog „Prvog dolaska“. Mi smo, dakle, u razdoblju iščekivanja Isusovog „Drugog dolaska“. Računa li se Kristovo rođenje za Njegov „Prvi dolazak“, pa su nam ukrali 1000 godina, ili je Isus jednom već došao? Možda negdje pred početak križarskih ratova? Uistinu jedna enigma na koju bi trebalo svrnuti pozornost. Slovo „i“, koje zamjenjuje broj 1, susrećemo na mnogim starim kovanicama.

Mate Puljak

Početkom ove godine posjetio sam sajam u Zadvarju. Za stolom prodavača starina Denisa Karoglana okupljenima sam pričao o stećcima. Slučajni prolaznik je zastao i slušao. Ubrzo se predstavio kao Mijo Rebić iz Vinjana Donjih i dao mi svoj broj. Pozvao me na jedan relativno nepoznat arheološki lokalitet. Obećao sam mu doći, no nisam nalazio vremena. Kada sam mu se konačno javio bio je u Zagrebu. U međuvremenu je operirao srce. Preostalo mi je krenuti sam i za poziciju se raspitati u selu.

Mate Puljak

Naše povijesne lokalitete moramo etiketirati ilirskim imenom, bez obzira koliko su stari. Narod se nije mijenjao i još uvijek smo svoji na svome. Poražavajuće je koliko se ilirsko ime (ne)koristi u našim osnovnim školama. Uzmimo za primjer udžbenike povijesti od petog do osmog razreda koji su ogledalo netrpeljivosti strukovne zajednice naspram Ilira. Za nekropolu stećaka na Brižinama saznao sam prošlu godinu dok sam pisao članak „Grob kralja Tomislava“ . Informaciju mi je dala zaljubljenica u arheologiju, gđa Marija Gudelj iz Zmijavaca koja s ostalim mještanima brine o održavanju povijesnih lokaliteta; bazilike iz 6. stoljeća, groblja na tumulu Dikovača, nekropole Brižine i dr. Pogledajte ovu relativno nepoznatu, ali ne i manje važnu, nekropolu stećaka.

Autor se trudio pisati na novoštokavskom ikavskom dijalektu da se, barem donekle, ne zaboravi zavjet s Bogom. Zanimjiva pučka pripovid iz Puljaka, Imocka krajina, prinosi nan kako je oveća stina, koja piza nešto više od tune, odignuta poviš vrata jedne stare kuće. Iako su neki „stručnjaci“, koji su je vidli, tvrdili kako se radi o kraju osamlestog stolića, rič je o puno starijoj suvozidini. Puljci su na Dobrinče prišli iz Rastovca Gornjeg kod Zagozda, podno Bijakove, ito oko 1726. godine. Tako kažu stare pučke beside i naponase povisni izvori. Je li na mistu Puljaka živilo niko drugo pleme? Virujen da je. Tomen u prilog iđu temeji koje je moj ćaća pronaša' prilikon ojaćavanja naše stare kuće na kojoj je uklisana godna Gosponja 1729.

Autor: Mate Puljak

Za službeni začetak Imotskih Poljica često se uzima 1686. godina. Neki autori tvrde kako prvi spomen datira iz 1585. Jasno je da Podbablje, pod koje teritorijalno spadaju Poljica, imenom ne može biti starije od samih Poljica. Moguće je da su Imotska Poljica u prošlosti zauzimala prostor današnje općine Podbablje. Pok. Marijan Lozo, predradnik arheoloških radova K.Z., rodom iz Poljica, sumnjao je da se na nekakvom lokalitetu u polju, o kojemu nikada nije htio pričati, nalaze temelji nekakve stare crkve. Da se u kontekst priče o najstarijoj poljičkoj crkvi može staviti lokalitet „Zidina“ u zaseoku Kujundžić- Lujan, tvrdi istraživač Ivan Lozo. Sadašnja crkva sv. Ane sagrađena je 1744. Ne postoji zapisa o nekakvoj starijoj crkvi. Ima li na terenu dokaza da se ista nalazila na lokalitetu „Zidine“? Dok je drugima u glavi bliža povijest, meni je jasno kako u Poljicima postoji
mogućnost mnogo starije priče. Kršćanska povijest Poljica, kada je riječ o sakralnim građevinama, vjerojatno počinje i prije gradnje starokršćanskih crkava u Zmijavcima i Prološcu. Za pretpostaviti je kako je narod Poljica kršćanstvo primio u apostolsko vrijeme. Kultna povijest Poljica počinje u dubokoj prapovijesti. O tome nam svjedoči nekoliko ilirskih hramova, u narodu poznatih kao gradine. U ovome radu želim ispraviti neke pogrešne navode te ukazati koliko je bitno slušati lokalne ljude i ne nagađati. To ničemu ne vodi jer postoje ljudi poput mene koji pomno prate što se radi i sukladno tome reagiraju. Ako istraživač stavi sebe i svoju popularnost prije ili iznad priče, to nikako neće završiti dobro. Isto tako, nije dobro izmišljati niti biti pristran, bilo iz osobnog interesa ili nekakvog lokal patriotskog. Istraživanje zahtijeva prikupljanje i obradu podataka, te iznošenje činjenica.

Autor: Mate Puljak
travanj 2022.

Mene su stari učili da se s normalnim čovjekom sve može dogovoriti, no ako je čovjek „nesreća“ od toga nema ništa. Stoga uvijek pozivam pojedince iz struke na suradnju. Nažalost, nitko se ne odaziva. Neki od njih šalju poruke i prijetnje putem kurira, ili mi moji ljudi unutar institucija dojave što misle, pričaju ili šire o meni. Dakle, dogovora nema. Sada se, konačno, moram osvrnuti i na temu „gradine za neznalice“, prvenstveno se to odnosi na neznalice unutar struke koji iste uporno žele prikazati kao utvrde i osmatračnice. Nikolića gradina je prapovijesna ilirska gradina u zaselku Nikolići, nadomak Lovreća u Imotskoj krajini. Zaštićeno je kulturno dobro. Kao i drugdje, riječ je o kultnom mjestu, tj. hramu na otvorenom. Vrijeme nastanka, prema nalazima keramike (sondiranja vršili pok. Marijan Lozo i Mate Puljak, a zaključke preuzeli neki tamo uhljebi) može se datirati između 2000/1900. pr. Kr. do 200/100. pr. Kr. Uzvišena kultura autohtonog ilirskog naroda bronce jedva se izborila za preživljavanje. Nakon jednog mirnog razdoblja bez ratova, uslijedilo je mračno doba koje nazivamo željeznim. Upadom okupatora u njihov teritorij, i njihove živote, naučili su živjeti kroz ratove, glad, bolesti i prisilne asimilacije. Ti snažni i duhovno jaki ljudi uspjeli su na životu održati svoje brojne legende i priče. Prenošene kroz mnoge generacije, govore o bezvremenskim porukama mira, života, smrti i sklada s prirodom i zvijezdama. U posljednje vrijeme svjedočimo poražavajućem odnosu povjesničarske struke prema našim starim pripovjedačima i našim izvornim legendama. Samo ograničen čovjek, ili čovjek koji mrzi, rđa i nesreća, može negirati važnost istih. Zbog takvih se bavim ovime, i uvijek ću ukazivati na taj „otpad“ od našeg naroda i naše kulture.