Piše: David Šegić iz Rijeke, Hrvatska
O Bosanskim piramidama slušam već više godina. U početku od roditelja, a kasnije, kada se interes u meni probudio, putem seminara, da bi napokon sve kulminiralo dugo očekivanim odlaskom na samu destinaciju.
Nakon prvog glasa o pronalasku iskopina za koje se govorilo da su piramide uhvatio me smijeh. Skeptik u meni se naslađivao, to nama šala na račun simpatičnih bosanaca, u smislu “vidiš šta su sad izmislili da privuku ljude i neku kintu”. Ne mogu reći da sam odmah bio anti protiv, a niti sklon ideji da je tamo nešto potpuno magično i meni neobjašnjivo. Te unatoč tome što sam odvijek zaluđen starim civilizacijama i samom idejom da je život nešto više od pukog materijalizma i nahođenja “što vidim – tome vjerujem”, jednostavno propustiti priliku za šalu i dati svoje srce vjerovanju da je nešto toliko posebno i nešto što većina nas tajno priželjkuje naš cijeli život, bila predobra da bude istinita.
Neznam točno kada je skepticizam prema piramidama nestao, jer nisam čitao niti se obrazovao o datoj temi; moguće da je želja za magijom bila prevelika i probudila ono što nas svih nakon nekog vremena dovede: “zašto toliko njih zanima to, što sam ja odlučio da nije?” Napokon je došao i dan prvog seminara dr. Osmanagića u Opatij, gdje sam kroz mix stand-up komedije i čistog činjeničnog i iznošenja informacija došao do, za mene jedinog mogućeg zaključka; piramide u Bosni su jedna od najvrijednijih baština planete Zemlje.
Pri dolasku u Visoko ostavili smo auto na parking kod Hotela Piramida Sunca i krenuli pješke prema kinu gdje se održavala konferencija na datu temu. Prvi put sam došao u grad i bio sam skroz dezorijentiran. Mi ljudi s mora smo u kontinentalnim područjima ko muhe bez glave. Šećemo i razglabamo šta ćemo sve novo saznati na konferenciji, i već kao da sam već zaboravio gdje sam, dignem pogled, zađem visoku zgradu i preda mnom stoji, veća nego što sam mogao zamisliti da će biti, Bosanska Piramida Sunca. Nakon prvog pogleda na to čudo, nakon što sam vidio vrh i brid koji ga naslijeđuje, savršeno pravilni borovi kako rastu na ravnim plohama, preko lica mi se razvukao takav osmjeh da dok pišem ovo osjećam kao čistu sreću!
Nakon par predavanja punih čuđenja, u pauzi za ručak, otišli smo u tunele Ravne. Obzirom da sam više puta slušao o fizičkim statistikama poput toga da je razina vode kao i temperatura od 13⁰C konstantna neovisno u vanjskim uvijetima, da unatoč stotinama metara iskopanog tunela nije potrebna ventilacija, a zrak je čišći nego igdje do sada izmjereno, da blokovi lijevane keramike koji se nalaze na energetskim nodovima unutar tunela datiraju oko 30-ak tisuća godina starosti i da ne nabrajam još pregršt izmjerenih činjenica prihvaćenih od strane znanosti koje nepokolebljivo dokazuju da to jest građevina i da ta građevina jest piramida, htio sam proći tunele sam.
Kada god govorite o svojim osjećajima, o intuiciji o onom što ste doživjeli iznutra uvijek se nađu oni koji, radi straha i nepovjerenja u sebi, negiraju vaše iskustvo te vas prozivaju šarlatanom, luđakom ili nekim tko voli skupljati pažnju radi ega. U tunelima Ravne ja sam osjetio čisti mir i ljubav. Ne ljubav ili zaljubljenost prema partneru ili roditeljima nego ljubav prema sebi. Osjetio sam dobro tu i osjećaj pripadanja svima nama. Nisam osjećao glad, hladnoću unatoč kratkim rukavima, ljutnju ili nervozu; bilo poput onog osjećaja kada ste dijete i kada sam vas roditelj zagrli i osjećate cijelim svojim bićem da je sve onako kako treba biti.
Utopija nije riječ koju smo izmislili da bi dali protutežu distopiji; to iskonsko, realno i prirodno stanje ljudske civilizacije i lako je poput disanja, ako usmjerimo naše energiju i dušu tamo gdje ona želi ići.
Od srca hvala onima zbog kojih to jest i onima zbog kojih to nastavlja biti.
Galerija
