PIŠE: Igor Šipić
Posvećeno Roku Dobra
Pogovor 6
Ovo su polazni stihovi jedne od mojih minijatura, pjesme „Žirajski pleter“ koja završava stihovima – …Ne pokosi zalu sudbinu. / I Bog sape tišinu („Blažena rič“, 2004./2006.). Moj veliki prijatelj, jedan od vodećih sonetista u Hrvata druge polovice 20. st. – pjesnik koji je prvi otkrio čari moje čakavske poetske riječi, čovjek s kojim sam više od desetljeća dijelio radosti razumijevanja i pisanja poezije i poetske kritike, čovjek mora, škojarac, istinski užitelj spoja mediteranizma i baštine, premda većinom životom u Zadru, sada počiva u miru svoga Žirja. Napustio nas je u kasnim noćnim satima s laptopom na koljenima i posljednjim riječima na ekranu, sonetom koji nikada neće biti dovršen. Kao liriku, ponaosob ljubavne poezije, koji je ostavio trajan žig na moje književno stvaralaštvo uopće, želim se ne samo dostojno odužiti, već i postaviti poneka pitanja o kojima Dobra, uostalom, s pravom na ovakav način promišlja u osvrtanju na knjigu mi „Mediteran. Povratak u utrobu“ (izvorni citat):
