U ime časnih građana Sarajeva
Izvinjene Ahmedu Bosniću
Poštovani Ahmede, oneraspoložio me, pa i zaprepastio tekst „Da li na Otoci još traje rat potiv Hrvata“.
Družimo se več više od pet i po decenije i teško su mi pale neprijatnosti koje u „nastavcima““ doživljavaš već pet godina, i to u režiji huligana i nacionalista, kojima, izgleda, najviše smeta splitska registracija na Tvojim kolima. Ali, isto tako, teško mi je pao i izostanak reagovanja (bar dosad), onih koji su bili najpozvaniji da to učine, od sarajevskih intelektualaca i gradskih struktura do novinarskih udruženja. Jer ti si jedan od najuglednijih i najčasnijih novinara ne samo u Sarajevu i BiH već i na prostorima bivše Jugoslavije.
Kao svjetski putopisac, svuda si reprezentativno predstavljao svoj grad i svoju državu od Anda i Amazonije do Tibeta i daleke Indonezije. A neprijatnosti koje doživljavaš na Otoci, nisi doživio ni na „necivilizovanoj“ Papua Novoj Gvineji, gdje je domorodački narod, koji nikada nije ni vidio asfalt, daleko civilizovaniji od nekih grešnih sarajevskih pojedinaca.
Da sve to bude i anahronije, dragi Ahmede, to se dešava u vrijemei kada je naš grad proglašen najboljom destanacijom u svijetu, po izboru čitalaca National Geographie Travel magazina.
Stoga, poštovani Ahmede, primi izvinjenje bar od nas, časnih Sarajlija, uz srdačan pozdrav od Bobana Stajića .
Ahmed Bosnić
“Je li Sarajevo ono što je bilo?!
DA LI NA OTOCI JOS TRAJE RAT PROTIV HRVATA…
Predratni sam stanovnik Otoke. Nekad sam zivio u Ulici socijalisticke revolucije na broju 1, sada živim u uistoj ulici koja je zahvaljući poslijeratnoj vlasti dobila novo ime Brčanska. Nema više predratnih stanara, mnogi se raselili po svijetu i balkanskim državama. Jedino moja zgrada još uvijek nosi broj jedan.
Posljednjih godina zasadio sam svojim novcem ispred nase zgrade tridesetak ruza i bijeli bor da bi ambijent bio ljepsi i humaniji. Cak sam od Mjesne zajednice Otoka dobio Zahvalnicu za te aktivnosti.
Ali imam jedan veliki problem – vozim auto sa hrvatskim tablicama!
Za posljednjih pet godina doživljavam prečesto neugodnosti: prvo su mi sa auta skinuli sva cetiri točka, pa dva puta retrovizo, pa su mi onda fekalijama nekoliko puta razmazivali stakla na autu, potom su mi razbili šoferšajbnu, pa šarali po njemu ekserima, a jutros mi osvane auto sa razbijenim desnim bočnim staklom. Nikakve kradje nije bilo – samo grubo razbijeno staklo!
Sva ta iskustva u meni bude dvojake zakljucke. Da li na Otoci jos traje rat protiv Hrvata, pa je koleteralna steta moja „Astra“, ili SAM JA SA PORODICOM postao visak u ovom naselju i gradu u kome sam bio novinar 60 (šesdeset) godina, u kome sam obnašao funkciju glavnog i odgovornog urednika u najtiražnijim i najuglenijim satrajevskim magazinima, dnevnim i dječijim novinama. Član sam Udruzenja novinara od 1964. godine.
Zahvaljujuci tome nagrađivan sam najvisim novinarskim nagradama, napisao sam 56 knjiga i snimio brojne radio i tv dokumentarce sa svojih novinarsko-istraživackih ekspedicija.
Ne, ne bavim se politikom, nisam clan nijedne politicke stranke, a penzionerske dane provodim tiho, ka mrav, uz racunalo završavajući svoju najnovu knjigu „Tajne Tibeta“.
Dakle, kome smetam?!… Svojim komšijama ili nekim mracnim silama koje vladaju ovim navodno slobodarskim gradom?!
Da li mi se to putem mog auta sa hrvatskim tablicama salju poruke da nisam vise pozeljan u Gradu na Miljacki, čija gradonačelnica dijeli gostima baklave i čevapčiće i na sav glad prica o tolerantnom Sarajevu kao multietnickom gradu, u kome za svakog ima mjesta, ma kako se zvao i kakvu registraciju imalo njegovo vozilo.
TREBA LI ZAISTA DA ODSELIM IZ OVOG GRADA, kao sto su neki posljednjih godina odselili iz istih razloga?!…
Sticajem novinarskih poslova posljednjih godina boravio sa u Beogradu i različitim mjestima Srbije, špartao po Crnoj Gori, boravio na Međunarodnom sajmu knjiga u Skoplju, gdje su cak mojih deset knjiga bile izložene na makedonskom jeziku, proputovao sam Kosovo i nikad, BAŠ NIKAD, nisam imao nikakav neugodnosti, a moja kola nikakva ostecenja…”
