Ono što zovemo slučajnošću me dovelo posve neočekivano na izvor odakle možemo deprogramirati svoje blokade – sami
PROŠIRENA VERZIJA AUTOGENOG TRENINGA, U KOMBINACIJI S TEORIJOM WOLINSKOG, VODI DO IZRANJANJA IZ TRANSA U KOJEM ŽIVIMO CIJELI ŽIVOT I UVIDA U PARALELNE STVARNOSTI
Postoji li slučajnost? Dalje traganje me odnijelo na mjesto gdje sam vidio da ne postoji. Naime, već sam zaboravio da sam savladao autogeni trening tako da sam se u 120 sekundi mogao prebaciti u „autogeno stanje“, čak i stojeći nagnut na stup. I oborio neki svjetski rekord o čemu sam već pisao. Da podsjetim: pod vodstvom jedinog eksperta za AT na ovim prostorima – prof. dr Vladimira Grudena.
Moja prijateljica Margrit Rhi je bila psiholog u najboljoj švicarskoj psihijatrijskoj bolnici Waldau, nadomak Berna. Bila i posvećenica tibetanske Tantre s nevjerojatnom životnom pričom. Udala se za čovjeka koji je iz Koreje u Europu donio judo a ime mu je bilo Hanho Rhi. Ko mlad je osobno upoznao Lenjina a neko vrijeme bio je i ambasador Koreje u Hitlerovom Berlinu. Ljubav je buknula nakon rata. Umro je pod čudnim okolnostima u brvnari u švicarskim brdima. Nisu imali djece i ona se nakon toga više nije udavala. Završila je studij psihologije i imala profesora koji je uvijek naglašavao moći autosugestije, odnosno AT-a. Studenti su uvježbavali prvih šest osnovnih vježbi dok nisu mogli zaspati nakon svega jedne minute. Ona ga je primjenjivala u praksi ali i prije meditacije.
U jednom me trenutku pozvala u kliniku da vidim sjajne programe tretmana mladih ovisnika i drugih teških patologija ali i umjetničke slike opasnog pacijenta koji je kod njih boravio 43 godine, u izolaciji. Mislim da se zvao Wolfli. Kako sam lunjao hodnicima nabasao sam na vrata na kojima je pisalo – dr Vladimir Gruden! Činilo mi se da sanjam. U dijeliću sekunde sam vidio kako ništa nije samo, sve je povezano, ali taj je osjećaj iščeznuo. Pa to je sinkronicitet radi kojeg sam došao u Jungov institut u Zurichu! Pokucao sam na vrata. Ispostavilo se da je to također psihijatar, ali Slovenac koji nikada nije čuo za svog imenjaka u Zagrebu. Sjajan tip koji me odmah pozvao na ručak i kavu u kantinu.
Margrit mi je navečer u Bernu pričala iskustvo njene prijateljice koje me šokiralo. Bila je psihijatrica u jednoj drugoj klinici i jednog je dana dobila pacijenta starog 21 godinu koji je uporno tvrdio da oko sebe stalno vidi anđele. U poduljem razgovoru nije kod njega prepoznala nikakvu drugu patologiju i to je ostalo zabilježeno pod „halucinacije“. Dečko je hospitaliziran a tek drugi dan je priznao da je to silno želio i savladao početnički dio autogenog treninga uz upornu autosugestiju da vidi anđele. Nakon šest mjeseci su se anđeli pojavili. Ali nisu htjeli otići! Jer dečko nije znao da za svaku takovu sugestiju treba i opoziv kako bi se sve držalo pod kontrolom. Žena je sugerirala da se pokuša istim načinom halucinacije eliminirati. Na kolegiju su svi zaključili da je to shizofrenija i da u obzir dolaze samo jaki antipsihotici. Priča nema nastavka jer je na jednom papiru, čini mi se otpusnom pismu, pročitao riječ „shizofrenija“ ili „psihoza“ (to je bilo prije doba šifriranih dijagnoza). Objesio se za prozor u sobi bolnice, prije odlaska doma. Bila je to opomena koliko je zastrašujuće uroniti preduboko u Ambis.
Još jedan liječnik je pridonio čudima autogenog treninga, dr Hannes Lindemann koji je sam preplovio Atlantik u brodiću od dva metra. U svojoj već zaboravljenoj knjizi opisuje na koji je način uz pomoć AT-a uspio suzbiti halucinacije koje su nadirale ali i stanje koje, koristeći istočnjački rječnik, možemo opisati samo kao – samadhi. Spoznaju svijeta u kojem ništa nije bez razloga. U kojem možemo našu prošlost, sadašnjost i budućnost vidjeti kao jednu rasprostrtu mapu na kojoj ih možemo vidjeti ISTOVREMENO, na kojoj ne postoji Vrijeme. Jasno je da ovakove tehnike ako ih se dugo upražnjava mogu dati impresivna iskustva.
Uz pomoć Margrit sam počeo ne samo prakticirati nego i istraživati povijest autogenog treninga koja je blago rečeno – čudna. Berlinski neuropsihijatar Johannes Schultz je, na iskustvima u hipnozi, razvio metodu autohipnoze gdje praktikant može djelovanjem na podsvijest uspostaviti kontrolu nad tjelesnim funkcijama kao cirkulacija, težina u tijelu, kucanje srca, disanje, toplina u solarnom pleksusu i temperatura mozga. Sugestivne formule onda imaju i medicinske efekte. Otuda dalje Schultz nije htio ići a sa svime je počeo 1926. godine. Već tada su ga optuživali da se oslanja na ideje iz joge, Nidra jogu i kreativnu vizualizaciju što jednostavno nije istina. Šuškalo se i da su berlinski okultni krugovi metodu uključili u svoje lože, čak im dodali još tri vježbe koje su produbljivale opuštanje, uranjanje u stanja bez misli i potonuće do somnabulog stanja u kakva zapadaju samo najslavniji mediji. Kasnije će moja istraživanja pokazati da je to istinita priča. Izgubljena u vremenu.
Schultza su sumnjičili da je nakon 1933. godine poticao na usmrćivanje mentalno bolesnih osoba u Reichu, no iza rata su mnogi posvjedočili da je dobio zadatak „izliječiti“ homoseksualce smještene u konclogore i poslati ih u vojsku. Svima je pisao da su „izliječeni“ i tako im spasio živote. I zloglasni nacistički Okultni biro je, kažu, eksperimentirao sa sličnim vježbama kao AT ne bi li kod vojnika razvio neke posebne talente.
Nakon rata je nastao napredni oblik AT, dodatnih šest „meditativnih vježbi“ s ciljem samospoznaje i dubljih uvida u Kolektivno nesvjesno, u slikama. Opet je došla do izražaja sličnost u traganju za konačnom Istinom između molitve, istočnjačkih religija i zapadnjačke znanosti. Naime, prva vježba Višeg AT-a jest pitanje koje postavljamo sebi: „Tko sam ja?“a odgovor dolazi u arhetipskim slikama dok ne postane stalan, stabilan i vidimo odakle su naše misli krenule. IDENTIČNO je učenje najslavnijeg mistika Indije Ramane Maharshija koji je rekao da ako hoćeš vidjeti Istinu stalno si postavljaj to pitanje. Samo to.
Šesta i posljednja vježba ide za ostvarenjem „multidimenzionalne svijesti“ koju neki opisuju kao „viđenje paralelnih stvarnosti“, drugi ilustriraju primjerom „istovremenog viđenja nekog predmeta sa svih strana“, kao da svijest okružuje taj predmet i šaljem nam o tome informacije. Nagađa se da je takvu ili sličnu sposobnost imao Nikola Tesla, genij koji svoje ideje često nije mogao izraziti riječima. I inače, da je AT na neki način superiorna mentalna tehnologija, pogotovo s onim manje poznatim dodatkom, pokazuje činjenica da je koristi NASA za svoje astronaute. Uprkos svemu tome, gotovo da nema stručnih publikacija o ičemu van osnovnog bloka ATa. Neki su Schultzovi nasljednici, osobito Wolfgang Luthe, nastavili s terapijskim radom, na psihosomatskim bolestima i monosimptomatskim neurozama. Naravno, mene taj dio nije zanimao.
Vratio sam se redovnom vježbanju i krenuo sa nekoliko autosugestija usmjerenih na to da me podignu iznad tih stalnih transeva u kojima sam se s nalazio a sjajno ih je opisao jedan neobični autor – Stephen Wolinsky. Proboravio je šest godina u Bombaju, samostanu slavnog Nissarghadatta Maharaja a po povratku je postao osobito dobar psihoterapeut i psihoanalitičar. Stalno živimo u dubljem ili plićem transu, ovisno o tome koliko našu pažnju zarobi nešto iz okoline ili neka unutarnja opsesija. Sužavamo je spontano, automatski i cilj je dubokog opuštanja ili autosugestivnog deprogramiranja riješiti se te navike. Izroniti iz te svakodnevne magle.
Potonuće sam postigao brzo jer tijelo za sva vremena pamti stanje u kojem je bilo a koje zovemo, kao što sam već spomenuo, autogeno. Sugestiju se ne smije izgovarati, samo lagano pomisliti. Ona uvijek mora biti u prvom licu i sasvim precizna kao: „Ja se sjećam izvora svojih misli“ ili „Ja spremno primam ljubav“ (za osobe koje imaju problema u odnosima s drugim osobama). Postoji jedan zgodan detalj, Kada god sam se opustio da više nisam percipirao misli (nešto nalik snu bez snova ali si svjestan da postojiš) iznenada bi mi u svijesti iskočile mantre ranijih meditacija ili božanstva koja sam vizualizirao! Koliko je duboko usađeno sve ono što radimo, shvatio sam. Nema nijedne molitve koja nije negdje zabilježena i može pod određenim oklnostima iskočiti. Ponekad me preplavio osjećaj „sveznanja“, kao da se istovremeno sjećam svakog detalja mog života i tada bi mi u djeliću sekunde kroz tijelo prošao lagani neugodni osjećaj, sjećanje na loš događaj, kojime se, pomislio sam, deblokirala još jedna aberacija u mom sjećanju. Naš je mozak NEZAMISLIVA konstrukcija koja pamti ama baš sve, čak i ono čega nismo bili svjesni, ali i sadrži bezbroj uspavalih neurona koji se mogu probuditi. Ta spoznaja gotovo da je pomalo i jeziva.
Protokom vremena se primjećuje sve više sinkroniciteta ali i stanja kada nam se vlastite kretnje čine sporima kao usporeni film a vrijeme rastegnuto. I običan skok u dalj se može činiti kao beskonačni let a za rješenje nečeg što zahtijeva brzo djelovanje nam se čini da imamo beskonačno puno vremena.
Često sam se pitao što bi se dogodilo da možemo nešto takvo poručiti našim stanicama u tijelu.
Najsnažnije djeluje osjećaj nestvarnosti vanjskog svijeta, opušteno promatranje i u tom trenutku shvaćanje da je sve neka predstava dirigirana od nekuda. Jesmo dakle kreatori vlastitog svijeta, iluzije koja nas oslobađa svih odgovornosti i logike ovog svijeta? To su trenuci kada se čovjek osjeća kao da je na rubu ludila i počinje shvaćati bizarno i sumanuto ponašanje svetaca koje su u jednom vremenu shvaćali kao uzvišene a drugom bolesne.
Naredni je korak otkrivanje spiritualne fiziologije i susret sa situacijom kada nešto može biti i ne biti u isto vrijeme!
Nešto o čemu puno zna moderna fizika mada to nije njeno područje. U bespućima ljudske svijesti.
