Svako malo imamo priliku slušati i čitati analize i kometnare na došasadašnji tok zbivanja oko „traženja visočkih piramida“. U tu trku se uključuju svi. Sasvim razumljivo jer je postavljena hipoteza Semira Osmanagića ovu temu izbacila u sami vrh interesovanja raznolike bh (i šire) javnosti. Potisnula je u drugi plan crnilo i smrad otužne domaće zbilje.
Svako malo imamo priliku slušati i čitati analize i kometnare na došasadašnji tok zbivanja oko „traženja visočkih piramida“. U tu trku se uključuju svi. Sasvim razumljivo jer je postavljena hipoteza Semira Osmanagića ovu temu izbacila u sami vrh interesovanja raznolike bh (i šire) javnosti. Potisnula je u drugi plan crnilo i smrad otužne domaće zbilje. Za neke je to dobro, ali je isto tako i mač sa dvije oštrice. Jeste, i novinarima je, kao uostalom i političarima, mnogo jednostavnije pisati o piramidama, nego o pljačkama, ubistvima, prevarama. I ne samo novinarima, nego i „javnost“, ma šta to u ovom konkretnom slučaju to značilo, rađe raspreda o (ne) postojanju najvećeg geoarheološkog nalazišta na tlu Evrope.
Stručnjaka iz tih oblasti BiH sada ima na izvoz, a do prije nekoliko mjeseci su se bavili samo moljakanjem novca za svoju golu egzistenciju. Znači, njima je, prvima, sada najbolje. Odjedanput su postali poznati i to ne svojom zaslugom. I njih se nešto pita, komuniciraju sa stranim kolegama i predstavnicima medija (u Zemaljski muzej nikada ranije nije došlo toliko novinara kao na PRESS konferenciju posvećenu piramidama). I ostale nacionalne prirodne i historijske vrjednote odjednom dobivaju pravu cijenu i značaj, pa svaku noć na dnevnicima gledamo i slušamo priče o pečinama, jezerima, sojeničkim naseljima, starim gradovima, stećcima…
Političari u izbornoj godini si ne smiju dozvoliti „kiks“ po pitanju piramida. Lokalna vlast, pogotovo. A i zašto bi. Da su se opredjelili drugačije, napravili bi krupnu ili čak i neoprostivu grešku. Novonastala situacija nije naškodila interesima najšire društvene zajednice, a pomogla je mnogima. Privreda i turizam, doduše, još ne cvjetaju, ali je bar za nekoliko promila u boljem stanju. I to je za nas uspjeh, jer je i pozitivna nula bolja od minusa. A možda će se nabrati i koji procenat. Matematički gledano, Zavičajni muzej Visoko je za četiri mjeseca posjetilo više posjetilaca nego za prethodne četiri godine (što ne znači da smo, neminovno, kulutrniji, ali možemo steći naviku). Uslužne djelatnosti, po prvi put nakon rata, posluju sa dobitkom. I to nije zanemarljivo, jer i Venecija i piramide u Gizi se održavaju od ulaznica, suvenira i prodaje ugostiteljskih artikala.
Dobro je i medijskim kućama i novinarima, naravno. Ako ćemo o direktorima ili vlasnicima medija i tu je računica jasna. Sada je gledanost, slušanost i čitanost jača i reklama je više.Posao novinara je da prenose ono što čuju i vide. Ne treba ulaziti u analize da li je to što se čulo istina ili ne. Novinari nisu arheolozi, geolozi, geofizičari… I naravno ne mogu neoborivo ispravno cijeniti (no mogu malo „pogurati“) je li istinita tvrdnja o postojanju piramida (pošto to ne znaju ni pravi, školovani stručnjaci i „stručnjaci“). Takođr je neozbiljno da stručnjaci ocjenjuju rad novinara, jer oni nisu kvalifikovani za taj posao. I to je naša boljka. Što bi svi da znaju sve i nikad ne bi priznali da određenu tematiku ne poznaju. No, sigurno je da nesuglasica po pitanju piramida nema među medijskim djelatnicima Visokog, pa čvrsto podržavamo i posljednje pisanje kolege Jašarspahića, i visočkih dopisnika bh. dnevnih novina. Dobra je situacija i za one koji se ne slažu ni sa čim u ovom gradu i državi, takozvanim „kontrašima“, koji misle da su sljednici drevnih grčkih sofista i da je u životu najvažnije suprotstavljati se svemu, a pogotovo nečem novom.
Mali čovjek je najbitniji u kompletnoj priči koju neko želi pretvoriti u predstavu. Grad im je življi. Dolaze stranci i troše novce. Neuporedivo više nego ranije, a do države je da od ugostitelja uzmu pare od poreza. Država to nije znala uraditi ni prije dolaska Semira, a sada ima priliku, a hoće li znati – vidjet ćemo. Kanton i Federacija, pa i razni fondovi se dali više novca za infrastrukturu, nego za posljednjih deset godina. Podvucimo crtu i sračunajmo. Koliko smo dobili, a koliko izgubili.
A šta je sa Semirom Osmanagićem i Fondacijom APBPS? Dobro je i njima, jer tako odgovaraju na postaljena pitanja. Imaju svoje obaveze i kako ih obavljaju oni znaju. Ne „guše“ se mulju kolotečine i besparice kao što su to do sada radile ostale institucije kulture. I jel´ im se to treba zamjeriti? Misli li neko da je danas lako doći do donacija, sponzorstva i nagrada. Da je jednostavno „prevariti“ nekoga za par hiljada KM? Da je lako od Države izdejstvovati uvrštavanje u budžet i naplatiti planirana sredstva? Ako misli, zašto se ne upita zbog čega to on nije uradio? Možda zbog ne znanja, ne snalaženja ili ne postojanja valjanog programa?
Semir ima karizmu i može u Visoko dovesti predsjednike država, ambasadore, najveće medije (ni na Olimpijadi ih nije bilo toliko), privrednike, strane vojnike bez oružja i hiljade ljudi. Dopusti li on ili njegova Fondacija da to prestane, on je kriv. Tačnije rečeno, najviše on i njega će najviše boljeti glava. One gore nabrojane će boljeti mnogo manje, ali će boljeti. Čak i protivnike projekta, jer će opet postati mali, jadni, beznačajni. A što će nam se neko smijati, okačim mu to o rep. Nisam čuo taj grohot tuđeg smijeha ni nakon Troje u Gabeli, ni nakon Gospe u Međugorju, ali ni nakon rušenja očiglednih spomenika kulture u ratovima i (samo) posljedice našeg nemara. Zato, brinimo se o sebi i svom boljitku, a ne o drugima i njihovim, ponekad čak i životinjskim porivima. Složimo se barem oko naše bolje sutrašnjice. „Kontraši“ ne moraju, jer oni ne moraju ništa. Njihovo je carstvo nebesko.
Alen Jazić
