KRITIČARI IZ SJENE – PIRAMIDE SUNCA
prilog kritici tradicionalne quasikritike
Tekst koji slijedi predstavlja neznatno adaptirani segment integralnog izlaganja što ga je autor u okviru tematskog ciklusa predavanja »Od planete Zemlje do Sunca« održanih u zajedničkoj organizaciji »Biblioteke grada Sarajeva« i »Kluba prijatelja Sarajeva«, a pod naslovom »Četvrti šamar čovječanstvu«, održao 25. 04. 2006. godine u sarajevskom »Multimedijalnom centru Mak«.
Uvijek će biti onih koji su za,
i onih koji su protiv,
bez obzira da li je riječ o Raju ili o Kupleraju.
E. Cioran
U tom pogledu ni aktualna bosanskohercegovačka priča o Piramidi Sunca ne nudi ništa novo. Istorija (oko) naučnih otkrića i ovdje se još jednom uzorno ironično – ponavlja.
Iskustveno gledano, matrica je sljedeća:
a) otkriće;
b) poricanje otkrića;
c) potvrda otkrića i, konačno,
d) ulazak otkrića u nauku.
U međuvremenu, od šokantnog otkrića do njegovog ulaska u nauku, »lete glave«: simbolički ili doslovno (kao u slučaju Đordana Bruna).
Kako kad, i kako gdje.
Očemu se radi?
Odgovor zahtijeva kraću digresiju u trilerski uzbudljivu duhovnonaučnu povijest čovječanstva koje je, do danas, pretrpjelo četiri informativnootkrivalačka, ili četiri antropocentrična šamara od kojih se još nikad nije do kraja oporavilo. Ljudska taština ne zna mnogo, ali pamti dugo.
Prvi šamar, prvi iskorak izvan očekivanja korespondirajućih duhu vremena, prvu uvredu ljudskoj taštini nanio je astronom Nikola Kopernik, ne poštujući ispraznu oholost aktualnih vjerovanja, i rušeći kanone tada važećeg geocentričnog sistema, dokazom da naša planeta nije centar svijeta i da, naprotiv, u njemu zauzima periferno, neugledno mjesto te da nije Sunce ono koje se okreće oko Zemlje, nego upravo obrnuto: Zemlja je ta koja se okreće oko Sunca.
Drugi šamar ljudskom narcizmu i sladunjavom samozadovoljstvu čovjeka, nanio je prirodnjak Čarls Darvin (Ch. Darwin), rušeći svojim dokazima čovjekov dotadašnji osjećaj posebnosti i sopstvene izuzetosti iz biološkolančanog niza.
Nasuprot tome, Darvin pokazuje da čovjek nije ni kruna ni svrha svijeta, nego samo obična karika u evolutivnom lancu života, i da je njegov biološki najbliži rođak – majmun, dakle, upravo onaj nemirni stvor koji, svakodnevno, širom zooloških vrtova svijeta, služi za licemjernu zabavu, i kao povod neosviješteno-umirujućeg podsmijeha glasno snivanoj genetskoj avangardnosti čovjeka.
I dok se suze darvinovštinom povrijeđene sujete čovječanstva još nisu bile ni osušile, već je došao razlog za nove. Psihološki zavodljivu iluziju zapadnog čovjeka, nadu da je bar gospodar svog duševnog života, spalio je otkrivtelj fenomena nesvjesnog, psihoanalitik – Zigmund Frojd (S. Freud).
Sviješću (kao distancirajućim entitetom što ga jasno razdvaja od životinjskog svijeta), kojom se čovjek toliko ponosi, pokazuje Frojd, caruje nesvjesno, a ono je – uprkos puritanskim nazorima, tada još važećeg viktorijansko-kršćanskog morala – strukturirano nagonski.
Dakle, ne razum, nego nagoni – diktiraju ponašanje i držanje čovjeka.
Bio je to treći šamar.
Šok je bio ogroman, a otpori još Frojdu veći; svi su se osjetili povrijeđenim: i akademska psihologija i tadašnja psihijatrija i žena zbog svoje anatomski determinirajuće sudbine, i pedagogija kojoj freudovski fatum prošlosti (artikuliran u diktat potisnutih događaja, želja i strahova djetinjstva), oduzima vaspitnu mogućnost za budućnost.
Jednako povrijeđeni bili su Crkva i marksisti…
A onda, šezdesetih godina XX stoljeća, još uvijek znanstveno nedovoljno valoriziran, dogodio se novi šamar. Riječ je o "Backsterovom efektu" i širokom spektru fenomena baziranih na logici tog efekta, koji zaokupljaju savremenu znanstvenu alternativu izazivajući snažne kontroverze na liniji "za" i "protiv". Na vremenu je da potvrdi ili odbaci tvrdnju, ali već se može reći da upravo Backsterov efekat predstavlja – četvrti šamar čovječanstvu.
Njime je uzdrmano i posljednje iluzorno sklonište čovjekove zasljepljujuće samodopadnosti. Ni već olinjalom oficijelnom znanstvenom uvjerenju da je sa pet postojećih čula, čovjekov odnos sa Svijetom konačno definiran – više nema mjesta.
Stvari zapravo stoje sasvim drugačije!
Počelo je, sasvim, slučajnim otkrićem, a nastavljeno serijom eksperimenata koji jasno pokazuju sposobnost biljaka da reaguju na način koji se da okvalificirati čisto psihološkim, ljudskim kategorijama kao što su: strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje…
A u nizu izazovno simpomatičnih eksperimentalnih situacija, Backster je kod biljaka registrirao čak i ono što se u ljudskom svijetu adekvira kao "nesvjestica": vid odbrane i spontana reakcija karakteristična u momentma izuzetne emotivne ili egzistencijalne ugroženosti čovjeka.
Dramatičnost i neobičnost Backsterovih nalaza izazvala je pravu buru kontroveznih reakcija i mišljenja. Ovdje izdvajamo jedno od mnoštva onih koje svrstavamo u kategoriju trezvenih:
"Ne smijemo se bojati novih otkrića, bez obzira na to koliko se ona
paradoksalno doimaju… ", kaže ruski naučnik V. N. Puškin.
Nažalost, nedostatak upravo te i takve, puškinovske trezvenosti, osjećamo danas na naučnoj sceni Bosne i Hercegovine (pa čak i izvan nje).
Osmanagićevo traganje za visočkom Piramidom Sunca odjeknulo je ovih mjeseci kao peti šamar koji, silinom svoje nepredvidivosti (»grom iz vedra neba«), izbija formalno utabano arheološko tlo pod nogama intelektualno sporih i mentalno nespremnih da prihvate novum promjene, tj. da napuste ugodnu toplinu i sigurnost svoje povijesnom inercijom zapretane ljušture.
Spremni na sve, i slijepi za sopstveno sljepilo, umjesto argumentima, nošeni diktatom vlastite neodmjerenosti (zaogrnute u ruho quasikritike i apriornih, dakle, neutemeljenih i vokabularom akademski neprihvatljivih diskvalifikacija) oni bi da spriječe i sam pokušaj otkrivanja (iskopavanja) nečega što očigledno postoji, a pomalja nam se i ulazi u naše živote ne njihovom (i tu je problem), nego zaslugom istrajnih napora i robusnih traganja nezavisnog istraživača Semira Osmanagića.
Oni bi da sve to poreknu.
Naravno, imaju ljudsko pravo na to.
Ali, zašto ga (to isto pravo) uskraćuju istraživaču Semiru Osmanagiću?
To ima li Piramide, ili je nema, može se dokazati samo istrajnim kopanjem (i-stra-ži-va-njem), a ne traženjem zabrane kopanja, kao što to neki, u ime tobožnje »nauke« (i iz debelog hlada Piramide) danas čine.
Jer, htjeli mi to ili ne, sviđalo se to nama ili ne sviđalo, valja nam logikom naučne otvorenosti priznati da ipak živimo u svijetu punom tajni i neobičnih pojava. Zbog svoje »iščašenosti« iz uobičajenog poretka stvari, a na koji smo se (kao inertni zatočenici »duha vremena«), već poodavno navikli, te su pojave još uvijek ostale neobjašnjene.
Ali, samo neobjašnjene.
Međutim, iz njihove trenutne nebjašnjenosti (i neobjašnjivosti), nikako ne smijemo zaključiti kako one ne postoje, ili ih, skrivajući se iza fantazma neprihvatljivosti, fantomizirati i, uz to, iščuđavajući se (u stilu: »ma nemoj, piramida u Bosni«?), proglašavati prividnim i lažnim.
Radi podsjećanja:
nevjerovatna ideja alhemičara o dobijanju zlata iz olova, dugo je služila za neskriveni podsmijeh "mudrih", a na račun predpostavljene naivnosti i zanesenjaštva istinskih pregalaca duha koji su u to vjerovali.
Međutim, uprkos tim, višestoljetnim ironičnim podsmijesima, savremena znanost (preciznije: atomska fizika našeg vremena) pokazala je, i dokazala je, kako je alhemičarski zlatni san potpuno izvodljiv. Izbijanjem samo jednog elektrona sa jedne od putanja u atomu olova zaista se dobija zlato. Sasvim je drugo pitanje ekonomske opravdanosti i tržišne racionalnosti toga postupka.
Uostalom, ono što je i danas još uvijek nemoguće, jeste da se tako dobijeno zlato ponovo pretvori (vrati) u olovo.
Uči li nas to nečemu ???
Govori li nam to nešto u kontekstu Piramide Sunca?
Govori!
Kad bude definitivno otkrivena, Piramidu Sunca, više nikad niko (baš kao ni alhemičarsko zlato u olovo) neće moći vratiti u Visočicu. Kao što iz olova dobijeno zlato vječito ostaje zlato, tako će i Piramida Sunca ostati piramida.
Ali, već sada ostaje i nešto drugo.
Ostaje moralno pitanje šta će i kako će Sutra oni koji (privučeni jeftinom mogućnošću vlastite medijske promocije), sasvim nepromišljeno Piramidu nekritički-gromoglasno poriču već – Danas?
Dakle, povijesno još jednom, na sceni je priča o sudaru slobodnih i neslobodnih, zavisnih i nezavisnih duhova. Na kraju, povijest će, morati potvrditi samo jedne, a nužno odbaciti druge.
Povijest je nepotkupljivo disjunktivna: ili – ili.
I uvijek do sada Ona je davala za pravo hrabrim, slobodnim i nezavisnim pojedincima. (Kolektivi i udruženja nikad ništa nisu ni otkrili ni dali čovječanstvu).
Naravno, »istina može ponekad i da ne bude vjerovatna«.
Međutim, nevjerovatno ne znači automatski – nemoguće!
I zato, naučno kritički misliti znači, prije svega, imati jasno na umu i mogućnost te nemogućnosti (nevjerovatnosti). I ne srljati slijepo u krilo njenog narcistički ishitrenog poricanja.
Jer, kako nas uči onaj prerano preminuli bosanski filozof,
»istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom«.
18.05.2006.
