U ovo sparno ljetno vrijeme u kojem svi nastojimo uloviti boju (bilo na plaži, bilo radom na gradilištu) odlučio sam se napisati post o jednoj dubrovačkoj misteriji koja je zbog manije ‘Igre prijestolja’ nepravedno zaboravljena.
Ovo je jedinstvena prilika za svakog ‘tragača’ za paranormalnim da ‘omasti brke’ i pokuša sam otkriti neke mistične elemente. Riječ je naravno o otoku Lokrumu, lokaciji koja ne samo da je ukleta, već je navodno i pod najezdom spiritualnih bića nepoznatog podrijetla, iliti, pučki rečeno – duhova.
Benediktinsko prokletstvo
Čak i da nema tog elementa, pričali bismo o povijesno vrlo intrigantnom komadu kopna usred mora. Naime, već je 1023. donesena odluka za gradnjom samostana dok se 1192. na njemu iskrcao legendarni engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca tražeći utočište za vrijeme oluje tijekom povratka s treće križarske bojne. U drugoj polovici 16. stoljeća na otok je pak dospio alžirski gusar Karahosa, a 1806. Napoleon uz pomoć maršala Marmonta gradi utvrdu ‘Fort Royal’. I sva ova kronika obilježava otočić udaljen oko pola nautičke milje od Dubrovnika, malene površine, zaštićen od strane UNESCO-a i dan danas onemogućen za noćni boravak.
I ovo je pravo vrijeme da se započne misterija. Otok su po legendi prokleli Benediktinci, njegovi prvi vlasnici, i to nakon što ih je s istoga zbacila dubrovačka vlast. Ceremonija prokletstva izgledala je tako da su opati cijelu noć kružili po otočkoj površini s naopako postavljenim upaljenim svijećama i naricali ‘Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje’. Bakice napominju da se prokletstvo može riješiti jedino ako se sakupi sav iskapani vosak, što je samo po sebi prilično nemoguća praksa.
Otok za svrgavanje kraljevskih obitelji
Nakon toga prošle su stotine godina i osim navedenih povijesnih osoba, otok postaje savršeno mjesto za nepoćudne kraljevske elemente. Tako Ludvig II. Bavarski dolazi noćiti na otok, upravo u vrijeme afere s Elizabetom Bavarskom, sestrom svoje zaručnice. Po povratku ga se proglasilo ludim i svrgnulo s prijestolja, a par dana kasnije pronađen je mrtav u jezeru na vlastitom imanju. Je li lud zbilja i bio nije poznato, ali da je prenoćio i ostao ‘proklet’, to stoji.
Ništa bolje nije prošao ni nadvojvoda Maksimilijan, brat cara Franje Josipa I., koji je ovdje boravio u društvu supruge Šarlote. S Lokruma se zaputio u Meksiko i proglasio carem, no vrlo brzo biva uhićen i osuđen na smrt. Šarlota je pak prvo doživjela brodolom u blizini otoka, da bi zatim izludjela i umrla u dvorcu Miramare kod Trsta. Vlasnik postaje prijestolonasljednik Rudolf koji na otok dovodi zaručnicu Stefanie. Priče govore o potresu i ogromnim valovima za vrijeme njihovog dolaska, a 1889. u dvorcu Mayerling ubija ljubavnicu i počinjava samoubojstvo.
Duhovi, požari, nestanci
No niti sve ove nezgodne okolnosti nisu poslužile kao dobra lekcija budućim kraljevskim izdancima. Otok se kasnije odbijao povinovati pod njihovim lozama pa je tako Franjo Ferdinand rezervirao Lokrum za ljetovanje, no prije istoga odlučio se na službeni posjet Sarajevo. Sve ostalo je povijest. S obzirom na čitavu silu osoba koje su na njemu boravile, teško je i provjeriti daljnje sudbine, no da je storija itekako komercijalno iskoristiva – apsolutno je.
Dvadeseto stoljeće donosi nestanke obitelji, turista i razne priče koje su se nastojale uklopiti u već postojeće legende. Prije osam godina u koloplet ulaze i duhovi, te je jedan snimljen u benediktinskom samostanu putem mobitela od strane dvaju radnika. Čak i čuvari otoka danas bježe glavom bez obzira prije noći, a posao im je onemogućiti turiste da bi kriomice ostvarili isto. Kako su prilično učestali požari, mnogi i za njih krive duhove, prokletstvo ili nešto treće. Bilo kako bilo, upravo bi noćenje na ovoj lokaciji moglo postati krajnji cilj brojnih pustolova, a ako pak imate želju provjeriti sve navedeno u blogu – turistička tura bi za početak bila sasvim dobra stvar.
