Piše: Drago Plečko
Rijetki oblik samoizazvanog transa, nalik hipnotičkom, koji „usporava vrijeme“, se ponekad vidi u sportu a najbliži su nam primjeri – Đoković i Livaković
ONO ŠTO JE LEGENDARNI AMERIČKI ATLETSKI TRENER BUD WINTER POSTIZAO HIPNOZOM KOD RIJETKIH SE JAVLJA SPONTANO
Nogometno ludilo koje nas je sve ponijelo i umalo prikrilo jedan neobičan fenomen koji je opisan u povećem broju nejasnih drevnih spisa ali i neki današnji istraživači su ga uočili. Riječ je o obliku transa koji ne osjećamo i koji – usporava vrijeme. Uzeo sam primjer našeg golmana koji se pokazao najboljim na svijetu a proslavile su ga obrane penala kao i udaraca na gol iz blizine koji su se odvijali tako brzo da se to ne može nikako pripisati refleksima. Već samo njegovoj netipičnoj sposobnosti ulaženja u optimalno stanje svijesti i vraćanje iz njega bez razmišljanja.
Radi se naime u transu u koji osoba ulazi nesvjesno, najčešće pod pritiskom situacije, no to mogu samo rijetki. Tek naknadno, kada razmišlja unatrag, čovjek ima dojam da se vrijeme nekako usporilo. Još je dr Leonard Mlodinow naglasio izuzetno važan pojam „čitanje govora tijela“ što se nevjerojatno dobro vidjelo kod udaraca koje je branio naš vratar. Kad god nije krenuo na jednu stranu gola PRIJE no što je pucač prišao lopti, obranio je penal! Jer mu se činilo da ima dosta vremena i nesvjesno je iščitao govor tijela igrača. Isti se fenomen vidi i kod Đokovića.
Neposredno prije toga je samoizazvao neosjetni oblik transa koji prvi precizno opisuje psihoterapeut dr Forbes Robbins Blair. Koji je slučajno utonuo u takovo stanje – gledajući televiziju. Vježbom se slično stanje može postići na razne načine, ali je to različito od stanja kod kojeg se to događa kod otvorenih očiju. Usporavanje vanjskog filma zahtijeva ili prirodni dar ili specifičan oblik vježbe. Koja je, za čudo, kratka i jednostavna jer se, za razliku od drugih sustava, koristi s dvije radnje na koje smo navikli – čitanje i pisanje!
Može se prepoznati po pogledu golmana, tenisača ili trkača koji djeluje odsutno i mehanički poskakuje kako bi ritmičkom radnjom ostao u tom stanju. Subjektivno osjeća kao da je prekopčao tijelo na automat koji onda sam brani ili igra. Neposredno nakon obrane ili udarca se vraća u standardno stanje svijesti ali, zbog nekih biokemijskih reakcija, još kratko vrijeme ima dojam da je okružje oko njega nekako nestvarno, kao da je zaronio pod vodu, i ne čuje zvukove. Dakako, za to postoje neurofiziološka tumačenja. Čarolija nestaje ako pokuša razmišljati o tome kuda će izvođač penala ili tenisač pucati.
Dakako, razne škole pokušavaju taj fenomen pojasniti vježbanjem i razrađenim programima no nitko to nije uspio tako dobro ko dr Michael Murphy, suosnivač Instituta Esalen. Prepoznao je niz neočekivanih sposobnosti kod ljudi, kao to da somnelieri mogu prepoznati i do 10 000 raznih mirisa a oni koji isto rade s parfemima čak 30 000 njih! Ako je moguće to onda imamo štošta novo shvatiti i u sportu, kaže on. Bud Winter mu je omiljeni primjer jer je u umu trkača pod hipnozom unaprijed „isplanirao“ utrku i tako utjecao na slavni svjetski rekord Leea Evansa iz 1968. godine. Postoji toliko stanja svijesti koje nazivamo „transom“ da je praktično nemoguće definirati koji je oblik dominantan. Osim po rezultatima, dakako. I nekim vanjskim pokazateljima koji su u nizu znanstvenih i stručnih radova opisani prilično dobro.
Nisam imao prilike izbliza promatrati druge igrače i golmane ali zasigurno se taj fenomen javlja i kod njih. Odličan je primjer Boba Beamona, u Mexico Cityu 1968. Kada je skočio u dalj 8.90 m i time poboljšao svjetski rekord za čak 0,55 metra! To je proglašeno jednim od najboljih sportskih rezultata 20. stoljeća. Kada dovoljno puta pogledate tu snimku i znate što tražite jasno vidite trenutak kada on upada u stanje „svih mogućnosti“ kako se to zove u jednoj školi meditacije.
Mislim da je odličan i slučaj Armina Harija koji je 1960. prvi pretrčao 100 metara za 10 sekundi. Očito je za probijanje granica potrebno i uskakanje u neobična stanja svijesti.
Ranije sam spomeninjao lamaističke vježbe od kojih neke, primjerice, „sabijaju“ energiju chi u vrhove prstiju ili šaka. Otuda drevna kineska vještina „željeznog dlana“, kada praktikant udari otvorenim dlanom deset cigli naslaganih jednu na drugu i one puknu. Uvijek sam se pitao zašto takove vježbe ne koriste boksači, borci MMA i drugih borbenih vještina. No, izgleda da evoluiramo kroz korake i tek povremene skokove.
Pa ostaje otvoreno ono pitanje: je li nam do dano genima kako tvrde mnogi istraživači ili Evolucijom?
