Mauro Biglino, bestseler autor kojeg u Hrvatskoj izdaje ‘Teledisk’, napisao je predgovor talijanskog izdanja Osmanagićeve knjige ‘Sve piramide svijeta i Bosanska dolina piramida’.
Ulomak prenosimo u cjelosti s portala Piramida Sunca.
Heinrich Schliemann, najsmjeliji od arheologa, jednom je napisao: “Ukoliko su moja djela nekada kontradiktorna nadam se da će mi biti oprošteno ako se uzme u obzir da sam otkrio novi svijet za arheologiju, onaj koji do sada nije bio otkriven ili u kom sam otkrio nekoliko stvari koje sam podijelo s hiljadama, a koje su mi izgledale čudne i misteriozne, kockajući se da ih obistinim. “(Predgovor u ” trojanische Altertümer “, 1874).
Vjerujem da je ova izjava savršeno skrojena da bi odgovarala svakoj istraživačkoj aktivnosti koja se može definisati kao ‘granična’, a posebno u pogledu rada kojeg dr. Semir Osmanagić provodi u Bosni duži niz godina.
Mi koji živimo u ovom vremenu velikih transformacija smo sretni da vidimo, ili takoreći ‘proživljavamo’, događaj koji će primorati nauku da ponovo ispiše historiju ljudskog roda.
Schliemannu su se suprostavili i izrugali, Osmanagiću su se suprostavili i izrugali; Schliemanu kao pobjedniku su zahvalili za njegov temeljni doprinos za unapređenje historijske nauke, a budućem pobjedniku Osmanagiću će se zahvaljivati na temeljnom doprinosu za unapređenje historijske nauke: dva paralelna događaja od postanka do epiloga, već završen za prvog spomenutog, a čiji predskazani završetak će se vrlo lako desiti i za drugog.
Osmanagić je pravi primjer pretpostavke da oni koji si dozvole da blokiraju strah od činjenja grešaka nikad neće krenuti na putovanje.
U oblasti kao ovoj u kojoj djelujemo, prava istina je da su se najnedostižnije i najnevjerovatnije teškoće nalazile na putu, a kao takve i toliko brojne, namjera da se ostane oprezan van svake mjere često usporava i predstavlja ograničavajuću prateću osobinu sve do te mjere da zaustavlja svaki napredak. Kada autor nepokolebljivo izražava svoje uvjerenje, za dobrobit društva i same aktivnosti, mi bismo ga trebali dijeliti i na teoretskom nivou i na nivou djelovanja. To rezultira sa slijedećim: sve što su nas učili o prahistoriji je pogrešno, počevši od porijekla čovjeka, civilizacije, a što dovodi do vrlo čestog, banalnog objašnjenja o tome ko nam je dao piramide, njihovom datiranju i sistemima korištenim u njihovoj izgradnji.
Unazad otprilike dvije godine jedan arheolog (kojeg neću imenovati iz očiglednog razloga) mi je napisao pismo koje dokazuje duboko razočarenje koje je osjetio pri ulasku u akademski svijet. Među mnogim izjavama sadržanih u njegovim spisima, citiraću slijedeće: “…Nadao sam se da ću izučavati historiju kroz razne tačke gledišta s iskrenim, kritičkim pogledom usmjerenim na otkrivanje stotine dijelova mozaika koji manjkaju i stvaraju lažnu historiju. Čak i na univerzitetima mi učimo priče koje su kreirane i teoretizirane u evropskim historijskim spisima kako bi održali svoju dominaciju u oblasti…” te nastavlja s izjavom da su takvi djelomični pogledi “praznine i nedosljednosti koje se pojavljuju, a za koje akademsko-naučni svijet nema ili neće da ponudi odgovore.”
Historija se ponavlja i zbog toga izgleda da nas ničem ne uči: akademski svijet se izrugivao Schliemannu i odnosio se sa sarkazmom prema njegovim pretpostavkama u kojima je poistovjetio historijski fundament s Homerovim pjesmama, a nakon 150 godina se na isti način odnosi i nastoji da ismijava i vara očekivanja onih koji izučavaju da bi ‘znali’ i ostaju otvoreni prema onome što potencijalno dovodi u pitanje ono što već mislimo da znamo, a što se u nekim slučajevima prenosi kao vrsta dogme, nešto od čega se ne možemo i ne smijemo distancirati.
Osmanagićev rad je stimulans koji ide naruku ovakvom načinu, signal koji pokazuje novi smijer u arheološkom i historijskom istraživanju o porijeklu ljudske vrste i najstarijih civilizacija, a u snažnom je kontrastu s dominirajućom dogmom koja je vrlo često suprostavljena lagodnim honorarima i snažnim, proizvoljnim silama isteklog roka koje se na lak način smještaju u historiju koju danas učimo.
Da li stvarno mislimo da znamo sve o piramidalnim strukturama, o stotinama njih na pet kontinenata?
Da li smo stvarno sigurni da su tako kompleksne strukture gradili neolitski ljudi s rudimentarnim oruđem kojeg su imali na raspolaganju?
Kako objasniti toliko očigledne neusaglašenosti između tehničkog znanja hipotetski primitivnih graditelja i djela koja su definisala vrijeme?
Ko je napravio beton koji je pronađen na piramidama u Bosni?
Ko je prije 30.000 godina napravio tunele ispod bosanskih piramida i pronađene megalitne blokove?
Koje je porijeklo elektromagnetskog energetskog zračenja koje je zabilježeno iznad Bosanske piramide Sunca?
Uprkos svim akademskim otporima, detaljno naučno i arheološko istraživanje u Bosanskoj dolini piramida u Bosni je, na svu sreću, rezultiralo decenijskim entuzijastičnim ozračjem i učešćem volontera raznih struka i kulturalnog porijekla koji su svakim danom sve brojniji.
Želja za znanjem je velika i odlučna koliko je i jasan osjećaj da se ovdje ima još šta za reći. Ne zbog manjka znanja već i zbog namjernog nastojanja da se ne dovedu u sumnju sistemi sila izgrađenih na viđenju svijeta definisanim u historiji kao nepobitnih.
Schliemann i Osmanagić, dvojac na istoj skretnici, suprostavljeni ali istovremeno sposobni dati istinsko ubrzanje preokretu u historijskom istraživanju.
Naša sreća je da možemo prisustvovati jednom od ova dva događaja koji od nas traže da posmatramo otvorenim umom, sa stavom koji bi trebao karakterizirati ukupnu znanost, da se prilagodimo – rekao bih, iznad svega, onome što potencijalno dovodi u pitanje znanja definirana kao pouzdana i neupitna.
Mauro Biglino
Februar 2017, Italija
