Piše: dr. Semir Osmanagić
Giza plato, Kairo, Egipat, april 2016.
Krenuli smo u 4:30 ujutro prema platou Gize. Kairo se tek budi, Neuobičajeno malo saobraćaja. U autobusu mi se obraća Engleskinja:
“Vi ste Dr. Sam, zar ne?”
Odgovaram potvrdno.
“Pa vi ste čuveni. Čula sam za vas u Indiji, Meksiku i Peruu. Neki moji prijatelji su bili na bosanskim piramidama, impresionirani su. Moram doći u posjetu.”
Pridružuje se u dijalogu i jedna Indijka koja je slušala moje predavanje u Singapuru 2015. godine. Oduševljena je informacijama koje je imala prilike ćuti.
Stižemo na plato Gize. Sunce još nije izašlo. Piramida je u jutarnjoj izmaglici. Svaki put sam pod dubokim utiskom njene kolosalnosti. Zovu je, iz nekog razloga, Keopsovom piramidom. Priladniji joj je drugi naziv: Velika egipatska piramida.
Na ulazu se pozdravljamo s naoružanm čuvarima. Iz hodnika dolazi (noćni) čuvar piramide. Čitavu noć je budan, prima grupe.
Uskim hodnikom se upućujem prema “Kraljevoj odaji”. Zrak je težak, ali nivo kisika nije nizak. Dolazim do komore. Megalitni granitni blokovi, perfektno ugradjeni, formiraju hladnu prostoriju. Megalitni granitni ležaj na kraju prostorije, čija širina prevazilazi širinu prolaza. Ovdje je postavljen prilikom gradnje, prije nego što je prostorija bila završena.
Na podu sjedi Patriđi, sveti mudrac iz Indije. Prilaze mu Indijci, Egipćani, Europljani. Svi žele da ga dodirnu, pozdrave, neki mu ljube noge. On ih odguruje od sebe, ne želi takve izraze poštovanja.
Onda je ugledao mene. Oči mu se ozariše. Diže se na noge. Prilazi mi.
“Swamiji, thank you for coming”, govori mi.
Od prošle godine me zove “svamiđi”, titula u hinduizmu koja se daje samo najmudrijim, svecima, onima koji su dostigli nivo znanja.
Znam da pretjeruje, ali mi, na lijep način, godi njegovo poštovanje za naš rad u Visokom.
Grli me, čvrsto. Dugi, dugi zagrljaj. Još jednom mi se zahvaljuje na dolasku. Odgovaram da mi je drago da smo opet zajedno.
Grupa od nas 40-ak je formirana. Svi smo na kamenom podu prostorije.
“Namjestite se komforno”, govori.
Indijci su naravno svi u jogi poziciji, Amerikanci ispruženih nogu, neki su na koljenima.
“Prekrižite ruke i noge, konzervirajte energiju prilikom meditacije”, daje upute.
“Zatvorite oči. Prekinite vezu s vanjskim svijetom. Dišite. Posmatrajte, pratite disanje. Nema mantra, nema dubokih udisaja. Samo posmatrajte normalno disanje. Ugasite fizička čula.”
Zrakom prostruji rezak zvuk frule. Patriđi je majstor nauke o meditaciji, ali i meditaciji s frulom.
Nakon što sam utišao svoja fizička čula, odlučujem se za fokusiranu meditaciju, postavljam pitanje.
“Tko su graditelji piramide?”
Odgovori su mi došli momentalno, ali su bili limitirani:
– piramida je izgrađena za vrlo kratko vrijeme, par dana;
– ja sam u to vrijeme bio prisutan.
– nema odgovora, ko, kada i koja je bila moja uloga.
Ostali smo u ”Kraljevoj komori” 60 minuta. Muzički tonovi nam nekoliko puta pomažu da imamo pravu vibraciju i dublje utonemo u stanje opuštenosti.
“Još 10 minuta, još minut, još 20 sekundi…”, čuje se glas Patriđija.
“Dlanove stavite na oči, prenesite im energiju prstiju. Pet, četiri, tri, dva jedan… otvorite oči sada”.
Kao da smo se vratili iz drugog svijeta, druge dimenzije. Ustajemo.
Odlazimo u odaju ispod, tzv. “Kraljičinu komoru”. Sramno je kako su egiptolozi izgradili priču o kraljevima, faranoima, grobnicama, bez ijednog dokaza. Prazna je, “nedovršena”. Naravno, riječ je o rezonantnoj komori. Na dva zida probušene rupe kroz koje su Egipćani slali malog robota da pronađe evenutalno druge prostorije i možda i mumiju. Naravno, bezuspješni pokušaji dr. Zahi Hawassa.
Druga meditacija. Ovaj put uže društvo. Englezica predvodi ceremoniju. Tražili su moje prisutvo. Imitiranje drevnih egipatskih rituala. Odvija se nekako pored mene, nemam ništa zajedničko s ovim dijelom. Sve potraje 30 minuta.
Napuštam piramidu. Sunce je izašlo. Gužvi turista nema. Pokoji kombi. Napuštamo ograđene piramide i ulazimo u grad. Tamo je auto do auta, trube, ubacuju se, Egipćani odlaze na posao, a ja u poluprazni hotel “Pyramid SPA” u Kairu.
Galerija
