O topografskom smislu nekog toponima, tj. mjesta, govori njegova geografska pozicija, i obrnuto. Za to su upravo zaslužne legende i valja ih zato dubinski istraživati, poput podmorja, poput tijela i duha žene, i u tom uživati. A Moskvu (54º45′ N 37º37′ E) još neformalno do 1917. nazivaju i gradom „četrdeset četrdesetica“ ili „gradom 1600 crkava“ (40 x 40). Zašto? Broj 40 usko je vezan za biblijske događaje (četrdeset godina Mojsijeva lutanja pustinjom; Isusovih četrdeset dana pustinje, itd.), a prethodno smo već konstatirali involviranost Mojsijeva itinerara u trojanskoj eponimskoj matrici. S osobitim naglaskom na pravac koji povezuje pustinjsku Dakhla oazu i Ararat, za kojeg se veže legenda o Noinoj arki. F. Pajrić ga u tom smislu prevodi kao „spremnik bujice“ (vidi studije: „Značaj lokacije Bosanske piramide“ i „Sabratha – kronometar“). U studiji „Vlašići i mali narodi (2)“ povezali smo u plejadski sustav čitavi Arapski poluotok i tok Nila te konstatirali kako je bilo seobi osmišljenih na razini geografskog znanja i poznavanja prostora. Jednako tako bilo je geografski uhodanih ili utabanih puteva, među kojima dominira i Jantarska cesta kao veza Jadrana i Baltika. Ponaosob je to i prapovijesni prijelaz Bab el Mandeb, ulaz u Crveno more koje „razmiče svoje vode“ da bi propustilo Mojsija i njegov narod. Kao most iz Jemena na afričku stranu milenijima je služio migracijama poduzetim iz bilo kojeg razloga.
